subota, 28.05.2016.

O snovima

Ilustracija s neta

Nema mi ništa gluplje od priča o snovima. Za mene je to čisti gubitak vremena. Niti pričam, niti slušam ili čitam nešto takvo. Valjda mi se zato i dogodio My Dream wave.

Iako, često sanjam. Ponekad upamtim san, ponekad mi izvjetri. Ako sanjam nešto lijepo, onda sam pod utjecajem sna cijeli dan. Ponekad sanjam svoje najdraže, koji su otišli s druge strane, pa budem sretna jer sam ih ipak na tren vidjela. Tako osvježavaju moja sjećanja i tada sam obično zahvalna na ukazanoj mi sreći, iako san nije java pa buđenje tada boli. Ali evo jedne priče o snu, koji je postao java.

Ilustracija s neta

Dogodilo se da sam sanjala čudan san. Gotovo cijelu noć rješavala sam test za nekakav ispit. Gotovo cijelu noć sam u rukama držala stručnu knjigu od tisuću strana i pokušavala otvoriti jednu stranicu, s koje sam htjela prepisati odgovor, ali svaki put bi netko naišao pa bih na brzinu sklopila knjigu, da me ne uhvate u prepisivanju. Toliko puta se ponavljalo to zatvaranje, da mi je u glavi ostao broj stranice na kojoj se nalazi željeni odgovor.

Negdje oko 6 sat je konačno zazvonio, ali sam na silu htjela dovršiti zadatak i jedva mi je došlo k svijesti da nisam na nikakvom ispitu, da sam se probudila i da trebam ići raditi. Bilo je to pravo olakšanje.

Na poslu sam se požalila kolegici kako se nisam naspavala, jer sam sanjala to ispitno pitanje. Dok sam pričala, prisjetila sam se i broja stranice na kojoj je, prema mom snu, trebalo biti rješenje zadatka. Knjiga o kojoj je riječ je stručna knjiga od cca tisuću stranica i bila je na njenom stolu. Dohvatila sam knjigu da vidim što zapravo piše na toj 465. stranici, koja se nalazila negdje na sredini knjige. Ono što sam vidjela, uistinu me šokiralo. Upravo na toj stranici nalazio se odgovor na pitanje, koji sam cijelu noć tražila i htjela upisati u sanjani test! Obje smo bile začuđene. Kada čitam stručnu knjigu, ne čitam i ne pamtim brojeve stranica, već ono što piše u njoj. A kako bih i mogla zapamtiti brojeve stranica knjige od 1000 stranica i što piše na kojoj?!

San ili java?

Sve je to bilo prilično čudno, pa sam htjela isprobati traju li još te moje "sposobnosti".

Uskoro mi je u ured navratila kolegica kojoj sam odavno posudila neki novac. Kako se radilo o sitnom iznosu, nisam ni očekivala povrat, niti mi je bilo stalo do toga, a vjerojatno je ona to i zaboravila, jer je bilo beznačajno. No, pomislih kako bi to moglo dobro poslužiti za eksperiment.

Ilustracija s neta

Pogledala sam je i pomislila: "Vrati mi novac". Naravno, nisam ništa rekla. Uskoro je ona otišla i nakon kratkog vremena se vratila s novcemthumbup.

Ma nije kvaka u novcu, već u tome što je upaliloyes

Šteta što nisam sanjala brojeve lota.greedy A možda bih trebala opet napraviti eksperiment.


Događa li se Vama katkad nešto slično?



Ilustracija s neta

Just because I'm weak
You can steal my dreams
You can reach inside my head
And you can put your song there instead
Please come to me
Please stay with me

Lyrics: Steven Wilson




- 12:26 - Reci nešto lijepo (41) - Isprintaj - #


srijeda, 25.05.2016.

Kirbaj

Kirbaj je sinonim za narodno veselje. Dio je narodne tradicije ovih krajeva i obično se događa na dan sveca zaštitnika župe, ili na neki katolički blagdan. Dan je to kada si ljudi daju oduška za veselje i zabavu. Domaćini se za kirbaj pripremaju danima, pa i tjednima prije. Sređuje se kuća, peku se kolači, priprema pečenje i drugo posluženje, jer je to dan kada sa svih strana stižu gosti. Vani je također posebno veselo. Tu su štandovi i kotlovina...šušur i šarenilo..

