Life in Amsterdam

subota, 24.02.2007.

Kvart Borongay u Republici Pescenici

Zahvaljujem unaprijed Zvrkici koja me podsjetila, iako neizravno, na moj kvart. Pinewood iliti Borongay kako pise na podvoznjaku kod okretista tramvaja.

Ja jako volim svoj kvart. Jest da je na kraju grada i puno Zagrepcana frce nosom na sam spomen imena. Ali smo mi zato imali ono kaj oni nisu. Gotovo netaknutu prirodu. Kako kaze jedan bloger, mislim da je Danci, i Pescenica ima more, samo kaj je zimi zatvoreno...:) Moj firtl je bil Sumica, a jos imaju Limenke i onda jos puno nekih malih kucica, sa kojima se, prosim lepo, nismo druzili.

Umjesto asfalta mi smi imali famoznu Livadu. Tu je nekad bil aerodrom, pa je nasred Livade bil kameni krug, marker za spustanje aviona i tu smo se mi deca nalazili, na Krugu, ak smo se uspjeli nac u travi visokoj oko pol metra a i visoj. Bilo je tu svakakvih zivina, stonoga, komaraca, leptira, buba-mara, uholaza, pokoji sljepic a i zaba. Na Livadi se nisi mogel igrat nogomet jer je trava bila previsoka, al si se zato mogel suncat " na golo", a kaj smo mi koristili i spijunirali susede i poslije hihotali i usporedjivali dojmove. Poslije toga je tesko bilo suzdrzat smijeh kad smo ih vidli obucene (susjede)..Ponekad smo, iz vica, mi deca uzeli zracnu pusku, pa smo " mitraljirali" po visokoj travi...golih guzica, sto muskijeh, sto zemskijeh, bilo ko u prici, skakale su pol metra iznad trave, ko poludjeli zecevi.. Na kraju te Livade bila je ondasnja kasarna, danasnja Borongajska vojarna. kao deca smo brali cvijece vojnicima, koji su sa smjeskom na licu i suzom u oku primali to nase cvijece. Onda su stavili bodljikavu zicu. A mi smo im onda bacali ivancice i tratincice preko te ograde. Opet su ih primali sa suzom u oku. Nekoliko desetljeca "docnije", mi smo bili sa suzom u oku kada su nam zminirali Livadu i gadjali nas, ali ne sa tratincicama....A mi smo im ko mali pioniri tak lijepo pjevali u kasarni, ko mali kiceni slavuji.

Umjesto kultiviranih parkova, ljuljacki i klackalica i ostalih urbanih izmisljotina, mi smo imali 2 (dva) !!!! potoka (sa pravim ribama - klenovima, zabama i pijavicama), pravu sumu (do neba), autohtono grmlje sa pokojim egzibicionistom medju liscem, stabla jabuka (zelenih jer nikad nisu stigle sazrijeti, mi smo ih zelene jeli, cudo da nismo grizu dobili), sljiva (plavih i zutih), drvo visnje (jedno), kule koje smo gradili u rupama od bombi iz II svj. rata i tam pekli kuruzu koju smo krali sa kukuruzista uz zeljeznicku prugu, Tarzanove lijane preko potoka, stakore velicine malih pajceka od kojih se mogla napravit dobra bunda, smo kaj nam se nije dalo ih lovit, bili su brzi ko spriheri, a zivili su u odbacenim vesmasinama u potoku. Po zimi, kad su se 2 (dva) potoka zamrznula, onda smo imali natjecanje u umjetnickom klizanju izmedju starih lonaca, letvi, zahrdjalih stangi i ostalih parafernalija zamrznutih u tim potocima. Onaj ko je zapel za nekaj i opal, a jos ako je propal kroz tanki led u vodu, bile je pobjednik i za nagradu je dobil upalu pluca, jer se nitko od nas nije usudil doma rec da smo se slicuhali na potoku, jer su se nase mame bojale (s razlogom) , raznoraznih bolestina, i ne daj Boze, porezotina na hrdjave predmete, gangrene itd... Vrhunac zabave s potokom je bil kad je LJ. vlovil jedno 10-tak klenova, odnesel ih doma u kadu i zgasil svetlo, i kad mu je stara dosla u kupaonu, opala je u nesvest i po nju je morala doc Hitna. Sirota !!

Igralo se na nasem kvartu svega i svacega. Starija generacija blogera ce se sjetit " Lopova i Pandura", " Lanca probijanca", " Pik Crne Dame", " Oduzimanja polja" i ostalih bezazlenih igara koje se jos, bar mislim, i danas igraju, kao sto je " Granicara", Skolice, skrivaca, turnira u ping-pongu, badmintona...Skoro svaki od nas klinaca imal je svoj ficuk. Tj. tak su nam fuckali starci sa prozora kad su hteli da dodjemo doma. Pa onda ak doticni to nije cul, onda je proradil tam-tam, klinci su lancanim sistemom dojavljivali ko koga zove, jer smo melodije prepoznavali. Al su uglavnom starci bili sigurni da ne bumo podletili pod auto jer A) ulica je bila slijepa i B) onda nije bilo tak puno autih. Eventualno smo podletili pod neki romobil, ali su stete i ozljede bile neznatne i zanemarive. I za jednu i za drugu stranu, vozacku i pjesacku.
A da smo se mlatili - to jesmo !!! Bilo je tu cvoruga zbog ukradenih bicikla s pomocnim kotacima, strganih sanjki, romobila sa zbusenim gumama, slina i kosa su frcale na sve strane, ugrizi su bili " collateral damage" , razbijenih zuba, strganih noktiju i ostalih ostataka pronalazili smo danima po cesti nakon " makljaze". Tu su starci bili stvarno nemocni, jer bi i oni dobili " po klepi" da su se mijesali, to smo morali sami " odradit" . Drugi dan smo se opet svi ljubili, grlili i bratimili ubodima sa spenadlama po prstima i mijesali krv, ko Winnetou sa Poglavicom Smrdljivom Carapom. Kak curice, tak i decki. Shodno tome, i decki su se igrali sa bebama i sminkale smo ih prema nahodjenju i preferencijama. Ponekad su ulicom jurili decki u tutu-haljinicama za balerine i plesnim cipelicama, a curice u opravama gusara.

