Life in Amsterdam
četvrtak, 22.03.2007.
Muke po Sizifu
Umorna sam.
Umorna sam biti hrabra. I taman kada pomislis da je sve nekako doslo u normalu, lupi te nesto sa strane. I umorih se smjesiti se svijetu. A unutra krvarit, plakati, boriti se sa zlim nemanima uzdiglih iz nesanice, bezbrojnih pitanja i neizvjesnosti. Danas sam ibis, uzdizem se iz pepela, da bih sutra opet zavrsila u tom istom pepelu, prljavija i nesretnija nego dan prije.
Opet me danas okovao led. Ustanovili su u bolnici da Pikula ima vec cetiri mjeseca (!!!!) ostecenu jetru. Dakle, jetra mu ne funkcionira dobro, taj filter koji preradjuje sve te otrove je ostecen. Tako da ne preradjuje kako bi trebalo. Ne znam vise sto da mislim. Da li da krivim lijecnike, koji nisu reagirali na vrijeme ??? Da li da krivim sebe, da nisam mozda vise inzistirala na detaljnijim izvjescima od lijecnika. Ali, dakako, nisam mogla znati da nesto nije u redu. Svaki put mu se kontrolira jetra u bolnici na opip. I svaki put su rekli da je sve u redu. Slucajno danas padne pogled na kompjuter u bolnici i tamo crno na bijelo pise da su povecane neke jetrene vrijednosti. Na upit sto je to, odgovor: Ah, da, to vam je jos uvijek u granicama normale, iako su vrijednosti iznad normale !!!?????? I sad, sto ???
Meni je dobro poznato da je jetra organ koji se obnavlja. Ali, taj napad svim vrstama otrova kod mog djeteta traje vec dvije godine...koliko ce trebati toj jetri da se obnovi, i to ako ? Ne bih zeljela zvucati kao neki fatalist, ali me uistinu u takvim trenucima hrabrost napusta, odsjeku mi se noge od straha. Zar nije dovoljno ovo kroz sto sada prolazi ?? Zar mora doci jos nesto, jos neka bolestina, jos neka muka ?
Mislim da su nas trebali obavijestiti, da su nam bar trebali reci da je to ustanovljeno. Oni su to znali jos prije cetiri mjeseca. To potvrdjuje moje sumnje da nas, strance, jos uvijek smatraju nekom nizom vrstom, tj. vrstom nize inteligencije, pa sto bi nas uopce o takvim stvarima obavjestavali kad je to , valjda, dio tretmana na koji mi nemamo bas puno utjecaja. A mi bismo, naravno, voljeli znati sto nam se sa djetetom dogadja. Mislim da to nije nerealno ocekivati da su lijecnici ovdje da bi ujedno i nas obavjestavali o napretku u tretmanu ili o nekim nazadovanjima ili o bilo cemu vezanom za djetetovu bolest. Ako nekom alkoholicaru ustanove cirozu jetre, a ne kazu mu, on ce i dalje piti i na kraju otegnuti papke. Smatram da to nije samo propust, to je neobazrivost i nepostivanje elementarnih prava roditelja, kao i djeteta. Smeta me sto su to banalizirali, u smislu kao: ma to vam nije alarmantno, sto zbog toga dizete paniku...Kako nije ??? Da stvarno slucajno nismo pitali sto to stoji na ekranu, pitanje da li bi nam uopce rekli...
Pokleknes. Taj umor koji ti se siri ekstremiteitma nije samo fizicki. To kao neka ogavna meduza plazi po tebi, u tebi....Potpuno te onesposobi. I zato kazem da nisam hrabra. Nisam olicenje Majke Hrabrosti. Slomim se tako, izvana i iznutra. Suze su mi postale svakodnevica. Otvorim se pa se zatvorim, kao skoljka.
Danas je ujedno strasan dan za jos jednu osobu koja mi je jako draga. I koja, kao i ja, mora biti hrabra. Uvijek to: mora, mora....Tiho, u mislima...znam....
Voljela bih kad bih mogla imati oklop. Iznutra. Izvana nije vazno, izvana nek me sibaju bure, nek me okrece vjetar, hodat cu kroz trnje, po zeravici...ali iznutra, izmucena do boli, iznutra mi treba stit.
