put u beskraj http://blog.dnevnik.hr/lili30

ponedjeljak, 09.05.2005.

Argentina - Brazil

31. ožujak 2005. (četvrtak)

Zračna luka. Polijetanje je u 17,55. Sjedimo na sjedalima 18A i 18B. Ja sam kraj prozora. Popeli smo se iznad oblaka i lagano i mirno lebdimo nebom. Snimam svoje prve nebeske fotke. Sunce nas grije a kapetan kaže da upravo letimo na 12.000 m, iznad Austrije i da je vanjska temperatura –56o C (brrrrr). Pijemo bijeli pinot i uživamo. Još 40' do Frankfurta. U 19,30 slijećemo. Airbus Croatia airlinesa A319 sretno i mekano (gotovo neprimjetno) nas je spustio u Frankfurtu.

Image and video hosting by TinyPic

Zrakoplov Croatia Airlinesa - unutrašnjost

Za Sao Paolo krećemo u 22,10 Varigovim boingom 777. Avion je ogroman. Sjedimo na sjedalima 36G i H. Ovaj put nisam kraj prozora ali ionako ne bi mogla ništa vidjeti jer je noć. Stjuardesa nam je podijelila poklone – mini četkice za zube i slušalice za glazbu koju biramo po izboru. Upravo osjećamo miris hrane koju će nam uskoro podijeliti. Kapetan nas je pozdravio rekavši da se očekuje lijepo vrijeme te nam je poželio ugodan let. Lagano smo se digli i jurimo prema Sao Paolu. Upravo letimo na oko 10.000 m (tako barem kaže domaćica zrakoplova na lošem engleskom jeziku tako da se jedva razumije što želi reći).

Pojeli smo večeru – piletinu s nečim što sliči rizi-biziju, nekakvu šuć-muć salatu koja je previše kisela da bi bila jestiva, maslac, pecivo i puding s preljevom od ribizla. Uz to smo pili bijelo vino koje i nije bilo tako loše. Na ekranu ispred sjedalice gledamo neki smiješni film. Dremuckamo i lagano letimo noćnim nebom.


1. travanj 2005. (petak)

U zrakoplovu se osjeća miris doručka.
Mirisalo je bolje nego što je izgledalo. Dobili smo jedno malo pecivo (kako ga mogu napraviti tako malenoga?), maslac, marmeladu, voćnu salatu i nešto šuć-muć u obliku male anemične hrenovke, pečenih jaja, nekakvih krumpira i neidentificiranog povrća. Uglavnom, nisam to ni probala. Kava s mlijekom je bila zadovoljavajuća.

Bliži se 5,oo po ovdašnjem vremenu i naše prizemljavanje. Točno u 5,oo to je učinjeno lagano i nježno (ali ipak ne tako nježno kao Croatia airlines). Sada smo u Sao Paoulu i prilagođavamo mrežu i frekvenciju na mobitelima. Moj naravno ne radi – nema mreže. Ali zato V3 Motorola radi besprijekorno pa se možemo javiti doma.

U 7,35 krećemo dalje za Buenos Aires. Ukrcali smo se u Varig MD11.To je puno manji zrakoplov od onog prethodnog ali tri sata ćemo izdržati. Prilično je toplo u avionu i pomalo bez zraka. Vjerojatno se usijao na suncu a hlađenje nije uključeno dok ne rade motori. Spremamo se za uzlijetanje. Do Buenos Airesa ima 1722 km. Rulamo….. i evo nas u zraku. Trenutno smo na visini od 1492 m a temperatura je 19o C. Vozimo se 385 km/h – tako stalno na ekranu možemo pratiti gdje smo u tom trenutku, kojom se brzinom vozimo, na kojoj visini i kolika je vanjska temperatura. Poluoblačno je vrijeme ali mi smo ionako iznad oblaka.

Image and video hosting by TinyPic

Unutrašnjost aviona Varig 777 – na letu za Buenos Aires

Vanjska temperatura je sada –46o C a vozimo se brzinom od 915 km/h, na visini od 11600 m. Sada je 8,oo sati po ovdašnjem vremenu. Pojeli smo doručak koji se sastojao od jednog peciva, margarina, marmelade, doslovno tri kockice voća (grejp, ananas i nešto neidentificirano) i opet šuć-muć trokut od pečenih jaja sa šunkom (ovo moja Ivana sigurno ne bi jela), pečeni krumpir s dinstanim lukom i paradajzom koje samo fino miriši ali za mene to nije ni fino ni jestivo. Ah da, bila je tu još i ploška sira i prešane šunke na listu zelene salate. E, to sam ja jela. To i voće i još kavu s mlijekom i meni dosta. U jednom trenutku (jedan sat do slijetanja) kapetan se oglasio da privežemo pojas jer se očekuju turbulencije, ali ništa strašno. Zrakoplov je samo malo išao gore pa dolje, ma ništa prema vožnji brodom. Super je.