Voljeli smo sve zivotinje koje smo mogli tam naci. Bolje receno, voljeli smo se s njima igrati. Osim LJ. ( gore spomenutog) koje je volil radit eksperimente sa zivotinjama. Znal je dati malim, tek okocenim macama malo Stocka, pa ih je bacal sa svog prozora u kantu sa kisnicom, u svrhu svog znanstvenog projekta " da vidi da li mace stvarno imaju 9 zivota tj. kaj pijane mace rade u bacvama s vodom: potonu ili plivaju ??" . Ili je stavil macicu u kantu za smece, poklopil, onda nutra hitil petardu i posle gledal dal maca ima sve dijelove. Kasnije je postal veterinar. Valjda su mu se eksperimenti sa klenovima i macicama dopali.
Inace, decki su znali vloviti kojeg sljepica, speci ga na vatri i nas curice nateravati okolo sa zmijom na stapu. Odonda se panicno bojim zmija. Ko i moj sused kaj se boji golubova od kojih je skoro otegnul papke jer je dobil nekakvu " golublju gripu, gubu" kaj ja znam, i jos jedan drugi sused koji se iz istog razloga boji papagaja. Znali smo doma doci nogu punih pijavica i onda su nase jadne mame to morale cupat, prije nego kaj se napiju krvi do neprepoznatljivih oblika, a nosioc dobi sivo-plavu boju lica i ostalih organa od anemije. Zabe smo nosili u skolu u torbama, ko kucne ljubimce. Jedino kaj se bas nismo igrali sa coporima polu-divljih pasa iskezenih zubiju, iz razumljivih razloga. Njih su redovito vodili na ispasu copori malih Roma, sa cuckima nam prijetili uz " daj pare ili.." i tako smo mi redovito ostajali bez dzeparca za bombone. Ne moram pricat da smo ih zaobilazili u sirokom krugu. I pse i Rome.

