Life in Amsterdam

srijeda, 28.01.2009.

Pricam o sebi...

Iako sam sama sebi obecala da cu se cesce pojavljivati na blogu, nekako mi ne uspijeva.

Preplavila me neka letargija, kada jedva ujutro kada klinci krecu u skolu uspijem otvoriti jedno oko, hodati mi se ne da, ne da mi se pricati,neformalna konverzacija mi je mucna, legla bih u krevet i ne micala se jedno bar tjedan dana, uz povremeni posjet toaletu.
Sto je najbitnije od svega, mislila sam da ce sa vremenom nestati tjeskoba sa kojom sam naucila zivjeti posljednje cetiri godine. Nije. Samo se preselila na druge segmente moga zivota, prijeteci da od mene napravi hipohondra, samotnjaka koji se zavukao u svoju kukuljicu i nema bas previse zelje za vanjskim svijetom. Priznajem, mozda je na stvari obicna zimska depresija, "winter blues" (i nadam se da je), ali..pitam se da li je moguce da patim od PTSP-a....
Jos uvijek me opsjedaju strahovi za Pikulu, ne mogu ih otresti sa svojih ramena. Muz mi kaze da moram polako ali sigurno poceti normalno zivjeti, ponasati se sa Pikulom kao i sa Pikulinom, ne panicariti za svaku sitnicu...Nekako za to krivim i lijecnike (uvijek je netko drugi kriv :(, koji nam nisu bili u stanju dati nekakav smjer, nekakve upute o tome sto slijedi ili sto bi moglo slijediti, kako dalje, na sto jos uvijek moramo paziti, sto mozemo zanemariti itd...Uvijek, tj. gotovo uvijek bili su nekako lakonski sa svojim prognozama, tajnoviti, sturi...A ja sam prestala sa podpitanjima jer ne znam vise sto bih pitala, Pikula sada ide naizmjence kod dvije lijecnice (Amsterdam-Utrecht) svaka dva mjeseca, svaka lijecnica ima svoju metodu kontrole, svoju metodu priopcavanja rezultata, potpuno razliciti pristup problemu i uz to ne razmjenjuju medjusobno rezultate kontrola (osim u slucaju neke panike), pa ne znam vise niti sama kako da se postavim.
Moja okolina, moja familija " dolje" kaze da pretjerujem, da od buhe pravim slona, da bih se trebala posvetiti sebi i svom (ne)zdravlju. Pokusavala sam (bezuspjesno) objasniti ljudima kako se osjecam, da ne mogu samo tako izbrisati beskrajne sate ocaja i straha, da je sve to ostavilo trag na meni, neizbrisiv, i da mene vise od tjelesnog zaokuplja moje mentalno stanje, koje nije bas blistavo. Muz ponekad namjerno odabere opciju "zatvaranja ociju" pred problemom, lakse mu je tako, valjda, kada se ne mora jos suocavati sa mojim tlapnjama i pokusavati mi pomoci, a ne zna kako.
Ja znam sto bih ja savjetovala svakom tko bi meni dosao sa takvim problemima - rekla bih mu: prestani kukati i poduzmi nesto po tom pitanju, nesto konkretno. No, kada se o meni radi, nisam to u stanju. Muz kaze da prestanem pokusavati objasnjavati ljudima kroz sto smo mi prolazili kao neku vrst opravdanja za moje sadasnje stanje. Kaze da se i ovako ljudima tesko uziviti u necije probleme, kada imaju preko glave svojih, pogotovo sto nitko, ama bas nitko od ljudi (sva sreca) koji nas okruzuju nisu imali takvih iskustava sa tako tesko bolesnim djetetom. Ja ne uzdizem nasu bol iznad nicije tudje, niti smo mi iznimka. Svacija bol, svacije breme je njemu samom najteze. Samo pokusavam pronaci neki modus koji bi meni pomogao da se izvucem iz svega, trgnem i dignem glavu.
Anti-depresivi, a la Praxiten, varljivi su. Prosla sam kroz fazu kad bez njih nisam mogla disati od boli u prsima, ali hladne glave odlucila sam ih samo primjenjivati kada me nesto strese, ne kao auto-terapiju kojoj ne vidim kraj. Taj osjecaj opustenosti je lazan, naravno da ne uklanja problem, kada popusti Praxi, problem i strah je jos uvijek tu, ako ne i jaci. I onda...cemu???
Voljela bih kada bih se npr. mogla promatrati sa strane, samu sebe, onako nepristrano...bas me zanima sto bih sama o sebi zakljucila, u sto sam se to pretvorila. Dosla sam u fazu kada mi je svaka moja fotografija odbojna, ne volim se gledati na slici, bolno svjesna kako ce mi neki trenuci ostati nezabiljezeni, bez mene, kao da nikada nisam postojala u zivotu mojih najdrazih, kao da sam samo neka sjena koja drzi fotoaparat i ciji lakat se odrazava na nekom zidu, obris.
Naravno, nije samo vanjski izgled u pitanju, niti moja tastina. Na fotografijama se vidi moje lice, oci. Umorne crte. Osoba koja je ostarila do neprepoznatljivosti, dubokih bora i linija koje nisu bile na celu zadnji put kada sam se preispitivala pred ogledalom. Pricam o sebi....
Ali, zapravo, ja ne volim patetiku i uzasno me uzrujavaju osobe koje se patetikom, mozda i nesvjesno, sluze da bi izazvale neke emocije kod drugih...Nadam se da ja nisam postala takav jedan jadni izgubljeni slucaj, zdrobljena pojedinka...
Stvarno se nadam..
Poljubac.