U 10,30 spustili smo se na pistu u Buenos Airesu. Pročitali smo da je vani 24o C. Šteta što je malo oblačno. Vozimo se busom do hotela. Alishia nam je «vodičica» a Carlos vozač. Smjestili smo se u hotel FLORIDA u samom centru Buenos Airesa. U popodnevnim satima, Alishia nas vodi u razgledavanje grada. Sam naziv Buenos Aires nastao je ne od bukvalnog prijevoda «dobar zrak» već ga je Piedro Mendez nazvao po Gospi od dobrog zdravlja koja je zaštitnica tog grada.
Inače, Bienos Aires je ogroman grad. Sastoji se od 23 provincije i sam distrikt Buenos Aires.

Lugano je prva provincija. Ograđen je žicom i potpuno je odvojen od ostalih provincija. Stanovnici Lugana imaju svoju školu, crkvu i sve što im je potrebno kako se ne bi miješali s ostalim stanovnicima. Prolazimo uz stabla eucaliptusa različitih boja dio grada Porto Madero gdje su smješteni upravni centri.

Ručak imamo organiziran u restoranu Lulu u dijelu grada koji se naziva Recoleta. Sve je vrlo ukusno pripremljeno i dekorirano, tako da nam je taj prvi ručak u Argentini ostao u vrlo lijepom sjećanju. Čak je i steak bio vrlo mekan i ukusan (i ne previše krvav).


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Nekoliko delicija u restoranu Lulu

Nakon ručka smo razgledali groblje u Recoleti (gdje su pokopani imućni i značajni građani Argentine) i grob Evite Peron. Groblje je interesantno jer su sve grobnice zatvorenog tipa u obliku kapelica.

Image and video hosting by TinyPic

Grob Evite Peron

Prolazimo uz konzulat Vatikana, Brazila, Francuske… kao i mnogih kreatorskih dućana (Nina Ricchi, Guchi … Impozantno je stablo PALOVORACHO, drvo s predivnim rozim cvjetovima i plodovima (nešto poput krastavaca).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Stablo Palovoracho

Vidjeli smo teatar Colon kao i visoki obelisk u središtu grada. Godine 1913. izgrađena je najstarija podzemna željeznica a 1958. kafeteria Tortony – najstarija u Buenos Airesu. Avenijom del Mayo dolazimo do Plaze del Mayo gdje se nalazi parlament provincije i samog grada Buenos Airesa (25.5.1810. prva vlada slobodne Argentine.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Parlament provincije i prepoznatljivi obelisk – simbol grada

Zaustavljamo se u četvrti La Boca (vrlo simpatična četvrt s većinskim talijanskim pretežno siromašnim stanovništvom i utjecajem Italije na način života i stanovanja – šarena pročelja kuća i specifični mentalitet). Ovdje kupujemo prve suvenire vezane uz nogomet i stadion koji se tu nalazi i autentični argentinski suvenir – posuda (tikvica koja ima kožnatu unutrašnjost) za pripremanje Mate čaja i „bobinha“ – cjevčica s kojom se pije čaj. Ugođaj nam kvari kiša koja stalno po malo paducka i napasni mali prosci koji uporno žicaju lovu (tko bi imao toliko sitnog koliko bi njima trebalo?)

Image and video hosting by TinyPic

Slatki mali prosac koji nam je ušao u bus i pjevao samo da bi skupio koji novčić za bolesnog prijatelja – tako je bar rekao, a tko mu ne bi dao

Na kraju dana, pomalo umorni, prošvrljali smo u slobodnom aranžmanu po Buenos Airesu u okolici našeg hotela, kupili razglednice i otišli na spavanje.



2. travanj 2005. (subota)

Vozimo se busom prema ranchu Santa Susana i još jednom razgledavamo grad. Prolazimo uz najskuplji shoping centar Patio Bulrich, pravni fakultet, skulpturu Genericas Floralis – u obliku cvijeta koji se ujutro otvara a u sumrak zatvara (vrlo interesantno). Palermo Chico je četvrt sa vrlo skupim stanovima gdje stanuje elita Buenos Airesa i u kojoj četvrti su smještene ambasade kao kanadska, američka, vile imućnika itd. Razgledavamo centralni gradski park (naslikavamo sebe i bilje) i nastavljamo put prema pampama. Iza sebe ostavljamo veliko polo-igralište, hipodrom i stadion River Plate (80.000 gledatelja – održano finale svj. prvenstva u nogometu).