Ova prica ne bi bila potpuna bez malo lokalnog folklora. I kolorita zanimljivih likova koji su nas okruzivali u nasem djetinjstvu.
" Ludva" - covek koji nas je redovito nateraval sa sekirom jer smo mu urlali pod prozorom kad smo kartali belu i koji je redovito zval murju, e koja nas nije mogla legitimirat jer smo bilo maloljetni, tek su pokupili nasa imena koja su ' po defaultu" glasila: Pero Petrovic, Milka Polovina, Davorin Bjelogrlic..itd..naravno " aliasi" zbog kojih nikada nije ni mogla doci prijava nasim starcima na adresu, sve da su nas i htjeli murjaci kaznit. Bil je poznat po tome kaj je s benzinom poljeval korjenje stogodisnjih jablanova, da se osuse, jerbo mu "delaju sjenu u kuhnji i sve mu doma pljesnivi".
" Vrag" - koji je sa mazutom redovito poljeval hidrant na kojem smo se kartali kad nas je Ludva prognal ispod svog prozora. Tak da samo doma dolazili ko dimnjacari. Crni a sretni.
" Fanika" - Ludvina zena, obozavala i uzgajala macke i tako nehotice " materijalom" opskrbljivala LJ., buduceg veterinara, pusila ko lokomotiva i djelomicno kriva kaj ja sada pusim jer me kao malu cuvala i davala mi cigarete da probam " da vidim kak to smrdi"..A kaj dete zna kaj je stetno...
" Rule" - decko koji se stalno smijal, onak malo okrenuto i hihotavo, ko lud na brasno, mi smo ga se malo bojali jer nismo znali kaj s njim nije u redu...
" Marjan ili Marek" - Ruletov brat, koji je dijelio s njim sudbinu 13-tero brace i sestara, dobil z nogometnom loptom u glavu kao mali, i odonda mu se svet okrenul naopacke.
" Stuka" - decko koji je imal naocale s tak debelim staklima ko dna od pepeljare i uz njih nije videl nist, kak se veli, ni prst pred nosom. S njim smo se obozavali igrat skrivaca, jer se opce nismo trebali sakrivat, smo si se moral mirno stat, ko stup, a on je prosel pokraj tebe a da te nije videl. Izmislili samo ocjenjivanje kvocijenta inteligencije dece u nasem firtlu, a mjerna jedinica je bila " Jedan Stuka". Kak znaju deca bit okrutna.
" Debela Marija" - zena kojoj je pamet rekla " pa-pa" jos u mladosti, pa se zaboravila prat, cesljat i oblacit. Jos dan-danas hoda po kvartu, mrmlja u bradu prevode sa njemackog, engleskog, talijanskog i latinskog jer je nekad bila cijenjena prevoditeljica. Samo to joj je ostalo u glavi. Doslovno.
" Zvonkec" - mali mrsavko koji je procital sve Modesti Blejz, Texe Willere, Fantome i ostale stripove koji su se onomad mogli naci na trzistu. Njegovi starci nisu mogli ucu u njegovu sobu od stripova, u jednom momentu niti u stan. Pozvali su nas da ga potrazimo u toj hrpi . Pronasli smo ga sa pjenom na ustima. Drugi dan ga je tata upisal u policijsku skolu da ga dovede u red. Danas je policijski inspektor.
" Grga" - valjda u svakom kvartu postoji jedan Grga, pa tak i u nasem. Grga je bil zaljubljen u golubove, zapravo u sve kaj je imalo krila. Tata mu je vozil trokolicu a njegov nabolji prijatel je bil Hajljilji. I tak je nastala ona poznata - Sastanak. Gdje ? " Kod Grge u supi, vozi Hajljilji".
" T.S." - ulicna radodajka, u nasu ulicu slijevali su se potoci mladih uspaljenih golobradaca sa nadom da ce vidjet T.S. u badekostimu, na balkonu ili, daj Boze, na Livadi. Mi kao djeca smo se veselili jer je to davalo " zivost" nasoj slijepoj ulicici. Kcer uglednog direktora, danas uzorna majka ne bas tako uzorne proslosti.
" Tata cetiri pisulje" - covek koji je silno htio dobit sina poslije prve curice, pa je dobil dve blizanke, pa nije odustal, isel je dalje, pa je opet dobil kcer, pa je onda malo skrenul u glavi i osusil se ko grancica. Uz to je jos imal doma i zenu i punicu, tak da nije niti cudo da je malo pobenavil. Sest baba ! Jednom se tak popel na drvo sa onim nazubljenim hvataljkama kaj imaju elektricari, uzel elektricnu pilu na produzni kabel- "da bu on malo pokljastril ovu platanu kaj mu dela sjenu u stan" (ko Ludva) - moj tata je uzel pilu i pripretil mu je da bu on njemu noge pokljastril ak samo jednu granu odreze, jerbo platane su tu vec sto godina i sad bu jedan balavec tu drvece rezal, veli moj tata: ak treba, zbog tebe bum robijal, samo ako pipnes jedan list !!! Covek do navecer nije sisel sa drveta...Moj tata - preteca Greenpeacea i svih onih hipijevaca kaj grle stabla !!!! Ne moram pricat da vise nikad nisu razgovarali. Drugom prilikom, kad je " Tata cetiri pisulje" htio malo pokljastrit platanu, a znal je da mi tate nema doma, dobil je od " Vraga" po guzici sa zracnicom (puskom), taman je sa balkona imal dobri polozaj. " Vrag - snajperist" !!!! Niti oni nisu vise razgovarali. Nikad.
" Reziser i zena mu" - cudan par, on je stvarno bil reziser, ona urednica na Televiziji, pili su ko smukovi, kad su deca dosla u maskare sa pjesmicom " dajte nam krafne, sterajte nas van.." redovito su nas, umjesto krafnama ili narandama, nudili sa kupicama konjaka, ruma ili neceg treceg. Kod njih se nije pila rakija. To je bilo preprosto za " Rezisera" , ak je vec bila rakija, onda se to zvalo " snaps"...

Najzivopisnije je bilo, kada se jednom dogodio potres usred noci, i kada su svi stanari i susjedi izletili u pidzamama i spavacicama van na cestu..tak tada se vidjelo svo bogatstvo nase ulice. Djeca ko djeca, valjali smo se po podu od smijeha prilikom pogleda na pojedine osobe, zguzvane, zbunjene i rascupane, kao da ih je ta nepogoda jos vise " uhumorila" i ti likovi, u toj situaciji, su ostali sa nama godinama, bili su tema svih nasih prisjecanja, izvor smjehova i dobrog raspolozenja.

I tako, bilo je tu jos razno-raznih epizodnih likova koji su obogacivali nasu Borongajsku scenu. Sve u svemu, kad pogledam ovo kaj sam napisala, pa nisam ja imala tako lose djetinjstvo. Zivis u gradu, a odrastas kao da si na selu. Sa svim prednostima i manama istog. Godinama smo bili " gradjani drugog reda" zato kaj smo Borongajci, jerbo " ima do vas kaj jahati s tramvajem, zgubim celi dan..." A nama je bas to pasalo. I nismo u utorima dzonova nasih tenisica imali soder sa Jelacic placa ili Gornjeg Grada, vec osuseno blato sa potoka Blizneca. I bili smo na to ponosni. I jos smo uvijek...

(Hvala ti Zvrkica !!!!:)

24.02.2007. u 21:27 • 12 KomentaraPrint#

petak, 23.02.2007.

Plast Nostalgije sa Primjesama Mirisa Nestalog..

Pokrila sam se danas plastom nostalgije. Treba mi ponekad taj bijeg od stvarnosti, pogotovo sto se konstantno osjecam kao biljka kojoj su otrgnuti korjeni, pa se polako susi. Nije da patim za necim konkretnim. Vise su to neki mirisi, bljesci pojedinih dijelova mog djetinjstva, osjecaj sigurnosti, zasticenosti - "staklenog zvona". Prije nego sto je " odraslost" pocela sa samaranjima.

