srijeda, 30.09.2015.

Majčino srce



je li to ono nešto iskidano na najsitnije djeliće
koje ne možeš skupiti i posložiti jer uvijek jedan fali

je li to ono nešto što treperi nepravilno u grču i strahu
pa ne znaš hoće li treptati nastaviti ili će (za)stati

je li to ono nešto što sklapa ruke i usrdno moli
i onda kada ga boli… kad najviše boli

to nešto... to srce što bezuvjetno voli

voli

srce

suze

moli

boli

moli

suze

srce

voli

majčino srce
majčine suze
majčine boli

majka moli


Lion Queen Copyright ©



***************************************************************************
You never know why it is this way
Leave here now
Live through this on another day
Tonight sleep sound

An only child
A winning smile

SW

***************************************************************************


- 21:43 - Reci nešto lijepo (24) - Isprintaj - #


subota, 26.09.2015.

Dvostruki kriteriji

U vrijeme dok sam bila na magisteriju u Zagrebu, ima tome već dosta godina, upoznala sam jednog Zagrepčanca, planinorca, s kojim sam prokrstarila Medvednicu uzduž i poprijeko. I ne samo Medvednicu, već i dio Velebita i to neke skrivene zakutke te velebne hrvatske ljepotice. Znali smo neobilježene velebitske puteve do planinskih stanova na vrhovima iznad sela, kamo su nekada ljudi ljeti vodili stoku na ispašu, kada se u podnožju, s morske strane, nije moglo disati od vrućine. Kampirali smo na krševitoj i samotnoj obali podvelebitskog kanala i, samo s gojzericama na nogama, spuštali se iz kampa na kupanje, u predivno čisto i smaragdnozeleno more…

Bilo je to zanimljivo vrijeme, kada sam često vikendima šarala automobilom od Rijeke, preko Velebita, pa kroz Liku do Zagreba, a od Zagreba preko Gorskog Kotara do Rijeke..(iako mi nitko nije rekao: Šaraj, Lion, šaraj pjeva)

Moj prijatelj je bio pravi zaljubljenik u prirodu, markirao je planinarske staze, o proljećima na Medvednicu nosao sa sobom ogromne škare za živicu i raskrčivao zarasle planinarske puteve.. No bio je i vuk samotnjak, s nekom svojom posebnom životnom filozofijom. Pa mi je jednom pričao nešto o tome kako sve ima dušu, pa tako da i kamen ima dušu.



Ovo je kamen, - reče poigravajući se njime - a kroz izvjesno vrijeme pretvorit će se možda u zemlju, iz zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih bio rekao: „Ovaj kamen je samo kamen, bezvrijedan je, pripada svijetu iluzija, međutim, njemu također pridajem važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovjek, ili duh. (…) Eto, volim kamen i rijeku, i sve stvari što ih promatramo i od kojih možemo učiti. Mogu voljeti kamen, a također i drvo ili komad njegove kore. To su stvari, a stvari se mogu voljeti. Riječi se, međutim, ne mogu voljeti. Zato razna učenja nisu za mene, ona nemaju čvrstinu, ni mekoću, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili okus, ona sadrže samo riječi.

Izvor: Herman Hesse, „Sidarta“, BIGZ, Beograd, 1985. str. 119-120


Jednom prilikom, putovala sam na predavanja u Zagreb, te si usput kupila dvije prekrasne ženske torbice u bojama proljeća, nježno pastelno plavoj i istoj takvoj zelenoj boji. Nisu to bile markirane torbice, niti preskupe, jer si takve, kao samohrana roditeljica dvoje srednjoškolaca, nisam niti mogla priuštiti... ali su bile lijepe i bojom su odgovarale proljetnim kostimima, koje sam nosila na poslu i na predavanjima. Takvih torbica tada nije bilo za kupiti u Rijeci, ili je možda i bilo, pa su bile preskupe i kao takve meni nedostižne.