Na moje Pikulice odnedavno gledam sasvim drugacije. To vise nisu bebe, to su mali ljudi. To su njihovi izrazi na licu, kretnje. Oni su uistinu nasi produzeci..umanjeni, ali iskonski. Pokusavam upamtiti sve njihovo, kako izgledaju, sto govore..svjesna da sam si zadala gigantski zadatak. Uopce ne znam otkuda ta potreba da sve njihovo ugraviram u svoje ocne jabucice. Mozda nesvjesno pokusavam nadoknaditi dane kada sam bila poluslijepa i u magnovenju, automatizirana do boli i nisam obracala dovoljnu paznju na njihovo JA ... samo na ono sto trebaju, a ne sto su....A to su djeca koja su toliko toga prozivjela u svojim malim, kratkim zivotima..Pikulina je neizravno takodjer su-bolesnik, i ona trpi zbog nekih stvari...djeca to nisu zasluzila, nikako, i zato ih sada graviram u moj pogled, moju dusu. Da opet ne zaboravim. Ne smijem....
ponedjeljak, 19.03.2007.
Urbana kultura..dio 2.
Prosječno 25,3 posto stanovnika Europske unije kaže da živi u kućanstvima izloženima bukom iz susjedstva. Irci su susjedskom bukom najmanje ugroženi (9,7%), a najviše Nizozemci i Nijemci (34,7%). - citat iz "Poslovnog dnevnika"
Eto i sluzbene potvrde da nesto sa mojim susjedima ne stima !!!!! Znaci, nije bas sve u mojoj glavi! 
subota, 17.03.2007.
Urbana kultura...buaahahahaha
Ja otprilike imam neku blagu ideju sto je to urbana kultura ili drugim rijecima, kultura stanovanja u gradu. Kod nas doma se to nekad zvalo " Kucni red" , " Bonton" ili " Odgoj". A buduci da ja sada zivim u jednom gradu koji je " opusten", vidim da su ti, nekad meni usadjeni postulati, ovdje nistavni i u skladu sa njihovom politikom " live and let live".
Naime, danas sam imala poplavu u kuhinji. Odjednom je pocelo curiti curkom po staklima od balkonskih vrata, po plafonu... WTF??? Kisa ne pada, i ovako i onako ne moze padati po staklima jer su uvucena, sprica po kuhinji ko ludo, vode do pola poda....Ja vrisnem, Muz baci pogled u plafon, i odjuri bez rijeci kod gornjih susjeda, veselih Brazilaca...koji su nam stovise vec dignuli danas tlak. Otvorili su balkonska vrata, nafrljili muziku tako jako da su prolaznici dizali pogled i smjesili se sa simpatijama, kao gle veselih decki, a mi smo dolje otupavili od glasnoce, djeca su se posakrivala ispod stola, kad smo htjeli razgovarat ili si nesto rec, onda smo mahali rukama ko pomahnitali komarci i zatvarali se u zahod e da bismo se mogli porazgovarat. I tako smo Muz i ja razgovarali u zahodu, on na zaklopljenoj skoljci, ja stojecki na jednoj nozi, kada sam provirila u kuhinju i zatekla Potop. Kao sto rekoh, Muz odjuri gore, i vrati se za pet minuta, sav plav od srdzbe. Kaze: " Znas li ti kako oni zive?? Pa to je svinjac nad svinjcima, u kuhinji imaju ghettoblaster (aaa, otuda muzika, a ja se sve pitala !!!), golove za mali nogomet (???) i upravo su oprali podove sa vrtnim slaufom !!!!??????" Ja: " Cime??" On: " Lijepo su na kuhinjsku pipu u sudoperu zasarafili slauf i njime oprali pod u kuhinji i na balkonu, onak ko cistaci ulica, i jos k tome imaju onaj veliki partvis, pa s tim guraju vodu prek balkona !!!!" Mislim, heloooou !!! Prica Muz: " I onda me taj nas susjed onak molecivo pogleda i kaze da nas moli da ne zovemo policiju kad oni glasno pustaju muziku, nego da smo sasvim slobodni pozvonit ako nam smeta !!!" I sad ko je ovdje lud ? Pa ja upitam Muza: " A kaj je rekel na vodurinu ? " Muz: " Rekao je da cemo nazvati stambeno poduzece i rec da curi voda !!!" E na to sam se morala nasmijat, iako sam klecala na podu i skupljala vodurinu koja je jos uvijek nemilice curila po stokovima i plafonu. Tom mamlazu od susjeda nije palo na pamet da prestane polijevati podove sa slaufom, on je to namjeraval valjda i dalje raditi, a problem je, po njemu, u stambenom poduzecu jer je valjda izgradil losu zgradu, pa nama curi !!! Tu sam se vec smijala da su mi suze curile...od jada..
