Requiem za izgubljenu priču
Nedostajanje koje se pretvara u opipljivu gorčinu.
Gorčinu koja se prelijeva i teče...
Koja puni grudi i pretvara ih u želatinoznu masu.
Koja kolekcionira misli u organiziranu armiju kaosa.
Kaotično stapa sa ludilom.
Odvaja od svega onoga što sam bila.
Konačno ubija cinično i zadovoljno.
Pretvara u monstruoznu prazninu.
Kaje zbog svih neizgovorenih riječi.
Pojačava tupilo i poznatu prazninu medju plahtama.
Misli...misli...i uvijek misli....
koliko još moram rezati priču svog života da bih te izbrisala?
Hoće li nakon rezanja išta i ostati?
Dosta...dosta...dosta...kažem sebi
lažući još jednom,bezuspješno.
Pitajući se...
Kako do sada nisam naučila da je sebi najteže oprostiti?
P.S.Nadam se da opraštate što djeluje grubo i nedovršeno...posljednjih dana takva sam i ja...
Jako je teško ponovno se vratiti pisanju i objaviti nešto nalik...ičemu.