Kao da sam uronila u toplu gvatu necesljane vune. Uzivam u muzici iz " onih" dana, kada me neka pjesma podsjeti na neki dogadjaj ili period mog zivota. ABBA - na moju mamu koja je ko luda na njih plesala, ili Mikisa Theodorakisa na kojeg je plakala. Tata je bio lud za muzikom "Rat Packa", Peruanaca, Meksikanaca i Cileanaca...mama se smijala Talicnom Tomu, tata je gutao Texa Willera. Nepovezane misli.
Ponekad prolazeci po ovom gradu, nosnice mi zapahne neki "zagrebacki" miris. To nije po "defaultu" bas zagrebacki, ali mene podsjeca. Miris vlaznih, pljesnivih dvorista kao u Tkalci ili na Gornjem Gradu, miris pecene ribe - kao pokraj "Mimice"u Jurisicevoj, miris magle, miris vlaznog, toplog asfalta poslije kise...Obavijem se mirisima kao Marylinka sa Chanelom 5. Samo u njima spavam. Ponekad.

Cudno, sjecam se kako je mirisala kuhinja moje bake, kada je popodnevno ljetno sunce uprlo u one zelene platnene zaluzine. Po spaljenom platnu pomijesanom sa slatkastim mirisom staklenki sa zasecerenim visnjama. Sa tavana sa sirio miris susene kamilice koju smo brali na putu prema Bundeku. I natrag. Starog Crvenog mosta, koji je jos u ono vrijeme bio opasan, Deda je stalno govorio da pazim na rupe od korozije i hrdje. Sjecam se svog prvog pogleda na utopljenika koji je pao sa luftmadraca u vodu na Bundeku, obavila mu se trava oko nogu, i covjek se utopio u metar vode. Moj Deda, dobrovoljni spasitelj, pumpao mu je prsa i to je bio tako nadrealno, jer je oko njih bila gomila ljudi, ja sam se probila kroz noge tih "rampenturista" i nasla se oci u oci sa...sa Smrcu.
Mirisi...mirisi mamine "Avon" kreme za lice, "Charlie" parfema..Mirisi starih knjiga, zbog kojih sam, kad sam bila mala ko mrvica, mojoj Baki izjavila da kod njih u stanu mirise "na starost ". Naftalinske kuglice u dzepovima "krombi" kaputa mog oca. Mirisa susenog cvijeta lipe sa tavana moje druge Bake.

Mirisi su nesto sto uvijek nosim sa sobom. Zajedno sa Plastom Nostalgije. Pomaze mi da se sjetim, osjetim...da se sjetim da sam nekad imala korijene, sigurne, cvrste, postojane. Da osjetim..ponovno...Da ih dodirnem...

23.02.2007. u 21:25 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2007.

Lupit glavom o zid.....

Telefonski poziv iz domaje...Moja pomajka : " Vidjela sam slike od Pikule, zakaj ima tak dugu kosu, izgleda ko curica..."..Bah.

Vec sam umorna od objasnjavanja. Nije to prvi put da se moram opravdavat.Nikako da ljudima utuvim u glavu da to i nije prava kosa, to je paperje na koje je moj Pikula itekako ponosan, jerbo " i on sad ima kosu" a ne samo Pikulina. Nikako da ljudima utuvim u glavu da smo to jedva cekali, da jednom i zauvijek prestanu sa sazalnim pogledima u ducanu i u tramvaju, na cesti...Da se Pikula sada ponosi kada se moze pocesljat. Jedino se meni srce slama kada, prilikom kupanja, zapravo vidim da su to neki cuperci, kao mali otoci kosice na glavi. I ne mogu ljudima nikako objasnit da je to kosa koja je unistena od lijekova, koja je tako paperjasta pocela rast, iz korjena....Izgleda ko mali picek, a ja kao napuhani puran od ponosa, zato jer izgleda relativno zdravo, osim te nosne sondice koju ne mozemo izbjec.

Ali ljudska glupost nema granica. Nevjerojatno koliko puta sam se susrela sa nevjerojatnim pitanjima..
- Ah, gospodjo, a koliko onda njemu vremena preostaje ???
Ili - Oprosti, ali ja stvarno ne znam kaj on radi na odjelu za onkologiju...pa on nema karcinom. Na moj odgovor da je leukemija rak krvi, promrmljala nesto zena, okrenula se na peti i otisla. To je bilo nakon nebrojenih medjusobnih obiteljskih posjeta. Napominjem da se radilo o akademski obrazovanoj osobi, pedagoski radnik, nekadasnja teta u vrticu.
Ili, nakon ne znam kojeg puta objasnjavanja znanima i neznanima (znanima najvise zamjeram) da se od jednog citostatika pojacava apetit u odredjenom periodu, opet me pitaju: - A zakaj je tak debeli ?? (a on opce nije debeli nego otecen)
Ili - Jel mu sestra blizanka dala vec kostanu srz ???
Da ne pricam da je nekim ljudima, pogotovo ovdje, pojam, izraz, rijec, "leukemija" potpuno nepoznat. Najozbiljnije.

Ma, razumijem ja da ne mogu svi imat medicinsku diplomu. Ali, pobogu, neke stvari su stvari opce kulture.. Ako ljudi misle da moraju nesto rec, ali nemaju nista pametnog, radije neka sute. Cijenim sutnju vise nego ignorantnost. To me izbaci iz takta. Kao da nemam niceg pametnijeg nego se borit stalno s nekakvim vjetrenjacama.

