srijeda, 19.09.2007.
Prava ljubav....
Lijepo je svojim očima vidjeti da na svijetu još ima ljudi koji se iskreno vole...
Prava ljubav je za mene najljepša stvar u životu... Teško je kada se sjetiš da svijetu ima sve manje prave ljubavi... Oni koji se iskreno vole i koji svoje partrnere doživljavaju među najvažnijim osobama na svijetu, sa time se moraju ponositi jer je vrlo malo takvih... Tužno je ako nekoj osobi daš svoje srce, i onda ti ga ona rastrga u tisuću komadića... To je velika bol... Poslije toga ponekad se ne možeš ponovno zaljubiti jer ta osoba koja ti je slomila srce više ti ga nije vratila...
Možda je najteža stvar u životu reći nekome ono što ti je na srcu, ali to ti može puno pomoći... Osjećati ćeš se bolje.... Nikad nemoj oklijevati reći nešto što te guši... Uvijek idi naprijed i ne zastaj u životu... Pronađi svoju ljubav i biti ćeš sretan pa makar ta ljubav bila neuzvrativa....
utorak, 11.09.2007.
Dok se sjetim tog dana....
Jednog lijepog sunčanog dana dogodilo mi se nešto prelijepo, što ja još tad nisam shvaćao....Dogodilo se to prije otprilike godinu dana... da mi se to dogodilo u današnje vrijeme mogao bih mirno i sretno umrijeti... nije mi jasno kako se tako ljudski osjećaji naglo mjenjaju... jedan dan je normalno, a drugi dan ti se svijet okrene naopačke i potpuno promijeniš osjećaje... Osjećaš nešto novo, uvijek nešto drugo... Prije godinu dana kada mi se to dogodilo bilo mi je sve normalo, taj događaj mi nije ništa posebno značio... no kada ga se danas sjetim, mogu samo lupati glavom o zid i reći si: "Kada bih bar mogao vratiti vrijeme unazad"... No to je normalno, nemoguće... Šta da kažem? Mogu samo reći da ću taj dan pamtiti zauvijek jer mi je to bio jedan od najljepših dana u životu, no ja još tad to nisam shvaćao....
petak, 07.09.2007.
Bez prevelikih želja......
Joj meni.....
Kako se čovjek u životu nekad stvarno iznenadi.....
Sada kada ovo pišem još uvijek ne mogu vjerovati neke scene iz filmova se mogu dogoditi i tebi.... Ako cijeli dan misliš na nešto, i poželiš to, ali da nikom ne kažeš i onda ti se želja na kraju dana ispuni, možeš za zadovoljstvom reći: "Ima Boga"... To sam si i ja danas rekao kada mi se želja ispunila....
No uvijek imajte na pameti da vaše želje uvijek budu umjerene, da ne budu prevelike, jer ako ćete imati prevelike želje, pasti ćete u rupu iz koje će te se teško moći izvuči.... Ja sam imao preveliku želju i pao sam u tu rupu iz koje se još uvijek pokušavam izvuči.... Zato, ako će vam želja biti umjerena i ako će vam ta želja dolaziti ravno iz srca, VJERUJTE MI, ispuniti će vam se....
Pozz......
ponedjeljak, 03.09.2007.
Život nas neće maziti...... Ili možda ipak hoće?
Eh, da, počela je nova školska godina! Još jedna godina pravog druženja i prave zezancije sa prijateljima i curama.... Dobro da je konačno počela i treća godina u srednjoj školi... no naravno, ovaj razred će za mene biti drugačiji, pokušati ću biti pažljiviji na satu i konačno učiti... nadam se...
No, ovdje sam da vam nešto priznam... Ne znam odkuda da počnem...
Kada sam bio u osnovnoj školi, jedva sam čekao da dođem u srednju jer u osnovnoj školi sam proživljavao svašta... svi su me mogli zezati zato kaj sam bio najslabiji i zato kaj sam bio uvijek sa curama... a šta sam ja mogao? Uh, kako sam mrzio zimu u školi.... Molio sam Boga da ne padne snijeg iako sam se njemu veselio. Izbjegavao sam grudanje što sam više mogao jer nisam bio za takve igre... To mi se jednostavno nije sviđalo... I baš sam tu zimu morao dopustiti jeziku da bude brži od pameti... Rekao sam prijatelju jednu šalu o drugom prijatelju... nisam mislio ništa loše, jer su se mnogi šalili i na moj račun, pa sam mislio da se i ja smijem šaliti na njihov... no, pogriješio sam... Tog dana sam se kajao što sam to rekao jer kad sam došao na stanicu sljedećeg dana taj kojem sam to rekao neprestano me grudao i "šopao" snijegom... mislio sam da će mu drugi reći da prestane no, oni su se smijali... Nisam više mogao to izdržati i otišao sam doma plačući kao neka pička ( kad se baš tak moram izraziti )... Nisam više nikada htio otići u školu.. Bio sam doma tri dana i onda sam konačno, ali sa strahom otišao u školu... Svi su me čudno gledali, pitali su me zašto nisam bio u školi.. šta sam im mogao reći? Ništa, rekao sam da sam bio bolestan... Tako je završio osmi razred i bila je maturalna večer... Cijeli osmi razred htio sam otići iz osnovne škole i onda mi se na maturalnoj dogodi nešto što ni sam nisam mogao vjerovati... rasplačem se... Bože moj... koliko sam htio otiči iz te škole i onda plačem za prijateljima... Mislite da su mi ipak bili dragi duboko u duši? Ha? To i ja mislim... No, dosta o tome, sada sam već u trećem razredu srednje ekonomske škole i imam stvarno prave prijatelje koje obožavam, koji mi pomažu, koji me podupiru... To su stvarno pravi prijatelji... Sretan sam što sam sada tu u srednjoj školi, sretan sam što imam svoje tri naj prijateljice, Mariju, Vedranu i Sanelu, i da ostanem bez njih, mislim da bi umro jer ih puno puno volim.... One su tri osobe koje su mi pokazale najbolje što ti prijateljstvo može pružiti....