Ušli smo u provinciju Vicente Lopez i vozimo se pan-američkim autoputom koji povezuje Pensilvaniju i Aljasku a nazivaju ga AUTOPISTAS DEL SOL.

Napomena: U Argentini osnovna škola traje 7 godina a srednja 5 godina, a obavezno školovanje traje 10 godina.

Ulazimo u naselje Pilar u koji se sve više stanovnika useljava iz samog Buenos Airesa i gradi kuće. Ovdje je i veliki golf teren. Sada ulazimo u argentinsku pampu (stepu), bez drveća, tek poneko koje je naknadno posađeno. Gaucho je stanovnik pampe (majka indijanka a otac španjolac).

Image and video hosting by TinyPic

Gaucho

Nisu se mogli priviknuti na gradski život pa su se u 19. st. preselili na ovaj teren. Lovili su divlje krave, po malo čistili područje u useljavali se. Područje je pretežno poljoprivredno (1 m dubok humus) – 60% ukupne poljoprivrede Argentine upravo je na području pampe. Stočarstvo je glavna grada privrede – 25 milijuna goveda. Gauchosi jedu isključivo meso a povrće smatraju nepotrebnom hranom. Uzgajaju 4 vrsta goveda – jedna za mlijeko a preostale tri za stekove. Također uzgajaju konje (za jahanje i polo – koji je odmah iza nogometa). Stanovnici pampe su 4. u svijetu po proizvodnji soje koja se sve više povećava.
Krajem 19. st. Gauchoci su bili protjeravani i bio im je zabranjen ulazak u naseljena mjesta jer nakon što su došavši na neki teren, hvatali su divlje krave, ubijali ili uzgajali (već prema potrebi), odmetnuli su se i počeli su krasti goveda od drugih uzgajatelja.
Najprepoznatljiva znamenitost Argentine je čaj Mate koju stanovnici redovito konzumiraju iz specijalnih posudica i cjevčicom (bobinha – čitaj bobinja) – ľ čaja i vruća voda, pa se postepeno voda dodaje kako se čaj ispije.

U Santa Susani je bilo super. Gauchosi su nas nudili vinom, jeli smo fini roštilj s raznolikim vrstama mesa, a potom su nam priredili priredbu (tango plesači i narodni plesovi autohtonih Gauchosa). Vidjeli smo i predstavu s predivnim uvježbanim konjima.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Sličice sa rancha Santa Susana


Nakon shopinga naš vozač Carlos i Alichia su nas odveli na tango show u prekrasan restoran po imenu Carlos Gardel – po pokojnom tango plesaču – najpoznatijem u Argentini (lista najznamenitijih ljudi koji su obilježili povijest Argentine: 1. C. Gardel, 2. E. Peron i 3. Maradona).
Pomalo nas je obuzela tuga i sjeta jer su objavili da je umro Papa Ivan Pavao II. Neki restorani su zatvorili svoja vrata a grad je pomalo pust i tužan.
Na putu do restorana Alichia nam je pokazala kuću u kojoj je živio C. Gardel. On se kao 2-godišnji dječak doselio u Buenos Aires iz Francuske, a umro je u avionskoj nesreći kad se vraćao s turneje.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tango show

Večera je sve u svemu bila bez veze: mozzarela i masline sa zelenim začinima, steak – žilav i krvav (ukratko ne jestiv) i tiramisu. Show je bio savršen, a vino (nije baš nešto) osim što je fora da ga zgodan komad u bijelim rukavicama toči kako tko isprazni čašu.
Nešto iza ponoći vratili smo se u naš hotel i bacili na pakiranje jer u 6,30 silazimo na doručak a u 7,oo krećemo u zračnu luku za El Calafate.


3. travanj 2005. (nedjelja)

Upravo smo u avionu za El Calafate – MD 80. To je malo manji avion od prethodnog a nezadovoljna sam što su nas razbacali po avionu kao rakovu djecu tako da ne sjedimo zajedno. Vani je sunčano, bez oblaka, ali idemo zato na 5o C. Brrrrr….
Pojeli smo doručak u avionu: 2 kroasana, 4 krekera, sirni namaz, voćna salata i kava. Dobro da smo pojeli hotelski doručak jer ovoga se ne bi baš najeli. Ipak, kroasane smo ostavili za kasnije.
Let je ugodan i vedro je, pa se može vidjeli panorama Argentine koja je u okolici aerodroma u okolici El Calafate živa koma. Naš Pag je prerija prema ovome. Prevladava isušeno nisko raslinje i neka čudna pjeskovita zemlja. Oko 12,oo sati smo izašli iz aviona gdje nas je dočekala nova «vodičica» Luciana i vozač koji nas je utrpao u kombi i vozi nas u hotel do kojeg ima oko 25 km. Inače El Calafate ima oko 17.000 stanovnika i sve više se razvija turizam.
Smjestili smo se u topli hotel El Quijote. Hotel je presladak – drven i topli, ukusno uređen (poslikali smo svaki detalj pa sve do kante za smeće u kupaonici presvučene čipkastim pokrivačem).


