Life in Amsterdam
nedjelja, 26.08.2007.
Ne mogu...
Ne mogu. Ne mogu na miru sjediti niti 5 minuta. Zeludac mi se okrece od straha.
Ne znam kako da to opisem. Sjela sam za kompjuter samo da zaposlim prste, da mi se ne znoje dlanovi, da nekako "preradim" to moje stanje. Ovo je kao neka vrsta dnevnika, kada se istreses pa bi ti trebalo biti lakse.
Stalno mi se namece tisucu pitanja. Uz sve moje dodatno informiranje o toj prokletoj bolestini, jos uvijek sam totalni laik sto se popratnih posljedica tice. Rekli su za Pikulu da ima 5% sanse da se to puzajuce zlo vrati. Kako to vidjeti? Kako to prepoznati ? Da li bih alarmirala na vrijeme ? Kako dalje?
Naime, na strah od kojeg me oblijeva hladan znoj navela me danas njegova temperatura. Ponovno kuri, nije to jako visoko, 37.8, ali zasto?? Ne kise, ne kaslje, ne smrca, kaze da ga nista ne boli...Samo je iznemogao..ima lucidnih momenata kada prica animirano, ljubi me, stalno ponavlja " Jako te volim, mama" poput rafalne paljbe, stisce me uz sebe i moli me da ga nosim...I tako sam ja danas prohodala jedno 15 kilometara po stanu sa mojim sinom u narucju, kojeg su proglasili zdravim, za kojeg sam mislila da cu ga nositi jos samo onda kada mi se zalece u zagrljaj...a danas sam ga nosila kao prije , kad je bio mali kao mrvica, pun cjevcica..danas se priljubljivao uz mene, naslanjao si glavu na moj vrat, dragao me po ledjima, da mi olaksa tezinu...danas sam opet cijeli dan na rubu suza...ne mogu...
Jos se uspijevam cuditi samoj sebi. Naime, ima dana kada sam sva u smijehu, obozavam se smijati, biti vedra, praviti sale, zaplesati stanom neki cudni (kako ja to zovem) " guza ples". I onda, tijekom tog istog " vedrog" dana, ja potonem. Naoblacim se, naoruzam se munjama poput Sv. Ilije Gromovnika, rastuzim se itd....Ne znam da li je to mozda klinicka slika nekog psihickog poremecaja, nekog zastranjenja sa utabane svakodnevice prividnog mira i stalozenosti.
Znam da sam naporna. Ne mogu si pomoci. Nije lako stalno citati suze i kuknjavu. Ne namjeravam se ispricavati. Jer, ponekad, ja ne mogu, uz svu moju dobru volju, ja ne mogu normalno funkcionirati. Paralizirana, kao da me udovi se slusaju, glava nije na ramenima, a oci mi zatvorene. A nisam panicar. Samo me zapljusne taj val nemoci, kao neko ljepilo. Pokusavam se izvuci, ali to je kao zivo blato, sto se vise koprcam, tim vise tonem. Probala sam uzeti neku knjigu da mi skrene misli u nekom drugom, boljem, svjetlijem smjeru....Ucas sam se nasla pred kompjuterom gdje " guglam' opet sve nanovo o ALL-u, sa neotvorenom knjigom na krilu.
Ne znam, valjda bi sve majke tako reagirale. Mislim da nisam nerazumna, nisam od onih koje gube glavu, zivce, padaju pred doktorima u nesvijest ili panicno vriste. Panika je, pogotovo u nasem slucaju, kontraproduktivna, jer brze reakcije i hladna glava su od krucijalnog znacenja. ALi, sto uciniti kada sumnjas u sve, sve stavljas na vagu, svaku stvarcicu promatras iz ranoraznih rakursa, stavljas pod povecalo..??? Ne mislim sada Pikulu spremit u auto i brzinom munje odjuriti u bolnicu, ismijali bi me tamo da on nije slucaj za hitnu pomoc sa temperaturom od 37.8..ali nisu oni bili uz njega kada je buncao od visoke temperature, odbijao bilo kakve hladne obloge od octa na tabane (jer nije smio primit paracetamol), kada je vristao i lovio svojim kipucim rucicama moje obraze u mraku, a da bi ga utjesila moja blizina, da opet na deset minuta zaspi cvrsto drzeci moje lice izmedju svojih uzarenih dlanova, sapcuci u snu : mama, mama, gdje si???
Samo bih htjela znati - zasto??? Znam da mu se organizam bori, otuda temperatura, ali - protiv cega ??? Kakvo se to zlo opet u njega usuljalo ? Bojim se da mu je organizam preslab da sam stvori imunitet, da nema snage obranit se od obicne prehlade ili neceg slicnog. A to je, zapravo, strasno. Kaze lijecnica da mu ne trebaju dodatni vitamini, ali mi (njoj iza ledja) ipak dajemo Pikuli vitaminsko/mineralne preparate za djecu, dakle ipak smo mislili da mu " bildamo" imunitet... kaze lijecnica da nije premrsav, a ja sam mu danas brojala kraljeske na ledjima dok sam ga nosala..kroz majcu..
Ne mogu...shrvalo me..