Ilustracije s interneta

I na duhovski ponedjeljak prije 72 godine, u Banjoj Luci održavao se kirbaj u povodu katoličkog blagdana Duhova. Ljudi su se zabavljali da bi odagnali misli od briga i neimaštine. Baš kao i danas.

Kao što kirbaj danas nije ništa bez štandova, kotlovine, lunaparka i autića, tako nekad nije bio ništa bez ringišpila i vrtuljaka.

Ilustracija:

Ispod banjalučkog kaštela nalazio se ringišpil, na kojem su se s veseljem okretali mladi i stari. Proslava je bila u samom jeku.

No ni slutili nisu što ih čeka. Baš o katoličkom blagdanu, na duhovski ponedjeljak te 1944. godine, „hrabri“ Titovi partizani započeli su zračne napade na Banja Luku. Avionima su mitraljirali po ljudima na zemlji. I po ringišpilu. Voditelj ringišpila pobjegao je u zaklon, a ringišpil se vrtio i vrtio. Ljudi su vrištali. Bili su žive mete, a nisu mogli pobjeći. Žene, djeca… tko li sve već i inače ide na ringišpil.. Civili su bili osuđeni na smrt bez suđenja, bez upozorenja, mimo svih Ženevskih konvencija.

Mitraljiranja su se nastavljala danima. Koliko je bilo poginulih, broja im se ne zna. Jedna od tih „veličanstvenih“ i „hrabrih“ akcija Titinih partizana rezultirala je u jednoj sporednoj banjalučkoj ulici ubojstvom malog djeteta i Židovke iz Rusije, koja je stanovala u toj uličici.

Drug Tito, ubojica nedužnih ljudi, žena, djece, Hrvata, Židova i drugih naroda i narodnosti, tamo negdje u podzemlju danas slavi rođendan!

Druže Tito, zločinče, valjda te sustigla ruka Pravde! Spora je ona, ali dostižna. Ako ti i ne žele suditi oni koji su to prema svim zakonima ove države dužni, presudio ti je Onaj gore!


- 09:49 - Reci nešto lijepo (35) - Isprintaj - #


petak, 20.05.2016.

Obespravljeni

Ne mogu ja daleko od Ustava hrvatska

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.


Piše tu svašta, no fokusirat ću se na ovo iz članka 14 Ustava RH:

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o … rođenju…


Postoji grupa ljudi, kojoj su u trećem milenijumu ukinuta sva ljudska prava, uključujući osnovno ljudsko pravo.. pravo na život. Ovaj članak Ustava znači to što tu piše: svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o rođenju. Ovo doslovno znači da svatko ima prava i slobode neovisno od toga je li rođen, ili nije rođen.

Zatim, Ustav RH navodi:

2. OSOBNE I POLITIČKE SLOBODE I PRAVA

Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.
U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.


Mislim da je ovo dovoljno jasno. Piše da svako ljudsko biće ima pravo na život, a sukladno članku 14., neovisno o rođenju. Prema članku 21. Ustava, u Hrvatskoj nema smrtne kazne. A što je abortus nego smrtna kazna?!

Zatim:

Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.


Tko odlučuje o abortusu? Žena? Liječnici?.... prekoračuju svoje ovlasti. Nikome se ne smije oduzeti sloboda, o čemu odlučuje sud.

Zatim:

Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.


S kojim pravom liječnici vrše abortuse nad ljudima, bez njihove privole? O ljudskim pravima odlučuje sud!

Članak 34.

Dom je nepovrediv.
Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.
Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.


Dom nerođenog djeteta je utroba njegove majke. Dom je nepovrediv. Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se utroba majke pretraži. Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugog prostora, odnosno pri pretrazi utrobe majke. A što se danas događa? Samo liječnik i medicinska sestra pretražuju dom nerođenog djeteta, bez nazočnosti ikakvog suda!

Članak 38.
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.


Tko je dobio suglasnost nerođenog čovjeka da ga se ubije?

Članak 57.
Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.


Država nerođenoj djeci osigurava ubojstva.

Članak 58.
Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.


Zar je zdravstvena zaštita scalpel, kojim se rezuckaju organi živa čovjeka u majčinoj utrobi?

Članak 62.
Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.


Koga naša država štiti? Štrace? Umjesto nerođene djece!

Članak 63.
Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.


Ne piše u Ustavu da roditelji smiju ubiti svoju djecu, pa ni nerođenu! Da se mislilo tako, pisalo bi da roditelji smiju ubiti nerođenu djecu!

Članak 64.
Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe.


Zašto ih onda liječnici ubijaju?

