29.04.2006., subota

Glupan Maly

To mu je bilo ime; bio je on bistar klinac. Znao je kako peći palačinke, loviti zmije, secirati žabe, zaraditi džeparac, uživati u sladoledu od jagode, igrati špekule i još svašta. Imao je jednog prijatelja, zvao se je Glupan Maly, tata mu ga je poklonio kad mu je bilo šest godina i od tada su nerazdvojni. Neugledan je to i ružan pas, ali Glupanov najbolji prijatelj. Glupan Maly dao mu je svoje ime kako bi dijelili dobro i loše, kako bi se kad bi netko pozvao jednog od njih, obojica odazvali. Bio je Glupan Maly bistar klinac, a Glupan Maly pametan pas.

U čemu se sastoji njihova priča. U nićčemu posebno. Određeni pisac bi možda uspio opisati njihovu usamljenost dodavši koji redak ispunjen emocijama i možda izazvati koju suzu u očima čitatelja. Drugi će pak pisac još pojačati dramu i natjerati kolege Glupana Malog da mu ubiju psa, a na kraju će nesretno poginuti i sam dječak. Malo ležerniji pisac pretvorit će priču u parodiju ismijavajući zajedno s prijateljima Glupana zbog njegovo glupog imena, a mogao bi i smisliti happyend gdje će Glupana prestati zvati pravim imenom nego, recimo Petar i on će naučiti što to znači živjeti normalno.

Istina je zapravo da su Dječak Glupan Maly i pas Glupan Maly bili sretni i ništa im nije nedostajalo kad su bili zajedno. Ovdje prisutan samozvani pisac može potvrditi da je čak i nebo mijenjalo boju naglašavajući povezanost i zajedništvo njih dvojice kad su zajedno promatrali jezero i tračali po pokošenim livadama. Možda najviše od svega voljeli su se penjati na drva ili sakrivati u lisičjim jazbinama, voljeli su pobjeći od drugih pogleda i biti sami jer im nitko drugi nije bio važan proporcionalno važnosti koju su drugi pridavali njima. Nisu pričali istim jezikom, ali su se razumjeli, nekad su čak zajedno plakali; ali od sreće što imaju jedan drugog. To je priča o Glupanu Malom, to je njezin početak, a ujedno i kraj.
- 11:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.03.2006., četvrtak

Pazi Lav!

Vratih se iz škole, izvadih ključ iz džepa usmjeren prema vratima moje sobe, kad odjednom, začujem nekakvo režanje unutra. Bože dragi! Ovo ne može biti prvoaprilska šala jer još nije prvi travanj. Kakvo je to režanje?

Zaustavio sam se s ključem u ruci i jednostavno pokucao na vrata. Nitko nije odgovorio. Možda mi se samo učinilo. Ali već sljedećeg trenutka ponovno režanje. Unatoč dobroj izolaciji, režanje se je gromoglasno čulo iz sobe. Pažljivo i pomalo uspaničeno ugurao sam ključ u ključanicu. Otključao sam vrata i odmaknuo se od vrata. Režanje se nastavilo. U trenu sam se bacio na vrata i ponovno ih zaključao. Što ću sad? Pitao sam tog stvora zna li hrvatski. Pitao sam ga je li stvaran ili je samo neka psihološka pojava. Pitao sam ga što tu radi ali se nisam usudio biti grub jer sam bio svjestan da bi, ljut, mogao strgati vrata i pojesti me. Osjećao sam se donekle sigurno, mislim, s ove strane vratiju i palo mi je na pamet da se sprijateljim s tim unutra. Ispričao sam mu ukratko svoju biografiju i zamolio za razumijevanje. Rekao sam mu i da uopće nije bed što je u mojoj sobi, samo neka mi obeća da se nemam čega bojati, da mi neće nauditi.

Nisam mogao biti siguran razumije li me. Prestao je, barem, režati. Pokucao sam opet na vrata i više se nije odazivao. Pomalo uplašen stajao sam pred vratima ne znajući što činiti. Da pričekam dok se tata vrati s posla ili da uđem u sobu? Možda je čudovište već otišlo. Još sam malo razmišljao, između ostalog i kako mi profesorica sigurno neće vjerovati kad u domaćoj zadaći napišem da sam u svojoj sobi susreo čudovište koje me nije pustilo unutra? S druge strane, to će biti isprika da ne moram pisati zadaću, jer ne mogu ući u sobu.