Imali smo mi tako i susjede Surinamce koji su bacali ostatke svojih obroka preko balkona, tako da nam je svojevremeno balkon bil pun spageta, starog kruha, ostataka nekog vec neprepoznatljivog povrca itd....i golubova. Kojima je nas balkon bil bogata trpeza. Pa su hrpimice dolazili i boravili..golubovi, mislim. Nismo se usudili odmah viknut, kada je vecera zavrsila na nasem balkonu, jerbo ako si proviril, moglo ti se dogodit da dobijes cuspajz u glavu. Pa smo probali zaustavit Glavu kuce Surinamaca na hodniku, ali nas je tak "lijepo" pogledal, onak napuseno-agresivno i pokazal nam jedan od svojih srednjih prstiju, zarezal, i onda smo se splasili. Sa Surinamcima nikad ne znas. Mozda bace kakav voodoo, pa se sutra ne probudim. Pa smo nastavili skupljat hranu po balkonu.
Preko puta nase bivse zgrade zivjela je naseobina Turaka. Bilo ih je na svakom katu. Njih jedno 7-8 po kvadratnom metru. Pa je Gospodja Turkinja, da utekne od tmurne svakodnevice, svaki drugi dan prala prozore. Lijepo u dimijama stala na prozorski stok IZVANA, uzela kantu punu vode i onak, po slobodnoj procjeni, obilato zalijevala prozore, ne obaziruci se na prolaznike. Kada je bila zadovoljna rezultatom, jos je onak, za dobru mjeru, zalila sa jos jednom kantom, da ne usfali. A prolaznici, ko uplaseni misevi, pokusavali zaobic tu Nijagaru. U vecini slucajeva im nije uspjelo, ali nikad nisam cula niti jednu pogrdnu rijec, povik negodovanja ili slicno...valjda ljudi navikli ili su toliko tolerantni do bola..
Dakle, od " Kucnog reda" niti K, od " Bontona" jos manje, a od " Odgoja" najmanje. Nas " Kucni red" doma je lijepo visio na zidu stubista, plasitficiran i velikih stampanih slova, valjda da i polupismeni mogu procitat, a plastificiran valjda da ostane neostecen ako netko na njega pljune. Svejedno, znao se red. Nije bilo boranja, kuckanja i ostalih DIY djelatnosti u popodnevnim i kasno-nocnim satima, kad je bil tulum negdje, to se lijepo najavilo unaprijed susjedima, koji su onda masovno emigrirali po vikendicama za taj vikend itd...
Vec sam pricala o kucnim mezimcima u Amsterdamu. Da su nedodirljivi. Pa bili obicne olinjale dzukele ili mace od najbolje perzijske loze macaka. A i vlasnici su nedodirljivi. Bar sto se tice Urbane Kulture. Jerbo ne ciste za mezimcima. A ima bome kraljevskih primjeraka izmeta, takvih da sam ja u vise slucajeva pomislila da je ljudski...nasred plocnika. Sto, uzevsi u obzir njihovu Urbanu Kulturu, uopce nije nezamislivo..
Evropska prijestolnica lakih droga, uopce nije imuna, dakako, niti na teske droge, pa svako malo organiziraju akcije ciscenja djecjih igralista i pjescanika od narko-igala, zlicica, upotrijebljenih kondoma itd...I to ne oficijelno, jer se ne mogu dogovorit tko je nadlezan za ciscenje, nego to rade ocajni i izbezumljeni roditelji koji se onda uredno sa vrecicama, gumenim rukavicama i hvataljkama u rukama (sto duzim tim bolje), upucuju na djecja i skolska igralista. I onda nije rijetkost da vidis neke pogrbljene spodobe koje suznih ociju mlate po grmlju sa stapovima, prvo da istjeraju gay parove kojima je " bas doslo" pa u prvi grm, pa onda da za njima i ostalima skupe sto je ostalo.
