Kruna od perja...
Biseri klize po njenom mladom tijelu. Dora
plovi prostorijom, u sebi ostavljajući
tragove zadnjih nemira.
Elisksir boja razljeva se malenom
prostorijom ispunjenom nekom prisnom
atmosferom. Koliko daleko bez stajanja
mogu ići njezine crvene cipelice?Koliko
daleko je dovoljno daleko od Gospodina
Porculana? Bio je tako krhak.
Zato ga je uvijek nosila u svojoj
mjesečevoj kočiji,zaštićenog od svih.
Jedno mjesto slobodno,bez obzira na
nuklearne katastrofe emocija ovoga grada
na kraju svijeta...bez obzira na špicaste
poglede prolaznika..bez obzira što je ona
već imala kartu za svijetove kojima nije
kročio..Uvijek jedno mjesto slobodno.
A noćas je upravo ona žena od stakla.
Dovoljanje jedan jedini dodir da je slomi.
Zaljepila je ruž na usne samo da komadi
mesa oko nje ne primjete njihovo
podrhtavanje. Ona... božica snage i
duhovnog mira drhtala je nezaštićena.
Po prvi put. Suze su u hektolitrima čekale
u kutovima njezinih velikih očiju.
Poželjela se topline.
Poželjela se ogrtača od zagrljaja.
Srela je na šanku Gospođu Emociju.
Gospođa E. joj se cinično nasmijala u lice
i stavila joj krunu od perja.
"Ne možeš me ubiti,krunim te krunom od
perja kao kraljicu naivnosti Dora Kahlo"
"Zar si doista mislila pobjeći od njega?
Od mene...?" Razletio se gospođin smijeh
prostorijom. Dora je počela trčati...Nikad
se više neće okrenuti...
Mogla bi izgubiti orjentaciju...
To je cijena za koju više nema dovoljno
sebe da plati.
