Life in Amsterdam
četvrtak, 20.12.2007.
Erozija...
Zazirem od kompjutera. Mislim da mi uzima vrijeme kojeg nemam.
Svasta se dogodilo u ovom periodu mog nejavljanja. Pikula je vise bio u bolnici nego doma. Tamo su ga svi prigrlili kao svoje dijete, dobio je pristup nekim prostorijama koje nisu za pacijente, Sveti Nikola je bio kod njega u par navrata i svaki put je dobio neki pokloncic. Pikuli je toliko pao imunitet da ga zovu Deep Blue Box, kljukaju ga lijekovima da mu podignu krvne vrijednosti koje mu se mjere u 0,0000....Ispitivali ga, bockali, gurkali, valjali...
Niti jedno od nas nije pogodan donor kostane srzi. Niti njegova sestra blizanka. Trazili su u svjetskoj banci kostane srzi i pronasli su, hvala Bogu, pogodnog donatora. Sada samo treba ustabiliti Pikulu da bi mogao podnijeti tretman i samu transplataciju, a sve to traje mjesec i pol. I to ne u Amsterdamu, nego u Utrechtu.
Pikulina je krenula u skolu. Uspjeli smo upisati oboje, iako smo cekali jedno mjesec dana da se skola smiluje i upise ujedno i Pikulu, jer, objasnjenje skole je bilo " moramo dobiti odobrenje cijelog uciteljskog kadra u skoli jerbo se boje emocionalne stete koju bi ucitelji mogli pretrpjeti ako se Pikuli stanje pogorsa." ?????
Konacno se pojavila jedna divna mlada uciteljica koja je rekla: " Dajte ga meni u razred, ajde ljudi, pa meni to nije problem, dapace...." Pikula je dosao samo na 15 minuta (jer ne smije medju djecu), i njegov smjesak od uha do uha vrijedio je cijele nase muke. Smjesio se cijelih 15 minuta bez prestanka i pokazivao je svoje slamkice i sondice i cijelu svoju opremu na koju je zakacen.
U medjuvremenu i ja sam bila u bolnici, napali me bubrezni kamenci za koje nisam niti znala da ih imam, isla na razbijanje dva puta, ugradili mi bubrezni dren sa mokracnom vrecicom na nogu zakacen i tako sam bila mjesec dana nepokretna, dolazile mi patronazne sestre previjati i cistiti mi ranu itd...Tako smo Pikula i ja bili u isto vrijeme u bolnici, Baka je bila doma sa Pikulinom i vodila je u skolu, isla Baka sama u ducan i pekaru a ne govori niti slovo " Z" stranog jezika osim zagorskog...
Pikula je opet u bolnici. Molimo se da ne ostane duze nego sto traje kura citostatika. Jer cemo onda imati tuzni Bozic. Jer, ako dobije temperaturu kao reakciju na citostatike, onda mu uzimaju kulturu krvi, tri dana najmanje dulje ostaje u bolnici, i mora biti bar 48 sati bez temperature da ga otpuste. A njemu se temperatura digne od, takoreci, prasine. Bez veze. Tijelo reagira, a ne znamo zbog cega. I jos uvijek ima visoki tlak. Pregledavali mu bubrege, sve BO.
Pikula je jako umoran. Svi smo jako umorni, ali on najvise. Umorio se od svega sto mu rade, od svih kemikalija sto prima, od nedostatka djetinjstva, fali mu skola, muce ga temperature, ne da mu se vise u bolnicu, moli nas da ga ostavimo dulje spavati ujutro, ali mora primiti cijelu plejadu lijekova, poslagane sprice na stolu ga plase jer mu je onda mucno....
Meni je Baka spasila zivot. Nije dopustila da jadikujem, skretala je teme razgovora, zabranjivala mi je da placem i svojom energijom mi je, zapravo, pomogla da ne potonem i dublje nego sto vec jesam. Iako sam, do njenog dolaska, vec toliko bila naceta sa zivcima da mislim da necu tako brzo na povrsinu sto se oporavka tice. Ne mogu se kontrolirati, Praxiteni su mi ko bomboni, ne mogu spavati i zapravo sam se priviknula na to da je to moje stanje i prihvatila sam to kao svakodnevicu.
Hvala vam svima sto ste se javljali, iako mene nije bilo. Zapostavila sam vas kao moje prijatelje, zapostavila sam puno toga....Kao sto rekoh, erozija je zapocela...
Grlim vas sviju redom.