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Hotel El Quijote

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Detalji simpatičnog gradića El Calafate

U 17,oo smo otišli na farmu ovaca a prethodno smo ručali u nekom restoranu s finim salata barom i mesinom kao u priči. Na farmi ovaca osim teorije o uzgoju ovaca i preradi vune dobili smo večeru s opet ogromnim količinama pečene mesurine (na riječ «steak» već mi se diže želudac) i tango predstavu.

Image and video hosting by TinyPic

Na farmi ovaca



4. travanj 2005. (ponedjeljak)


Nakon doručka u hotelu krenuli smo na izlet u Nacionalni park Los Glacieros. Vozimo se uz jezero Lago Argentino. Zimi se to jezero zaledi pa se stanovnici kližu po njemu i igraju hokej. Drveće je naknadno posađeno (ništa nije samo izraslo) kako bi štitilo od vjetra. Prolazimo iz ogromne ravne predjele južne Patagonije gdje je uvijek trava žute boje (jednostavno je takva a ne zelena kao kod nas osim ljeti kad požuti od žege) i uz grmove biljke kojoj je naziv Calafate po kojem je ovo mjesto dobilo ime, a nastalo je početkom 20 st. kad su rangeri putovali po 20-ak dana da prodaju vunu i pod tim grmovima s bobičastim plodovima (nešto slično kao naša borovnica od kojih prave pekmez) su se odmarali, pa je mjesto po tim grmovima dobilo ime.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Trava žute boje i grm Calafate

Godine 1927. mjesto El Calafate je imalo 2 – 3 kućice i jedan mali hotel a poprimio je ovakav oblik u zadnjih 20-ak godina. Prije 10 godina ovdje je bilo puno više snijega dok ga je sada zamjetno manje. Ovo područje je nastalo erozijom ledenjaka koji je ostavio za sobom samo pješćano suho tlo i nenaseljeno je zbog slabe pjeskovite zemlje i velikih udaljenosti mjesta od mjesta. Od životinjskih vrsta ovdje obitava čojka (vrsta noja) kojeg su indijanci lovili zbog hrane, kao i autohtona vrsta lame (samo ih ovdje ima). Mogu se vidjeti i kondori kojih ovdje ima mnogo, kao i orlovi koje smo upravo vidjeli i snimili. Jedna vrsta orlova naziva se Cara cara.

Glavni stanovnici ovog područja su potomci engleza i škota kao i iz Punta Arenasa (u kojem ima dosta Hrvata).
Jezero Lago Argentino uz koje prolazimo je dugačko oko 100 km a na najširem mjestu je 20 km.

Image and video hosting by TinyPic

Jezero Lago Argentino

Perito Moreno je australski istraživač koji je 1877. godine krstio jezero i nazvao ga Argentino. Edvard VII arbitrirao je oko južne granice i takva je ostala do danas.
Francisko (Perito) Moreno predstavljao je Argentinu u pregovorima pa su po njemu nazvali glečer.
U ovom trenu zaustavili smo autobus i gledamo kondore, najveće ptice na svijetu. Raspon krila im je 3 m i oni predstavljaju zaštitni znak Patagonije.

Image and video hosting by TinyPic

Kondori

Interesantno je da par kondora odnjeguje samo jedno jaje. Tijekom jutra se sunčaju da im se s perja osuši vlaga i patina koja se preko noći nakupi a što im omogućuje lakši let. Ovo područje je zapravo početak Anda a spada u provinciju Santa Cruz. Granica između Čilea i Argentine je po samim vrhovima Anda. Pretpostavlja se da je za jednu ovcu potrebno približno 4 ha površine pa jedan ranč ima prosječno 20.000 ha. U ovom području najveći ranch je Anita i ima 60.000 ha. Specifična životinja koja ovdje obitava je puma – LAJ a lovac na te pume naziva se lajoner, te životinja slična srni – MULA (nema veze s našim magarečim mulama), djetlići, lisice, jeleni i pume. Sada smo na ulazu u Nacionalni park Los Glacieros koji je najveći od 34 koliko ih ima u Argentini. Andska-Patagonijska šuma s pretežnim bjelogoričnim stablima LENGA koje sada poprima crvenu boju budući da je ovdje početak jeseni, kao i zimzelenim stablima – FAGOS (kojeg osim u Argentini ima još u Južnoj Africi i N. Zelandu).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ledenjak Perito Moreno

