15.11.2005., utorak

Još samo nedostaje naslov

Tamo negdje u nekom gradu bio neki čovjek i još mnogo njih koji su tu živjeli. Oni su svi bili poljoprivrednici. Gledali su svoja posla, a ne nekog tamo čovjeka koji je živio među njima. On je bio isti kao i drugi, samo što on nije gledao svoja posla, a niti tuđa već ničija. Taj neki čovjek nikad nije ništa radio. Da su se ljudi brinuli i pitali jedan za drugoga sigurno bi se pitali od čega je taj čovjek živio. Ali budući da ih nije bilo briga i jer su gledali samo ono što se tiče njih samih i eventualno njihovog bračnog partnera s kojim su nerazdruženo vezani, nitko se nije pitao ništa. Činilo se da niti ne znaju da takav čovjek postoji među njima – čovjek koji nije gledao svoga posla. Taj tu neki grad, u kojem svatko gleda samo svoj kućni prag, bio je i ostao nepoznat ostatku svijeta.

I taj tamo neki čovjek koji nije gledao nikakva posla, to je moj brat. Došao sam ga posjetiti u to njihovo mjesto i vidjeti ga nakon pedeset godina koliko nas dijeli od prošlog susreta dok smo još bili seoski klipani. Odlučio sam i napisati putopis kroz to nepoznato mjesto, ali sam primio poruku da neka gledam svoja posla. E onda ću barem napisati priču, rekoh, a budući da se nitko nije obazirao jer su imali važnijeg posla, prije nego su skužili ja sam već sastavio prvu verziju. Bila je gotova u dva dana pisanja. Pročitao sam je ponovo, zatim ispravio gramatičke pogreške, zamijenio u potpunosti redoslijed riječi. Onda sam izgeneralizirao sve navedene pojedinosti kako nitko, iako će u ruke dobiti priču, a ne novinski izvještaj, ne bi posumnjao da se radi o stvarnom gradu. Zatim sam dotjerao stilske elemente, ubacio nove gramatičke znakove, te ubacio jednog novog lika iz svemira, sa Saturna. Priču sam dorađivao punih deset godina.

Priču je trebalo i objaviti pa sam je ponudio na razne natječaje, čak pokušao izdati kao pripovijetku, ali je nitko nije htio uzeti. Glupa je, rekli su, ne znajući koliko sam vremena na nju utrošio i ne poštujući sav moj trud i desetogodišnji rad. I još su rekli da priči moram dati neki naslov, a ja sam je htio ostaviti tako neodređenu kakva je, samu za sebe, bez da je neki redak koji će u boldu stajati ispred nje, određuje.

Pričekao sam pet godina i budući da se ništa nije događalo, zapalio sam sve svoje rukopise i samu tu priču. Ali vrag mi nije dao mira i već sam sljedeće godine ponovno počeo pisati istu priču o tom tu nekom mjestu trudeći se vjerno kopirati sve što sam onda prije pisao. To i nije bio tako veliki problem budući da sam priču znao praktički napamet. Posao je ipak trajao novih 17 godina. Kad sam ju opet predstavio izdavači su je prihvatili i s veseljem čitali. Još samo nedostaje naslov, rekli bi. A ja sam opet poludio i počeo paliti vatru.
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Nulla dies sine linea.

Free Web Counter

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Flash knjige (zgodne knjige za djecu i razbibrigu
Lektira A ja mislio cijele knjige, a je...
E-books Ne znam, morate provjeriti
Web Market Još neobjavljeni rukopisi, jedan je i moj

Moji blogovi
a-files
a-osvrti
a-priče
a-strip
a-vicevi
a-filozofije
a-teologija
a-ekologija
a-fotografije
a-izRima
a-umanita
Image hosted by Photobucket.com

Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se