Tata uvijek kaže da se nemamo čega bojati, da samo idemo tamo kamo želimo, a ostalo prepustimo sudbini. Mama kaže da uvijek treba biti oprezan. Djed kaže da je u životu najvažnije dobro raditi, dobro se najesti i dobro spavati, ali to je jedna druga priča. Budući da više nisam čuo ništa s druge strane, odlučio sam ući u sobi.

Odškrinuo vrata što sam polaganije mogao. Otvarajući ih oprezno sam virio u sobu. Nisam još ulazio. Stajao sam ispred svoje sobe širom otvorenih vrata i gledao to čudo u mojoj sobi. Nisam vidio nikoga. Izgleda da sam ipak sve samo umislio. Zakoračio sam u sobu, a onda primijetio nekakvog mačka na podu kojeg sam zamalo pogazio. Pa zar sam se preplašio mijaukanja tog mačića? Kakva sam budala bio. Ali, ovaj, što to visi na lampi, lav! aaAAAA!!
- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2006., utorak

45 minuta

Sat je kanonskog prava. Profesor maše rukom dok u drugoj drži knjigu iz koje citira crkvene kanone koji se trebaju znati napamet. Podigao je kažiprst i spomenuo nešto kao shvaćanje. Nemoguće ga je pratiti. Gledam ga kao hipnotiziran, svjestan da ne razumijem niti jednu riječ koju izgovara. Do kraja sata još 40 minuta i već je jasno da još jedan sat dosade tek počinje.

Ne radim ništa. Sjedim na neudobnoj stolici i namještam se osjećajući blagu bol u nogama. Tek je ponedjeljak. Prvi je sat predavanja novog radnog tjedna, a meni je već dosta predavanja i svega skupa. Pokušavam se barem nakratko skoncentrirati na profesora kako bih ubrzao vrijeme. Stisnuo je ruku, spomenuo je slobodu i cjelovitost, a onda ponovno rastegnuo ruku ne trudeći se objasniti kontekst predavanja. Sad nešto nabraja i rukom, ritmičkim pokretima, pokazuje na knjigu u drugoj ruci. Glas mu je dubok i nejasan i nemam blagog pojma o čemu priča. Uključio je i grafoskop. Folija koju je stavio puna je teksta. Uopće me ne zanima što je na njoj. Nadam se da ta materija neće biti na ispitu jer danas sigurno neću ništa prepisivati u bilježnicu. Tekst na foliji je sitan i nečitak.

Počinjem šarati po bilježnici. Sjećam se da sam nekad mogao odlično crtati onog Huga s velikim očima i još većim smiješnim ušima koji je imao svoju emisiju na televiziji. Danas mi nije ispao nešto naročito. Nisam ga dugo crtao. Pokušat ću Djeda Božićnjaka. Evo ga, to mi uvijek dobro uspije.

Još uvijek nisam zadovoljan. Stvarno ne znam što da radim. Da vidimo, npr. koliko je studenata na današnjem predavanju. Zakasnio sam na sat i zato sam se smjestio u zadnju klupu od kuda imam sve na oku. Na godini nas je 140, a u učionici sam trenutačno izbrojao 89 studenata od kojih je čak 74 muškog roda. Hm, sad razmišljam je li to puno ili malo, razmišljam ima li to smisla i je li život loš ili samo težak. Profesor je uzeo u ruke neki dokument, a ruku za mahanje i objašnjavanje je sakrio naslonivši je na leđa. Preporuča nam da pročitamo dotični dokument dok ga on čita. Spominje nekakve posebne slučajeve i psihološku pomoć koja je nužna i preporučljiva. Tu sam se uspio prepoznati. Nastavio je pričati o psihičkim patologijama što mi se ne sviđa i zato ponovno prestajem slušat. Kopam nos. U zadnjoj sam klupi i nitko me ne može smetati. Promišljam kako bih iz zadnje klupe mogao pobjeći na zadnja vrata i tako se osloboditi ove dosade. Usput gledam na sat.