Dragi moji, ja nemam nista protiv gay ljudi. Dapace, svi gayevi i gayeke koje sam dosad upoznala su bili divni ljudi. Decent. I to mi se svidja, jer svatko ima pravo na svoju orijentaciju, naravno. Ali, smeta me kada tu svoju slobodu izbora " luftaju" svako malo na prozorima bez zavjesa, pa stoje tako npr. pred otvorenim friziderom, a " masinerija" slobodno visi, ili se ujutro, zagrljeni i kao od majke rodjeni protezu na prozoru " za dobro jutro". A ja pijem kavu u kuhinji i redovno se zagrcnem. Jer, ono sto vidim ja, vide i moja djeca. Slobodno, na raspolaganje, evo vam mojih organa pa se divite !!!! I onda me moji Pikulici pitaju zasto se ti striceki goli grle i ljube na prozoru...ja im kazem " Sloboda izbora" , na sto me samo bijelo pogledaju. NIsam konzerva, ali sto je previse, previse je.
Meni niti jedna od gore, prethodno navedenih stvari ne bi pala ni na kraj pameti. Ja vec imam griznju savjesti ako istresem stolnjak sa par krusnih mrva kroz prozor..i onda dobro pazim da ih nekom ne istresem na glavu. A mozda ima kakav autohtoni Amsterdamac kojemu i to smeta, pa se mozda mogu nadat da ce mi policija koji put pokucat na vrata. Jer narusavam javni red....
utorak, 13.03.2007.
Update...hehehe
Eto, za sve one koje zanima razvoj " slucaja tramvajci"...Jucer procitah u novinama da amsterdamski ZET, uvodi, kao stih probu, tramvaje kojima budu uklonili jedno 4-5 stolica i napravili mjesta za (cak) 4 komada rasklopljenih kolica !!!!
Mora da su osjetili moje " negativne vibre", shodno tome prepali se, pa odlucili ipak pupustit. A mozda su i nanjusili da odasiljem dimne signale i pripremam napad...
No, zivi bili pa vidjeli !!!!
----------------------------------------
Pikulina: Mama, ja sam sad tak jako trcala, da mi sve suze cure po celu !!! 
četvrtak, 08.03.2007.
Notica dva
Pikulina nece jest. Odjednom joj " zakrulji" u zelucu.
Ja: " Sto je to?"
Pikulina (brzinom munje): " Nista, nista, to mi samo rade bubregi!"
srijeda, 07.03.2007.
Uzdah i kotrljanje ocima...
Ja sam jedna, vjerojatno, jako brzo iziritirana mama. Planem, pa se ja i ugasim, al mi treba vremenaaa.
Ulazim ja tako sa svojom mladuncadi u tramvaj i zaskiljim na jednu veeeliku naljepnicu pokraj konduktera..i pomislim " Uspjelo im je !!!! " Naime, ostvarila se prijetnja jednog konduktera prije par mjeseci da cemo mi majke sa kolicima " vidjeti svog boga".