Članak 69.
Svatko ima pravo na zdrav život.


Treba li ovome išta dodati?

Civilizacija je napredovala. Danas više ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da je dijete u utrobi majke mali čovjek. Ako ga i ne vidimo, vidi se na ultrazvuku. Ima svoje srce, svoje oči, svoje nožice i ručice. To nije abortus, već čovjek. Nekada smo bili neuki ljudi i možda je to bio neki izgovor, no danas to više nije i ne može biti nikakav izgovor. Malog čovjeka ne smije se ubiti, već ga treba pustiti živjeti. Mame koje nemaju uvjete za život, trebale bi ga iznijeti na svjetlo dana, a tada prepustiti društvu da se za nj brine, kao što je zapisano u Ustavu RH. U Ustavu RH nema smrtne kazne i nikoga se ne smije ubiti pa ni živa čovjeka u utrobi majke.

Sutra je dan kada svi savjesni ljudi imaju prilike podržati pravo nerođenog čovjeka na život i pravo majki nerođenih ljudi na dostojanstvenu skrb o nerođenom čovjeku.

Pridružite se stoga „Hodu za život“, u subotu, 21. svibnja 2016. u 10.00 sati na Tomislavovom trgu u Zagrebu hodom do Trga bana Jelačića, za život, obitelj i Hrvatsku, jer je zaštita nemoćnog čovjeka u trećem milenijumu pitanje čovječnosti i čovjekoljublja.

Nekada ste bili nerođeni čovjek, a sutra samo budite Čovjek!






- 21:21 - Reci nešto lijepo (76) - Isprintaj - #


srijeda, 18.05.2016.

Ono što je za mene kazalište

Kazalište je za mene oduvijek predstavljalo hram kulture.

Riječko kazalište HNK Ivana pl. Zajca u prošlom milenijumu dugo godina bilo je izvan funkcije. U to vrijeme bila sam mala, pa ne znam razloge. No nakon nekoliko godina ponovno je počelo s radom i tada me mama prvi put odvela u to kazalište pogledati operu „Ero s onoga svijeta“. Moglo mi je biti sedam ili osam godina. Taj dan urezao mi se u pamćenje toliko vjerno, da se ja koja inače puno toga zaboravljam, sjećam da sam ispred kazališta izgubila crvenu mašnu, koja mi je skliznula s jedne kečke. Meni je gubitak mašne bio prava katastrofa, pa sam se rasplakala, no našla se tu neka gospođa koja je pronašla mašnu i vratila mi je. Kao što sam upamtila mašne na kečkama, tako sam upamtila i „Eru s onoga svijeta“ o kojem sam svojevremeno napisala post koji sam s guštom opet pročitala cerek. Iako sam kasnije desetljećima imala kazališnu pretplatu, „Ero s onoga svijeta“ ostala je moja najdraža glazbeno-scenska poslastica. Od djetinjstva do danas, gledala sam je svaki put kad mi se pružila prilika, sigurno desetak puta.. a i opet bih.

„Ero s onoga svijeta“ za mene je pojam onoga što bi svako kazalište trebalo s ponosom prikazivati. Remek djelo je to, koje svojom ljepotom, prpošnošću, dobrotom, duhovitošću, podiže gledatelja u duhovnom smislu.

Možda bi gledatelji Frljićeve splitske izvedbe njegovog kazališnog djela, mogli usporediti ove dvije kazališne predstave?! Može li se uopće usporediti neusporedivo? Kazalište u koje ja idem, kazalište je iz kojeg čovjek izlazi duhovno obogaćen, a ne kao iz Frljićevog, mentalno osakaćen. Kazalište u koje ja idem, hrani dušu, nasmijava, vedri i veseli čovjeka. Razgaljuje. Ostavlja dobar osjećaj u duši, okus u ustima.

U jednom takvom kazalištu, kakvo je nedostižan pojam jednom Frljiću, održana je fenomenalna predstava „metODA za brak“.



Riječ je o 70 minuta čistog smijeha za koji je zaslužna postava od samo troje glumaca: Matee Elezović, Petre Težak i Zlatana Zuhrića Zuhre.



U predstavi je riječ o bračnom paru, koji upavši u bračne poteškoće odluči pomoć potražiti kod bračne savjetnice, koju je izvrsno utjelovila duhovita Petra Težak.

Predstava je to s porukom o životnim kompromisima, potrebnim radi očuvanja najvećih životnih vrijednosti. Predstava koja čovjeka ne ostavlja ravnodušnim, već boljim i sretnijim.