Ilustracija

I onda ja, sva sretna zujo, pokažem svom prijatelju te torbice, a on mene, sasvim iznenada, napadne na pasja kola, da je glupo trošiti novce na takve stvari, da ovo, da ono…kao da sam ih, u najmanju ruku, platila njegovim novcem... iako mi on sam nikada ništa nije ni kupio, ni poklonio, niti bih mu ja, samosvjesna, kakva sam bila, to uopće i dopustila.

Ja njega pogledam i kažem: „ I moje torbice imaju dušu!“

„Mogu voljeti kamen, a također i drvo ili komad njegove kore. To su stvari, a stvari se mogu voljeti. Riječi se, međutim, ne mogu voljeti. Zato razna učenja nisu za mene, ona nemaju čvrstinu, ni mekoću, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili okus, ona sadrže samo riječi.

Izvor: Herman Hesse, „Sidarta“, BIGZ, Beograd, 1985. str. 120


Za mene nije samo kamen bio stvar, torbica je također bila stvar… stvar koja se voli, koja ima čvrstinu i mekoću, boje i rubove.. Koja se, poput čaše vodom, može napuniti dragim i potrebnim stvarčicama…Pa ako, po njegovom vjerovanju, kamen ima dušu, svakako je onda ima i torbica.

Stvar je stvar.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne bih imala ništa protiv ovakvog jednog kamena "s dušom" pjeva


Ili još bolje ovakvog:


Ovaj kamen stvarno nije obična stvar, već odraz ljubavi onoga tko ga je dao izraditi i poklonio svojoj ljubljenoj Hurem.

I ja sam Hurem.

Sve smo mi Hurem fino

Gotovo da bih se sada i mogla složiti s tim da nekad stvari zbilja imaju dušu… Ili bar da odražavaju dušu i ljubav onoga tko ih poklanja s ljubavlju smijeh No, taj moj bivši prijatelj nikada nije shvatio da kamen sam po sebi ne može imati dušu, već samo odraz duše onoga koji ga gleda ili s ljubavlju daruje. A za to ipak treba tu dušu imati.



********************************************************************



"Home Invasion"

Download sex and download God.
Download the funds to meet the cost.
Download a dream home and a wife.
Download the ocean and the sky.

Another day of life has passed me by.
But I have lost all faith in what's outside.
They only are the stars across the sky
And the wreckage of the night.

Download love and download war.
Download the shit you didn't want.
Download the things that make you mad.
Download the life you wish you had.

Another day of life has passed me by.
But I have lost all faith in what's outside.
They only are the stars across the sky
And the wreckage of the night.

Lyrics: Steven Wilson

Foto:Pierre de Geyter Square, Lille, France

********************************************************************


- 10:46 - Reci nešto lijepo (65) - Isprintaj - #


subota, 19.09.2015.

Izvantjelesno iskustvo

Postoje mnoga svjedočanstva o tome kako su ljudi za vrijeme kliničkih smrti odlazili iz svojih tijela, pa se po povratku u život vraćali. Netko u ta svjedočanstva vjeruje, netko ne. Liječnici vjerojatno imaju svoja tumačenja.



No da se iz tijela može izaći i ako nisi u fazi kliničke smrti, u to sam se i osobno uvjerila.

Jednom prilikom trčala sam za busem, koji je taman polazio iz stanice. Kako je padala kiša, stepenice busa su bile skliske i zakoračivši na stepenicu, poskliznula sam se i pala, a da nisam bila svjesna da sam pala. Ja, odnosno moja duša, već je bila gore i sa zaprepaštenjem zurila dolje, gdje je ostalo tijelo. Trajalo je to kratko, desetinku sekunde možda, a onda sam se i ja, odnosno moja duša, našla dolje u tijelu...

Od tada znam da je odlazak duše iz tijela moguć i da u tom trenutku prevladava jedan jedini osjećaj, a to je osjećaj zaprepaštenja.