Prvo nisam kuzila kaj to kondukter mrmlja sebi u bradu. Pa sam naculjila usi i okrenula se prema njemu. A on meni, niti pet, niti sedam, veli: " Gospodjo, zasto ste usli sa kolicima u tramvaj kad vidite da je guzva?? Trebali ste pricekati sllijedeci." Ne moram napominjati da mi se zurilo, da ovdje tramvaji i nisu tako redoviti kao npr. u Zagrebu :) i da sam bila sa duplim-kisobran kolicima koja su bila puna, sto dvoje djece od kojih je jedno toliko bolesno da nije moglo hodat, sto stvari iz nabavke jer sam bila u ducanu. I dok sam ja tako blentavo buljila u njega, pokusavajuci ispentati iz sebe neko objasnjenje i opravdanje, u pomoc mi je priskocila jedna bakica koja je tak oprala konduktera koji je odmah zacepil. Osim kaj je meni onak otresito pokazal sa rukom da se moram probiti prema sredini tramvaja, sto je dakako, sa duplim kolicima, nemoguce. I tako sam ja ostala stajati, praveci se ludom, a on meni, onak samilosno, polu-prijateljski veli: " OK, ostanite tu na mjestu za invalide, ali ako dodje netko sa invalidskim kolicima, morate van !!!' Nije rekao da se onda moram malo pomaknut, nego da moram izac van !!!! A najvise me raspistoljilo sto je opet poceo mrmljat u bradu: to bi trebalo zabranit, to tako vise ne moze, pa kako one misle se tako vozit itd....I naravno shodno tome, valjda je to bila akcija nezadovoljnih kartodrapaca, a mozda su i strajkali, osvanula ona famozna naljepnica na prozoru. Kaze (slikovno i tekstualno): Svi koji ulaze sa kolicima, moraju doticna kolica sklopiti. Ako nije guzva, dozvoljava vam se koristenje mjesta za invalide, koje morate ustupiti invalidu ako koji udje, i u tom slucaju morate sklopit kolica. Da se razumijemo i da se krivo ne shvatimo, nemam ja nista protiv posebnog mjesta za invalide. Dapace, bila sam ugodno iznenadjena kada sam to vidjela, jer to nije samo sjedalo, to je bas prostor za invalidska kolica. Ali, pokusajte si zamislit situaciju:
Vozimo se tako moja djeca i ja, kolica uredno, skupa sa djecom, smjestena u pretinac za invalide, nikom na putu. Odjednom ja spazim na nadolazecoj stanici osobu u invalidskim kolicima. U panici, naredjujem Pikuli i Pikulini da izadju iz kolica, otkopcavam sve moguce kopce na kolicima, uzimam u brzini sve sto se nalazi ispod kolica, u onim mrezicama, pazim ujedno da nitko od mladuncadi ne padne na pod, uzimam mog nehodajuceg Pikulu u narucje, stavljam sve one vrecice ne znam gdje, valjda u zube, sklapam (vec) punih ruku i nogu kisobran-kolica i bjezim, onako natovarena, prema sredini tramvaja, da napravim mjesta za osobu u invalidskim kolicima. I sve to u jedno 50-60 sekundi, dok tramvaj ne stane i otvori vrata.
A meni, u principu, neugodno, svakom od tih kartodrapaca, da cijeli tramvaj cuje, govorit da je i moje dijete u neku ruku invalid (nadam se, samo privremeno), jer onda moram objasnjavat kaj mu je. Uostalom, kaj se to kartodrapca tice. Ja sam svoju kartu posteno platila. Pa nemrem se sa djecom i kolicima na pulferu vozit. Ali zato nemaju nikakvog prigovora na sve vrste cetveronozaca koji se raskelje preko, inace jako uskog, prolaza izmedju dva reda sjedala, pa onda izbezumljene majke sa djecom na ledjima i kolicima u iskezenim zubima, stari ljudi sa stapovima, invalidi i ostali moraju preko njjih preskakat. Ne daj boze da mu stanes na sapu ili rep. Ili zarezi on ili vlasnik.
Zakljucak - Nizozemci vise vole zivotinje nego djecu.
