barakokula

U ovoj prici nema naslova.
Neznam kako da oslovim nesto "sasvim posebno" kao sto je moj dozivljaj Rushooke,malog mjesta u Ugandi.
Odjednom se u mom zivotu nakupilo svega i ja se odlucim "otici"negdje gdje jos nikad nisam bila.Dosavsi do zakljucka da je smisao ucenja u zanimanju ili opcenito u zivotu ipak da se to "nauceno"dalje poklanja,odlucih se da cu to moje nauceno pokloniti djeci oboljeloj od Side.
No ,ono sto me zateklo je prica ne samo o djeci nego i o majkama te djece.U sredini gdje nema nikakve industrije,gdje je mogucnost "ucenja" vrlo mala jer je materijalno siromastvo vrlo veliko, jasno je da taj "zacarani krug" ostaje... a u tom krugu je majka nosilac obitelji ."Obitelj" u klasicnom smislu ne postoji,odnosno svu odgovornost za obitelj snosi... zena?!Ona ne smije reci NE! Sve je vrijednije od jedne zene,jedna krava je vise cijenjena od jedne zene.Kad se udaje njen miraz dobiva njen otac,kad zena umre njenu djecu dobiva njena majka i ....tako redom.
Tako jedna zena ima prosjecno deset ili vise djece.Ukolikoj je muskarac obolio od Side i zena je obicno zarazena,a djeca...ta mala ,neduzna stvorenja se vac radjaju bolesna .Kad im umru mama i tata onda su obicno prepusteni sami sebi ili ako imaju srece zavrse u nekoj od "misija"koje se brinu o toj djeci.
Radeci u laboratoriju sam cesto imala tu djecu kao male pacijente.Budu dovedeni u malim grupama na vadjenje krvi i dodjelu lijekova.Po dolasku su bili tako tihi,ne bih niti primjetila da su tu.Umorne oci su promatrale svaki moj pokret ali zacudo niti jedno dijete nije plakalo...niti jedno.To me je jos vise boljelo.Sto pokloniti toj djeci osim smjeska ili njeznog zagrljaja...ah,te glupe lizalice!To je ono sto bismo mi dali nasoj djeci ali ne i njima...Neki su ih pokusavali jesti i sa omotom.Odlucila sam jednostavno biti TU...za njih sam pricala na Runjankore dijalektu, jeziku njihovog plemena...najprije bi me gledali zacudjeno a onda ... smijeh...koja je to bila muzika za moje usi!?Najljepsa!!Ja sam se trudila uvijek nesto pogresno izreci samo da im ponovno cujem smijeh.Villiam,nas laborant bi mi svaki dan napisao nesto novo,sto bih ja onda vrlo "pogresno" izgovarala tako da smo svaki dan imali malu "predstavu" pred nasim laboratorijem.Odrasli bi dolazili vidjeti sto se to dogadja...jer odavno vise nije uobicajeno cuti djecji smijeh.Pogotovo ne smijeh "te"djece.Malim rucicama bi bojazljivo milovali moje ruke,jer je moja boja koze vrlo "smart"..izraz jedne djevojcice za" posebno". Moja duga kosa je bila prava atrakcija jer kod njih nitko nema dugu kosu.Jedva bih osjetila te male rucice koje mi pletu pletenicu ili samo njezno miluju moju kosu . Neznam da li je to bio smijeh ..do suza ..ili samo suze.Plakali bi na rastanku.... i oni ...i ja.Za neke od njih sam osjecala da nece doci slijedeci tjedan i da je to oprostaj zauvijek.
Jedna djevojka se dosla zahvaliti na osjecaju kojeg ce zauvijek nositi sa sobom... sjetila se svoje majke koja je tako milovala kad je bila dijete.A vecina te djece se i ne sjecaju svojih majki,nemaju tih sjecanja da ih je netko volio ili mazio..nadam se jedino da ce iz nasih susreta ponijeti sa sobom sjecanja na nekoga ko cudno prica i drugacije izgleda ali ih je voljela i mazila kao majka!
I opet dolazim do starog saznanja da NISTA sto je u zivotu "zivotno vazno" ne mozemo kupiti novcem...niti u "nasem" niti u "njihovom"svijetu...sto opet znaci da smo svi mi "jedno".
Nakon tih prvih iskustava i nekoliko tisuca pitanja koja su mi se vrtila po glavi mi je samo jedan odgovor na to ...LJUBAV!!