Moji u domaji nisu pokazali nista vise razumijevanja. Stalno me pitaju zasto Pikula i Pikulina ne idu u vrtic ???? Ja sam vec promukla od objasnjavanja da je Pikula preosjetljiv, da je prijemciv za sve i svasta, da je obicna prehlada njemu kao gripa, gripa mu je kao upala pluca a upala pluca je smrtonosna. Sve je potencirano na n-totu. Ne slusaju, to je stvarno kao gluhom dobar dan. Onda me pitaju zasto bar Pikulina ne ide u vrtic...I onda opet jovo-nanovo objasnjavat da se Pikulina moze s necim zarazit i njemu prenijeti...Nevjerojatno !!!!

Sa takvim stvarima susrecem se i borim vec gotovo dvije godine. Gotovo svakodnevno. Nitko ne pita kako je nama, roditeljima, kako je sa mojom kicmom koja je stradala od nosenja Pikule kada nije mogao hodat i rusio se ko vreca krumpira i vukao se po trbuhu da bi dostigao Pikulinu u igri lovice, a ja sam morala sve poslove po kuci obavljat lijevom rukom dok sam ga nosala, cak sam i na WC kad sam ja morala ici, njega nosila jer se primio mene kao mali cicak i ne pusta ni milimetar. Kako je sa mojim koljenima koja su takodjer stradala, kako je sa Muzevim ramenom koji od nosanja trpio uzasne bolove...Nikog nismo imali uz sebe da nam pomaze, borimo se sami kako znamo i umijemo, i onda si uzimam pravo da mom sinu pustam kosu ako treba do koljena, da popustam Pikulicima i vise mozda nego je to odgojno opravdano. Napravit cu od njih Malog Princa i Malu Princezu i neka mi nitko ne pisne o tome kako odgajam svoju djecu i kako treba ovo ili ono....

Ove godine na ljeto, ako bude sve u redu, dolazim u Hrvatsku sa Pikulom koji ce izgledati kao Viking - plave pletenice do pupka, a Pikulina kao Valkyra, divlja i neobuzdana!!!!!! Pa nek mi netko nesto kaze!!!!!

Lupit glavom o zid !!!!

21.02.2007. u 21:00 • 5 KomentaraPrint#

subota, 17.02.2007.

Istinu, istinu i samo istinu.....

Daklem, zivim u zemlji koja je jako opustena. Na svim poljima. Osim ako ti dijete piski u grm u parku, onda te klepnu sa 75 eurica po dzepu. Kao "nepristojno i plus toga narusavanje javnog reda i morala" ?????? U Nizozemskoj ??? Javni red i moral ?????

Gdje moji susjedi preko ceste, gay parovi, jedno 3-4 komada, ujutro ustaju i protezu se na prozoru bez zavjesa kao od majke rodjeni i to ih bas nimalo ne sputava.
Muz je rekel da bu ih prijavil.

Gdje macke i psi kao kucni ljubimci imaju status malih Buda, piske i kakaju gdje ih volja, protezu se gotovo po svim restoranima i nema iznenadjenja, kada jedes, da ti macketina od jedno 20-tak kila mazno skoci u krilo i ocekuje da je ceskas....Muz sa balkona vreba nesavjesne vlasnike koji ne pociste za ljubimcima.
Kad ih vlovi (Muz), onda bu ih prijavil.

Ali ne..smece nesmes bacit ako nije srijeda ili nedjelja navecer, jer onda odmah dodje kamioncic, covek izadje van, obuce rukavice, lepo otvori tvoju vrecu, malo pokopa po tvojem otpadu i papirima, pronadje adresu i hop...kazna od 50 eura. Zato moj Muz sada vreba nesavjesne susjede, koji ipak bacaju vrece kad ne treba, i onda ceka kamioncic pa da veli tom sanitarcu koja je adresa susjeda, tak da ne mora covek kopat po smecu, vec mu moj Muz lepo kaze adresu i ustedi mu trud.
Tak da ne mora moj Muz prijavit. Pa da sve ide regularnim, papirnatim putem, preko suca za prekrsaje.

Nasi gornji susjedi su veseli Brazilci. Kad kazem veseli, to je blago receno. Naime, covjek nam je dosao sam rec na vrata, da ako ih cujemo, to je zato jer oni tak normalno pricaju, malo glasnije, artikulacija i gestikulacija su sastavni djelovi njihovog jezika. A tu i tamo imaju party..pa nek ne zamjerimo, bit ce umjereni. Moja djeca ne mogu spavat od njihovog " svakodnevnog govora i artikulacije, gestikulacije..." a kada imaju party, svi sjedimo u sobi, ko sove, grizemo nokte i brojimo minute do jedno 3 sata ujutro kad valjda popadaju na pod od " gestikulacije i artikulacije"...
Muz kaze da bu ih prijavil.

