ponedjeljak, 06.06.2011.

Zašto ti?

Zašto te volim, zašto te tražim?

zato jer i ti razumiješ kako je biti zvijer
i sliniti iza očnjaka,

zato jer poznaješ žeđ
koja se proširi grlom

želja da se zdrobi
i porobi

poznaješ nagone grabežljivih ptica
koje ruju po utrobama

i tamne crne misli
odbačenih bogova
odavno protjeranih s olimpa,
koji tek ponekad otmu nekog nesretnika...
mene, tebe...
ti znaš kako je biti zaposjednut sobom,
ti poznaješ crvenilo zapaljenih gradova

a ipak dižeš pogled u nebo
i pitaš se kako biti čovjek
ipak mi tražiš oči
između dva srazanja
i gradiš kuće, velike i čvrste
s puno nadanja

od svih ljudi na svijetu, ti najviše znaš
kako je
biti ja.

- 02:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2011.

...

Još uvijek ti šapućem ime,
kao tihu molitvu, privatnu i skrivenu
izranjaš uvijek iznova iz mene,
baš kad pomislim da sam te zauvijek pokopala
zamutiš mi pogled,
povučeš me u topli mrak
kojem je teško odoljeti
zamišljaš me uvijek iznova
odvlačiš na rijeku
i tamo me ostavljaš gledati
dugo gledati
kako kapi prolaze
tamo me pitaš, uvijek iznova -
je li baš trebalo otići?
a ja vadim svoj notes,
i pokazujem ti savršeno točan račun
kojim sam izvela da nije isplativo,
naprosto nije isplativo
ti, sve što nudiš i
svi troškovi tebe,
jednostavno, nema me dosta.

Nema li?

Je li trebalo oprostiti?
Tebi, sebi
je li sve baš bilo tako - prazno
i otužno seksualno?

i da li bi se išta pomaklo
od ovih gigantskih planina
da sam se ja pomakla
za pedalj?

odluke su odlučene
i one sad mene odlučuju.
žaljenje i sjeta sad su samo začini života.

- 13:18 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.11.2010.

Nostalgija za crvenim brežuljcima

U stvarnosti ovoj,
razmrljanoj, razbacanoj, pošaranoj,
Pitam se dal' me netko još pozna,
Pamti li boju moje uzavrele kose,
I prati li stopice u snijegu,
Na zavijenim vrhuncima?

U stvarnost ovu,
uvučenu, zavučenu, stisnutu,
Ne stane moja raspuštena kosa,
Ni rastrta svila preko ispruženog mora
Nema tu mjesta.

Pamtim te mutno i glasno,
Sjećam se kako smo si lovili tragove
K'o dva začarana vuka.

Sjećam se kako smo se slikali,
Svakog jutra iznova.
Ja sam bila žena, meka i crvena,
Da bih ubrzo nakon što bi otišao,
Sišla s tvoga platna,
I raskuštrane kose trčala po crveno-bijelim
Livadama,
Ostavljajući stopice u cvijeću
Da me navečer opet nađeš,
I pričvrstiš me kistom za platno,
U središtu naše
Crvene,
Pulsirajuće
Stvarnosti
Pune gustog
Smisla.

- 13:16 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.03.2010.

U potrazi za dušom

Odlučila sam krenuti u potragu za svojom dušom,
Dugo sam vremena provela plačući,
Očajavajući, predbacujući.
Tko mi je ukrao dušu?
Gdje mi je nestala?
Tko mi je odvukao pažnju?
Tko je rezuckao dijelove mene
I s kakvim namjerama?
Što je napravio s mojim krpicama,
Neku pozlaćenu kapu
Ili ih odbacio u otpad?
Tko? Kako? Zašto?

Hodala sam svijetom,
Istraživala, pitala za savjete,
Pitala svjedoke-
Tko? Kada? Jeste li vidjeli?

Išla sam dalje, vukla za rukav,
Ponekad nasilno nasrtala na prolaznike:
Vrati mi moju dušu!
Vrati, znam da je kod tebe!
I tako od jednog do drugog,
Ponekad nailazeći na otpor,
Ponekad samo na nijemo čuđenje.

Lopovi, svi ste vi lopovi, kradice,
Nekad sam proklinjala,
Stiskala preostale komadiće,
Duboko ih zakopavala,
Osvrćući se da im nitko ne nasluti trag.
Živjela šutke,
Bez riječi, bez misli, bez emocija
Da ih tko ne ukrade.