Ledenjak Perito Moreno je dugačak oko 30 km a 4 – 8 m širok. Površina ledenjaka je 3700 km2 (veći od cijelog grada Buenos Airesa). To je najpoznatiji ledenjak u Argentini ali ne i najveći. Ledenjak Upsala je najveći ledenjak (a ima ih 8). Brzina ledenjaka kreće se oko 2 m godišnje a kreće se unutar svojih granica tako da je površina uvijek ista.
Brodom obilazimo sjevernu stranu ledenjaka i prizor je veličanstven (sve je snimljeno svim mogućim sredstvima i medijima (gotov CD s ugrađenom našom slikom ispred ledenjaka). Doživljaj je popiti wiski koji je rashlađen komadom (ili grudom) leda iz ledenjaka i nazdraviti u čast mojem najdražem mužiću prigodom njegovog rođendana – savršeno.

Image and video hosting by TinyPic

Chiwas s led-enjakom


5. travanj 2005. (utorak)

Nakon doručka shopingiramo, pijemo kavicu i čekamo bus – transfer do zračne luke.

Image and video hosting by TinyPic

Suvenirnica - El Calafate

Vozimo se busom do aerodroma a Luciana nam govori još neke pojedinosti o El Calafatama. Pozdravljamo se s Lucianom i ukrcavamo se u avion MD 80 (isti s kojim smo došli iz Buenos Airesa u Calafate) koji će nas odvesti u Ushuaiu.

Točno na vrijeme spustili smo se u Ushuaiu. Bilo je malo uh… ali sve u svemu dobro je. Iznad kojih brdurina i vodurina smo doletjeli – super smo i sletili. Dočekala nas je domaćica – vodičica Schanil i s busom koji je vozio Filamon odveli su nas prema hotelu Albatros.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Hotel Albatros - Ushuaia

Inače, Ushuaia ima 50.000 stanovnika (tko bi rekao, očekivali smo puno manje) i glavni grad je provincije Ognjena zemlja – Terra del Fuego. Grad izgleda jako simpatično s puno šarenih kućica u najrazličitijim bojama. Kad je Magellan 1520. godine plovio tjesnacem (naravno Magellanovim) vidio je ovo područje u daljini i uočio dim a potom i vatru pa ga je nazvao Terra del Fuego (a to je vidio indijanska plemena i njihove nastambe a ne vulkane kako je u taj čas pomislio).

Naš dragi vodič Dado i ovdašnja vodičica Shanil putem do hotela predložili su nam za večeru restoran KAUPE gdje služe fina jela od plodova mora, a savjetuje ribu koja je ovdje specijalitet – Merlusa Negra. Mi smo ih poslušali, otišli tamo i nismo se pokajali. Malo nam je ugođaj pokvarila kiša koja je putem do restorana nekoliko puta škrapala, padala, prestala, pa opet škrapala i tako skroz ali to je ovdje normalno jer nitko od domaćih i ne nosi kišobrane, a osim toga, grad uređuju i prekopavaju (nešto kao i u Zagrebu) pa je blatnjav i gnjecav.


Image and video hosting by TinyPic

Riba Merlusa negra u restoranu Kaupe - savršenstvo



6. travanj 2005. (srijeda)