No, zato sam mirna kaj se " zemskog izgleda" tice. Tak pohabane i zbrda-zdola zemske valjda ne hodaju niti na Obali Slonove Kosti. Tu se bas ne rihtaju, jer, kaj, vjetar i kisa tak i tak uniste sav trud. Nemres imat fine cipele, jer talijanska koza prokisnjava. Zato lijepo molim, bakandze ili gumene ribicke cizme. Po mogucnosti one preko bedra, da te zastite i od vjetra. Najbolje je, u biti, ronilacko odijelo, jer je ono i nepropusno, pa ti je u isto vrijeme i toplo i suho. Malo nezgodno kada sa perajama moras vozit bicikl. Al zato naocale i maska sa kisikom dobro dodju. Kisobran mozes zaboravit..to je ko da hodas po cesti sa listom salate ili rododendrona preko glave. Beskorisno.

Sa frizurama je isto tak. Kaj bus isel frizeru, kad izadjes van i od vlage ti: ili splasne natapirana frizura, ili se u trenu pretvoris u grm...Kako na koga ova vlaga. A moras platit ko Sv. Petra kajgana, obicno stucanje i feniranje, bez pranja, cca 45 eura, i to ako imas srecu da te hoceju fenirat ili hitit pod haubu..ovdje zene poslije sisanja izlaze mokre kose na ulicu, i nije neka reklama za frizera, ali one ustede lovu, i ovak i onak vjetar, vlaga i kisa opet naprave svoje, pa opet izgledas ko pokisla kokos (u doslovnom smislu).

Nemres se zbigecat niti kad je sunce (rijetko..) Jerbo stalno puse. Do kosti. Onak - rendgenski. Ja sam jednom isla u kazaliste, neki simfonijski orkestar itd...i normalno, oblekla se kak Bog zapoveda. Nis ekskluzivno, ali oku ugodno. I dodjem ja pred kazaliste, a ono ljudi poceli delat spalir. Razmicala se masa lijevo-desno, a ja stojim ko tutlek i gledam. A oni svi u trapericama, jaknama, razvucenim majcama, rascupani i rumenih obraza. A ja ko kibuki dama. Ne moram rec da sam strcala u publici i da sam imala osjecaj da simfonicari samo meni sviraju, ko Cigani pod uho, jer kao " ja sam jedina napravila napor dostojan njihovog umijeca ". Poslije sam pas mater zuljevima od salonki, infekciji na uhu od klipsi-nausnica, bolnim rebrima od steznika i kosi koju od gela nisam mogla rascesljati tri dana. Never again. Traperice i tenisice i vudri ga Blaz. Pa kom obojci a kom opanci.
Nije bilo Muza da ih prijavi.

Tak da sam, kaj se izgleda tice, opustena. Iliti, bolje receno, spustena. Sve mi se spustilo:
1. podocnjaci - izgledam ko San Bernardinac ili kao da sam sjenilo umjesto na kapke stavila ispod oka
2. obrve - spojile se sa trepavicama, izgledam opako
3. podbradak - igra za Pikulinu i Pikulu, igraju se " gili-gili", "flap-flap"
4. cice - ah, kad lezim, trazim ih ispod pazuha, da ih ne pricepim
5. trbuh - neki dan Pikula gurnuo rucicu u slaufove, trazeci moj pupak, i nije ga mogao nac, ruka zapela
6. rit - otisla u prizemlje, sa liftom...
7. butine - rastegle se, otislo u sirinu, (to je od vlage)

Nakon ovog, ne mora Muz nikog prijavljivat. Odoh ja sama. Da mu ustedim trud. Sebe prijavit.

(P.S. Je, skoro me prijavil, kad sam mu u glavu bacila spigl kaj mi je poklonil za Valentinovo !!)

17.02.2007. u 19:08 • 3 KomentaraPrint#

petak, 16.02.2007.

Dedalus..ili Da li je trava kod susjeda stvarno zelenija ???

Oma T. je kupila jedan veliki oleandar u tegli kad su se djeca rodila. Meni u cast, ja luda za oleanderima. Kaze Dida - " Nemoj to sadit, izist ce ga bura". Ali Oma nije slusala. I imao Dida pravo, grm se osusio, a da zapravo nisam nit vidjela kakve su boje cvjetovi. Tako je bilo i sa mojom majkom. Mislim da je bila posadjena na krivom mjestu jer je prerano otisla a da je zapravo nisam niti uspjela upoznati. Jednog dana dosla sam iz skole i receno mi je - " Mame vise nema sa nama, otisla je andjelima". Bilo je to davno, sjecam se samo da sam odrvenila, zazujalo mi u usima, posjeli su me na neki stolac a kao iz daljine sam cula neku zenu da me pita : - A jel bi ti malo sad pojela graha i zelja, moras jest za snagu...I onda sam se pobljuvala..

Otisla sam daleko. Ostavila sam sve mirise moje zemlje, pohranila sam neke od njih u kutijice i staklenke, ali mi to nije dovoljno. Svaki put kad dodjem na more, placem kad prolazim kroz borovu sumu, otvaram brzo prozor auta da napunim nosnice mirisom mora, da udahnem sol, da se obavijem cvrcima ( i cvrci cvrci cvrcak na cvoru crne smrce)...Muz kaze (vec zna) - " Oces da stanem, da proseces po iglicama??..." Svaki put pokupim smokvinog lisca, udisem miris sa njih danima nakon sto se vratim u ovo " daleko". Pokupim ja i drace, onih plavo-ljubicastih cicaka, ruzmarina, lavande, karamisa, cesera...svega. Cijela mediteranska torba mirisna, topla..I jos kad bih mogla ljude u nju strpat...

