Priča na kraju grada..i početku magije.
Otkinula je komad neba i spremila ga
u džep.
Uvijek je očekivao neocekivane stvari
od nje.
Zato što ju takvu uvijek prepoznaje
u masi tijela koja se gužvaju,stapaju
i razilaze.
U nagovještaju sumraka ju pronalazi.
Ljuljaju se ulicom.Plove niz grad.
Njegove riječi čine magiju njene
nestvarne stvarnosti.
Oči joj se cakle i on na tren pomišlja
kako jetrenutak pogodan za suze.
Zna da se tako poigrava svime što
se događa.
Jer..dugo je mislila da se ne događa.
Ali događa se.Oh,još kako se događa.
Nevidljiva napeta nit između njih.
Vatromet riječi.
Skrivaju se od stvarnosti.
Bježe od očekivanja.
Igraju igru.
Pušta ga da ode taman toliko daleko da
se ipak povratak čini boljim rješenjem
od daljine koju još mora prijeći da bi
izašao iz dometa njezine topline.
I on zna zašto ne voli ponedjeljak..
I zna koji je njen omiljen čaj.
I zna sve ono što nije dopustila nikom
da zna.
Naslućuje obris njezine djetinje
razigranosti koju nitko nikada nije vidio.
Vidi strah u njenim očima.
Tako joj je blizu...A opet...
Svaki sekund odaljava se jednu
svijetlosnu godinu od njega.
On se ne smije krivit..
Davno mu je to rekla..To je njen nacin.
Tako ce imat veci zalet kad mu potrci u
zagrljaj i skrije se u crnoj rupi izmedu
njegova dva dlana.