U 8,45 posjedali smo na svoja mjesta u autobusu i krećemo u obilazak Ognjene zemlje, same Ushuaie kao i krstarenje katamaranom oko otočića ispred Ushuaie. Mjesto gdje su nas upravo doveli je 1000 km udaljeno od Antarktika i 4.000 km od južnog pola.
Godine 1902. Ushuaia je osnovana kao zatvor. Zatvorenici su, između ostalog, sjekli drva i radili željezničku prugu.
Ushuaia je granično naselje s Čileom. Okružuju je tri otoka koja danas pripadaju Čileu. Godine 1978. Papa Ivan Pavao II arbitrirao je u sporu oko državnih granica Argentine i Čilea i zaustavio rat između te dvije zemlje, pa je odlučeno da Čileu pripadne južni dio kanala Bigle s otocima, a sjeverni dio Argentini dok je sama kopnena granica po vrhovima Anda.
Ognjena zemlja je otok. Od kopna ga dijeli Magellanov tjesnac. Pola otoka pripada Čileu a pola Argentini. Ande ovdje nisu previše visoke, niti 2000 m. Šumsko područje doseže do visine od 600 m, ostali dio planine je golo (a vrhovi su sada pod snijegom).
Ušli smo u Nacionalni park kroz koji teče rijeka LAPATAIA. Ukrcali smo se na parni vlak koji vozi uskotračnom prugom kroz dio Nac. parka, a dalje opet busom, pa pješice i tako redom. Uz interesantne primjerke ptica, zečeva (isti su kao i naši, osim što se ovi daju čak i slikati) vidjeli smo i stanište dabrova i njihove brane ali i uništena stabla koja su također njihovo djelo. Dabrovi su na žalost spavali (to su noćna stvorenja).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Katamaranom smo plovili Kanalom Bigle koji nas je naročito dojmio. Osim divljenja tuljanima i morževima koji u spojenim zajednicama uživaju izležavajući se na stijenama i kormoranima koji su se šepurili i pozdravljali nas, zadivljene turiste, za pamčenje nam je ostao i prizor koji smo si priuštili raširivši našu dragu hrvatsku zastavu na "kraju svijeta". Kapetan nam je u putovnice otisnuo žig krajnje granice svijeta, onako, za uspomenu i dugo sjećanje.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


7. travanj 2005. (četvrtak)

Još nešto o Ushuaii. To je jedan simpatičan lučki grad i područje od posebne državne skrbi. Ovdje su do 1999. godine bile tvornice za sastavljanje el. sklopova (ukupno 5 tvornica) dok ih je danas četiri propalo jer je odnos dolara i pesosa bio 1 : 1 pa su tvornice bile nerentabilne i propadale su jedna za drugom. 2000 – 2001. godine je vraćen paritet na 2,9 izborom novog predsjednika vlade.
Izvor prihoda ovoga grada je lučka djelatnost, trgovina i sve više turizam. Ovdje se kontejneri koji su stigli brodovima iz Tihog oceana prekrcavaju na brodove za Atlantski ocean i obratno.
Nakon što nam je Shanil pokazala grad (snijeg pada kao lud pa se grad baš i ne vidi dobro a još manje može snimiti) došli smo na vidikovac i uhvatili dvije minute sunca jer su se na tren oblaci razmakli i pružili nam priliku za jedan panoramski snimak Ushuaie i kanala Bigle.

Image and video hosting by TinyPic


Panorama Ushuaie i Bigle kanala


Potom smo razgledali muzej «Kraj svijeta» a onda još malo shopingirali. Pronašli smo zgodan restorančić s puno vrsta salata i fino ispečenom ribom (ne znam koja vrsta ali sliči našoj pastrvi a ulovljena je u hladnom Atlantskom oceanu) a potom još malo prošetali po gradu čekajući transfer (u 19,00) do aerodroma za let do Buenos Airesa.

Image and video hosting by TinyPic

Nešto kao pastrva, ali nije

Avion MD 757 je na svojoj startnoj poziciji i mi u njemu ledenih pogleda jer snježna je vijavica u punom jeku. Kapetan se oglasio s upozorenjem da će avion kasniti jer «dečki moraju dekontaminirati krila». Ups… što li im to znači? Budući da sam sjedila (po svom dobrom običaju tijekom skoro cijelog ovog puta) kraj prozora u razini krila, mogla sam vidjeti kako to oni rade. Na maloj auto-dizalici stoje 4 lika s mini-washevima u kojima je navodno sredstvo za odleđivanje (ili ti antifriz) i time prskaju krila kako se mehanizmi na njima ne smrznu kad se popnemo na 10.000 m i na –65 oC.

Image and video hosting by TinyPic

Naš avion prije polijetanja u vijavici

U 21,20 (s kašnjenjem od 35') konačno je krenuo avion u visine, iznad oblaka i iznad snijega. Letjeli smo mirno, pojeli nešto malo hrane što su nam donijeli i nastavili dalje, umorni i iscrpljeni, letjeti do Buenos Airesa.


8. travanj 2005. (petak)


U našem hotelu FLORIDA uspjeli smo prespavati samo nekoliko sati jer smo nakon ranog doručka (u 6,30 kojeg je Dado jedva nažicao da baš ne idemo "na tašte") krenuli do aerodroma na avion za Rio.
Putovali smo ugodno i sretno se spustili na pistu u Riu na +30oC. Koja razlika u odnosu na Ushuaiu?