Toplo preporučujem!


"Like Dust I Have Cleared From My Eye"

That's something that you're laughing at me
And I hope you know what it is that you're laughing about
Cos it won't be long now 'til they're reeling you in
The same situation, the same disappointment you bring
So I hope you're happy with the impression you made
Deep in denial, like you planned it this way
But you're lost to me, like dust I have cleared from my eye
Your words have no meaning, so I stare up into the sky

Breathe in now... breathe out now...

Lyrics: Steven Wilson





- 22:33 - Reci nešto lijepo (15) - Isprintaj - #


petak, 13.05.2016.

Ja sam vjernik, ali...

Svi se ovdje busaju u prsa kako su veliki vjernici... ali čim se pruži prilika popljuvati katoličke svećenike, onda svi spremno ustaju protiv njih.. jedva čekaju priliku. Tako i sada.. Sve velike vjernice se digle protiv svećenika koji je izbjegao kurvama reći da su kurve, pa im je praktički tepao da su samo štrace!

Kadli se štrace uzjogunile osjetivši se prozvanima.

Ali idemo mi malo na ono što vjernik misli da ga čini vjernikom, bez posrednika do dragog Boga. Idemo direktno poslušati riječ Božju. Sjetimo se malo 10 zapovijedi Božjih, ne svećeničkih, već baš Božjih:

- ne poželi tuđeg ženidbenog druga!!!
- ne sagriješi bludno!!!

I što tu velikim vjernicima nije jasno?!

A licemjeri, ako su vam već svećenici trn u oku, pa ne zovite ih na pogrebe! Ne idite na mise! Ne slavite Uskrse i Božiće!

Kome od Vas je umro netko od roditelja? Jeste li zvali svećenika? Jeste! Ma zamisli. Pa što će vama svećenik na pogrebu roditelja, ako vama ne treba posrednik do Boga. Pa vaš je roditelj otišao Bogu na istinu, ne treba mu svećenik usput!

Ili ipak treba?


Da, kad zatreba, svećenik je onda dobar.. Velečasni, hoćete li doći održati misu, umro mi je ovaj ili onaj? Velečasni, trebalo bi mi krstiti unuče, kad bismo mogli doći? Velečasni, u obitelji bi trebali bolesničko pomazanje, možete li doći? Velečasni, ovo, velečasni ono... Onda kad vama treba, onda je velečasni na usluzi, ali kad vam nije potreban, po njemu se možete bacati kamenjem i pljuvati dok vam slina ne presuši... Po crkvi pljujete dok vam ne treba, a čim kola krenu nizbrdo, onda ližete oltare, onda su dobri i svećenici i crkva.... A svi mislite da će vam vječno biti dobro, ako vam je sada dobro... No neće...jer nikad nije vječno dobro. Pogotovo kad se pljuje po svećenicima, umjesto da se moli za njih. Za svećenike se treba moliti, a ne po njima pljuvati. Sjetite se toga kad vam zatrebaju prvom prilikom. Nemojte reći da vam nisam rekla.


- 14:11 - Reci nešto lijepo (62) - Isprintaj - #


utorak, 10.05.2016.

Moja baka Flora

Rano djetinjstvo provela sam na selu kod bake i djeda. Mama i tata imali su nas nekoliko djece. Zbog tatinog posla stalno su selili iz jednog mjesta u drugo, dok se nisu skrasili na Rijeci. Zato je uvijek jedno od nas živjelo kod bake i djeda. Ispočetka je to bila pomoć mami i tati, a kasnije se pretvorilo u potrebu bake i djeda da uvijek imaju jedno dijete kraj sebe. No u to vrijeme nije to bilo ništa čudno. Ljudi su odlazili od kuće u potrazi za poslom, pa su djecu ostavljali kod svojih roditelja. Nisam ja bila neki izuzetak. Mnogi su tako odrastali.

Kod bake i djeda najčešće smo se izmjenjivale starija sestra i ja, dok je najmlađe dijete toliko plakalo za roditeljima, da su ga nakon jednog neuspjelog pokušaja, trajno vratili kući. Moglo bi se reći da je to dijete jedino od nas znalo što zapravo znači imati mamu. Meni je mama bila moja baka, a prava mama mi je bila nešto kao teta. Razdvojenost od majke u najranijem djetinjstvu zapravo se nikada više ne može nadoknaditi. No zahvaljujući upravo toj teškoj okolnosti, moje djetinjstvo bilo je prekrasno. Umjesto u skučenom i ružnom gradu, provela sam ga na predivnom selu.

