Liga naroda

nedjelja, 14.12.2008.

protiv zakona o golf igralištima

Prenosim informacije o hvale vrijednoj inicijativi protiv zakona o gof igralištima:

o prijedlogu zakona


što bi svatko od nas trebao učiniti:


O predloženom Zakonu o golf igralištima saborski će zastupnici glasati u ponedjeljak 15. prosinca 2008. Pošaljite im hitno e-mail, zahtijevajte da odbace prijedlog tog sramotnog zakona:

Poštovani saborski zastupniče, poštovana saborska zastupnice,

Pozivam Vas da glasate protiv Prijedlog zakona o golf igralištima jer
doprinosi devastaciji i privatizaciji poljoprivrenog i šumskog zemljišta
te podilazi invesititorima!

Ime i prezime

Adrese klubova su:

klubhdz@sabor.hr
klubhss@sabor.hr
klubids@sabor.hr
klubnm@sabor.hr
klubnm@sabor.hr
klubsdp@sabor.hr
klubhns@sabor.hr
klubhsls-hsu@sabor.hr
klubhdssb@sabor.hr



svaka čast Zelenoj Istri, udruzi koja se po mom mišljenju, dosljedno bori za zaštitu okoliša, ali i prava svih nas.

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Grčka: Poziv na međunarodnu akciju 20.12.2008.

“We don’t forget, we don’t forgive” - day of international action against state murders, 20.12.2008

Today (Friday), the assembly of the occupied Athens Polytechnic decided to make a callout for European and global-wide actions of resistance in the memory of all assassinated youth, migrants and all those who were strling against the lackeys of the state. Carlo Juliani; the French suburb youths; Alexandros Grigoropoulos and the countless others, all around the world. Our lives do not belong to the states and their assassins! The memory of the assassinated brothers and sisters, friends and comrades stays alive through our strles! We do not forget our brothers and sisters, we do not forgive their murderers. Please translate and spread around this message for a common day of coordinated actions of resistance in as many places around the world as possible.




preuzeto sa indymedia

- 16:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.12.2008.

prosvjed solidarnosti s grčkim anarhistima?

ima li zainteresiranih za sudjelovanje u prosvjedu kojeg bi organizirali po uzoru na ostatak europe?

- 23:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2008.

studentski prosvjedi-Zagreb 5.11.2008.

Prenosim najavu studentskih prosvjeda protiv komercijalizacije školstva. Nekoć je školovanje u Hrvatskoj bilo besplatno. Danas gotovo 60% studenata plaća svoje školovanje. Izađimo na ulice, recimo ne komercijalizaciji. Priključite se svi, i studenti, i bivši studenti, i budući studenti i oni koji to možda nikada neće biti jer si ne mogu priuštiti studiranje.

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 11.03.2008.

nato na referendum

Preplavljen radošću i ispunjen nadom, čast mi je priopćiti svima koji još to nisu imali prilike saznati da je pokrenuta je građanska inicijativa kojoj je cilj raspisivanje referenduma o ulasku Republike Hrvatske u NATO.

Pozivam sve članove Lige Naroda i ostale blogere da se priključe ovoj inicijativi u kojoj će vjerojatno sudjelovati dobar dio civilnog društva u Hrvatskoj.

Ovo je prilika da se građani sakupljanjem potpisa izbore za svoje pravo da sami donesu odluku o ovako važnom pitanju i o svojoj sudbini.

Direktna demokracija na djelu-realnost ili samo daleki san?


NATO na referendum


Vrijeme je da mi odlučimo!

- 21:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

4. ANTI-FA FEST!

NOVO ISTARSKO PODZEMLJE & MONTEPARADISO Vam
sa ponosom predstavljaju:


4.ANTI-FA FEST!!
7.-10.XI.2007.
MMC Rojc-PULA



..4 dana izložbi, predavanja i diskusija, videoprojekcija i glazbe..
za sve informacije slijedite slijedeće linkove:
www.antifa-fest.20m.com -službeni website
www.myspace.com/antifafestpula -festivalski myspace profil
antifa.fest.pula@gmail.com -festivalski kontakt

- 20:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

poziv članovima za priključenje uredništvu

pozivaju se voljni članovi Lige naroda da se priključe radu uredništva radi revitalizacije ove blog komune.
dva preduvjeta koja blogeri moraju ispunjavati su :

a)dugotrajna angažiranost i rad na vlastitom blogu
b)predanost temeljnim postavkama Lige naroda

radi više informacije kontaktirajte me na freedomfighter@net.hr

- 11:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.08.2007.

