Liga naroda

ponedjeljak, 30.01.2006.

TREBA LI IZJEDNAČITI FAŠIZAM, NACIZAM I KOMUNIZAM?

Nikako! Iz prostog razloga jer komunizam nikada i nije zaživio. Možemo govoriti o Lenjinizmu, Staljinizmu, Titoizmu, Maoizmu i sličnima, koji su ukrali ideju komunizma da bi se dočepali vlasti! Od komunizma u tim totalitarnim društvima nije bilo ni K! Nacizam i fašizam su u svojoj osnovi bili zločinački, jer su poticali na rasnu netrpeljivost, pogotovo se isticao antisemitizam. Komunizam kao ideja nije nastao u Rusiji, nego su njegovi idejni tvorci, dva masona, Marx i Engels. Ideja komunizma je bila da će on uslijediti tek nakon kapitalizma. On se trebao ostvariti u naprednim zapadnim kapitalističkim državama, a ne u siromašnim zemljama istoka, pogotovo ne u Rusiji. Preduvjet za razvoj ideje komunizma jest totalno sređena država, u kojoj je kapitalizam polako na izmaku, te onda slijedi socijalizam, kojega će na koncu,kao vrhunac naslijediti komunizam. Dakle, komunizam nije nikada zaživo. Zapravo danas se Marxova ideja ostvaruje pod vodstvom Iluminata, malo ekstremnije inačice masona. Dakle, ide se ka novom svjetskom poredku, tj. socijalističkom uređenju, svjetskoj naddržavi. Prije nego što je sišao s vlasti o tome je nešto natuknuo Schröeder, govorio je o demokratskom socijalizmu prema kojem ide EU. Nakon toga će uslijediti komunizam. Toliko o tome. Svi pričaju o nacizmu i fašizmu, a zaboravljaju na još jedan sustav koji je ubio više ljudi nego nacizam, fašizam te ovi kvazi komunistički sustavi, a to je Kapitalizam. Dokazati ću to samo sa jednim argumentom. Nedavno je u našim novinama izašao omaleni članak kako u maloj Aziji na godinu umre 3,ooo,ooo ( tri milijuna ) djece. Tu nisu ubrojani starci i žene. Dakle, svake godine! Oni umiru zbog sustava koji vlada od kada je na vlast došla buržoazija, a to je već mnogo godina. Dakle, ako sada u 21. stoljeću umire 3,ooo,ooo djece, kada su higijenskiuvjeti na jednom višem nivou, kada postoje mnogi ljekovi za razne bolesti koje su prije stotinu godina bile neizlječive, onda se s pravom moramo pitati ako uzmemo 100 godina, pa pomnožimo sa 3,ooo,ooo umrle djece prošle godine, s time da moramo znati da je taj broj bio i mnogo veći prijašnjih godina, a nisu ubrojani ni starci ni žene, onda sami dođite do cifre koliko je ljudi ubio kapitalizam. Što je najtužnije mi ovaj sustav – ubojicu nazivamo vrhunskim dostignućem civilizacije, svi težimo zapadnjačkoj demokraciji, liberalnoj demokraciji i njenom djetetu ubojici – kapitalizmu! Koje smo mi smeće od rase, nema takve vrste živih bića na zemlji ni u svemiru koja bi bila kao mi. Mi smo uistinu jedinstveni, kako se mnogi diće, zaista jesmo, smeće kakvog nema!

