Life in Amsterdam
ponedjeljak, 14.03.2011.
Skrusenost..
Kako je covjek malen kada se susretne sa bijesom prirode.
Japan.
Gledam te strahote na svim mogucim news programima, uzasnuta, sa velikom knedlom u grlu i sa suzama u ocima. Strasno me pogadja tudja nevolja, nemoc, ocaj...Gledam tu naciju na koljenima, gledam te mirne ljude kako tek sa malim zrncem panike prozivljavaju katastrofu nevidjenih razmjera. Gledam kako njihova tradicionalna mirnoca puca po savovima, maska kibuki-dame se razbija i kako prikrivaju emocije i suze stavljajuci ruku pred usta, kao da im je neugodno. I dalje disciplinirano cekaju u redovima za dvije flase vode i par baterija. I ne daju da im se ocituje strah u ocima od iminentne nuklearne katastrofe. A buduci su poznati po dugovjecnosti, sigurna sam da ima jos onih koji se sjecaju iz vlastitog iskustva strahota Hiroshime i Nagasakija.
Preneseno u Nigdjezemsku. Ovdje su mirni. Od potresa. Naime, tu i tamo negdje na sjeveru zemlje malo se protrese, gotovo nezapazeno. Kako bi i moglo biti strukturalnih steta kada cijela zemlja pociva na pijesku. Ovdje prijeti druga nedaca. More. I iako su Nizozemci svjetski strucnjaci u water managementu i grade brane, nasipe i stvaraju svjetska arhitektonska cuda u zastiti od moguce navale vode, tako ipak ne ostaje sve na tehnologiji, jer svaki dan, prilikom velikih kisa, na teren izlaze terenci "na noge" sa dugackim stapovima, koje zabijaju u zemlju pokraj nasipa, ne bi li vidjeli kolika je vodena saturacija i da li prijeti "earth slide" iliti urusavanje. Podsjeca me na onu bajku o spasavanju Holandije guranjem prsta u rupicu na dijku iliti brani. Ova japanska katastrofa u javnost priziva ovdasnju spremnost na katastrofe..poplave, gigantske pozare u tvornicama kemikalija koje su gradjene prakticki ljudima na kucnom pragu, sto je , uostalom, neizbjezno u zemlji takve guste naseljenosti. Nedavno su primjetili da im walkie-talkie sistem samo za kalamitet-sluzbe napravljen - ne funkcionira. Vatrogasci, policija, vojska i ostale sluzbe spasavanja nemaju sistem koji je 100 % pouzdan i to se dokazalo prosle godine kada je pao avion Turkish Airlinesa - nije se znalo tko pije tko placa. Komunikacija se prekinula i ljudi iz tih sluzbi su svojim privatnim mobitelima nazivali okolo. Drugi segment je svijest ljudi o mogucoj kalvariji. Buduci ovdje od malih nogu zive sa vodom, ljudi se navikli. U njima ne postoji niti zrnce straha od potopa, koji je , zapravo, vrlo vjerojatan uslijed "efekta staklenika", otapanja leda na polovima, mijenjanja svjetske klime itd...Najcrnji scenarij dizanja morske povrsine potapa gotovo cijelu Nizozemsku, osim malih krpica zemlje na sjeveru i nesto na jugu. Ali, oni se ne brinu. Da li su ignorantni, arogantni, previse bezbrizni ili lijeni...ne znam...
Ali znam da se ne mozes suprotstaviti bijesu prirode i trebali bi svi biti skruseni i maleni...U mislima i srcu sa ljudima u Japanu....
Pozdrav svima od mame iz Amsterdama !!! Pusa
četvrtak, 03.03.2011.
Ufatite lopova !!!!
