Life in Amsterdam
četvrtak, 08.02.2007.
I jos jedan dan...
Danas je moj mali Pikula bio na ne znam kojoj po redu kemoterapiji. On to prihvaca kao nesto najnormalnije na svijetu jer zivi s tim pola svoga zivota, dvije godine od tri i pol.. Ne smetaju ga niti dvije ugradjene sondice sa kojima spava, igra se, kupa u kadi...On to zove " pumpice". Jedna je u nosu i ide u zeludac, druga je ugradjena u prsnu venu, za direktno ubrizgavanje citostatika. Probudio se u kukavno, hladno amsterdamsko jutro i onako bunovan upitao: Mama, idem u bolnicu ?? Ja sam promrmljala: Da, maleni. U to se probudila i blizankica Pikulina i onda....radosti nikad kraja, u Amsterdamu pada snijeg !!!!!!! Uzbudjeno su gledali kroz prozor kako pahulje padaju odozdo prema gore (vjetar ih tjera na gore) i pita moja Pikulina : Mama, kako moze snijeg padati prema gore, to nisam nikad vidjela..Ja joj odgovaram da je to zbog vjetra a i da dosada i nije mogla bas puno snijega vidjet u Amsterdamu jerbo nije takva klima....Kao da to zanima troipolgodisnjakinju...U medjuvremenu je moj mali Pikula cekao da spakiram stvari u torbu koju Muz svaki put nosi sa sobom. " Sokic, mama, imamo sve ???" pitao me moj sin, a u meni se sve slamalo kao i svaki put kada odlazi na to " mucenje" . Ali moj mali hrabrica ne dozivljava tako: tamo ga cekaju CliniClownsi koji pjevaju pjesmicu samo za njega, teta Roli koja ga jako voli, naucila zena rijec "cepic" (jako joj simpaticna ta rijec.). Kada se Muz sa njim vratio, odmah sam trazila izvjesce, jer ovdje nema mobitela u bolnici..za sada tece sve po planu, shemi..Jos nismo dobili rezultate zadnje lumbalne punkcije koja je obavljena pod punom anestezijom jer se tamo ne usude vise davati lokalnu jer moj Pikula gura sve doktore i sestre od sebe, tako je jak (on kaze ko Cro Cop), a za lumbalnu mora bit miran ko misek. Kako se blizi kraj dvogodisnje terapije, tako se ja sve vise slamam. Suze, koje sam prije pustala u osami spavace sobe ili potiho nekom na telefon, sada slobodno cure. Dostigao me uzas kojeg sam prije potiskivala jer sam bila prezauzeta kombinacijama davanja djetetu lijekova kod kuce, terminima, posljedicama, borbama sa upalama, opadanjem kose, naoticanjima, bolovima....Sada sjedim pred kompom i placem, a moj Pikula dosao, popeo mi se na krilo, zagrlio me i rekao: "Jako te volim, mama!" i odmah "Opet places, zasto se places?? - " kaze on, poljubi me u suzni kapak i kaze "Idem u kuhinju po papiric da te obrisem".." I kako onda covjek ne bi jos jace plakao....