pozdrav! tomajuda

- 15:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

Riječ, dvije o teologiji oslobođenja-dokučivom spoju krščanstva i marksizma

kolega napisao post, a ja prenosim dio.
...Pitao sam tada: može li se bez ostatka reći da su oni svećenici i biskupi u Latinskoj Americi, koji su kroz teologiju oslobođenja, razvijajući ideju da pripadnici klera, koji su po katoličkom učenju nezaobilazni posrednici između vjernika i Boga, ne bi trebali brinuti samo o spasu njihovih duša za vječni život, nego i o ovosvjetskoj dobrobiti i pravdi, došli u kontakt i surađivali sa ateističkim, marksističkim revolucionarima, pa i sa revolucionarnim pokretima i gerilskim borbama (u kojima su neki i sudjelovali), da ne spominjemo ilegalne sindikate i štrajkove i druge oblike otpora vlastima, može li se dakle reći da su oni, jednostavno, zli, da su prešli na stranu Sotone tj. moju, dok su s druge strane oni svećenici i biskupi, koji su podržavali fašističke diktatore u toj istoj Latinskoj Americi, na čelu sa papom Ivanom Pavlom II i kardinalom Josephom Ratzingerom, sadašnjim papom Benediktom XVI, ako možda baš i nisu bili sveci, ipak ostali na strani Dobra, na strani moga Brace, koji je eto učio da se ne treba odupirati zlu, i da treba dati "caru carevo a Bogu božje" (što je onda Sveti Pavao još temeljitije razradio, i u doba okrutne vladavine rimskog imperijalizma naučavao da su sve vlasti do Boga)?

Današnji papa, jedan odlučni čovjek kojem ne padaju na pamet neke besmislice kao njegovom prethodniku mlakonji (koji se uiostalom u ovom pitanju posve odlučno postavio, jer je ipak bio konzervativac!), zbog čega sam ga već nekoliko puta pohvalio, koji naravno, ni slučajno, nije marksist (ali bi bilo bolje, da je), nema nikakvih dilema u tom pogledu: fašizam se može tolerirati, ali marksizam ne! On je, bivajući više od dvadeset godina (1981-2005) pročelnik Kongregacije za nauk vjere, faktički drugi najvažniji čovjek u Vatikanu, intenzivno radio na suzbijanju "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi, izričući osude njenih glavnih zastupnika ("Kongregacija za nauk vijere" nekada se naime zvala "Oficij svete inkvizicije").

Oni svećenici, koji su pedesetih i šesdesetih godina prošloga stoljeća bili duboko uznemireni velikim siromaštvom masa i okrutnošću vladajući oligarhija u Latinskoj Americi, počeli su interpretirati kršćansku žudnju za istinom i pravednošću na Vatikanu neprihvatljiv "svjetovan" način.

Nisu se naime ograničili na to da upozoravaju na riječi moga Brace će se, jednog lijepog dana, u raju, "gladni (pravde) nasititi" (Mt, 5:6) a "bogataši teško ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 19:23); nisu se zadovoljili time da bijednicima i potlačenima pričaju o pravdi koja će biti postignuta u nebu, u vječnosti, u onostranosti. Okrenuli su se ovom svijetu i očiglednim nepravdama oko sebe, u koje su i klerici marljivo bili uključeni.

Nisu se ograničili ni na to, da siromahe tješe kako su oni "bliži Bogu", nego su, iz svoje pozicije neminovno privilegijranih na ovome svijetu, tu izlizanu parolu ozbiljno prihvatili, i počeli pažljivo slušati, što im siromasi govore. Umjesto da samo propovijedaju u crkvama i predaju na sveučilištima i seminarima, zalazili su među siromahe u gradu i na selu, izučavali njihovo iskustvo i njihove misli, i učili od njih, da bi ih mogli naučavati.

Promišljaju o tome, koji su izvori trajne bijede širokih masa; i nasuprot letargičnoj kršćanskoj mantri da je ovaj svijet ionako "dolina suza" i da se protiv nepravdi ne isplati boriti, uzimaju sebi za uzor riječi Marije Bogorodice (Eh, koja je to fufa bila! Mnogo bih vam mogao pričati, ali to je jedna druga tema.): "Iskazao je snagu rukom svojom, raspršio ohole u namisli srca njihova. silnike zbacio s prijestolja, i uzvisio neznatne; gladne napunio dobrima, a bogate otpustio prazne" (Lk 1:51-53) i naputak apostola Pavla: "Ta nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta." (Efežanima, 6:12)

Tako oni dolaze u susret sa marksizmom, i neki od njih (uvjereni, da cijelo vrijeme slijede autentični kršćanski poriv!) otvoreno prihvaćaju marksizam kao metodu znanstvene analize svijeta u kojem vlada Kapital, ne prihvaćajući, naravno, ateističke zaključke "historijskog i dijalektičkog materijalizma" (kao što, recimo, da dam usporedbu koja će mnogima biti bliska, mnogi smatraju da je za kršćanina prihvatljivo baviti se jogom kao metodom relaksacije i rekreacije, dok službena crkvena doktrija jogu oštro odbacuje kao dio paganskih rituala).