To bi dakle bio taj osjećaj na kraju puta: nema straha...samo šok, zaprepaštenje i nevjerica...



No imala sam ja i raznih drugih iskustava na razini intuicije, pa me ovo i nije previše začudilo rolleyes Postoje neke razine ljudske svijesti, koje još uvijek nismo dokučili. Tek tu i tamo dopre to do nas, kao što je meni...


*****************************************************************************************

I still wave at the dots on the shore
I still beat my head against the wall
I still rage and wage my little war
I'm a shade and easy to ignore

I woke up and I had a big idea
To buy a new soul at the start of every year



Izvor: Porcupine Tree - Buying New Soul
*****************************************************************************************





- 15:28 - Reci nešto lijepo (63) - Isprintaj - #


četvrtak, 17.09.2015.

Laku noć!

Bliži se slatki sanak.



Kada večeras budete sklapali umorne oči pred sutrašnji početak vikenda, u svom mekom krevetiću, nemojte zaboraviti da mnoga Božja stvorenja večeras čeka još jedna u nizu besanih noći, prepunih neizvjesnosti, straha, očaja i nade...

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku.


*******************************************************************************
Foto:

Together we have this love
Even so it's not enough
Bruised and burned we won't lose heart
And just because life gets hard..



*******************************************************************************







- 23:39 - Reci nešto lijepo (25) - Isprintaj - #


srijeda, 16.09.2015.

virusi napadaju

vozim se busom na posao.. iznad mene stoji neki učenik i kiše, šmrca.. pomislim, u dobroj sam fazi, nema veze, bit će sve ok... mislim pozitivno, biram pozitivu umjesto negative..potiskujem ego...smijem se...recept je to koji nam se sustavno servira na blogu, pa baš da isprobam, nema bolje prilike...smijem se u busu, smijem se na poslu... sve pet...



sutradan, kih, šmrc, kih, šmrc...curi nos, suze oči, ne može se disati...a raditi se mora... već dva dana jedem češnjak i pancetu...



to je jedino što na trenutak može prekinuti curenje nosa... ajmeeee, ne želim misliti što kolegica s posla misli.. no unaprijed sam je pripremila na šokove.. na svu sreću nije vampirica, pa joj češnjak (navodno ili samo pristojno) ne smeta :) od ostalih kolega se skrivam :)) sve je prepuno maramica... izgleda da taj NPL baš i nije tako efektan kao što se pokušava podmetnuti...protiv virusa pozitiva ne pomaže...čak ni suzbijanje ega...



ali idem probat sodu bikarbonu, možda ona pomogne...čitala sam na blogu da pomaže protiv komaraca, pa možda može pomoći i protiv virusa... sve je to isti namet...neki manji,neki veći...

doduše, imam ja protiv komaraca bolji recept :) jučer me svu šmrckavu i bolesnu naganjao jedan komarac.. najprije sam lamatala rukama, onda pripremila ručnik, kojim ću ga mlatnuti... a on pobjegne na zid heheh baš tamo gdje nije trebao.. i odjednom se smiri, onda mrd ovamo mrd onamo.. sve više se upliće u vješto spletenu mrežicu mog kućnog ljubimca...
pauku ručak, a mene riješilo uboda i sode bikarbone :)

ali ako ćemo forsirati pozitivu... prednost ove prehlade je što se sve oko mene ljuljalo, pa nisam osjetila potres, koji je jučer pogodio zagreb :)







*************************************************************************

Foto:

When she drifted off to sleep
She had the whole world at her feet because
It's only the start, it's only the start



*************************************************************************



- 23:50 - Reci nešto lijepo (36) - Isprintaj - #


subota, 12.09.2015.

Sirotice naša

Onog dana kada je dr. Franjo Tuđman stao pred hrvatski narod i dao obećanje da će uvesti Hrvatsku u Ujedinjene narode, NATO savez i Europsku uniju, znala sam da će on to obećanje i održati.



