Misao poslana s moje strane mjeseca...
Mažeš mi oči riječima od marmelade. Borim se protiv tebe zvucima akustične gitare. Vani je zamišljena zima dok padaju pahulje od papira..Sve što volim na mom malom kišnom čovjeku
stane u jednu jedinu riječ...SVE.. Kolači s brusnicom na vrhu...Cigareta u kasni noćni sat. Bajka naopačke napisana...
Sjedimo dugo i kartamo. Samo s tobom kartam. Nikad prije.Nikad poslije. Rastapam se u šalici čaja od badema.. Oči su mi krijesnice u ovoj igri asocijacija...Usnivaš san.....Neka...Napuštam te...Opet...Krećem brojati svoje korake koji me odvode dalje od tebe..dalje od nemogućeg...
Ako ti ostavim put od riječi hoćeš li me naći?
....I took for granted, all The times
That I thought would last somehow
I hear the laughter, I taste the tears
But I can't get near you now....(Bryan A.)
Dora Kahlo sjedila je sama u kafeu. Pogled je bacila daleko u daljinu. Nije smjelo tako biti. Nije smjelo nikako biti.A bilo je. I morala je otići iz ovog grada dok još lišće nije prekrilo tajni put. Nešto u njoj lomilo se i frcalo na sve strane a ipak...I dalje je mirno sjedila i slušala pianistu koji je izvodio varijacije na njezinu omiljenu temu...Pogled joj klizne niz nogu do starog kofera. Bio je krcat snovima i sjećanjima i sve je mirisalo na oproštaj. Taxi je stigao. I već za tren... U jednom malom gradu...u jednom malom kafeu..sve što je ostalo od nje...bio je miris slatkastog parfema i razglednica ... bez nove adrese pošiljatelja...
Njena prodavaonica tajni...
Jedna visoka djevojka kose ukroćene u punđu koracima šara grad i neobavezno gleda izloge. Ona je žena modernog doba. Nema vremena za skupljanje suza u maramice, nije joj potrebna ruka na ramenu, niti želi da joj itko ostavlja bombone na balkonu. Robotizirala je svoje nježne korake i misli fanatično usmjerila u budućnost. Život joj je ispunjen sastancima s ljudima koji su si sami dodali etiketu njenih prijatelja. Njen krevet je uvijek poluprazan. Na desnoj polovici već dugo nema udubljenja. Subotom odlazi na tržnicu i kupuje samo domaće voće. Jer ipak ona voli svoju zemlju bez obzira što nije sigurna u značenje te riječi. Sjeda na svoj starinski bicikl i uživa u promatranju gužve.Uvijek promatranju.Nikad ne sudjelovanju.U suton dolazi u mali stan u predgrađu i priprema poslove za sutra.Napokon sjeda. I tada popije jednu ili dvije čaše cvene tekućine i sjeti se da već dugo tobože neodređeno prođe kraj određenih mjesta.Tada se dogodi. Tada krene... Sjeta naviruje sa starih požutjelih fotografija na zidu koja je podsjećaju da je nekad i ona znala osjećat. Odjeci Coodera se sudaraju sa njenim sjećanjima. Odbljesci ljubavi ispadaju iz pisama.Misli se izvlače iz njenog obruča..Povratka nema..I zaboravlja sve manire...sve trikove kojima brže broji dane...A ja...gldajući je..strahujem svakog dana sve više.....jer...najveći moj strah je da ću jednom...u suton...uz čašu crnog vina..upravo tad.. shvatiti ...da je ona..upravo ona...ja.
"Moja je sreca samo moja stvar"
U drhtavim rukama za koje su joj oduvijek govorili da su kao narucene za klavirske tipke držala je svoju malu crvenu francusku kapicu koja je eto,igrom slucaja sada bila jedina poveznica nje,žene iz sadašnjosti,i male djevojcice koja je skakutala onim predgradem.Nije bilo nikog da je zagrljajem smeta i mogla je neometano maštati o tangu i dalekim zemljama. Negdje u daljini culi su se povici kirbajskih cigoša i znala je da upravo u ovom trenutku netko nekog ostavlja,netko se prvi put zaljubljuje, netko prvi put kuša tokajac a netko...možda netko..pita zašto ona nocas nije dio te gužve i opceg ludila. Pitanja je bilo previše a pravih odgovora u džepu njene smede starinske haljine sve manje. Sve je nestalo. Sve te nijanse romantike koje su joj nudili nikako nisu odgovarale njezinoj boji koju je znala prepoznati samo kad bi je vidjela u pravom trenutku na pravoj osobi. Ali sada je sve bilo nekako krivo. Krive osobe i mnogo krivih izlika koje je s gnušanjem odbacivala. Iz mora nacina kako što prije pronaci svoj sveti gral - srecu, odabrala je najteži. I sasvim nenadano...i sasvim neobicno...sjetila se jedne recenice koju je davno cula a sada osjetila tako prikladnom... "di je da je...neka je...samo nek daleko je..." I bila je daleka...Daleka kao Moskva. I hladna prema svima kao Moskva. Ali prepuna ljubavi i votke u venama...baš kao Moskva...
Usmjerimo misli ka sjeveru...
Prebirući po crno bijelim tipkama razbacivala se iluzijama . Njezina muza, tuga, ju je napustila i osjećala se pomalo gola nenaviknuta na novonastalu situaciju. Zvale su je ceste..Vjetar joj je zviždio kroz odškrinuti prozor. Daljine su je čekale baš kao i svaki puta kada se miris jeseni polako šunjao ulicom glumeći starog šaljivdžiju. Gledala je svoje haljine koje su samo čekale da ih potrpa u kofere i zauvijek nestane s ovog mjesta gdje je dosada bila stalni sugrađanin..Tri put zatakne kosu desnom rukom iza lijevog uha i namigne mačku ženskog imena.Mala magija za otvaranje portala koji ispunjava želje dok zidovi bespomoćno pokušavaju zaustavit njene misli koje su se probijale kroz gradove, države...svijetove...negdje daleko... Vrijeme je...Njezina prijateljica asocijativno Balaševićki nazvana "baby black" je čekala na kolodvoru. Obje su čvrsto zažmirile i otišle na neko bolje mjesto...