Oni, umjesto službenog crkvenog "klasnog kompromisa" (socijalno učenje koje je Crkva lansirala krajem XIX. st, kada je uopće prvi put primijetila da postoje nekakvi "socijalni problemi"), počinju prihvaćati nužnost "klasne borbe", stavljajući se na stranu proletera i bezemljaša, i osuđuju privatno vlasništvo u kojem vide izvor zla (što je drastično vidljivo u Latinskoj Americi, gdje veleposjednici vladaju ogromnim područjima, a siromašni seljaci su faktički u položaju kmetova, pa je zemljišna reforma i dalje značajna tema) i prihvaćaju ideal kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kao cilj (podsjećajući, da su i prvotni kršćani živjeli u komunističkom sustavu, kako to prikazuju Djela apostolska, 4:32-35).

Pobunjenici protiv tih nepravdi, čak i ako osobno vjeru odbacuju, slijede autentični kršćanski poriv za pravdom, i Crkva im mora izaći u susret. (Naravno, iz Vatikana su im Wojtila i Ratzinger poručivali da podržavati klasnu borbu znači podržavati nasilje i mržnju među klasama. U drugim slučajevima pak, podržavajući borbe koje joj odgovaraju, Vatikan i biskupi znali su razlikovati borbu za pravdu od nepravednog nasilja, žeđ za pravdom od mržnje.)

U tome su ti svećenici i teolozi, slijedeći svoju osobnu socijalnu svijest i savjest, pozitivno odgovarali na neke težnje, koje su se oblikovale u van-crkvenim, radikalno lijevim pokretima, i jednako tako kao "revizionizam" bile osuđivanje od komunističke centrale u Moskvi. Začetnik teologije oslobođenja, 1960-ih godina, bio je Peruanac Gustavo Gutiérrez, koji je i skovao taj pojam 1972 (njegova knjiga na engleskom: A Theology of Liberation: History, Politics and Salvation, Orbis Books, 1988 ), koji je u svojim teološkim promišljanjima izašao u susret ideolozima Komunističke partije Perua, koji su povezali marksističku sekularnu utopiju komunizma sa kršćanskim milenarizmom, utopijsko-religioznim izrazom socijalnog bunta potlačenih masa od kršćana prvih stoljeća...

- 00:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2006.

Goli Guantanamo


Goli otok kao zatvor za mahom sudionike narodno oslobodilačke borbe(NOB-a) otvoren je nakon sukoba TITA i STALJINA, odnosno rezolucije Informbiroa kojom je iz te internacionalne asocijacije izbačena Jugoslavija. Goli otok bio je samo jedan od radnih logora, zatvora i mučilišta koji su otvarani pretežno na našim manjim otocima, pošto je vrhuška vlasti sakriveno od očiju javnosti odlučila se sukobiti s kritikom unutar partijskog članstva KPJ, time i svakim unutrašnjim neprijateljem. Na kaznu su osuđivani zbog zločina protiv države većinom članovi KPJ i sudionici NOB-a koji su se na bilo koji način suprostavili Titu i rukovodstvu partije, odnosno djelovali protiv njih. Njihovi zločini sastojali su se u tome da su naprosto nešto krivo rekli u razgovoru sa svojim drugovima i suborcima, a ne uistinu djelovali propagandom za Staljina protiv Tita. Ti razgovori na raznim skupovima diljem Jugoslavije praćeni su od strane UDBE(čiji su pripadnici vjerno ispunjavali zadatke, mora se reći, bojeći se i za svoju živu glavu), a naivni i zbunjeni novonastalom situacijom okretanja leđa prijestolnice socijalizma Moskve i dotad bliskih i drugarskih zemalja Jugoslaviji, postali su žrtvama partijske mašinerije koja je eliminirala sve protivnike.
Goli otok bio je mjesto na kojem se uništavala svaka ljudskost, mjesto na kojem se uništavalo čovjekovo tijelo i duša. Muka teškog kamena nikad neće nestati s ramena tih ljudi, a bol mučenja koju su proživljavali prije sudskih procesa na kojima su bili osuđivani većinom izvučenim priznanjima za stvari koje se nisu desile, a za koje je partijski sistem teretio ih, nikad neće izblijediti u njihovim sjećanjima.
Takozvani inforbiroovci služili su kaznu koju nisu zaslužili, nisu se oni borili protiv Jugoslavije i socijalizma, oni su se borili upravo za to tokom borbe protiv okupatora za vrijeme drugog svjetskog rata. Oni su se borili za slobodu, za pravdu, za jednakost, za bratstvo. To na Golom otoku zasigurno nisu doživjeli. Postali su žrtve svojih drugova koji su iskvareni vlašću skrenuli s puta. O svim zbivanjima javnost naravno nije znala gotovo ništa.
Neki će reći da revolucija jede svoju djecu.