Nije to prvi put da psujem tramvajce. Jednom sam isla sa Pikulinom, koja je jos bila nesigurna na nogicama, u posjet braceku u bolnicu. Dakle, opet natovarena kao deva. Pikulina, kolica, velika torba sa potrepstinama za Muza i Pikulu, skuhana dva rucka u plasticnim piksama, i kojekakvo voce, te torba od Pikuline sa pelenama, flasicama itd...Nekako smo usle u tramvaj, ali treba sad izaci. Ovdje tramvajci voze ko ludi, kotrljaju se ljudi po tramvaju ko krumpiri, ali nitko ne protestira. Osim nas, zaostalih iz nekih tamo zemalja kojima niti ime ne znaju. I za koje misle da nikad nisu vidjeli tramvaj, a kamoli se u njemu vozili. Stane tramvaj, ja pokupim Pikulinu sa poda, rasipane narandje i ruckove (srecom, neprolivene, ali ispale iz vrecice) i pokusavam Pikulinu spustiti ispred mene na stepenicama. Pikulina se smrzla od straha i stane, ne mice. Ja je molim i ona konacno popusti, pocne se spustati, dijete na nogostupu, drzi me za ruku A TRAMVAJ ZATVARA VRATA I KRECE !!!!! Vrata pricepila moju ruku sa Pikulinom na kraju, ja na pola stepenica, kolica torbe i ostali bakraci na vrhu stepenica....I nitko da mi pomogne, bar da vikne vozacu !!! Vristim ja, vristi izbezumljena Pikulina vani, sve se tumba, a tramvaj i dalje vozi....Odjednom priskoci jedan mladic, stisne alarm kocnicu, tramvaj stane kao ukopan, ja padnem, poljubim zatvorena vrata i izbezumljenih ociju kroz ta mala stakalca trazim Pikulinu, da nije pod kotace ???? U tom momentu, kada su se vrata otvorila, nisam znala da li da placem, smijem se, jer Pikulina ziva i zdrava, doduse uplakana i potresena, ali u jednom komadu. Ostatak moje prtljage nije bio u jednom komadu, ali dobro...Tu bi se zapravo, prica zavrsila, jer tramvaj je naravno odjurio, nit pisma nit razglednice..ali, ne lezi vraze...Pri povratku iz bolnice, jos uvijek sva izmikana od soka, DOGODI MI SE ISTA STVAR !!! I sto je tragikomicno - isti vozac !!!! Taj put sam bila malo opreznija, pa sam uzela Pikulinu u narucje, ali su vrata pricepila mene i dijete zajedno, dok su kolica ostala na vrhu stepenica. Ja vristim, ali mi glava i dijete vani, pa me vozac ne cuje....Ovaj put mi i opet pomogla bakica koja je skocila vozacu na pregradno staklo, lupila stapom i sasula na njega hrpu uvreda !!! Izasla van, drhteci, pipala dijete da li ima sve dijelove, dijete opet u soku, place..valjda ne bude imalo trajne posljedice u vidu paranoje od tramvaja...Doduse, za sada ne pokazuje, ali tko zna, mozda pati od "odgodjene traume" pa odjednom prolupa, sa svojih 6-7 godina, pridje kartodrapcu i pocne ga lupati sa njegovim stambiljom u celo, i to tako jedno 20-30 puta. Dok ga cijelog ne postambilja.
I tako ja krenula u ratni pohod protiv tramvajaca. Ali moram vam priznat, oni su jaci !!!! Da li da zakopam ratnu sjekiru, priznam poraz i krotko nastavim voznju tramvajem, ili da se pretvorim u komandosa tipa Ramba koji ce zaskakivat tramvajce u bordo uniformama i gadjat ih trulim paradajzima i jajcima ??? Nisam pametna....
četvrtak, 01.03.2007.
Notica...
Pikula i Pikulina...sjedimo za stolom.
Pikula Pikulini : " Nemoj me ljubiti, imas PREGLADU (prehladu)"...
Pikulina: " Nemam pregladu, al zato imam PROLJECE (proljev)"....
Jucer, danas...sutra????
Jucer mi je komp pojeo jedan jako duuugi post i to je jos vise pridonijelo mojoj ogorcenosti i ljutnji i osjecaju nemoci. Kao da sam lutka na koncu pa netko drugi povlaci konce, a ja samo skakucem, bezglavo.
Pisala sam o mom Pikuli. Mom mekanom djetetu blijede koze i mirisnog tjemena. Kad ga udahnem i sklopljenih ociju znam da je moj...prepoznala bih ga izmedju tisuca i tisuca drugih...
Pikula opet pada. Rusi se po stanu, onako mekan i topao, na podu izgleda kao hrpica vate. Samo klone, popuste mu koljena. Pita me: " Mama, opet padam, zasto padam??" A ja, krvareci iznutra od boli, navlacim klaunovsku masku na lice i hrabro odgovaram: " Ma to ti lovis zeceve...maloprije si ulovio Zelenog, sad je Plavi na redu...". Klaunovska maska je nesto dobro. Naime, ja ga jos uvijek time mogu zavarati. Jer, moje ostale maske dijete " cita". Obuhvati moje lice svojim mekim rucicama, natjera da ga pogledam i zadubi se u moje oci svojim pogledom starim sto godina, pogledom starca, pogledom punim mudrosti i nabora svoje malo celo, namrsti se, i postane tuzan. Zbog mene. A ja ne mogu lagati. I necu. Zato izbjegavam odgovor..