Nakon što smo uspjeli ustanoviti koji to vozač baš nas čeka, vozimo se busom do hotela LUXOR REGENT. Dado nam govori neke pojedinosti o Brazilu kao to da ima 180 milijuna stanovnika i da je bio portugalska kolonija od 16. do kraja 19. stoljeća kada je bio ustanak i Brazil je postao nezavisna država.

Budući da nam je avion krenuo i stigao čak jedan sat ranije (kako bi nam još manje ostalo vremena za odmor u hotelu!), «vodičicu» Elizabeth smo tek po putu do hotela pokupili u bus, ali to nema veze.

Još nešto o Riu. Kroz grad se vozi čak kroz 39 tunela jer je pun brda. Upravo prolazimo kroz jedan koji je dug 3 km. Grad je pun laguna koje se ulijevaju u more a pune se vodom iz okolnih brda. Rio ima tri velike plaže od kojih je najpoznatija Copacabana (gdje je smješten i naš hotel – super!) Polovica od ukupnog broja stanovnika smjestilo se u dvije države i to Sao Paolo i Rio de Janeiro.

Nakon što smo se smjestili u hotel i presvukli, popili hladnu pivicu u foajeu čekajući ostale iz grupe, krenuli smo s Elizabeth u obilazak grada i na brdo s najvećom skulpturom Isusa na svijetu - Corcovado.

Image and video hosting by TinyPic

Naša hotelska soba u Riu

Image and video hosting by TinyPic

Unutrašnjost hotela

Najveća plaža u Riu je IPANEMA (što bi na portugalskom bilo nešto kao: teško za ribariti).
Plaža BARRA – najduža – 17 km. Barra je ujedno i najskuplji dio Ria jer su u tom dijelu grada najskuplje kuće (bolje rečeno vile s predivnim baščama s palmama, bananama, fikusima posađenim u vrtu i sl.) Najveća favela je ROSIGNO u dijelu Rija kojeg zovu San Colorado gdje živi oko 25.000 ljudi.

Interesantno je samo značenje riječi Rio de Jenairo što u bukvalnom prijevodu s portugalskog znači «siječanjska rijeka» - a rijeke nigdje. Tradicionalno brazilsko piće je CAIPIRINHA (Kaprinja) a sastoji se od posebne vrste ruma CACHAÇA (Kašasa), limeta, šećer i led.

Poseban mali vlakić (ili bolje uspinjača) kao izvrsna turistička atrakcija vozi nas na sam vrh (odnosno malo ispod samog vrha) Corcovada uz predivno raslinje (čovječe, zelenjave i gustiša, lijana i banana kao u džungli samo nam majmuni fale) koje je toliko gusto da neke grane ulaze u vlak ako se otvori prozor. To čudo od uspinjače, za razliku od naše, juri svom brzinom uz brdo i za nekoliko minuta bili smo do kraja uz usputno stajanje na 3 stanice (kao tramvaj). Dakle, prizor je više nego očaravajući. Kip Isusa je ogroman (sve smo naravno zabilježili fotkama) a pogled na Rio fascinantan – kao na dlanu.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Puni dojmova, vratili smo se u hotel, pojeli ručak koji je očaravajući (naravno bez steakova i sličnih gluposti) s brdo voća, super finim desertima (njam-njam torta od kokosa) i fino pripremljenog kojekakvog jela. Večer smo proveli u šetnji Riom.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Detaljčići iz šetnje Riom


9. travanj 2005. (subota)

S našom dragom vodičicom Elizabeth razgledavamo grad a potom odlazimo na «GLAVU ŠEĆERA». Na našu nesreću, vrh je bio u oblacima (što je ovdje rijetkost za ovo doba godine, ali događa se) pa nismo mogli imati očekivani pogled na Rio. Do vrha nas je dovela velika žičara u koju stane brdo ljudi, tj. tri žičare jer se na svakom nivou presjeda u drugu sa usputnim razgledom pojedinog nivoa. Naravno da smo sve pomno zabilježili kamerama.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Večeru (ili bolje rečeno «gala večeru») nam je Dado organizirao u centru Ria u predivnom restoranu – MARIUS gdje smo se nauživali delicija hrane u bezbroj vrsta i podvrsta (mislim da nitko od nas nije uspio izbrojiti koliko je ukupno vrsta hrane bilo) uz spektakularnu dvorbu požrtvovnih i simpatičnih konobara koji stalno donosili novu vrst mesa ispečenog na sabljama i po želji stavljali svakom na tanjur. Vlasnik restorana bio je počašćen što smo i njega uvrstili na fotku (a mlada vlasnica je fotografe čak nagradila poljupcem). Najviše nas je fascinirao toalet jer je najuređeniji od svih koje sam ikad vidjela (mirisan, čist, higijena na najvišem mogućem nivou, ugodna glazba, kamenčići u lavabou, a svježe ružine latice na podu i po pultu za odlaganje torbica i sl.) pa dobiješ želju da ne izađeš iz tog prostora.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Delicije u restoranu Marius - fascinantno