Smatram da je ova tema koja vjerno oslikava odnos vlasti i čovjeka vrlo bitna i da o njoj treba povesti diskusiju kako se takve stvari u budućnosti ne bi događale. O Golom otoku postoje mnogi materijali, povjesničarske edukativne knjige, čovjek im treba pristupiti i jednostavno se educirati o toj temi, ako to želi, naravno.

Mišljenja sam da je tema aktualna, pošto se na okupiranom teritoriju Kube javio novi zatvor u kojem se opet uništava čovjek. Guantanamo Bay američki je način borbe s terorizmom i zaštite svojih državnih interesa. Amerika kao «predvodnik slobodnog svijeta i demokracije» mora učiniti sve kako bi štitili prvenstveno slobodu svojih građana, ali i cijelog svijeta.
Tu slobodu štite tamničenjem neprijateljskih boraca, lišavanjem inih gotovo svih ljudskih prava, osim prava na život. Oni su svi od reda osuđeni prije sudskog procesa i zatvoreni prije uhićenja. Guantanamo baca pravo svjetlo na zapadni svijet i uklazuje na koju slobodu misle američki vlastodršci dok tako snažno kliču na svojim propagandnim skupovima. Misle na slobodu kapitala, a ne na ljudsku slobodu. Jasno je da u kapitalističkom svijetu nema mjesta za prednost ljudskosti pred novcem.
«Socijalno osviještena» Europa traži od Amerike preispitivanje američkih sistema borbe protiv terorizma u strahu od revolta europskih građana zbog podataka o tajnim CIA-inim tajnim letovima koji nisu zaobišli teritorije Europe,a u kojima su voženi zatvorenici i prebacivani na ispitivanja(mučenja?!). Europa je shvatila da je i ona upletena u taj svojevrsni zločin koji se odvija na Guantanamu i drugdje i odbija sudjelovati u njemu. Od tih zbivanja prošlo je već neko vrijeme, a čini se sad da su se strasti smirile i kao da se sve već polako zaboravlja. Hoće li Europa zaboraviti?

