subota, 20.04.2013.

Mojoj jedinoj ljubavi!

Zagrebu


Povrh starog Griča brda,
Kao junak lijep i mlad
Smjele glave, čela tvrda,
Slavni stoji Zagreb – grad;
Živ ponosit, jak, prkosit
Kad slobode plane boj.

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
Prosu svijeta udes ljut,
Al' pod krilom našeg stijega
On stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa, juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
Da ugleda druga drug;
Kao soko iz svog gnijezda
U daleki prhnu jug
glas Hrvatstva, doziv bratstva.
Preni mi se, rode, oj!

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb – grade divni moj.

Ti uskrisi naše pleme,
Ti rastjera duha noć
Ti nam siješ znanja sjeme,
Ti nam dižeš roda moć.
Svijetlobornih, umotvornih
Glava rađaš silan broj.

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb – grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
A iz zore dvor i hram,
Zlatno polje, zelen –gora,
Sjajna Sava, loze plam:
Od miline duša gine
Po krasoti bludeć toj.

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb – grade divni moj!

Zagreb – grade, naša glavo,
Zagreb – grade, štite naš,
Zagreb – grade, naša slavo,
Kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o čelik,
Tisuć' ljeta slavan stoj!

Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb – grade divni moj!

(August Šenoa 1838-1881)

Ovih dana posjetila sam svoju staru ljubav, svoj Zagreb-grad, kojemu ću se uskoro uteći u skute! O svojoj ljubavi prema Zagrebu već sam pisala nekoliko postova. Kako bi te posjete mojoj ljubavi ostavile dublji i neizbrisiv trag u sjećanju, svaki put za nas isplaniram nešto posebno. Tako sam za vrijeme poslijediplomskog studiranja s veseljem odslušala ciklus koncerata u Lisinskom, redovito posjećivala izložbe u Klovićevevim dvorima, s posebnim osvrtom na izložbu djela Marca Chagalla, propješačila uzduž i poprijeko Medvednicu, posjećivala mala zagrebačka kazališta, restorane u okolici i svašta još. Jučer je na redu bila neizostavna izložba Picassovih djela u Klovićevim dvorima.


Izvor:

O Picassovu životu i radu sam davnih dana pročitala knjigu, koju je napisala jedna od žena iz njegova bogatog harema, Francoise Gilot. O tome sam svojevremeno napisala i post, s posebnim osvrtom na Picassovu sliku Žena-cvijet, koju sam silno željela vidjeti uživo. Sad kad mi se konačno pružila prilika da posjetim izložbu njegovih djela, jedva sam čekala kad ću pogledati tu sliku. I tako jurc iz dvorane u dvoranu, sve u krug, pa do izlaza. Od svih izloženih slika, skulptura, fotografija….Žene-cvijeta nigdje! Bila sam užasno razočarana, kao da mi je netko ukrao najdražu igračku, kao da upravo nisam pogledala stotinjak djela s njegovim potpisom. Izgleda da ću za Ženu-cvijet ipak morati pričekati neko drugo, bolje vrijeme.



Onima koji još nisu posjetili izložbu preporučujem da najprije pročitaju knjigu Francoise Gilot "Život s Picassom", pa će izložena djela pogledati na ponešto drukčiji način, možda s puno više razumijevanja i želje.



Evo nekih ulomaka knjige, koji objašnjavaju Pablov pogled na slikarstvo:

"- Slikam kao što ljudi pišu svoju autobiografiju. Slike, završene ili ne, stranice su mog dnevnika, i kao takve imaju svoju vrijednost. Budućnost će izabrati stranice koje želi. Nije na meni da vršim izbor. Imam utisak da mi vrijeme odmiče sve brže i brže. Ja sam kao rijeka koja teče, noseći sobom sve drveće koje raste blizu njenih obala, koja nosi i crknutu telad, ako ju je netko bacio, ili bilo koju vrst mikroba, koji se u njoj razvijaju. Nosim sve to sobom naprijed. To je kretanje slikanja koje me interesira, dramatsko kretanje od jednog napora drugome, čak iako ti napori možda nisu urodili konačnim ciljem. Sa sigurnošću mogu reći da je u nekim mojim slikama napor bio izražen u svojoj punoj težini i završetku, jer sam bio sposoban da zaustavim tok života oko mene. Imam sve manje i manje vremena, a još imam tako mnogo reći, a što moram reći jest nešto što se vrti u toku mojih misli. Dostigao sam momenat, vidiš, kad me kretanje mojih misli interesira više nego sama misao."


"Postavih pitanje o kubizmu: nije li to također bilo podređivanje pravilu? On kimnu. – To je stvarno bila manifestacija želje da se sve događa u okviru neke zakonitosti. Htjeli smo biti neka vrst opozicije impresionizmu. Zato smo zapostavili boju, emociju, senzaciju, sve što su impresionisti unijeli u slikarstvo; htjeli smo vratiti vrijednost kompoziciji, zakonitostima što ih ona nameće. Ljudi u to vrijeme često nisu mogli razumjeti zašto često nismo potpisivali slike. Većinu njih potpisali smo kasnije. Bijaše to zbog toga što smo smatrali da izazov i nada što je donosi anonimna umjetnost ne leži u izrazu, već u stupnju odvojenosti. Pokušavali smo stvoriti zakonitost u okviru koje se mogu slobodno izraziti različite individualnosti. Nije bilo važno znati da je nešto učinjeno tako i tako i tko je to učinio. Ali individualnosti su bile prejake, što je imalo za posljedicu da svi kubisti što su nešto valjali, za nekoliko godina više nisu bili kubisti. Oni što ostaše kubistima, nisu uistinu bili istinski slikari. Braque jednog dana reče: "Riječ kubizam izmislili su kritičari, mi nismo nikada bili kubisti." To nije sasvim tako. Bijasmo kubisti neko vrijeme, ali kasnije smo otkrili da smo u prvom redu individualisti, odani sebi. Čim postasmo svjesni da kolektivna pustolovina nije imala dovoljno čvrst temelj, svatko se od nas morao upustiti u svoju osobnu pustolovinu. A osobna pustolovina uvijek se vraća na onu koja je prethodnica našeg vremena: na van Goghovu, u svojoj suštini jednu tragičnu i usamljeničku pustolovinu. Zbog toga maloprije rekoh da smo svi mi samouci. To je istina, ali iako se kubizam raspao, vjerovao sam da se mi nećemo izgubiti u potpunoj individualističkoj izolaciji, ma kojim putem krenuli, jer svi zajedno bijasmo predstavnici modernog stila. Iako se svuda moglo susresti obilje oblih linija, najrazličitijih, najdivljijih, držim da sam pripadao tom modernom stilu, uspros tome što sam se ograničio na isključivo ravne linije. Jer čak ako je čovjek protiv pokreta, on je u njemu. Za i protiv, na koncu, samo su dva aspekta istog pokreta. Na taj način, oni između nas koji su nastojali da se što više udalje od tog modernog stila postaše još moderniji u stilu. Čovjek ne može izmaknuti svom vremenu. Zauzmeš li ovaj ili onaj stav, uvijek si u njemu. "


Izvor: Gilot, F. - "Život s Picassom", Zora Zagreb, 1967, str. 68-69, 117-118.

- 18:28 - Reci nešto lijepo (6) - Isprintaj - #


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se