Life in Amsterdam
četvrtak, 17.05.2007.
Djecja igra...bullying...ili ????
Pocelo je kao djecja igra. Grupica tinejdzera od kojih 13-14 godina na ulici, veseli i glasni, razigrani, nasmijani. Izgledali su kao da ih je netko netom iskrcao iz nekog zatvorenog prostora pa su se malo razularili.
Sve dok nije pocelo naguravanje. Jedan drugog su onako gurkali pa malo vise gurkali, pa je to preraslo u takvo guranje da sam samo cekala kad ce netko nosom zaorati plocnik. Jos uvijek je djelovalo kao igra. Doduse, malo grublja, ali takva su danas djeca....I onda se krenulo sa naskakivanjem na ledja. Djevojke (djevojcice??) deckima, i obrnuto. Jos uvijek neduzna igra, pa to smo i mi radili...
Tada se jedna grupica odvojila od glavne. I krenula u suprotnom smjeru. Jedna djevojka (djevojcica??) lagano je gurala bicikl, pokraj nje jedna malo punija, polako..i jos par nezainteresiranih, onako "praznoglavo lutajucih" mladica...Odjednom, vriska !! Iza ugla dotrcavaju dvije djevojke, pjena na ustima, smiju se ko lude, naskakuju na ledja ove malo punije djevojke, dok ova sa biciklom uzmice. Iza ledja ove " punije" nalazi se zid, stisnula se jadna uza zid, prethodo stresavsi sa sebe onu divlju " amazonku" koja je skliznula na pod. Stoji i i gleda (ova punija).
I onda je nastao pakao: u sekundi se oko nase punije junakinje naguralo toliko mladica i djevojaka, koji su je udarali, cipelarili, nogama u glavu, istovremeno naskakivali na nju pokusavajuci je srusiti na pod, vukli je za kosu, pljuvali...Junakinja nije pala. Stisnula se uza zid, pokrila dlanovima lice i sutke (???) trpila batine. Sve je to trajalo mozda minutu-dvije, meni se cinilo kao vjecnost. Prestalo je kada je jedan tamnoputi mladic, iz iste grupe, koji je prije stajao po strani, na drugoj strani ulice, prisao nasoj junakinji, rukama skidao podivljalu mladez sa jadnice, stavio joj ruku preko ramena i odveo nju i njenu prijateljicu (???) sa biciklom malo podalje od uzavrele, podivljale, uspjenjene grupe. Nasa junakinja nije cak niti poklekla, nisu joj noge zadrhtale, nije ispustila niti jednu suzu (bar koliko sam ja uspjela vidjeti sa balkona), nego se mirno udaljila sa svojom prijateljicom i svojim " spasiteljem na bijelom konju" u tenisicama i hip-hop odjeci. Pomahnitali mladci i mladice otisli su za ugao i odusevljeno prepricavali kako su " oni nju" pa pokazivali kretnje i fingirali udarce i nacine na koje su to izveli. Sto me najvise zacudilo je sto je predvodnik napada bila jedna mala " strklja" od kojih metar i cvancig, glave pune sitnih pletenica i sasvim ugodnog izgleda, moglo bi se cak reci zgodnicka. Ona je najvise skakala, najvise udaraca zadala, iako su je u stopu slijedili i " muskici" od kojih metar i devedeset, koji su nasu punasnu junakinju udarali " odozgo" , po glavi.
Nakon pocetnog soka, kada mi se " trpiteljica bezrazloznog nasilja" vec izgubila iz vidokruga, pocela sam razmisljati zasto je ona tako mirno podnijela batine. Da li joj se to vec dogadjalo prije, pa je " oguglala" , pa to prima kao dio svakodnevnog skolskog rituala, da li je nesto nekome rekla (sto mi se ne cini vjerojatnim jer je vec u pocetku " migracije mladezi na ulici" hodala postrance i pricala sa prijateljicom), da li je u pitanju neki stari obracun koji je samo cekao da " sazrije", da se doceka prilika...ne znam.
U svakom slucaju, to me natjeralo da se zamislim nad normama koje danas vrijede u mladih. Mozda je objasnjenje puno prozaicnije, mozda ih smeta " debela" u njihovom drustvu, koje je uistinu bilo mijesano, crno, smedje, bijelo, blond, visoko, nisko, musko, zensko, lijepo i ruzno.
Ali najruznije lice je svakako bilo ono od " zgodnicke", bio je to spoj bijesa, smijeha, histerije, obijesti, onako iskrivljeno...lice koje nema buducnost...
Na nizozemskom postoji izraz " zinloos geweld", maskota pokreta protiv tog bezrazloznog nasilja je buba-mara, "lieveheersbeestje", pokret je aktivan u skolama i u svim drugim organizacijama, ali sto je sa ulicom...u pola bijela dana????
Ah....
