Life in Amsterdam
petak, 17.09.2010.
Bez fenjera...
Uranjam u mracno raspolozenje, bez fenjera. I prepustam se hladnim valovima straha. Taj strah koji me preplavljuje i koji, zato sto se utapam, umrtvljuje sve moje racionalne misli, instinkt...Postajem prazna ploca, usredotocena samo na taj strah, uzrok straha i postajem svjesna kako struji mojim udovima i smanjuje i zadnji tracak nade i realnosti da se smisljenim i racionalnim postize vise. Nastupa letargija, postaje mi svejedna svakodnevica, dan i noc.
Mislim da se nikad necu osloboditi toga straha. Postao mi je suputnik, zapijenjeni,nezeljeni pratilac koji dize svoju ruznu glavu u trenucima kada trebam imati sigurnu ruku, bistar pogled i snazni glas. Preplavljena, pogledavam u oci mojih najmilijih, trazim bolest, nesigurnost, njihov strah. Budim se i ne budim se. Intuicija govori jedno, slijedim je, grijesim, kaznjavam samu sebe zbog panike u mojim venama, sutradan ponavljam greske. Ljeskaju se neki dani na suncu, ja zmirim. Ne usudjujem se otvoriti oci. Ruke mi bivaju pruzene, glasovi prolaze kroz mene...
Moj glas se ne cuje, predaleko sam.