S jedne strane sam se razveselila, a s druge užasnula!

Sve zemlje po samoj prirodi stvari trebale bi biti članice UN-a.

Savezništvo u NATO-paktu nam je bilo potrebno zato da nikada više ne budemo ugroženi od srbočetničkog agresora.

Međutim, ono zbog čega sam bila užasnuta, bila je najava ulaska u Europsku Uniju.

Zemlja koja je bila ugnjetavana u svim dosadašnjim unijama takve vrste, austro-ugarskoj i jugoslavenskoj, opet se spremala staviti na kocku svoj suverenitet, unatoč tome što joj je povijest učiteljica.

Onima koji na svojoj povijesti ništa ne nauče, ne preostaje ništa drugo nego stalno padati razred.

Da sam bila u pravu, da je dr. Franjo Tuđman učinio povijesni kiks i žrtvovao ratom izranjavanu zemlju višestruko jačem okupatoru, Europskoj uniji, postalo je potpuno jasno ovih dana čak i onima, koji nisu, poput mene, već unaprijed znali da ćemo ulaskom u Europsku uniju odustati od svog, teškom mukom stečenog, suvereniteta.

Usred još neobjavljene predizborne kampanje, vlada je (bolje ikad nego nikad) odlučila stati na kraj agresiji, koja se putem stranih banaka vodi prema Hrvatskoj. Nepoštenim bankarskim uvjetima, jedinim koji su im bili na raspolaganju uopće, hrvatski građani, koji su podizali kredite u bankama u stranom vlasništvu, postali su roblje stranih zemalja. Čim je Hrvatska pokušala zaštititi svoje građane, pustimo sada predizborne razloge, digli su se stranci na zadnje noge i eto stranog ministra u napadu na hrvatski suverenitet!!! A EU, umjesto da mu naredi da se ne petlja u unutarnje odnose suverene zemlje, kaže da će nas promatrati. Kao da smo majmuni u kavezu.

Nevjerojatno i nečuveno!!!

Na djelu je okupacija bez rata. Bez oružja! Specijalni rat protiv Hrvatske! Okupacija kao za vrijeme Austro-ugarske! Svoje svijetlo oružje položili smo pred bjelosvjetskim hohštaplerima.



Kakvu Hrvati djecu jedu

Što se muti carski Beč?
Dođe l’ kuma kuga?
Repatica duga?
0 sudnjem li danu riječ?
Nit mu prijeti turski gnjus,
Nit je blizu ljuti Prus;
Ali plaha vreva
Tužne psalme pjeva;
Građan, seljak, velikaš,
Dršćuć šapću očenaš,
Svud je graje, vike:
Joj po naše kike!
No u jedan hip
Baš na sveti kip
Usred trga
Svemu svijetu tu na oči
Mala kvrga,
Suh krojačić munjom skoči.
Prašan, blatan, naopako,
Taj prozbori svijetu ‘vako:

"Braćo, ljudi, čujte,
Onda jadikujte!
Jučer mrakom baš za poslom
U seoce izvan grada,
S tovarenim iđah oslom,
Os’o naprijed, ja odzada.
Mjerim, mislim, mozgam, brojim
Što da krpam, što da skrojim;
Bum! zaori duga puška
Nakraj ceste iz grmuška,
To vam moga sivca žac,
K bijesu ludi magarac!
Šibaj i ja! Al’ o bože!
Ne iznesoh cijele kože.
Šest me popa ljutih šaka,
Kao tvrdo gvožđe svaka.
Jure sa mnom vrazi, jure,
Doniješe me med’ pandure,
Zbogom, svijete bijeli,
Igle, škare, ‘ajd‘ na klin,
Moja duša veli:
Smiluj mi se, božji sin!
Staviše me polumrtva
U zelenu travu;
Tude ležah bijedna žrtva,
Ni da maknem glavu,
Ležah mirno,
Pa sam žmirn’o,
Što ti bijesi rade;
Lijepe vam parade!

