Life in Amsterdam
srijeda, 10.10.2007.
Celavo dijete...
Pikula ocelavio, osim par plavih pramencica oko usiju i na vrhu cela. Hoce da ga stalno cesljam. Tlak je jos uvijek visok, iako prima lijekove za snizenje tlaka. Cendrav je, place nizasto, stalno ga moram nositi jer se lijepi za mene, dize rucice i govori da ga bole nogice. Poceo je ponovno piskiti u krevet. Pneumokok je pobijedjen, jos uvijek sjedi u " blue box" izolaciji, ne smije van, tj. smije ali ako ulazimo u zatvoren prostor, mora navuci masku na lice, sto je pravi poduhvat sa cetverogodisnjakom.
Strah me jos uvijek ne napusta, polu-paralizirana funkcioniram kako najbolje mogu, spavanje sam otpisala kao nepotrebno, Sanvali me uspavaju ali se opet probudim nakon dva sata, sa glavoboljom, sva mokra od znoja, osluskujuci da li moje dijete place ili pokusava sam na WC, a ne moze hodati. Onda hodam po stanu, gledam ljude na cesti i tresem se od straha.
Taj strah je unistavajuci. Potpuno te obuzme i onda kada pokusavas zivjeti i ponasati se donekle normalno, samo ispliva na povrsinu, taj strah, i oduzme te. Bojim se smijati.
Od stresa mi je pocela otpadati kosa u pramenovima, pa mi Pikula kaze da cu skoro biti kao on, celava. Pa me draga po kosi i govori kako sam lijepa ovako, sa dugom kosom. A Pikulina se ponosi jer ce onda ona imati duzu kosu od mene. I kao da ne moze docekati da mi otpadne.
Pikula mora opet biti hospitaliziran na tri dana jer mora primiti metotrexat ukapljivanjem 36 sati. Njemu je to kao zatvor. Pristekan na tisucu cijevcica, stalno ga netko pipka i bocka, svaki dan vadjenje krvi dva puta, pracenje mokrace i stolice...on bi da ga ostave na miru u njegovom jadu. Shvaca da sam otisla k vragu, jer me gleda dubokim pogledom, onako odsutno i kada ga nosim, tapka me rucicama po ledjima i sapce: " mama, bit ce sve u redu, vidjet ces..ma sve ce biti u redu..." O suzama necu. Postale su dio moje svakodnevice, kao pranje zuba, nesto najnormalnije na svijetu i ne mogu si pomoci. Svi govore kako moram biti jaka za dijete, dijete me treba, ne smije vidjeti moju bol i nesigurnost, dijete ia mene crpi snagu, vedrinu....a ja to sve nemam i ne mogu mu pruziti nesto sto i meni nedostaje. Vec sam jednom spomenula da me Pikula cita " kao otvorenu knjigu" i ne mogu mu muljati da sam vesela...Onda stenje i tako protestira, kao da govori da ne glumatam..Igrati se ne moze, ne zeli, nema energije i snage da se necim zabavi..Samo bi da ga nosim kilometrima po stanu..
Nosit cu ga na kraj svijeta u zubima ako treba..samo da on ne place, samo da na njegovom licu izlijepljenom sondicama, ne vidim suze...
Eto, toliko...