- 23:52 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

SOCIJALIZAM

Ideja rođena u Francuskoj za vrijeme revolucije. SLOBODA, JEDNAKOST I BRATSTVO! Nadodajmo tu i PRAVDU I PRAVEDNOST. Te krilatice, odnosno možemo reći ideje za sebe, kao dio jedne jedinstvene ideje pod imenom socijalizma. One su međusobno usko povezane, isprepliću se međusobno. Nema slobode bez jednakosti i obratno. Nema slobode bez pravednosti i pravde, kao što ni Jednakosti nema bez pravde i pravednosti, a bratstvo je moguće jedino ako imamo slobodu, i pravdu, i pravednost te na kraju i jednakost. Jednakost , ne u smislu da svi budemo jednaki kaoroboti, ili „ borgovi“, več društvo jedankih mogućnosti. Primjerice da svi imaju jednake uvjete za školovanje, a onda će se u obrazovnom sustavu svaki pojedinac razviti onoliko koliko mu je dano u Duhu. Neko se rodi umno zaosta, netko kao genije, priroda nas čini onakvima kakvi smo, zbog toga ne mogu svi ljudi postići jednako, ali mogu svatko prema svojim mogućnostima izgrađivati društvo, od temelja do vrha. Pravednost i pravda su preduvjeti za ostale tri krilatice ili ideala. No, kako ostvariti pravednost i pravdu u nepravednom društvu, odnosno gledano globalno u nepravednom svijetu. Jesu li pravda i pravednost ikada postojali u ljudskome rodu? Jesu, u prvobitnoj zajednici, kada nije bilo plemena, kada još nije bilo država. Tada su ljudi živjeli zajedno, brinuli su se jedni o drugima, muškarci i jake i sposobne žene su lovile, da bi osigurali hranu starcima, ženama i djeci. Žene su se brinule većinom oko domaćinstva i organizacije života te su vodile brigu oko djece i starijih. Starci su oplemenjivali tu zajednicu mudrošću i iskustvom. Svi su se brinuli jedni o drugima. Briga za druge je zapravo bila briga za sebe. Pomažuči drugima pojedinac je pomagao samome sebi. Kakvo idealno društvo, pravedno jer za nepravdu nisu ni znali. Bilo je to društvo jednakih, svako je pridonosio na način kako je to najbolje. Društvo su izgrađivali svi. Svatko je dao svoj doprinos. Tada su carevali sloboda i bratsvo. Sve to im je omogučila SOLIDARNOST koju je čovjek izgubio putem! Srž SOLIDARNOSTI jest : „ Činite drugima ono što želite da drugi vama čine!“ „ ljubite bližnje svoje!“ da to su riječi Sina Čovjećega. On je pokazao ideal društva jednakosti. Poučio nas je da budemo maleni, da težimo da budemo maleni, a zamislite društvo u kojemu bi svi ljudi težili da budu maleni, da se ne izdižu iznad drugih, jer potreba za izdizanjem na drugima jest potreba za moći, potreba da se vlada drugima, a to je začetak nepravde, nejednakosti i neslobode. Ako jedan vlada nad drugim tu nema jednakosti. Podijeljena odgovornost za razvoj društva, kada svatko zna što mu je činiti za dobrobit društva bez potrebe da mu to netko određuje, to je društvo jednakosti, slobode i pravednosti u kojem se ljudi neophodne jedni prema drugima s pozicije vlasti. Nema onda ni moći u tome društvu, jer moć je proast. Onoga koga moć dohvati, opije ga kao droga, na kraju ga i
uništi. To je društvo socijalizma. Prvobitna zajednica se srušila iznutra, to prvo prasocijalističko društvo. Kada su se počeli međusobno dijeliti, radi zemlje. Počeli su omeđivati tu istu zemlju granicama, više nisu pripadali istoj zajednici, odmetnuli su se od zajedničkog izvora te su nastala plemena s plemenskim vođama, nastale su vladajuće strukture, rodila se moć, o prokleta da je moć. Polako nastale su države, ljudi su se počeli razdavajati, više ne po plemenskoj pripadnosti, već po nacionalnoj osnovi, pripadnosti određenoj državi, a tada su se rodili nacionalizam, ideje o čistokrvnim rasama, čovječanstvo se sve više zaplitalo u novim i novim etiketama, koje si je sam dodijeljivao. Etikete, da od etikete da pripada nekom plemenu, pa savezu, pa na kraju do toga da pripada određenoj državi, a na kraju i strankama ili partijama. Danas imamo podjele na sljedeće etikete: Amerikanac, indijac, Pakistamac, Hrvat, Srbin, Musliman, pa konzervativac, laburist, desničar, ljevičar i bla bla bla. Podjele, podijele i podjele koje vode nejednakosti, nepravednosti, neslobodi i nebratstvu već razjedinjenosti. Multinacionalne kompanije i tajna društva su samo još jedna prića u nizu. Kako ostvariti socijalističko društvo danas, u ovome nepravednome svijetu? To nije uspijelo ni Staljinu i Lenjinu, ni Titu, ni mnogima do dana današnjeg, a zašto? Jer se ne mogu odreći ni oduprijeti moći i vlasti. Oni su se borili da bi svrgnuli svoje političke protivnike kako bi došli na vlast. „ VLAST NARODU“ - moš mislit. Ma daj. Kada su sjeli u udobne fotelje zaboravili su na SLOBODU; JEDNAKOST; BRATSTVO; PRAVDU I PRAVEDNOST. Koncentracijski logori zamijenjeni su gulazima, Golim otocima i sličnim kazamatima. Socijalizam nikada nije ni zaživio. Ni ne može u ovome i ovakvome društvu. Kada bi moglo? Povratkom čovječanstva na početak, jer je tamo i uzrok današnjeg nepravednog puta. Gledajte na to ovako. U zori svoga postanka čovječanstvo se našlo na raskršću s dva puta. Moglo je iči samo jednim. Izabralo je krivi put. Nažalost. Povratak natrag ne znači da se vratimo u spilje i prvobitne nastambe, već zagovaram promijenu svijesti, promijenu naših stavova koje bi trebali približiti onima prvobitnog čovjeka. Pronađimo svijest koju smo izgubjeli davno, jako davno. Učinimo svijet ljepšim mjestom od ovoga u kojem sada živimo. Pitanje je možemo li to? Ostaje nam samo da sanjamo i pokušavamo dokučiti kakav bi svijet bio danas da je čovječanstvo kroćilo onim drugim putem, putem solidarnosti, slobode, jednakosti i bratstva i pravednosti!