Mrka četa tude sjedi,
Sve crveni kao rak;
Žarka vatra baš u srijedi
U ponoćni liže zrak,
Od dva hvata piju lule,
Svi veliki kao kule,
Ražanj im je čačkalica,
Kao vrazi crna lica,
A pod nosom hulje mrke
Kao koplje nose brke,
Sjede - sjede — bulje oči.
Gle! tu jedan divljak skoči:
"Oj junaci, gdje su gajde?
Juh! nek teče rujno vino,
Svi u kolo, braćo, ‘ajde!
Na noge se, omladino!"
Udri kolo - zemlja ječi,
Zvuče gajde — toka zveči,
Pandur pije, ijujuče,
U kolo me bocka, vuče,
"Skoči, more igloviću!" —
Riknu jedna crven-kapa —
"Jer te drukče, fini ‘tiću..."
- Mene odmah pusti sapa -
"...Spržih za pečenku
Našem vođi Trenku!"

Igram kolo, pa se vijem,
Skačem bolan, pušim, pijem,
Al’ su vrazi nagli
Pa se mene smagli.

Tad zaviknu velik zijan:
"Jarčeviću, laku noć!
Sada možeš kući poć,
Jer si, more kruto pijan."

Ja vam digoh odmah skut
I pod brze noge put!
Mnogoput nas bog pokar’o,
Kuga jela, Turčin har’o;
Au Turčin, Lutor, Hus,
Sve je prema tomu brus!

Ti Hrvati paklovići,
Grabežljivi crventići,
U Beč isti još će doć,
Neće minut dan i noć;
Al’ štoviše — čujte bijedu:
Ti Hrvati djecu jedu!"

Nato cijeli Beč zajec’o:
"Avaj, djeco, mila djeco!
Jao, čuste l’ našu bijedu?
Ti Hrvati djecu jedu!"

Minu noćca, minu sanak.
Sunce sipa zlatni žar,
A na noge skoči danak,
Bijelog svijeta barjaktar.
Poput roja crnog mravlja
Svijet se zgrće i ustavlja,
Oknom, trijemom sav je mrav,
Dvorski trg je puncat sav.

A visoko na doksatu,
Sva u srebru i u zlatu,
Sred ohola
Sjedi kola
Zlatokosa, milja puna
Pramaljetna jošte kruna,
Svijetla, divna kraljica
Marija Terezja.

Sumorna je, snuždena je,
Dušmanin joj krunu grabi,
Grabi, carstvu lijepe kraje,
Njeni Nijemci već su slabi!
Tu zagrmi bubnja glas,
Čudno tutnji talambas.
Rog zaori, trublje jekne,
Pišti frula, zvonce zvekne:
Prva ide banda turska,
A za njome bistrim okom,
Smjelim čelom, snažnim krokom,
Četa stupa sad pandurska,
Čelo čete sjaj-čelenka:
"Vidiš" — viču — "Franju Trenka!"

Divan vođa, divni momci,
Čelik-duše, svjetlolomci;
Pa kako ga nosi hatac,
Markov, misliš, jaše bratac,
U desnici sablja sije,
U ljevici stijeg se vije,
Stijeg hrvatski neokaljan,
Vrla četa, vođa valjan!
Smjelo kroče momci lijepi,
Zemlja dršće, ljudstvo strepi,
To su brate, to su oni,
Časnog krsta Mirmidoni!
Zavist laje: Vi divljaci!
Slava kliče: Vi junaci!
Da, varvari s kraja svijeta,
Svijetu mrski i odurni,
Ali brzi, ali žurni,
Kada vapi pravda sveta!