Još 20 minuta do kraja sata. Previše. Profesora sam potpuno isključio i sad se pokušavam skoncentrirati na sat i odbrojavati minute i sekunde do kraja – možda ma tako vrijeme prođe brže. Kod nekih profesora uspijeva. Ipak odustajem, mislim, stvarno sam se trudio, ali još je 15 minuta do kraja i više mi niti digitalne sekunde ne pomažu da lakše preživim predavanje. Ja sam jednostavan čovjek. Sve što želim je da zvono odzvoni kraj sata. Dosjetio sam se. Zamolit ću Boga da učini čudo, da pokvari zvono ili ubrza vrijeme pa da zazvoni upravo sad. … Ništa. Još jedna neuslišana molitva.

Čekaj, što je to sad profesor rekao. Aha, znači ispovjedna tajna ako, …, bla, …, bla, …, dopušteno ili nije, … DRIIIINNG!!! Zvonilo je, ali baš mi je postalo zanimljivo. Sat je završio baš u trenutku kad je profesor želio dati odgovor na jedno bitno pitanje. Što ću sad? Profesor izjavljuje da će odgovoriti drugi sat. Izgleda da ću morati ostati i na sljedećem predavanju kako bih čuo odgovor.
- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2006., subota

Medo kradljivac

- Nisam ja provalio u sobu nego se je medvjedić pokraj mojeg kreveta dok sam ja spavao, išuljao iz moje sobe i ukrao ti tih nekoliko dinara koji su ti nestali. To je pravi i jedini razlog zašto si te novce našao u mojoj sobi. Ja s tim nisam imao ništa. Ja ih nikad ne bih uzeo.
- Ali opet je tvoja krivnja što si medvjedića tako odgojio. Da si mu tu i tamo dao džeparac ne bi se tako ponašao.
- Ah, ne znaš ti njega. On ti je zapravo igračka i mi ti nikad ne pričamo. Ja ga nekad zagrlim prije spavanja ili ga poljubim kad ustanem čisto jer mi nema drugog kome bih to mogao napraviti. Osim toga, uopće ne komuniciramo međusobno.
- Pa zašto mi je onda ukrao svu ušteđevinu?
- Nemam pojma, možda mi je htio kupiti nove tenisice koje bih si ja kupio da imam novaca.
- Ah so...
- Ja, ja. Ha, ha.
- Pa dobro onda, budeš li mi onda sad vratio te novce.
- Hm, ne znam. Treba pitat medvjedića.
- A kak ćemo ga pitat kad je on samo igračka.
- Ne znam ja. Ak je mogao uzeti novce valjda će ih moći i vratiti, ja ti ih sam ne mogu dati jer ja nemam ništa s tim.
- Makar su novci u tvojoj sobi?
- Zaboravio si medvjedića. I on je u ovoj sobi.
- I što ćemo sad?
- Znaš kaj, ja ću ti dati te novce, ali ćeš poslije ti odgovarati...
- Čekaj, čekaj, pa zar ću ja biti kriv što sam natrag uzeo novce koji su mi ukrađeni.
- Tak ti je to. kad ti netko uzme novce, ne možeš ih dobiti osim ako ih ti ne ukradeš natrag. I tako se začarani krug krađe nastavlja širiti. Ja sam na strani, kužiš. Medvjedić je kriv i to moraš razriješiti s njim. A sad idem, imam posla. I evo ti tvoji novci.
- Ne, sad čekaj malo!
-Zašto?
- Pa,... Medvjedić... što će kad...
- On je samo igračka, pusti ga na miru. Ajd!
- Ajd bog!
-Bok!
- 00:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.12.2005., nedjelja

Božić malog Božidara

Ove godine za Božić nije pao snijeg i zato su sva djeca bila razočarana. Svi osim Božidara. On je imao većih briga, umrla mu je baka. On je isto kao i druga djeca gledao kroz prozor svoje sobe no nije tražio bijele točkice koje bi lepršale po nebu i prekrivale smrznutu zemlju, on je tražio svoju baku, tražio je i Boga. U tim trenucima po prvi put u životu počeo se pitati postoji li Bog razmišljajući o svojoj baki koja je u susjednoj sobi ležala nepomično i blijedo.