napisao kolega tomajuda

- 20:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2006.



Što mislite o tezi da je Guantanamo novi Goli otok?

- 00:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2006.

Utopijske ideje

Ja imam jednu, možda blesavu,ali ipak revolucionarnu ideju koju želim dati na razmatranje ovdje prisutnim anarhistima. Zašto ne bi rušili državu kroz državu? da budem nešto jasniji, zašto ne bi rušili ustav kroz ustavne promjene, odnosno dvotrećinskom parlamentarnom većinom?

- 16:13 - Komentari (46) - Isprintaj - #

Viva Zapata!



«Delegate zero» je novo ime kojim se koristi «vođa» zapatista, općepoznati «Subcommadante Marcos». Novom godinom započela je nova era za meksičke zapatiste koju je započeo krenuvši na turneju Meksikom na crnom motociklu taj karizmatični revolucionar za kojeg se vjeruje da je bio sveučilišni profesor. Izborna je godina za Meksiko u kojem zapatisti imaju veliki utjecaj, ali i potporu u indijanskom narodu. Svjestan toga i meksički predsjednik Fox krenuo je među narod istovremeno pozdravljajući nove inicijative zapatista.

Revolucionarna borba zapatista jedinstvena je u svijetu i ne može se svrstati ni pod koju ideologiju tvrde oni. Ona je izraz stoljetne borbe indijanaca za vlastitu egzistenciju koji su se otkrićem Novog svijeta našli na putu bijelim europskim osvajačima. Kroz pet stoljeća bijeli čovjek sustavno je gazio crvenog čovjeka, otimao mu zemlju, tjerao, potlačivao, iskorištavao i ubijao ga. Došlo je vrijeme da se tome stane na kraj. Miroljubivi i dobronamjerni revolucionari odlučili su izaći iz džungle gdje su se skrivali proteklih godina kad je meksička vlada digla oružje na njih istovremeno dopuštajući raznim paravojnim organizacijama borbu protiv tog osebujnog pokreta. Taj pokret koji se javno protivi neoliberalizmu i globalizaciji, američkom ratu protiv «terorizama» i ekonomskom patronatu i politici MMF-a, Svjetske banke, WTO-a i inih organizacija, bori se na lokalnoj razini, sudjelujući u organiziranju lokalne samouprave (kako mi volimo reći) želeći sačuvati autonomiju indijanskog stanovništva i organizirati život na čim boljoj razini pa takoi sudjeluju u radu zdravstva i sudstva. Kako kažu radi se i na poboljšavanju položaju žena u društvu. Sudjelovali su u promjenama na nacionalnoj razini 2001. godine kad su maršom kroz Meksiko, poznatiji pod imenom Zapatura, napustili svoju regiju Chiapas i krenuli se obratiti kongresu sa svojim zahtjevima i prijedlozima ustavnih promjena. Njihovi prijedlozi su podosta preinačeni, ali ipak se ta cjelokupna zbivanja mogu promatrati kao uspješna, ali ne i konačna. Svoju viziju bolje budućnosti vide u tome da se narodu nužno dopusti sloboda organiziranja i upravljanja, ali i u tome da se prihvati država gdje je potrebna. Zapatisti su u zadnje vrijeme minimalizirali sukobe s vladom koji nisu odgovarali nikome osim njihovim već prije navedenim protivnicima.