Nu gle čuda! Pandur svaki
U junačkoj drži šaki
— Gdje mu duga stoji lunta —
Malo dijete od profunta!
Grmnu pušku do nebesa
Da se cijeli Beč potresa,
Nagne pandur čuturicu,
Srkne vinca po kapljicu,
— Nijemci bleje, Nijemci glede —
Kako pandur dijete jede.
Nasmiješi se vođa Franjo,
Kraljici se lijepo klanj`o,
Stijeg hrvatski malo prigne,
U stremenu brz se digne.
I prozbori: "Oj carice!
Bog ti vedri milo lice,
Obrekosmo brzo doći,
Sad nas evo na pomoći!
Gladni jesmo, svijetla kruno,
Svijet blebeće na nas puno
Da ti Hrvat djecu jede;
Pusti zato bez uvrede
Kad baš djecu jesti treba,
Da ta djeca budu od hljeba!"
Nasmija se svijetla kruna,
Vedra, nove nade puna:
"Prosto vama, djeco, budi,
Pijte k tomu! Briga vas,
Što luđaci baju ludi,
Bolji jeste neg` vaš glas!
Sad mirujte, djeco draga,
Onda zbogom `adj na vraga!"
I zaklinu četa vrla
Iz sve duše, iz sveg grla:
"Živjela nam kraljica
Marija Terezija!"
Brzo glas im zaorio,
Svuda prati Trenka slava;
Ali tko je pri tom bio,
Ne boli već nikog glava.
Nijemci mole još i danas:
Osvrni se, bože, na nas,
Izbavi nas kuge, rata,
Zle godine i Hrvata!
Ali Hrvat svakog prima,
Svet je njemu svaki gost;
Svakom dijeli što god ima,
Nema mnogo, ima dost`,
Dođe stranac, kuću ziđe,
I napita svoju bijedu,
Al` nijedan još ne viđe,
Da Hrvati djecu jedu.

Izvor: August Šenoa: „Kakvu Hrvati djecu jedu“, iz zbirke „Povjestice“, Školska knjiga, Zagreb, 1966., str. 88-96


Gospodo branitelji,



pokazalo se ono što sam odmah u početku znala, kad je prvi put najavljen ulazak u EU, vaše žrtve su bile nepotrebne, jer se niste za ništa izborili. Baš za ništa. Jednu agresorsku okupaciju ste zamijenili drugom, perfidnijom, lukavijom. Europskoj uniji je od Hrvatske bilo potrebno samo izletište, odnosno izlaz na Jadran, po mogućnosti bez Hrvata, a to Hrvata što i ostane kod kuće, da im budu servisno osoblje: konobari, kuharice i sobarice. To se i vidi sustavnim iseljavanjem obrazovanih Hrvata otkad smo ušli u Europsku uniju. Hrvati, koji su ostali kod kuće su postali roblje u svojoj rođenoj kući, u svojoj Domovini. Od suvereniteta nije ostalo ni S.
Uzalud životi položeni na Oltar Domovine, kad te Domovine više nema… ostala je samo na papiru.
Stoga predmnijevam da će Hrvati opet u rat za svoj suverenitet, za oslobođenje od mrskog nam EU-agresora. Ukoliko u Hrvatskoj još uopće bude ostao poneki Hrvat.

Jadna naša Domovino, na što li si spala!



Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Izvor: Silvije Strahimir Kranjčević: "Moj dom", iz zbirke "Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.


Evo što smo izručili novom okupatoru!







*******************************************************
Insurgentes

Holy Mother of the simple one,
When you smile at me you bring me down,
You betray your thoughts.
All your prayers too low.

Now out of debt, you speak in tongues,
And out of breath, your work is done,
And your dream, absolve.
And your path, dissolve.

And your dream, absolve,
And your path, dissolve.

Napisao: Steven Wilson










- 11:18 - Reci nešto lijepo (28) - Isprintaj - #


petak, 04.09.2015.