I onda, kojeg li trenutka radosti,
Uz rame muškarca,
Vidjela sam svoje krpice
Rastrte preko cijelog svijeta,
I svaki je čovjek u svom kaputu
Nosio djelić mene.
Ja sam bila u svima,
Oduvijek.
I vidjeh da su krpice
koje sam pohlepno stiskala u rukama,
njegove, a ne moje,
I obli me neka čudna toplina,
Što držim njega u svojim rukama,
I što moju krpicu on prelama među prstima.
I vidjeh da su granice samo iluzija,
I da se svaki čovjek prelijeva s drugim ljudima.
Ne vrijedi biti sebičan s dušama.

- 22:09 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2010.

Tih dana...

Kako se gorjelo tih dana,
Kako se smijalo, osmijehom vrućim od strasti,
Kako smo se ševili umovima,
Prstima, pogledima.
Kako si me stavljao pod sebe,
Nad sebe, kraj sebe
Sa par crta u kutovima usana.
Kako se disalo tih dana,
Uzavrelo, mokro, kipuće.
Kako se cijedilo tih dana,
Kao niz obronke za dugo čekane poplave.
Kako se hodalo tih dana,
zapljuskivalo se ulice smijehom
i korakom.
Kako se voljelo tih dana,
rađalo se ljude prisustvom.

Kako se živjelo tih dana,
Borbeno, snažno, strasno,
Kako se znalo sve što jesmo,
Kako se opraštalo sve što nismo,
Kako smo ulazili u sami izvor povijesti
I tamo se uzbuđeno predstavljali,
Stajali uz bok pradjedovima, bakama,
Očevima, majkama.
Bili smo hodajuće planine-
Imali smo povijest,
imali smo ime!

I sad da ti kažem,
Nema se što oprostiti, nema se što izreći,
Trebalo je samo preživjeti,
Jer znaš, tko prođe kroz ljubav,
I ode do kraja, do izgaranja,
Tko preživi nebesku oluju,
Taj zauvijek hoda s vjetrom u prsima
I nebom u očima.

- 01:27 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 12.01.2010.

Malo čudnovato biće

Ponekad sanjam da sam posve mala i sitna
I da stanem u tvoju čašu,
Da me obaviješ samo jednim pokretom jezika
Svu minijaturnu mene, i okusiš sve moje okuse.
I da zavučena među tvojim razmaknutim usnama
Sasvim gola budem nevina.

I da ti nekad, sjedeći na liniji nosa,
Gledam u zjenici oka,
(Kao u jezeru),
Svijet koji se ljuljuška i zamuti,
Kad te takne neka stara lagana stvar.

Da poskakujem na tvom osmjehu.
Kad ti tkogod razigra misli.

Da ti se sakrijem negdje na potiljak,
Dok u naletima osvajaš tijelo zaljubljene žene,
da podrhtavam na tvom uzbuđenju...
Pa sjednem u udubinu pokraj ramena
i udišem mirise razlivene ljubavi.

Da me nosiš negdje, svugdje,
Da sam uvijek tu blizu u tvom dahu,
Malo čudnovato - tvoje biće!

- 19:50 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

Mogli smo

Pljuštanje pljusaka,
Tvoje uvrede, i pogledi prezira,
Tvoje neljudsko lice…
Pokušavala sam se sjetiti osjećaja da stojim pred božanstvom.

Božanstvo će uskroro proći kroz vrata,
Otići u dan koji se odmotava kao tepih,

Ostavit će mene u razbijenom jutru,
U krhotinama na koje ću se rezati ostatak dana

(Meni si došao kao Kralj,
veći od ijednoj opisanog.
Junaci drevnih mitova
bili su tek mali nagovještaji tebe.

Legao si pokraj mene obasjan Mjesečinom.
Bio si onaj kojem bi darovala svoju volju,
i kao čarobna ratnica svoje bi oružje položila
pred tvojim nogama.
O bio si tako veći od ijednog čovjeka, ikad rođenog.
I..svakog bih na ovoj zemlji natjerala
Da se pokloni ispred tebe.
Bio si, i u nesavršenosti, natopljen savršenstvom.
(mojim savršenstvom) )

Ostavljao si me samu, da se igram s tvojim ostavljenim demonima.
Da bježim pod njihovim ugrizima,
i zatvaram uši pred glasnim smijehom prezira.

Nakon dugo vremena,
Iz mene izlaziš
Kao prosjak i razbojnik.
Kao čovjek koji je bez takta razbijao ljudima jutra.

A ja...ja sam ti dopustila
da najmekšu svilu izvaljaš u blatu,
no ništa za svilu, mene sad muče stvari teže
sad mi više nebo neće vjerovati,
i teško ću se opet približiti božanskim plahtama.

A mogli smo biti veći od bogova....