28.01.2009. u 23:14 • 27 KomentaraPrint#

subota, 17.01.2009.

Dragi moji !!!!!

Dragi moji, malo sa zakasnjenjem, ali kaze se da dobrih zelja nikad previse i nikad prekasno, ja vama, sa cijelom mojom obitelji, zelim zdravu, uspjesnu...jednostavno...bolju 2009. godinu !!!!!!

Potaknuta Zvrkicom, kojoj 2009 i nije bas najbolje pocela, moram i ja ispricati sto se dogadjalo na "nasem polju".

Usudili smo se otisnuti u avanturu " Bozic i Nova u domaji" !!! I pogrijesili. Pikula je na sam dan leta zakurio na 39,6, povracao je i onako, vec spakirani u 6 ujutro, mozgali smo da li da se uopce uputimo u sve to..No, stavili smo mu cepic (!!!) i "zajahali" avanturu.Tada je zapocela nasa nocna mora. U Zagrebu smo mu temperaturu snizavali nekim napitkom na bazi ibuprofena, skuzila sam da sam mu zaboravila uzeti njegove papire sa nalazima krvi, onda je zakurila i gospodicna Pikulina, nocima smo Muz i ja skakali jer su djeca buncala od temperature, sve dok sa Pikulinom nismo odlucili da odemo doktoru. U domu zdravlja primili su nas (23.12), malo pregledali, izvadili krv Pikulini, bacili je na inhalacije sa dijagnozom akutni bronhitis. Drugi dan na inhalacijama (Badnjak), opet pregled jer joj se nije poboljsalo, dijagnoza akutni tonzilitis i antibiotici u trajanju 8 dana 3 puta na dan. U medjuvremenu, Pikula se malo smirio s temperaturom, ali je Bakina kuca odzvanjala raznim tonalitetima kaslja, Pikula, Pikulina i ja. Onda sam se ja pocela gusiti od kaslja, nisam mogla disati, poplavila u licu i nazvala Hitnu u Djordjicevoj. Dosli tamo, pregled, ustanovili visoki tlak do neba (160/95 puls 103), sum na plucima, i Sumamed antibiotik 3 dana, uz preporuku da ako se stanje sa plucicama ne popravi, hitno na Jordanovac, na Plucni. Uz to, preporuka svakodnevnog pracenja mog tlaka uz prijateljski savjet lijecnice da se odem lijeciti kada se vratim " gore". U medjuvremenu, Baki se pogorsavalo, od kaslja niti ona niti ja nismo spavale, meni su nastradali trbusni misici od napora, tako da je svaki kasalj bio popracen urlanjem od bola a Baka je u svojoj sobi pila tablete za spavanje, jer je jedino tako mogla zaspati.
Onda se Pikuli vratila temperatura. Ne visoka, ali ipak....
Pa smo dobili uznemirujucu vijest iz Dalmacije: Deda N nije najbolje, mora u bolnicu....
Vani je bilo toliko hladno da se nije dalo setati, a i kuda cemo sa dvoje djece koja "kure", mama tako kaslje da je kupila Tenu za gospodje, Baka jedva stoji na nogama, pa nam tako i toliko ocekivani gosti za te blagdane nisu nikako stizali, jer, uplasili se ljudi. Svaki nas izlazak na friski zrak bio je popracen povisavanjem temperatura.