Naše gore list ups cvijet

Moja kćer oduvijek je bila glazbeno nadarena. Stan u kojem smo stanovali (ona još uvijek), bio je ogroman.... ona malena... Jednog dana tata i ja u dnevnom boravku nešto šapućemo, kadli ona dojuri iz svoje sobe, s drugog kraja stana i viče: što vi to šapućete, a da ja ne znam… takav odličan sluh je imala, šapat bi jasno čula iz udaljene prostorije, kamoli što drugo.

Često sam je znala prisluškivati kako pjeva u svojoj sobi. Upisala sam je i u glazbenu školu na glasovir, jer sam, igrom slučaja, nabavila preko sto godina star Forster piano na kojem je vježbala sviranje.


Ilustracija

Svaki put kad bi kćer sjela za klavir, meni je bio praznik za uši, toliko je lijepo svirala. Rado sam je slušala kad je uvježbavala skladbe za školu. Posebno se sjećam jedne Koelzove skladbe, ali se više ne mogu sjetiti njenog naziva, pa je nikako ne mogu naći.

U glazbenoj školi su na kraju svake školske godine održavali nastup pred roditeljima, tako je i kćer uvježbala svoju skladbu. U to vrijeme je u istu glazbenu školu išla i kćer poznatih riječkih opernih pjevača Olge i Bojana Šobera, tako da se i tata Bojan Šober zatekao u dvorani, kad je moja kćer svirala svoj glazbeni komad. Nakon što je odsvirala, Bojan se ustao, zapljeskao i povikao „bravo“… Ne mogu reći koliko sam bila ponosna na svoju kćer. Iako ja nisam glazbeno nadarena da bih mogla procijeniti njen talent, Bojan Šober svakako je bio kompetentan... pa sam bila zbilja jako ponosna na nju.

Međutim, u zadnjim razredima osnovne škole kćer je odlučila studirati pravo. Već je tada znala da želi postati odvjetnica, tako da je jednog dana rekla da napušta glazbenu školu, jer mora jako puno učiti da bi bila odlikašica i upisala u željenu gimnaziju, a sve opet da bi kasnije mogla studirati pravo. Iako nerado, podržala sam je u tome i tako je prekinuta njena glazbena karijera. Danas mi je jako žao zbog toga. Ona mi je kasnije samo jedan jedini put i nikad više, rekla da sam je trebala natjerati da nastavi s glazbenom školom. No eto, glazbenu podlogu ima, pa ako ikad bude htjela, uvijek će se moći vratiti glazbi.

Kao što sam ja bila ponosna na svoju kćer na njenom ondašnjem nastupu, tako je ovih dana ponosan i tata Bojan Šober, a i mama Olga, sasvim sigurno, na svoju kćer Stefani, koja, uz Lindsay Lohan i druge, glumi u filmu "Till Human Voices Wake Us" (Dok nas ljudski glasovi ne probude).


Foto: Stefani Šober

Film je inspiriran drevnom keltskom pričom o Selkiesima, koji žive kao tuljani u moru, a na zemlji postaju ljudi. Evo trailera:



Uloge: Lindsay Lohan, Jordan Weller, Alissa Bourne, Fabrizio Brienza, Stefani Sober, Shayan Munshi i drugi.

Premijera filma održana je jučer u četvrtak, 3. rujna 2015. na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Los Angelesu.




**********************************************************************
The other half is somewhere else.
A play in the dark,
Whines like dogs.

I am restless, I am lost.
Time freezes all. Flawless eyes.

Your rope you used to tie yourself,
dreams into planes, scatter remains.

I reach for you, denied your touch.
Snow starts to blind, I confide.

Steven Wilson: „Abandoner“

Ilustr.




Congratulations to Steven Wilson, who at last night’s Progressive Music Awards, held in London, won three of the converted prizes (album of the year, commercial breakthrough, and box set design).

*********************************************************************


- 18:50 - Reci nešto lijepo (50) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se