Baka i djed imali su kućicu u cvijeću u jednoj prašnjavoj slavonskoj ulici. U susjednoj ulici živjela je djedova sestra, baka Flora. Imala je sedamdesetak godina. Dugo godina bila je udovica. Kao bivša medicinska sestra, bila je izuzetno uredna i čista. Njena kućica bila je uvijek pospremljena i bez trunčice prašine. Posteljina uvijek bila blistavo bijela i uškrobljena. Kako nije imala svoje djece, voljela je nas, bratovu unučad. Živeći kod djeda i bake, često sam znala prespavati i kod bake Flore.
Bio je to poseban doživljaj, jer to nije bila obična baka.

Baka Flora imala je policu u kuhinji, na koju je poslagala šalice za kavu, preokrenute na tanjurićima kako u njih ne bi padala prašina. Onda bi mi rekla: donesi mi treću šalicu. Ja bih začuđeno otišla po treću šalicu, pitajući se zašto ne prvu, ili zadnju, već baš treću. A ispod treće šalice me čekao svileni bombon. Odnijela bih baki treću šalicu za kavu, a sebi zadržala iznenadni plijen.



U ostavi je bilo drveno bure puno kukuruza. Baka me inače nije opterećivala nikakvim poslovima, ali me znala poslati nahraniti kokoši. Zagrabivši kukuruz, u njemu bih našla nekad hrpu oraha, nekad neku krušku, koji su tu bili skriveni kao iznenađenje za mene. Njoj nije bilo važno da ja nahranim kokoši, već to iznenađenje i veselje kada otkrijem orahe ili drugo voće u kukuruzu.

Nedjelje kod bake Flore bile su poseban doživljaj.

Kad živiš u većoj obitelji, tada za ručak dobiješ ono što ti netko stavi na tanjur, nema tu previše biranja. Takav je valjda bio i život bake Flore, bez mogućnosti nekog biranja, pa makar se radilo i o običnom zalogaju. Zato je baka Flora nedjeljom znala ispeći pile i staviti ga cijelog ispred mene na tanjur, da si otkidam za jesti što god želim. Tek kasnije ona bi pojela ono što je meni ostalo.

Nekad bi uzela najmanju padelicu, koju je imala i u njoj ispekla minijaturnu tortu, koju je nafilala i ukrasila kao pravu veliku. Onda bi cijelu tu tortu stavila ispred mene i rekla da je to samo za mene.

Onda bismo igrale trlje (mlina). To je igra na ploči, koja se u to vrijeme igrala sa zrnima kukuruza i graha. Uvijek sam ja birala hoću li grah ili kukuruz. Baka me naučila svim važnim potezima i u toj igri postala sam gotovo nepobjediva kad bih je igrala s drugima. Sama baka me često puštala pobijediti, kako bi se veselila mojoj sreći zbog pobjede.

Ljeti je bilo posebno lijepo. Baka bi skuhala kantu kukuruza, iznijela na ulicu i pozvala svu djecu iz susjednih kuća na kukuruze. Ili bi u kanti spuštenoj u bunar rashladila lubenicu i opet pozvala svu djecu. Kakvo je to veselje bilo!!!

Bilo je ljeto i kad sam jedan jedini put dobila batina od bake Flore. Kad bih se išla igrati s djecom, baka je uvijek morala znati gdje sam. Zabranjena zona za igranje bili su veliki iskopi gline u blizini sela. Tamo se jednostavno nije smjelo ići, jer je bilo preopasno. Jedan od tih iskopa, dubok za nekoliko dubina rovokopača, tek se počeo puniti vodom i po njegovim brazdama rasli su bambusi. Djeci su bambusi bili dragocjeni ljeti, jer bi ih se upalilo i njima o večeri rastjerivalo komarce. Tako sam ja s nekoliko druge djece, poskrivećki od bake, otišla po bambuse.

Foto:

U dnu iskopa, po skliskoj glini preskakali smo duboke jarke, već pune vode. Da je koje dijete upalo u jarak, pitanje je bi li se živo izvuklo. No tada nisam znala koliko je to zapravo bilo opasno.