Nova strategija zapatista bazira se na ujedinjenju svih raspoloživih snaga za revolucionarnu borbu pa su tako odlučili pružiti ruku «radnicima, seljacima, studentima, učiteljima, zaposlenicima» vjerujući da Indijanci samo tako mogu ostvariti svoje ciljeve. Svi oni zajedno rade na formiranju novog ustava i nove političke kulture. Nova kampanja koja se ovih dana širi Meksikom može se gledati i u tom kontekstu.

«…Toliko smo radikalni da se ne uklapamo u parametere moderne političke znanosti…Ima li čega radikalnijeg od prijedloga da se promijeni svijet?... »

Ne bore se oni za vlast, već za pravdu i slobodu, za drukčiju organizaciju društva i kao takvi zaslužuju našu potporu. Uistinu bi se trebali ogledati na njih, naučiti nešto i eventualno primijeniti to negdje kad za to dođe vrijeme. Kad će za to doći vrijeme? Pa kad mi to sami odlučimo, kad naš narod izađe na ulicu i digne glas protiv nasilnika koji ga svakodnevno gaze.

- 16:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2006.

Ponešto o zapatistima

Na Novu godinu 1994., isti dan kad se počeo primjenjivati sjevernoamerički
sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), u kojem se izmeču ostalog odbijaju priznati prava starosjeditelja na njihovu zemlju, u Chiapasu, najsiromašnijoj meksičkoj regiji, zapatisti objavljuju rat meksičkoj vladi. Iako se očekivalo da će ustanak biti skršen brzo i efikasno, dogodilo se upravo suprotno. Zahvaljujući taktici koju su američki stručnjaci nazvali *netwar*, zapatisti su vrlo brzo popularizirali svoj pokret, tako da je meksičku vojsku dočekalo tisuće aktivista iz cijelog svijeta. *Netwar *se sastoji od toga da* *postoji oko 45.000 *web* stranica povezanih sa zapatistima, a njihovi proglasi izdaju se na 14 jezika.

Njihov glasnogovornik je Subcomandante Marcos, čovjek koji nosi masku i krije svoj identitet. Za sebe kaĹže da nije vođa, nego izvrĹĄitelj duĹžnosti. Iako ga optuĹžuju da je svojom vunenom maskom i neizbjeĹžnom lulom stvorio kult ličnosti, a i novinari ga stalo gnjave spekulacijama oko identiteta,
Marcos kaĹže: Nije bitno tko sam ja, moja je crna maska ogledalo u kojem se ogledaju svi koji se bore za svoja prava . Marcos je homoseksualac iz San Francisca, crnac iz JuĹžne Afrike, azijski imigrant u Europi, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izraelu, Maya Indijanac u Meksiku, Židov u Njemačkoj, Rom u Poljskoj, pacifist u Bosni i Hercegovini, nezaštićena žena koja se podzemnom željeznicom vraća s posla u 10 navečer, seljak bez zemlje, nezaposleni radnik, nezadovoljni student i, naravno, zapatist u planinama.

2001. zapatisti su krenuli u marš u Ciudad de Mexico s ciljem da razgovaraju s predstavnicima kongresa. Dočekalo ih je 100.000 ljudi, a prozapatistički prosvjedi odrĹžavali su se u 130 gradova na pet kontinenata. Kad su zapatisti ušli razgovarati s kongresmenima, Marcos je ostao vani.Ono po čemu je ovaj ustanak različit od svih drugih latinoameričkih revolucija je to što oni nisu došli rušiti državu, nego ponuditi alternativu za nju. Za razliku od pokreta iz šezdesetih, nisu se izolirali od svijeta, nego se otvorili prema njemu. Njihova zajednica organizirana je na demokratski način, o svemu odlučuje vijeće sastavljeno od najstarijih članova i članica. Muškarci i žene su jednaki, izmjenjuju se u obavljanju kućanskih poslova i čuvanju djece. Trećinu vojske čine žene. Zapatisti se ne bore oružjem, nego idejama i riječima. I svima nama poručuju da pokrenemo svoju revoluciju, da se odupremo apatiji i rezignaciji, sivilu svakodnevice i cinizmu.



evo, druže, obećala sam da ću napisati nešto o marcosu, a i vidim da si u
zadnje vrijeme pasivan. nadam se da će ti se svidjeti.
HASTA LA VICTORIA SIEMPRE!
SALUD!
sestra lovel 1984

- 18:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se