Mogla sam krasti svu ljepotu prirode- za tebe,
Mogli smo, zaista smo mogli,
Osjetiti svu silinu valova,
Biti oni pradavni Adam i Eva,
Natrag u rajskom vrtu…
Mogli smo osjetiti
Svu tugu nabreklih plima u jesenske sutone
Ostavljenih plaža.
Mogli smo osjetiti radost ustreptalih listova
Pod zadirkivanjem zaigranog povjetarca.

Mogli smo, doista smo mogli,
Biti djeca ovih ulica,
Braća i sestre ovih malo pogubljenih, ali iskrenih,
Socijalnih zgrada.
Mogli smo biti otac i majka svoj djeci ikad rođenoj…
Mogli smo u noćima, ubijati jedno drugo u čarobnim špiljama
Ti mene, kurvu,
Ja tebe, prokletnika,
Pa se buditi novi i čisti
U kristalnim jutrima.
Mogli smo partijati s vjetrom,
Po nebeskim kavanama…

No, umjesto nas, mi smo odabrali pljuske,
I „droljo“, i „šuti“ i „ništa mi ne znači“

Umjesto da istkamo vječnost,
Mi smo polupali jutra,
Ko balava djeca kad ih pustiš
Među skupe kristalne vaze.
Ah, što djeca znaju o kristalnim vazama?!

- 14:50 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.01.2010.

Oproštaj

Samo sekundu, samo još minut,
Još jedan pokret da poravnam haljinu,
Jedan potez olovke na oku,
Još jednom da protrljam usne,
Pa da mogu stati dostojanstveno pred bol
Da mogu preživjeti ono što mora biti.

Kao pred smrt u svečanom odijelu,
Tako da stanem pred tebe, pred vas,
U najdubljoj bespomoćnosti
Tračak ideala tjera nas da budemo svečani.

Ona je žena kakvu trebaš,
I ti i ja odavno to znamo,
Još od one noći, guste pod mjesečinom,
Tada, tada mi je postalo jasno,
Da ništa što napravim neće biti dovoljno duboko
Za ništavilo
Ona je žena kakvu čekaš,
Ona je ta, dovoljno slaba i dovoljno jaka,
Dovoljno ništa i dovoljno sve.
Ona može izdržati ples na vjetru nihilizma
Ona može čvrsto stezati u zagrljaj tvoju djecu
Koja nikad neće biti rođena.
Ona, ona je ta oluja,
Ona je noć kroz koju ti se glas može vratiti kao jeka
I izgubiti do tišine.
Ona je ta divna špilja koju tražiš.
Čarobna ratnica za nebeske borbe,
I ništa, ništa na ovome svijetu.
Ona je duboka rana koju ne možeš produbiti,
Možeš se miran odmoriti na razrušenim proplancima,
Ništa, baš ništa tu ne možeš polomiti.
I tvoji strahovi, mirni, mogu se odmoriti.

Ona, ona je ta čarobna muza za ljubavne priče,
Ona je ta s kojom možeš napisati pjesmu
Nad kojom će uzdisati čitav svijet.
I mladi će, mokrih pogleda, pričati o velikoj ljubavi,
Jednog muškarca i jedne žene.

A ja, umjesto da posežem za nebom, ja sam posezala za ponorima.
Nikad dovoljno duboka…
Nikad dovoljno prazna da primim svu tvoju silinu
I nikad dovoljno puna da ispunim svu tvoju prazninu.
Prevelika za ništa, premala za sve.
Izgubljeno nešto što sanja o nekom.

Ostat ću još trenutak ovdje,
Iz poštovanja prema svemu lijepom, tvom.
Svemu što me obavilo toplo,
Svemu što me vinulo jednom u visine,
Otkrilo nebo, i duboka mora.
A onda ću krenuti prema zelenim livadama,
Prema planinama koje se uzdižu do neba čvrsto,
I možda se zauvijek oprostim od dubina,
I od mračnih špilja pred kojima sam uvijek bila ostavljana čekati
Do vječnosti.

Daleko od mirisne tuge,
Daleko od čarobne boli,
Daleko od oluja, noći i hladnoće.

Daleko od toplo – hladnog pogleda,
Kojem sam odavno darovala sebe,
Pa se skupljala bačena negdje uz put,
Skupa s nekim drugim darovanim ženama,
U moru rastrganih glava, ruku, nogu, grudi,
Ja sam nekako opet pronašla svoje.

Idem prema nekom drugom suncu,
koje me neće spržiti svojim sjajem.

- 16:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Pjesme

Oproštaj
Mogli smo


Linkovi


zdrebeta.blog

jesmoinismo

y-tu-mama-tambien

Mail

lilatokaze@gmail.com

Designed by In Obscuro

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se