Mjesto zbivanja: plocnik ispred moje zgrade
Ucesnici: dva vesela striceka i dva policajca na biciklu
Krim: pjevanje i malo preglasno prepucavanje kao posljedica intoksikacije alkoholom iliti po nasem "striceki su si malo previse popili"
Vrijeme zbivanja: prije 10 minuta
Obavljajuci u kuhinji kuhinjske poslove zacuh galamu izvana. Kako to nije neuobicajeno u Amsterdamu, nisam tome pridavala previse paznje. Ali galama se pojacavala, pa sam virnula preko balkona. Vidjeh tamo: policajca sa biciklima: dva, veselih sticeka: dva, od toga jedan ima lisice, pribijen uz zid sa nosem u mom postanskom sanducicu. Drugoga su pustili bez lisica jer je u to vrijeme pjevao nizozemsku himnu na sav glas, pa ga nisu htjeli ometat. Plus toga, bio je jedno 10 metara udaljen od ovoga u lisicama, pa se policajcima nije dalo trcat za njim, jer covjek lijepo pjeva i stoji na mjestu, uostalom, sa rukom na srcu, odjeven u narancastu jaknu (nacionalna boja). On je, onak veselo, izmedju kitica himne, vikao svom kolegi: "kompa, budi pristojan prema policajcima, ja dodjem odmah, samo da stavim navlaku na sjedalo mog bicikla!!!" i nastavi pjevat. Policajci cekaju. Dolazi policajac motorist. Blokira ulicu poprecno sa motorom. Opet cekaju. Dolazi drugi motorizirani policajac. Ostane sjedit na motoru, kao pojacanje. Za to vrijeme, jedan policajac u plavom, dakle biciklist-policajac, hoda onak nezainteresirano prema "pjevacu", okrece mu ruke na ledja, a ovaj i dalje pjeva. Bez otpora. U medjuvremenu dolazi i treci motor-policajac, taj vise nema gdje parkirati, pa se smjesta sa motorom na plocnik. Kordon se pojacao dolaskom policijskog "haps-kombija" sa jos dvoje polikajaka, pardon, jednom policajkom u uniformi i jednim u civilki, koji je zvakao sendvic. U daljini se cuje policijska sirena. Sad vec pomalo sa strahom promatram taj policijski "overkill" i ocekujem jos jedna policijska kola. >>Srecom, samo je prosao sa rotirkom pokraj svojih kolega, koji su uljudno odmakli svoje motore e da bi prosao kolega koji "eto, lovi prave kriminalce, dok se mi zekamo sa ovima glasnima !!...Utrpase veseli dvojac u kombi, uz grleni poklic "pjevaca" : "Cuvajte mi bicikl !!!!" I odose.
Osobno, nemam nista protiv ljudi koji popiju casicu vise. Dapace, ako se ne prekoraci granica, ljudi su veseliji, opusteniji i mozda kroz njihove roze naocale svijet vise nije tako surov. Druga stvar je kada to predje u ovisnost. Ondak je grdo. Ostadoh frapirana neki dan clankom u novinama : "Oko 10 % lijecnika ovisnici o alkoholu i drogama". Clanak navodi kako su , osim sto su ovisnici, i jako tvrdoglavi, jer lijecnik je zadnji koji ce sam sebi i drugima priznat da je ovisnik. I zato su ovi ovdje osnovali "prijavne punktove"- ali ne za javnost, nego da se lijecnici sami prijave i tako anonimno dobiju pomoc. I onda, kada se prelome i priznaju svom kolegi lijecniku da vole gledat u dno casice, taj isti lijecnik pomagac prizna da je i on "mokar sudrug u nevolji" i da i on nije neprijatelj maligana i tako se nas "originalni" lijecnik pobratimi i zavrse u nekom "kroegu" ili po domacem "prcvajzlu" na casici, dvije, tri... I zato su ovi sa "prijavnog punkta" odlucili i dosjetili se jadu i pozvali apotekare da prijave lijecnike koji malo previse lijekova za smirenje, uzbudjenje, spavanje, depresiju itd... sami sebi propisuju. I to ne da bi ih se pozvalo na red, nego da im se ponudi pomoc. A u medjuvremenu mogu slobodno prakticirati medicinu, pa ako i cujemo poneki "hik" ili cekamo da se lijecnik opce prakse probudi iz "tripa", moramo se tjesiti pomislju da imaju "prijavni punkt" i da ih je sigurno apotekarka prijavila !!!!
Veliki puljubac i voli vas mama iz Amsterdama !!!
