Usmjerimo misli ka sjeveru...
Prebirući po crno bijelim tipkama razbacivala se iluzijama . Njezina muza, tuga, ju je napustila i osjećala se pomalo gola nenaviknuta na novonastalu situaciju. Zvale su je ceste..Vjetar joj je zviždio kroz odškrinuti prozor. Daljine su je čekale baš kao i svaki puta kada se miris jeseni polako šunjao ulicom glumeći starog šaljivdžiju. Gledala je svoje haljine koje su samo čekale da ih potrpa u kofere i zauvijek nestane s ovog mjesta gdje je dosada bila stalni sugrađanin..Tri put zatakne kosu desnom rukom iza lijevog uha i namigne mačku ženskog imena.Mala magija za otvaranje portala koji ispunjava želje dok zidovi bespomoćno pokušavaju zaustavit njene misli koje su se probijale kroz gradove, države...svijetove...negdje daleko... Vrijeme je...Njezina prijateljica asocijativno Balaševićki nazvana "baby black" je čekala na kolodvoru. Obje su čvrsto zažmirile i otišle na neko bolje mjesto...