Njegov je tata plakao. Čak su i susjedi došli i plakali. Na ovaj Božić umrla je jedna baka i na ovaj Božić Božidar će dokučiti smisao Božića na drugačiji način nego ostali. Stajao je ispred prozora i promatrao daljinu neba tražeći svoju baku pružajući prema njoj ruke. Ako je ona sada kod Boga, onda će valjda dohvatiti i samog Boga i ako je danas Bog došao na svijet, onda će u njemu na svijet ponovo doći i baka. Božidar još nije znao. Očiju punih suza, kojima više nije mogao prepoznavati stvari iz vidnog spektra, rastegnuo je ruke još više ne shvaćajući da se Boga ne može dohvatiti rukama, ne shvaćajući da je, pruživši ruke od sebe, već promašio Boga. Jer Bog je u njemu i njega ne treba tražiti, treba ga samo prihvatiti.

Čovjek ne bi mogao vjerovati da neko dijete od 6 godina može tako iskreno plakati i žaliti za izgubljenom osobom, ali to ne mijenja ništa u ovoj priči. Uplakani Božidar, umio je lice i ušao u sobu gdje je ležalo bakino tijelo i prisjećao se njenih posljednjih riječi. Rekla mu je – Milo moje maleno zlato, - i tada je zaplakala, a njemu je to bilo smiješno. Sada više nije.

Nekoliko trenutaka kasnije providnost ili što već, dovela ga je do božićnog drvca ispod kojeg je stajao njegov, još neraspakiran, poklon. Otvorio ga je i silno se iznenadio kad je pronašao uokvirenu sliku bake koja ga drži u naručju. I tada se nešto u njemu preokrenulo, odjednom je osjetio nešto neobično, kao da je njegova baka još uvijek tu. Kao da njegova baka nije stvarno umrla, kao da će ga opet držati u naručju, kao da i sad baka pazi na svoje milo zlato. Ni ne znajući, osjetio je nadu i mi sad znamo da sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je Božić blagdan nade.
- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.11.2005., srijeda

Padala je kiša

Padala je kiša. (Tako obično započinju svoje novele loši pisci, naučio me je jedan mudar čovjek.) I ja svoju priču započinjem s istom scenom. Zašto se pretvarati kad je očito da ne mogu izmisliti ništa bolje i dinamičnije za početak moje priče?

Neka su djeca trčala ulicom potpuno pokisla. (Netko drugi mi je rekao ili sam to samo izmislio da je uvijek dobro zainteresirati čitatelje spominjući djecu.) Činilo se da trče svojim kućama jer ih je kiša iznenadila negdje na putu ili usred igre. Nisu trčala kući. Igrala su se, vikala, skakala, kao što su ptice pjevala, a prodavač novina nastavio svoj posao pokrivši tiskovine jednostavnim najlonom.

Kiša je bila ugodna. Bila je teška i gusta, ali je uspjela osvježiti sparan i vrući ljetni dan (evo da iskoristim još jednu lošu, prepatetičnu odnosno klišejsku umjetničku sliku koja svojim nadahnućem ne nadilazi konvencionalan razgovor o vremenu dvojice koji moraju održati zajednički sastanak).

Odjednom se naglo smračilo. Kiša se pretvorila u led koji se je dodirujući tlo nekim čudom pretvarao u plamen koji je opet počeo zahvaćati cijeli grad. Nebo se doslovno otvorilo i iz njega su na zemlju pristizali ogromni strašni ratnici. Oni su ubijali sve redom, ili barem one koje su kanili. Nije prošlo dugo prije nego su ubili i mene. (Pišući posljednji odlomak na tren sam pomislio kako sam uspio (uspješno) šokirati čitatelja, ali mi je jasno da je i to jeftini trik kojim spisatelj bez originalne inspiracije želi spasiti svoj propali uradak.) Kako god, tu priča završava.
- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

Esej o prijateljstvu, mom prijatelju, meni i nogometu

U subotu sam išao igrati nogomet s mojim prijateljem. Moj prijatelj me je naučio što znači prijateljstvo. Rekao je da se prijatelja ne smije nikad napustiti i tako me je skoro svakodnevno zvao na nogomet, a kad bih se htio opravdati da imam obaveza, rekao bi da mu nisam dobar prijatelj. On mi je bio jedan od rijetkih prijatelja i jer ga nisam želio izgubiti, pobjegao bih od kuće, makar imao posla ili mi mama ne bi dala i igrao nogomet s njim. Tako to ide već godinu dana.