Nakon toga, vijesti za Dedu N sve losije. Muz se pakira i odlazi na tri dana "dolje". Tu noc, Pikula urlice da ga boli uho. Uspricala sam mu slanu otopinu u nos i nunala ga cijelu noc, plakao je i plakao. Ujutro se malo smirio, otisli kod sogorice na igru sa sestricnama, a njemu se otvorio cep u uhu, pa je izgledalo kao da mu krvari uho, sogorica pretrnula, meni se noge odsjekle - dijete mi krvari iz glave !!!! Ali, srecom, bio je to cep od smole iz uha, topio se i curio po vratu !!!! Nakon toga, Sogi i ja smo se tresle jedno pola sata, jer i ona je mama male djece, pa se uzivila u moj strah....Pikulini sam kupila Babyhaler, inhalator za malu djecu i svaki dan sam je inhalirala sa Ventolinom i Flixotideom. Ne moram napominjati da smo izdali malo bogatstvo za lijekove...nadam se da ce nam sto od toga nase nizozemsko osiguranje ipak refundirati....
Muz se sutradan vratio....Deda N kriticno ali stabilno.
Zvanje Croatia Airlinesa, molba za produljenje naseg boravka docekana je sa "razumijevanjem"' i 50 eura po karti + 110 kn po karti razlike u klasi !!!
Hocemo nazvati skolu u Amsterdamu da ispricamo djecu jos 3 dana, nemamo broj !!! U mom mobitelu samo naziv skole, ali broj - nada !!!! Zovemo domace tel. obavijesti za inozemstvo - kazu nam da nasa skola uopce ne postoji u Amsterdamu !!! Dva puta smo zvali obavijesti, jerbo su nam prvi put dali broj doma za zbrinjavanje napustenih zivotinja, umjesto skole!!!!!....Onako jadni, nismo izdrzali, smijali smo se kao ludi !!!! Zvali smo onda prijatelja u A'damu da nam potrazi broj. Ali, bilo je kratkog vijeka....
Sutradan su nam javili tuznu vijest -Dede N vise nema...Muz je bio na sto muka, sutradan se vracamo u Amsterdam, pogreb na Sveta Tri Kralja ???, stanje na cestama prema jugu kriticno, mostovi zatvoreni....odlucio je ostati u Zagrebu, uz zapaljenu svijecu. Kaze: vidio sam ga, razgovarao sam s njim, poljubio sam ga, podragao, masirao mu bolna stopala i noge...ja sam se sa njim oprostio ......odsada neka ga Bog cuva...

Jedino pozitivno u svemu tome, u tom cijelom maltretiranju, jest sto je Pikula prvi put u zivotu "osjetio" snijeg, na ona 3 centimetra sto je napadalo u Zagrebu, napravio prvu grudu (koja zapravo i nije bila gruda nego zguzvani snijeg u rukavici), gadjao mene i vristao od srece. Pikulini to nije bilo nista novo, ona je cak prosle godine u Utrechtu ( u travnju!!!) sa mnom radila svog prvog snjegovica.

Vratili smo se u Amsterdam u novu 2009. umorniji i nesretniji za jednog Dedu. Pri slijetanju, Muz i ja smo se pogledali, odahnuli....od toga dana, niti jedno od djece nema temperaturu, nitko ne kaslje, krenuli su u skolu bez problema.
Zakljucili smo - nema za nas Hrvatske u zimskom periodu daljnjih ohoho godina !!!!

Pozdravlja vas mama iz Amsterdama !!

17.01.2009. u 19:38 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (1)
Rujan 2010 (3)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Kolovoz 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (6)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (10)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Sve i svasta....

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
---------------------------
bigmamma
zvrk
juliere
babl
ribafish
bugenvilija - foto
seoska idila
zubor vode
bugenvilija
luki2
niskozemska

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se