Tatu nisam mogla strpat..ostao je u toj zemlji crveno-bijelih kockica koju je obozavao gotovo kao i nas dvije..mozda i vise. Strahovito ponosan, stoik, kojeg zivot takodjer nije mazio, stajao je na tom aerodromu sa rukama na ledjima, kao " svejedno mu je, ona sad zivi svoj zivot", a znala sam da mu je knedla u grlu, znala sam da je na rubu suza, znala sam da grci svoje prste stisnute u saku..znala sam da su mu dani odbrojani, da ga izjeda isti neprijatelj kao i sada mog Pikulu, htjela sam viknuti da ne mogu vise, da idem za srcem, da mi oprosti i da.....i on je otisao...dva mjeseca prije nego su moji Pikulici ugledali svijet, nije mogao vise cekati, umorio se beskrajno i samo se ugasio..Zadnje od njega bio je hrapavi uzdah preko mobitela iz bolnicke sobe, nije mogao govoriti, mene nisu pustili da letim sa trbuhom do korjena kose, a ja izludjivala i molila ga da bar nesto prosapce na telefon, i kada nije mogao, onda sam mu ja govorila, blebetala nepovezano, govorila kako ga volim, da se drzi, da nas jos ne napusta, da ga Pikulici hoce vidjeti, zagrliti, da u njegovim nogama jos uvijek ima kilometraze za setnje po Maksimiru i Cmroku...nije me cuo, a mozda i je, ali je samo hroptao...Da li je plakao, nisu mi rekli....

Mi smo mali ljudi. Jednostavni mislima, rjecju i djelom. Zadovoljni sa malim, kao sto su moji roditelji bili zadovoljni " poklonom" suncanog Hvara kada su za vrijeme svadbenog putovanja bili poliveni kisom na tom najsuncanijem otoku na Jadranu, a direkcija hotela ih je nagradila besplatnim dodatnim danom...u ono vrijeme velika stvar, simpaticna gesta, jer kao " na Hvaru nikad ne pada kisa" ...:)

Legla bih sad na topli tepih od borovih iglica, prislonila obraz uz tlo, gledala mrave i potpuno ispraznila misli.

Moj Pikula danas: - Mama, kad mi narastemo do plafona, onda ces ti plakati..od srece, jel' da????

Kao da je to meni neki problem......

16.02.2007. u 20:22 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2007.

Otkrice !!!!!

Otkrila sam BigMammu i ostale....!!! I sva sam se najezila...Voljela bih da mogu pisati kao ona, da mogu fotkati kao Brlje....voljela bih kada bih sve svoje mogla istresti na papir i onda nakon nekih pustih godina to citat sa nostalgijom, smijat se, plakat i sve ostalo. Emocija u meni....osjecam se kao zreli sipak pun kostica, puknula bih od zrelosti, prolila se....Sjedim ovdje, u ovom stranom gradu, gledam toplinu naseg juga na ekranu, gledam, citam, uzivam u toplim ljudima koje upoznajem samo preko slova i recenica. Moj Pikula kaze : " Opet nesto pises, mama" - "Hajde, zagrli me !!!" kaze on. Kaze moja Pikulina danas : " Mama, ja sam bila jako sretna u tvom trbuhu, igrala sam se s bracekom.." I vjerujem joj na rijec, mi ne znamo kako komuniciraju ti blizanci, vidjela sam na jednom ultrazvuku kako su svaki od njih u istom trenu salutirali, jedan s desnom jedan sa lijevom rucicom, kao dva mala olovna vojnika. I onda zaboravljam muke. Ili bar pokusavam. Nije da ne zasuzim. I lagala bih kad bih rekla da nije tesko. Ne vjerujem ljudima koji kazu da bol i patnju podnose stoicki. Zasto ??? Zasto se ne slomiti ponekad, zasto ne zavristati kada prolazi vlak, zasto ne zaspati na jastuku mokrom od suza ??? Zasto svi govore : " Moras biti jaka zbog njih, ne smijes pokazati suze" Bah, gluposti, ja placem kad mi se place..Jos uvijek se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da kroz njegove zile tece otrov, siri se po njegovom malom tjelescu, taj neprijatelj koji prijeti u svakoj minuti.....Pikulina ga draga po glavi i ljubi mu tek naraslu kosicu, paperje...24 sata na dan ja sam sa ovim mojim malim ljudima, gledam, pratim, strahujem... Tako sam pri porodu...gledala, pratila, strahovala..bez epiduralne, bez paracetamola, au naturel, gledala moju Pikulinu prvu, pa onda, nakon jedan sat dosao je moj Pikula, veliki, 4 kile, ja unezvjerena od bolova, nisam znala dal da se smijem, placem, urlam ili zaspim bez snova...BTW nisu ih niti izmjerili, nisam znala niti sad znam kako su bili dugacki...Muz, koji je tiskao sa mnom, patio je tri dana nakon toga od muskulfibera, noge ga nisu drzale..Onda dvije godine nepomucene srece i onda...buuuuuum, Pikulina bolest....U trenu me okovala vjecna zima, ledene sige su mi se zabole u utrobu, popucao taj oklop sretnog nukleusa....i nastupio privid...

14.02.2007. u 19:34 • 2 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2007.

Svakodnevica..