Nažderani i očarani svim mogućim užicima, što od hrane, što od pića, a što od ambijenta, ovako veseli i razdragani odlazimo na još jedan spektakl – SAMBA SHOW. Moramo priznati da su plesačice prvoklasne (ali takve na plaži i u gradu na žalost nismo susretali). Nakon fotografiranja i plesom s komadima muškim i ženskim uputili smo se na spavanac (za drugo ionako nismo bili sposobni).



10. travanj 2005. (nedjelja)

Ovo je dan predviđen za slobodne sadržaje – shoping i kupanje na Copacabani. Ova plaža je stvarno fenomenalna što smo maksimalno zabilježili kamerom, ali to jednostavno treba doživjeti.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Copacabana



U 17,00 spremni smo za transfer do zračne luke. Pijemo zadnju Caipirinhu i opraštajući se od Ria odlazimo na zračnu luku.

U 20,15 sjeli smo u Varig 737-300 i polijećemo prema Sao Paolu.
Nakon 45' sletjeli smo u Sao Paolo, obavili WC i požurili na «gate 24» gdje nas je čekao drugi avion Varig 777-200 za Frankfurt. U 22,20 krećemo na dugi noćni let prema Frankfurtu. Malo neukusne klope (kakti za večeru), malo spavanja, pa malo bezvezne klope za doručak i eto nas u Frankfurtu.
Sretno smo se spustili, prošvrljali po frankfurtskom aerodromu, popili kavicu, pojeli grčku salatu u aerodromskom restoranu i u 17,42 ušli u zrakoplov Croatia airlinesa A 320. Na ulazu u zrakoplov su nas stjuardese konačno pozdravile s «dobar dan» što nam je bio melem za uši. Posjedali smo na svoja mjesta i čekali da uzletimo i da nas ova čelična ptica odveze u naš Zagreb.

Nakon ugodnog leta i pojedenih sendviča, nakon što smo probili sloj oblaka, ispod nas se pojavila predivna slika našeg dragog Zagreba (na žalost oblačnog). Sletjeli smo točno u 19,20 sati kako je i planirano (ali ovaj put po našem vremenu).

Uh, koji je to gušt nakon toliko prijeđenih kilometara, ogromnih daljina i prostranstava, konačno osjetiti hrvatsko tlo pod nogama.


K R A J


Za ovo predivno iskustvo zahvalna sam agenciji T.M.D. travel pod stručnim vodstvom Darinka Markovića, a prije svega mojem najdražem i najboljem suprugu koji nam je to omogućio.

09.05.2005. u 11:25 • 8 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

  svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2013 (2)
Srpanj 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (24)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Svibanj 2005 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

gdje sam bila, što sam vidjela i sve lijepo što bih htjela podijeliti sa svima koji ovo čitaju



moj mail za kontakt:
putubeskraj@gmail.com





ARHIVA POSTOVA

Put u beskraj zvan Pariz

Argentina - Brazil

Poruka u ogledalu

Svaki dan života je specijalan

Tegla od krastavaca

Prijatelj

Odvoji vremena

Pismo kćeri ili sinu

Pametni magarac

Vodonošina priča

Ovo bi trebali znati i upamtiti

Kako se nositi s rakom...

Stvari nisu uvijek onakve kakve se čine

Priča o mišu

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Mojoj Ivani

12 životnih fraza

Povratak

Obitelj

Evo me k tebi, moje more

Otok Žut

Bonaca

Vrgada

Aspartam


Ne traži od sunca da uvijek sja - ne može, postoji noć.
Ne traži od čovjeka da živi vječno - ne može postoji smrt.
Ne traži od mene da te ne volim - nemoguće jer postojiš ti.




Linkovi

Banner by:nistasenedogadjaslucajno



Inter-yachting.hr
marijan
Barbara
Dida
poezija duše
pjesma duše moje
Laura
bajkoviti snovi
prorok
sudbino nepoznata
Argine
Dinaja
Smotani
Z.OKI
ljubavnica
bijeli koralj
svašta ali nek je...
Ivan, pjesnik...












NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.
Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun





SVJETLOST

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očma ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

Kontakt

putubeskraj@gmail.com











AMULETI

Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek

Zvonimir Golob




GRLICE U ŠUMI

Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.


Zvonimir Golob




JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire




SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


D.Cesarić

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se