Ilustracija s interneta

Brali smo bambuse, sve dok nas nije ugledao čuvar radilišta i potjerao kući. Za to vrijeme u selu je trajala potraga za nama. Baka je bila užasnuta, valjda je nekako saznala kud smo se uputili. Kad me ugledala, zgrabila me i istukla mokrom krpom po stražnjici. Zapamtila sam tada što znači kada se nešto ne smije i kada se kaže NE. Danas je i mene samu strah kad pomislim što se sve moglo dogoditi, jer sam se jednog trena tamo bila i poskliznula. A njoj sam bila povjerena na čuvanje. Na svu sreću, sve je dobro završilo, osim mog povrijeđenog ponosa zbog crvene stražnjice.

Baka Flora imala je psa Žuću, koji je živio u kućici u drugom dijelu dvorišta. U to vrijeme nisam znala što će u mom životu značiti takvo biće kao što je pas, pa se nisam posebno osvrtala na to maleno stvorenje tamo. Ne sjećam se da sam ikada ulazila u taj dio dvorišta, niti da sam se poigrala s tim bićem. Možda sam bila premalena da to upamtim, ne znam. Uglavnom, pričali su da se baka Flora jednom razboljela i da su je fijakerom odvezli u bolnicu u susjedni gradić, udaljen četrdesetak kilometara. Žućo je cijeli taj put prešao za fijakerom. Žućo legenda, a ja toga onda nisam bila svjesna. Danas znam i danas bih se rado poigrala s bakinim Žućom. Šteta što ne postoji neki procjep u vremenu.

Baka Flora bila je srčani bolesnik, pa sam je znala vidjeti kako noću stoji kraj prozora i muči se pokušavajući punim plućima udahnuti noćni zrak. Nisam tada razumjela što se događa. Jednom prilikom me zagrlila, poljubila i rekla mi: znaš, kad ja umrem ti se mene sigurno nećeš ni sjetiti. A ja sam joj rekla da ću je zauvijek pamtiti. I došao je taj teški dan, kada je zauvijek otišla, u ranim sedamdesetima. I ne prođe obljetnica njene smrti, a da je se ja ne sjetim. Kao što sam joj i rekla. Nadam se da ona to zna.


Sorry that was cruel I only meant for you to lose your balance in the snow
To slip on the ice so I can catch you fall
Sorry that's not true I didn't think that you would take it all to heart
I just made it up so I could watch you crawl
Sorry if I'm rude I'm getting at your side a darker mood comes over me

Are there any reasons left to get out of bed
Is there anything I can write that I haven't read
It's all been said
Sorry that was cruel I only meant for you to lose your balance in the snow
To slip on the ice so I can catch you fall
Sorry that's not true I didn't think that you would take it all to heart
I just made it up so I could watch you crawl

Sorry if I'm rude I'm getting anxious and a darker mood comes over me

Izvor: Steven Wilson - Happiness III


- 18:24 - Reci nešto lijepo (31) - Isprintaj - #


nedjelja, 08.05.2016.

Uz današnji dan

MOJA BAKA

Oko čela sijeda kosa,
Naočari povrh nosa,
Na usnama osmijeh drag,
U očima pogled blag
Blista kao sunca zraka -
Eto, to je moja baka.

(Zlata Kolarić-Kišur)




- 17:03 - Reci nešto lijepo (18) - Isprintaj - #


četvrtak, 05.05.2016.

Autogol

Nitko nije sposoban napraviti toliko gluposti, kao što su to političari koji se dokopaju vlasti.

Evo se Timova ekipa domislila kako će sama sebi povećati plaće, a da ne mora hrvatskom narodu previše objašnjavati zašto se ministrima i saborskim zastupnicima dižu plaće. Dosjetilo se društvo pa ukida najvišu stopu poreza na dohodak od 40%, tako da će svima koji imaju plaće veće od 13.000 kn, plaće porasti bar za tisućicu. A tko ima plaće veće od 13.000 kn, pa upravo ministri i saborski zastupnici, a tko drugi?!

A što kažu brojke u "korist" uvođenja te mjere:
- zaposlenih koji spadaju u najviši porezni razred ima tek 2,6 posto, ali pridonose sa 33,7 posto u ukupnim prihodima od prireza i poreza na dohodak (izvor: JL).

Dakle, ako se itko bude pitao, za tri godine, a možda i ranije, zašto je HDZ izgubio vlast na izborima, to je zato što će zbog 2,6% zaposlenih, izgubiti bar 50% glasova svih onih malih šutljivih ljudi, čije su plaće malo iznad minimalca, ali čiji glasovi se na izborima itekako broje.






- 18:45 - Reci nešto lijepo (17) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se