"Moja je sreca samo moja stvar"
U drhtavim rukama za koje su joj oduvijek govorili da su kao narucene za klavirske tipke držala je svoju malu crvenu francusku kapicu koja je eto,igrom slucaja sada bila jedina poveznica nje,žene iz sadašnjosti,i male djevojcice koja je skakutala onim predgradem.Nije bilo nikog da je zagrljajem smeta i mogla je neometano maštati o tangu i dalekim zemljama. Negdje u daljini culi su se povici kirbajskih cigoša i znala je da upravo u ovom trenutku netko nekog ostavlja,netko se prvi put zaljubljuje, netko prvi put kuša tokajac a netko...možda netko..pita zašto ona nocas nije dio te gužve i opceg ludila. Pitanja je bilo previše a pravih odgovora u džepu njene smede starinske haljine sve manje. Sve je nestalo. Sve te nijanse romantike koje su joj nudili nikako nisu odgovarale njezinoj boji koju je znala prepoznati samo kad bi je vidjela u pravom trenutku na pravoj osobi. Ali sada je sve bilo nekako krivo. Krive osobe i mnogo krivih izlika koje je s gnušanjem odbacivala. Iz mora nacina kako što prije pronaci svoj sveti gral - srecu, odabrala je najteži. I sasvim nenadano...i sasvim neobicno...sjetila se jedne recenice koju je davno cula a sada osjetila tako prikladnom... "di je da je...neka je...samo nek daleko je..." I bila je daleka...Daleka kao Moskva. I hladna prema svima kao Moskva. Ali prepuna ljubavi i votke u venama...baš kao Moskva...