Prijateljstvo je jedna zanimljiva stvar. Prijatelj kaže da je to nešto najvrednije. Isto sam pitao svoju mamu, a ona je to odmah potvrdila. Prijateljstvo je najvažnija stvar u životu. Toliko o prijateljstvu.

Moj prijatelj se zove Matej. Malo je dosadan, ali mu to ne smijem zamjeriti jer mi je prijatelj i prijateljima se ništa ne zamjera nego sve oprašta, za njih se da sve što se ima, pa čak i kad se nema. On igra super nogomet i uvijek da sve golove. Ja stojim na golu, a on puca. I uvijek pobjeđuje, a na kraju se čudi zašto ja ne pobijedim koji put. Probao sam mu reći da bi možda mogao probati i ja pucati koji put, ali je odmahnuo rukom jer ne igram dobro. Ipak, obećao mi je da će mi dati da pucam nakon što prvi put pobijedim. Moj prijatelj, jesam li rekao da se zove Matej, jako voli čokoladu pa mu, jer mi je on prijatelj, moram uvijek kupiti nešto čokoladno od džeparca kojeg imam za školu. Mama to zna i uvijek mi da koju kunu više, samo što onda i ja moram kupiti više čokolade.

Ja sam mali Klipan. Tako me zove moj prijatelj, a isto ponekad i moja mama jer stalno odlazim na nogomet premda bih trebao ostati doma. I ja volim čokoladu. Nogomet ne volim. Jedini sport koji volim je tjelovježba koju radim navečer s mojim tatom. Mogu napraviti više trbušnjaka od njega, ali on je ipak jači i može dignuti više kila od mene.

Evo to ja imam za reći na temu o kako sam proveo vikend.
- 21:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.11.2005., utorak

Još samo nedostaje naslov

Tamo negdje u nekom gradu bio neki čovjek i još mnogo njih koji su tu živjeli. Oni su svi bili poljoprivrednici. Gledali su svoja posla, a ne nekog tamo čovjeka koji je živio među njima. On je bio isti kao i drugi, samo što on nije gledao svoja posla, a niti tuđa već ničija. Taj neki čovjek nikad nije ništa radio. Da su se ljudi brinuli i pitali jedan za drugoga sigurno bi se pitali od čega je taj čovjek živio. Ali budući da ih nije bilo briga i jer su gledali samo ono što se tiče njih samih i eventualno njihovog bračnog partnera s kojim su nerazdruženo vezani, nitko se nije pitao ništa. Činilo se da niti ne znaju da takav čovjek postoji među njima – čovjek koji nije gledao svoga posla. Taj tu neki grad, u kojem svatko gleda samo svoj kućni prag, bio je i ostao nepoznat ostatku svijeta.

I taj tamo neki čovjek koji nije gledao nikakva posla, to je moj brat. Došao sam ga posjetiti u to njihovo mjesto i vidjeti ga nakon pedeset godina koliko nas dijeli od prošlog susreta dok smo još bili seoski klipani. Odlučio sam i napisati putopis kroz to nepoznato mjesto, ali sam primio poruku da neka gledam svoja posla. E onda ću barem napisati priču, rekoh, a budući da se nitko nije obazirao jer su imali važnijeg posla, prije nego su skužili ja sam već sastavio prvu verziju. Bila je gotova u dva dana pisanja. Pročitao sam je ponovo, zatim ispravio gramatičke pogreške, zamijenio u potpunosti redoslijed riječi. Onda sam izgeneralizirao sve navedene pojedinosti kako nitko, iako će u ruke dobiti priču, a ne novinski izvještaj, ne bi posumnjao da se radi o stvarnom gradu. Zatim sam dotjerao stilske elemente, ubacio nove gramatičke znakove, te ubacio jednog novog lika iz svemira, sa Saturna. Priču sam dorađivao punih deset godina.

Priču je trebalo i objaviti pa sam je ponudio na razne natječaje, čak pokušao izdati kao pripovijetku, ali je nitko nije htio uzeti. Glupa je, rekli su, ne znajući koliko sam vremena na nju utrošio i ne poštujući sav moj trud i desetogodišnji rad. I još su rekli da priči moram dati neki naslov, a ja sam je htio ostaviti tako neodređenu kakva je, samu za sebe, bez da je neki redak koji će u boldu stajati ispred nje, određuje.