Lijecnici nas tapsaju po ledjima i tjese nas. Moram li se pouzdati u njihovu strucnost ili u svoj majcinski instinkt koji mi govori da to nikako ne moze biti u redu i da mi ne mogu " mazati oci" ???? Pokusavaju oni...Kada mi nesto objasnjavaju, onda redovito govore glasnije, da bi ih ja kao strankinja, valjda bolje razumjela. Ali ne morate vikati i slovkati, ja jesam strankinja, ali nisam niti glupa, niti tupa, niti autisticna niti gluhonijema ! Govorim VAS jezik, pobogu !
Imam osjecaj da me se lijecnici ovdje pomalo pribojavaju. Naime, pitali su me nebrojeno puta da li sam ja studirala medicinu ??? A ja, kukavna, sjela na kompjuter i citala, citala i citala o toj bolestini dok mi se nisu oci osusile. Ne dozvoljavam i ne mogu si dopustiti da me prave budalom, zato jer sam strankinja i jos k tome dolazim iz Istocnog bloka.
Kada trazim detaljnu sliku krvi mog Pikule, izbulje oci. Kada citam njegov chart, ljubomorno ga spremaju, kao nehotice, ispod papira. Smatraju me "Azdajom" i medicinskim sestrama sam bila prica dana kada sam, nakon tri sata cekanja sa golim djetetom na lijecnika koji se nije udostojao doci da mu da lijek, odbila mu pruziti ruku uz objasnjenje zasto to nisam ucinila. Dospjela sam na svojevrsnu "crnu listu"roditelja kada sam trazila od odjelne sestre da mi makne sa ociju jednu sestru koja je odbila presvuci posteljinu sa mog kreveta, nakon sto se Pikula na njemu popiskio. Banula je usred noci jer se oglasio medicinski alarm nakon sto se Pikula premjestao zbog mokre odjece ( a spavao je meni na trbuhu), vidjela da je moj krevet popiskin i rekla da u njenom ugovoru o radu stoji klauzula da ne treba presvlaciti posteljinu sa kreveta roditelja malih pacijenata, "jer stradava kicma od saginjanja". Napominjem da je ja to nisam niti trazila. Napala me bez razloga, u stilu "dijete mora biti u svom krevetu, a ako nije, ti glupa mama presvlaci sama, ko ti je kriv". Pa sam je lijepo smijenila. Da li sam si napravila medvedju uslugu, ne znam.
Nakon sto sam jednom urlala na apotekarku da mi ne krade citostatik iz Pikuline flasice, jerbo kako je nije uopce sram krasti citostatik , a kamoli djetetu !!!!!, moj Muz je rekao da mozda ne bih trebala tako, ipak mi njih trebamo (apoteku). Na sto sam mu ja skoro iskopala oci i rekla da nismo mi tu radi apoteke, nego ona radi nas (nazalost) i da se tu radi o zdravlju naseg djeteta, i da zaboravi uzuse dobrog ponasanja, jer da ce to apoteka opet napravit ukoliko ne reagiramo. Drugi put je Pikula dobio lizaljku, kao ispriku. Sram ih bilo !!!!
A mom Pikuli opet pada i ovo malo kosice sto mu je bilo naraslo. Ostaje mu u kapici kad je skinem i onda ja to poskrivecki cistim, e da se ne bi Pikula jos vise rastuzio jer vidi dijete i samo da mu se kosica prorijedila i da je izgubio siske koje su se sad popele na vrh glave. Moje dijete pati a ja sam nemocna. Uzela bih cuperke svoje kose i nalijepila bih mu na glavu, samo kad on ne bi bio toliko pametan pa skuzio. Pa onda, nemocna kakva jesam, obnevidjela od suza, i dalje nastavljam davati lijekove, spricati ga kojekakvim otrovima i protuotrovima u nadi da ce to skoro prestati.
Moje drugo dijeta, zilava Pikulina, kuzi da nesto nije u redu. Pa ga ljubi i draga. I vise nego sto je Pikula navikao. Pa se moj "macho man" ljuti i gura je od sebe i vice da "zasto ga slini"...A ja ljubim oboje, ne znam koga vise, od glave do pete, tu mekanu djecu, moju djecu, ta mala stvorenja..moju mladuncad....Na mene se ne ljute kad ih ljubim, nego gugucu od zadovoljstva i radosti, i vicu "Jos, jos'''a meni je to nekako zasada dovoljna nagrada...