Rekla sam Muzu da sam otvorila blog. Nije bio bas previse zainteresiran. Ustao je od stola i rekao - Ti bar imas o cemu pisati - vjerojatno aludirajuci da sam nekad davno bila prava skribomanka, zatrpavajuci ga pismima od sest do osam stranica, gusto ispisanih. Mislim da se pita kako imam vremena uz Pikulinu i Pikulu uopce sjest za komp, a kamoli pisat. Ali nije to naglas rekao. I bolje. Ponekad mislim da cu eksplodirati. Izgubljena u djeci, nemam vremena za sebe. Pikula mi danas izgleda losije, nije bas spavao, nastupila je njegova nesanica koja je posljedica jednog lijeka kojeg dobija periodicno. Podocnjaci crni, obrazici bijeli. Cendrav je, nekakav pokunjeni. Pikulina to osjeca i bas onda inzistira na igranju, a on nema snage. Htio bi a ne moze. I to ga dodatno frustrira. Danas su nam bile u posjeti tete-dobrovoljke iz organizacije Opkikker, koje se raspituju o stanju malih bolesnika i kako ih mogu razveseliti. Pikula je na hrvatskom objasnjavao kako je on bio celav ali da mu sada malo kosa raste, a one su samo blijedo gledale, naravno ne razumijevajuci ama bas nista, a moje jadno dijete se uzivilo. Pricao je on jos kojesta, ali nismo stizali sve prevoditi. Za to vrijeme Pikulina je pokazivala svoje rajfove, krune za princeze, izvukla sve ogrlice, nakit...skuzilo dijete da nisu radi nje dosle. Muz je uglavnom sutio dok sam ja mljela. Fale mi ljudi. Fali mi zensko drustvo, klafranje, ogovaranje, kavice..fali mi normalan zivot....

09.02.2007. u 17:14 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.02.2007.

I jos jedan dan...

Danas je moj mali Pikula bio na ne znam kojoj po redu kemoterapiji. On to prihvaca kao nesto najnormalnije na svijetu jer zivi s tim pola svoga zivota, dvije godine od tri i pol.. Ne smetaju ga niti dvije ugradjene sondice sa kojima spava, igra se, kupa u kadi...On to zove " pumpice". Jedna je u nosu i ide u zeludac, druga je ugradjena u prsnu venu, za direktno ubrizgavanje citostatika. Probudio se u kukavno, hladno amsterdamsko jutro i onako bunovan upitao: Mama, idem u bolnicu ?? Ja sam promrmljala: Da, maleni. U to se probudila i blizankica Pikulina i onda....radosti nikad kraja, u Amsterdamu pada snijeg !!!!!!! Uzbudjeno su gledali kroz prozor kako pahulje padaju odozdo prema gore (vjetar ih tjera na gore) i pita moja Pikulina : Mama, kako moze snijeg padati prema gore, to nisam nikad vidjela..Ja joj odgovaram da je to zbog vjetra a i da dosada i nije mogla bas puno snijega vidjet u Amsterdamu jerbo nije takva klima....Kao da to zanima troipolgodisnjakinju...U medjuvremenu je moj mali Pikula cekao da spakiram stvari u torbu koju Muz svaki put nosi sa sobom. " Sokic, mama, imamo sve ???" pitao me moj sin, a u meni se sve slamalo kao i svaki put kada odlazi na to " mucenje" . Ali moj mali hrabrica ne dozivljava tako: tamo ga cekaju CliniClownsi koji pjevaju pjesmicu samo za njega, teta Roli koja ga jako voli, naucila zena rijec "cepic" (jako joj simpaticna ta rijec.). Kada se Muz sa njim vratio, odmah sam trazila izvjesce, jer ovdje nema mobitela u bolnici..za sada tece sve po planu, shemi..Jos nismo dobili rezultate zadnje lumbalne punkcije koja je obavljena pod punom anestezijom jer se tamo ne usude vise davati lokalnu jer moj Pikula gura sve doktore i sestre od sebe, tako je jak (on kaze ko Cro Cop), a za lumbalnu mora bit miran ko misek. Kako se blizi kraj dvogodisnje terapije, tako se ja sve vise slamam. Suze, koje sam prije pustala u osami spavace sobe ili potiho nekom na telefon, sada slobodno cure. Dostigao me uzas kojeg sam prije potiskivala jer sam bila prezauzeta kombinacijama davanja djetetu lijekova kod kuce, terminima, posljedicama, borbama sa upalama, opadanjem kose, naoticanjima, bolovima....Sada sjedim pred kompom i placem, a moj Pikula dosao, popeo mi se na krilo, zagrlio me i rekao: "Jako te volim, mama!" i odmah "Opet places, zasto se places?? - " kaze on, poljubi me u suzni kapak i kaze "Idem u kuhinju po papiric da te obrisem".." I kako onda covjek ne bi jos jace plakao....

08.02.2007. u 19:48 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 07.02.2007.

Opet ja...

I tako meni nespretnoj blog nestao negdje u cyberu..mozda i bolje..tak i tak nemam bas danas kaj pametnoga za reci..Amsterdam je mrzli i truli...fuj...

07.02.2007. u 21:34 • 0 KomentaraPrint#

I kaj sad ?.....

I sad sam se zblogala i zacementirala...Cudno za mene, lajavu...

07.02.2007. u 19:36 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Srpanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (1)
Rujan 2010 (3)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Kolovoz 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (6)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (10)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Sve i svasta....

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
---------------------------
bigmamma
zvrk
juliere
babl
ribafish
bugenvilija - foto
seoska idila
zubor vode
bugenvilija
luki2
niskozemska

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se