Pričekao sam pet godina i budući da se ništa nije događalo, zapalio sam sve svoje rukopise i samu tu priču. Ali vrag mi nije dao mira i već sam sljedeće godine ponovno počeo pisati istu priču o tom tu nekom mjestu trudeći se vjerno kopirati sve što sam onda prije pisao. To i nije bio tako veliki problem budući da sam priču znao praktički napamet. Posao je ipak trajao novih 17 godina. Kad sam ju opet predstavio izdavači su je prihvatili i s veseljem čitali. Još samo nedostaje naslov, rekli bi. A ja sam opet poludio i počeo paliti vatru.
- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

Ubojstvo i kinder jaje

Već je tjedan dana prošlo od zločina. Tamna mrlja koja više nije niti podsjećala na krv skoro je izblijedjela. Više nitko nije niti razgovarao o tragičnom događaju. Naravno, sve su novine vijest objavile na naslovnim stranicama, ali dan nakon toga svi su prestali govoriti o ubojstvu koje se dogodilo točno ispred moje kuće, meni na očigled dok sam se igrao u sobi i gledao nešto na televiziji. Crni auto naglo se zaustavio na kolniku. Zvuk kočnice je bio glasan pa sam odmah znatiželjno dotrčao do prozora kako bih vidio što se to vani događa. Vrata automobila su se otvorila, a iznutra su neki ljudi izbacili jednog drugog van na ulicu. Zatvorili su vrata i otvorili prozore. Drugi je čovjek ležao na zemlji pokušavajući se dignuti na noge. Onda su ovi iz auta izvadili pištolje, i počeli pucati. Zvuk je bio glasan i cijelo ga je mjesto čulo. Čovjek na kolniku legao je pogođen mecima i počeo krvariti, a auto je jednostavno otišao. Zločinci su nestali i nitko ih nije uspio identificirati premda ih je pola ljudi vidjelo. Onda je došla bolnica i odveli su čovjeka koji je bio već sat i pol mrtav. Ja se nisam usudio izlaziti. Još su dva sata policajci držali osigurano područja, a onda su još samo novinari ostali ispitivati mještane kao da je na njima da riješe slučaj.

Još uvijek se sjećam kako su ubojice izgledali, ali me nitko nije pitao. Kao da nije toliko važno tko je to učinio. Ljudi su rekli da je jedan čovjek ubijen u centru ispred obiteljski kuća tih i tih kao da prozivaju nas kod kojih se zločin dogodio. Ubojica, odnosno ubojice su nepoznati počinitelji. Slučaj završen. Mrtvi čovječe, počivao u miru! Ubojice, drugi put nemojte tako u javnosti! Ja, idi se igrati i gledati televiziju!

Već je tjedan dana prošlo od zločina. Neoprana blijeda mrlja krvi šapće kako se je ovdje dogodilo nešto. Ljudi gaze preko kolnika ne zaustavljajući se, čak niti ne izbjegavajući mrlju. Sunce izlazi kao i svakog drugog dana. Nitko nije postavio svijeće sa strane kao što se ostavlja stradalima u prometu. Gledam to mjesto i ništa mi više ne spominje ubojstvo. Ubojstvo zbog kojeg sam preživio smrtni strah kad se je dogodilo, ubojstvo zbog kojeg sam panično trčao po kući i zaključao se u ormar bojeći se da ne upucaju i mene koji sam ih vidio, ubojstvo zbog kojeg me uhvatio šok i zbog kojeg tjedan dana nisam mogao progovoriti niti riječ, ubojstvo zbog kojeg mi je danas mama kako bi me smirila kupila kinder jaje. Igračku koju sam dobio, odnio sam na ulicu i stavio nasred mjesta gdje je ležao ubijen čovjek.

Meni je sedam godina.

I odlučio sam da više nikad neću jesti kinder jaje.
- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.10.2005., ponedjeljak

Razgovor s legendom naše filozofije

On je legenda i nemojte me pitati treba li to ponavljati jer treba, sve dok stvarno ne postane prava legenda. Ime mu je ovako i onako, tko bi ga znao, i pozdravljamo ga ovdje s nama. Dobar dan Legendo.
I vama dobar.
Kako ste?
A kako ste vi?
Recite nam, tko ste vi zapravo? Predstavite se ukratko.
Tko sam ja, hm, dobro pitanje.
Svima su poznati ili će barem biti vaši filozofski spisi i nenadmašna filozofska promišljanja koja ruše granice i nadilaze okvire suvremenog razmišljanja?

