barakokula

Uvijek iznova imam potrebu zaci u sferu potpunog osjecanja...doci do nekih korijena mene,kao stabla koje raste prema nebu i cvrsto stoji u korjenima povezan sa zemljom...I sve je dobro dok ima fotosinteze,rastes,zelenis se
i mislis da imas jako puno vremena a onda sve stane...prvi zivotni "racuni",prve promjene i primjene "naucenog"...sve, kao da zapravo pocinjem ponovno zivjeti.
Ranije bi mi to bilo "kao stivo za ucenje",rezimiranje,nastojanje sve popamtiti i iz toga nesto "nauciti",odrediti ili barem prepoznati put gdje me vodi ovaj zivot.
Sad mi je kao ogledalo...i to je lijep osjecaj...ne muce me pitanja jer odgovori samo "dolaze".Prepoznajem ih u licima onih koje nisam srela od mog djetinjstva,ili onih koji su u mom zivotu "uvijek",ili onih koji odlaze u sjecanje o jednom sasvim drugom "listu" mog zivota. Sve se to obicno pocinje dogadjati onda kad vise nema "fotosinteze" ili topline jednog od roditelja i moras se nauciti izloziti "svim vremenskim uvjetima"...bez straha...bez ljutnje...bez ogorcenosti...u ljubavi sa samim sobom i svima koji su bili ili jesu dio tebe.
Tako se ponovno radjaju predivni ,nezaboravni momenti sa ljudima koji nisu dio tvog "stabla" ali jednako disu,pjevaju i tuguju.Da li smo mi isto tako negdje u korijenima povezani ili je to samo odraz u ogledalu? Mislim da je oboje...i to je najljepse...uzivam u toj spoznaji.
Osjecam se slobodno...druzeci se sa dvadesetak raftasa na Cetini...u svim vodenim ludorijama,opusteni i bezbrizni jer svi "disemo"isti zrak,pijemo vodu iz iste rijeke i kupamo se pod istim suncem...svi smo mi isti...razigrana djeca...


Ooo, radosti!!




Uploaded with ImageShack.us

Zajedno smo jaci...



Uploaded with ImageShack.us

Da se vode napijem,tvoje vode studene...



Uploaded with ImageShack.us

I Cetina tece dalje....Oj,Cetinoooo rijeko...la,la,la,la,la...



Uploaded with ImageShack.us

Dosla san doma.
Ma mislin se ..lipo ce mi doci malo da udahnem miris soli ili da se osvjezim u najlipsem,najcistijem moru na svitu...e..
Moja prija je iz jednog grada vozila u drugi da bi mi zajedno uživale u tim prvim pogledima na naše more....
Vručina nam sidi na glavi, ali još nedovoljno da nas zaustavi...Gibamo se usporeno ali sigurno od Zadra do Paga...
Odlazak na Pag je ulazak u jednju treću dimenziju...koja se ne može objasniti riječima,....
Kamen i sol pomiješani u zraku . Ništa nije u pokretu...osim nas.Gdje god pogledam svugdje su gola brdasca,bez iti jednog stabla...osim u ostacima starih napustenih mirina.Cak i tu su ih zimske bure "iskrivile".Svejedno lijepo ih je vidjeti..kao zelene,ukrasne botunice na jednostavnoj plavo-sivoj "odori".Iza slijedece okuke pukne pogled i ja nespremna ostanem bez daha...sa visine gledajuci na cijeli zaljev,vidim ostatke jednog zdanja koje i sada "cuva"tko zna koje stare price...mozda o gusarima iz nekih davnih vremena,mozda o djevojci sa dugim pletenicama koja je cekala svoga dragoga...kako god,ostaci tog velicanstvenog zdanja je sjedinjeno u ljepoti sa morem i hridi na kojoj stoji ,odolijeva zubu vremena i svim vremenskim cudima,prihvacajuci sve onako kako jest.Da u njoj netko zivi...mislim da ne bi bilo ljepseg ili cjelovitijeg zdanja u cijelom kraju.Ali u njoj nitko ne zivi i bas joj ta toplina nedostaje.Zbog toga ona osamljeno i dostojanstveno "samo stoji" ...stoji dok ne padne.A meni je u tom trenutku na plus 40 odjednom bilo nelagodno"hladno".Sjetih se moga tate i njegove.."ma otvori oci i usi -UCI "! Eto ... nije to bilo koja kula od karata,nego prava ljepotica ...pa "odlazi"... jer u njoj nema topline..tu vise nitko vidljiv ne stanuje...samo pokoji ribar dodje i prodje...




Uploaded with ImageShack.us


Nakon nekih samo par kilometara dolazimo u jednu sasvim drugu vremensku zonu...modernih kuca nabijenih jedna do druge..plazom prepunom suncobrana i ljudi koji nemogu "disati"od vrucine.Sjedimo ispred kafica,hladeci se eiskaffeom,promatrajuci uglavnom "strance"kako se prze na tom zalu ne mareci za stetna zracenja niti za one koji im pokusavaju prodati pecene kukuruze!!??,plasticne slape,"luft-madrace",jos koji slobodni krevet..jer je vrime od godisnjih odmora kad je dobra zarada i dok jos ima ljudi...uf,cijeli taj "susur" i cirkus svake godine u ponavljanim ciklusima umjetno-pravog "zivota",...meni nije donio onaj osjecaj topline kao ona stara mirina. .
Ali sto je tu je...zivim u ovom vremenu i "primjecujem" i jedno i drugo...mozda jedino tako mogu biti dio svega i sa zahvalnoscu voljeti sto sam tu...uzivam promatrajuci.Sjedim ispred kafica sa mojim dragim ljudima i ...vruce je...

U dusi mi je more...