ALTER-NATO-R



ALTER-NATO-R

PLATFORMA ZA IZGRADNJU MIRA

KAO ALTERNATIVA

PRIKLJUČENJU RH NATO SAVEZU



Zagreb, srpanj 2007.


Centar za mirovne studije priključuje se u javnu raspravu oko potencijalnog pridruženja RH NATO savezu kroz prezentaciju hrvatskoj javnosti dvaju važnih segmenata vezanih uz sigurnosnu politiku RH.
Dosadašnja vladina politika priključenja RH NATO savezu i prateća javna rasprava obilježena je s dva dominantna problema – manjak transparentnosti i nedostatak bilo kakve alternativne politike. Takav nekritičan, pasivan i za javnost nedovoljno otvoren proces odlučivanja i provođenja nacionalne sigurnosne politike smatramo opasnim po kvalitetu i stabilnost demokracije i sigurnost hrvatskog društva.

Svojim sustavnim zagovaračkim djelovanjem CMS tijekom narednih godinu dana namjerava pozitivno utjecati na upravo ta dva problema vezane uz vladine politike priključenja RH NATO savezu, putem dvije ključne inicijative:
1. promocija alternativne sigurnosno-razvojne politike ulasku RH u NATO – ALTER-NATO -R - Platforma za izgradnju mira
2. temeljitog praćenja komunikacijske strategije vlade RH vezane uz proces priključenja RH NATO savezu (NATO WATCH) kontinuiranom analizom medijskih napisa te dokumenata i objava Vlade RH



Zašto nam treba alternativa ulasku Hrvatske u NATO savez?

Stajalište je CMS-a da ulazak RH u NATO savez nije kvalitetno rješenje u kontekstu unutarnjih i vanjskih sigurnosnih i razvojnih izazova s kojima se suočava hrvatsko poslijeratno i još uvijek tranzicijsko društvo. Istodobno, aktualna Vladina politika priključenja nije razmotrila šire značenje i izazove sigurnosti hrvatskoga društva, kao i rizike nedovoljno osmišljenog članstva, obveza i djelovanja RH u NATO savezu.

CMS polazi od šire definicije sigurnosti kao LJUDSKE SIGURNOSTI kojoj je središnji cilj zaštita ljudskih sloboda, prava i prilika za stabilan socio-ekonomski razvoj. „Ljudska sigurnost“ novi je pojam u međunarodnoj sigurnosnoj politici koju promoviraju između ostalih Ujedinjeni narodi kao cjelovitiji odgovor na sigurnosne izazove ere globalizacije, gdje se politički, ekonomski, ekološki i vojni rizici isprepleću, a njihovo sprječavanje ili odvraćanje nemoguće je isključivim djelovanjem država i njihovih vojnih snaga. Stoga smatramo da usko i nedorečeno inzistiranje na ulasku RH u NATO savez neće ukloniti neke od glavnih sigurnosnih izazova hrvatskog društva koji uvelike izviru iz nasljeđa rata i otežane demokratizacije, a to su:
§ slabost funkcioniranja pravne države i unutarnje kontrole državnih institucija pogoduju sistemskoj korupciji, malverzacijama s državnom imovinom i procesom javne nabave, moći organiziranog kriminala (trgovina oružjem, ljudima, drogom), stvaraju plodno tlo za pojavu terorizma, te su glavni razlog općeg osjećaja nesigurnosti građana i građanki
§ unatoč pozitivnim pomacima, civilni nadzor nad represivnim aparatom države (vojska, policija i sigurnosno-obavještajne službe) je i dalje slab, a zlouporabe iz proteklog desetljeća još nisu rasvijetljene
§ poslijeratna područja Hrvatske uvelike zaostaju u socio-ekonomskom razvoju uslijed uništenog gospodarstva, manjka radno sposobnog stanovništva, i slabih društvenih veza temeljenih na povjerenju
§ nedostatno osmišljena i aktivna politika regionalne sigurnosti i razvoja koja bi pridonijela stabilnosti odnosa RH i susjednih država, posebice onih nastalih raspadom SFRJ
§ nerazvijenost kulture različitosti i ljudskih prava te nenasilnog ophođenja sa sukobom što pogoduje ksenofobiji, rasizmu, nacionalizmu, političkom ekstremizmu, a time i ukupnoj nesigurnosti hrvatskog društva
§ opterećenost hrvatskog društva ratnim traumama tijekom 1990-ih ali i onih iz Drugog svjetskog rata što ima za posljedicu krute ideološke podjele, sporo suočavanje s odgovornošću za ratne zločine počinjene na svim stranama te stvara rizike političkog ekstremizma i otpora mirotvornoj regionalnoj politici
§ preopterećenost državne uprave brojnim reformama koje ne prati adekvatno povećanje političke i administrativne kompetencije što rezultira reaktivnim politikama i manjkom inovacije
§ velika ovisnost hrvatskog gospodarstva o turizmu (20% BDP-a) čija je uspješnost izravno uvjetovana sigurnošću zemlje i strategijom održivog razvoja koji se temelji na očuvanju prirode