Recite nam, koja je vaša filozofska pozicija i koje su vaše glavne ideje o životu, smislu i svemu drugome?
Koja je vaša filozofska pozicija i koje su vaše glavne ideje o životu, smislu i svemu drugome?
Dobro. Možete li nam onda opisati razvoj vaše misli?
Pa… Sve je počelo kad sam…
U redu, u redu, moramo se žuriti pa prelazimo na sljedeće pitanje. Recite tko vas je najviše nadahnuo u vašem promišljanju i što je bilo presudno da svoj život odlučite posvetiti filozofiji?
Ne znam.
Zanima nas još mnogo stvari povezanih s vašim stvarima, životom, filozofijom. Recite nam još nešto?
Traktor.
Zašto traktor? Ma nema veze, u svojoj skromnosti, kao tek ljubitelj (amater) filozofije moram priznati da se ja ne bih sjetio ničeg boljeg od recimo: žaba ili tek punoglavac. E, ili žaboglavac. Heh. Oprostite na ovom uskakanju, sam sam si uskočio u riječ. Otkrijte nam još koji je smisao svijeta, ako znate.
Sigurno da znam. Naime, dugo se vremena mislilo da je smisao ili barem odgovor na pitanje o smislu 48, ali nakon pomnog proučavanja, zaključio sam da je smisao svijeta 47D.
Znači tako. Hvala na tom podatku koji će, vjerujem, mnogima olakšati život. Imate li što u planu za ovaj vikend?
Imam.
Želite li još što reći mladim filozofima u usponu za kraj.
Da.
U redu, hvala vam i doviđenja. Ovo je bio razgovor s, ni više ni manje nego legendom: legendom naše filozofije. Budite s nama i sljedeći put kad ćemo ekskluzivno kao i ovog puta razgovarati s drugom legendom naše filozofije. Pozdrav.
Žaba.
Punoglavac.
Žaboglavac.
Heh.
- 19:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

Jedan dan u životu novinara

Jedan od daleko najvećih misterija koji neotkriveni leže u najdubljim dubinama dubinskih udubina svijeta je onaj o životu jednog novinara. Zanimljivo; jer novinari su uvijek svugdje, uvijek prisutni i u centru zbivanja i svakome dostupni. A opet, nitko ne zna kako jedan novinar živi svoje dane. Što jede, kako se odmara, voli li kestene više od banana ili pak još uvijek poskrivečki jede slatkiše, prevodi li svoje članke ili ih piše u ponosnom zanosu nadajući se kako će njegov izvještaj s školske svečanosti povodom 'Dana kruha' postati nacionalni – ma što nacionalni – internacionalni bestseler?

Novinar; jedan dan u životu novinara. Bilo bi netočno reći da smo misterij uspjeli riješiti, ali po informacijama iz pouzdanih izvora, možemo tvrditi da smo bliže nego ikad prije u otkrivanu ove enigme. No prije nego upišemo željene i toliko žuđene informacije, treba podsjetiti na nekoliko sudbonosnih činjenica neoborivih još najmanje dvadesetak generacija i najmanje 6 novih političkih poredaka i tri izmjene definicije o istini. Dakle, koliko god to nevjerojatno i čudnovato zvučalo, novinari su obični ljudi baš kao i mi i odgovor, jednostavno bačen pred uši ili oči slušatelja ili gledatelja može ostaviti najraznovrsnije pa čak i još nevjerojatnije reakcije i utiske. Mnogi su mislioci, zapravo mudraci, cijele svoje živote posvetili traženju odgovora na jedno od mnogih bezbrojnih pitanja čiji će odgovor biti sudbonosan za budućnost i, naravno, sudbinu čovječanstva kao i ostalih bića koja nevino i bez pravog propitivanja uživaju život ovoga svijeta, a na kraju, odgovor ih je znao razočarati.

Novinar započinje dan buđenjem, skoro redovito doručkuje, jede čak i više puta dnevno – do dvadeset puta – piše članke, vijesti, kolumne ili što već potrebuje njegovo poštovano zanimanje, a navečer, ako nema posebnih obaveza odlazi u krevet.

