likvidacija talenata

mukarina

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme.
jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće.
mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati.
u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole.
kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše.
mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.



Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.

Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Knjiga je u nakladi kuće AORA izašla iz tiska 26.10.2007.