...Još jedan dan je izgurala sama....
Ljubičasti odsjaj u njezinim očima odavao je ostatke jučerašnjih emocija. Zgrozila se nad odrazom u ogledalu i nabila velike naočale oponašajući retro divu. Telefon je zvonio neprestano dok ga je koristila kao rekvizit u igranju tenisa sa zidom. Nije teško nositi ledeni plašt kada se navikne na prvotni šok. Jedne oči su je promatrale skriveći dok se pravila da to ne primjećuje...Na tisuću zašto...Odgovor je uvijek bio samo jedan-Njezine bijele cipelice nisu željele više gaziti po tuđim srcima, prljajući se...dok traže put ka onom pravom...