Da, to je odgovor na pitanje o danu jednog novinara. Odgovor će zasigurno mnoge razočarati, ali svatko, imalo svjestan složenosti i slojevitosti pitanja i samog traženja odgovora na tako delikatno i nikad u potpunosti rješivo pitanje, morat će skinuti kapu nad plodom napornog traženja mnogih naraštaja. Treba na kraju nadodati, zapravo ponoviti, da je i ovaj odgovor tek trenutačno rješenje i privremen odgovor dok se misterij još malo ne otkrije jer novinara ima puno i dati jedan točan dnevni red koji bi vrijedio za sve novinare, jednako je nemogućnosti prebacivanja kisika iz Zemljine orbite u onu Marsovu. S nadom da ćemo jednom ipak saznati što to novinari rade i kako žive svoje vrijedne i Bogu ugodne, a ljudima korisne, živote, povlačimo se na daljnje istraživanje. Lopatu u ruke i: Go, Go! Forza! Corragio! Vai! Mach es! Geh! Idemo i samo hrabro.
- 23:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.10.2005., nedjelja

Četiri godišnja doba

Jedno ljeto.
Djeca su se igrala.
Ostala su vani do kasno u noć.
Drugi dan pala je kiša.
I ljeto je stizalo k svome kraju.
Djeca su otišla u školu.
Redovito su pisala domaću zadaću.
Bili su marljivi učenici.
Ipak, više se nisu igrala kao prije.
Jesen je marljivo čistila ulice, kidala lišće s drveća i tjerala ptice u daleke zemlje.
Roditelji su bili ponosni na svoju djecu.
Oni nisu pazili na vrijeme.
Jednog dana djeca u školi nisu dobila zadaću.
Kod kuće im je bilo dosadno jer nisu imali što učiti.
Već drugi dan nije bilo škole.
Djeca su kod kuće gledala televiziju.
Jedan dječak se je sjetio ljetne igre.
Jedna djevojčica je nazvala jednog dječaka i pozvala ga na igru.
- Jesi li to ti – pitala je ona, a on je odgovorio – Jesam. Zatim je pitala – hoćemo li se igrati – a dječak je opet odgovorio – Da, samo moram pitati mamu.
Vani je padala kiša i puhao vjetar.
Djeca su morala ostati doma.
Njihova je želja za igrom ipak bila jača i odlučili su se usprkos njoj igrati vani.
Sutradan ih je iznenadio snijeg.
Snijeg je bio hladan.
Snijeg je bio zanimljiv.
Snijeg je ubrzo postao tema igre.
Snijeg se je ubrzo otopio i nestao.
Djeca su se morala vratiti u školu.
Bila su nesretna jer se opet nisu mogla igrati koliko su htjela.
Za inat nisu htjela pisati zadaću.
Čak i kad je sunce cjeli dan sjalo nad gradom.
Čak i kad je došlo proljeće.
Čak i kad su se vratile ptice i drveće se ponovo okitilo lišćem.
Djeca su bila nezadovoljna.
Nisu se družila.
Nisu se smijala.
I roditelji su se zabrinuli.
Neki su djeci kupili igračke.
Neki su zvali doktora.
Neki su okrivljavali profesore.
Neki su pak mislili da je krivo vrijeme.
Napokon, profesori su djecu poslali kućama.
Kad su djeca izašla iz škole opazila su kako je priroda bila lijepa.
Dječak se je sjetio sunca, a djevojčica ptica i cvijeća.
I duh proljeća izmamio im je osmijeh na lice.
Novo ljeto njihov je osmijeh još povećalo.
Djeca su se otišla igrati jer je vani bio lijep dan.
Tog dana vratila su se kući na vrijeme.
Drugi dan nije padala kiša.
Kiša je pala tek treći dan.
Ali to nije bitno.
- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< travanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Nulla dies sine linea.

Free Web Counter

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Flash knjige (zgodne knjige za djecu i razbibrigu
Lektira A ja mislio cijele knjige, a je...
E-books Ne znam, morate provjeriti
Web Market Još neobjavljeni rukopisi, jedan je i moj

Moji blogovi
a-files
a-osvrti
a-priče
a-strip
a-vicevi
a-filozofije
a-teologija
a-ekologija
a-fotografije
a-izRima
a-umanita
Image hosted by Photobucket.com

Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se