Dok ulazak, ali isto tako i suradnja RH s NATO savezom može pozitivno utjecati na smanjenje rizika vezanih uz transparentnost i efikasnost rada represivnog aparata (što je i zamjetno tijekom proteklih pet godina sudjelovanja Hrvatske u Partnerstvu za mir), CMS smatra da ulazak u NATO savez sam po sebi ne može utjecati na smanjenje svih ostalih sigurnosnih rizika, koji zahtijevaju mnogo širu, multidimenzionalnu sigurnosno-razvojnu politiku, temeljenu na suradnji s nizom međunarodnih i regionalnih organizacija i asocijacija. Štoviše, ulazak RH u NATO savez tijekom naredne dvije godine, smatramo preuranjenim i kontraproduktivnim, upravo uslijed postojećih unutarnjih i potencijalnih novih vanjskih rizika po sigurnost hrvatskog društva:
§ ne može se očekivati da će povećane prijetnje od međunarodnog terorizma s kojima se suočavaju sve članice NATO saveza pa tako potencijalno i Hrvatska imati protutežu u pravodobnom i naglom porastu učinkovitosti pravne države i represivnog aparata RH.
§ upitna je spremnost hrvatskih državnih institucija (posebice MORH-a) za intenzivno prilagođavanje NATO standardima u preostalom izuzetno kratkom roku od godine i pol dana (posebice s obzirom na nabavu opreme) što bi moglo rezultirati neracionalnim trošenjem javnog proračuna, nekvalitetnim rješenjima te zlouporabama procesa javne nabave.
§ eventualna stradavanja hrvatskih vojnih snaga u vojnim misijama NATO saveza u drugim dijelovima svijeta mogu utjecati na povećanje ksenofobije, pa i nasilja u zemlji i regiji (npr. rizik povećanja antiislamizma u Hrvatskoj i susjednoj B-H).
§ još uvijek krhki mehanizmi zaštite ljudskih prava, kao i manjak civilnog nadzora nad represivnim aparatom mogu rezultirati kršenjima ljudskih prava od strane hrvatskih vojnih snaga i državnih institucija u eventualnim zajedničkim antiterorističkim ili vojnim akcijama NATO saveza što je u protivnosti s temeljnim vrednotama hrvatskih ustavnog poretka (npr. nezakoniti progon potencijalnih terorista).
§ kompleksnost političkih odnosa u NATO savezu koji se suočava s izazovima vlastite transformacije zahtijeva izuzetno razvijene pregovaračke kompetencije svake male zemlje koja pokušava uskladiti svoje članske obveze u NATO savezu s vlastitim specifičnim razvojnim i sigurnosnim prioritetima. Činjenica da su hrvatska ekspertiza u području sigurnosne politike te diplomatski kapaciteti vrlo ograničeni dovodi u pitanje sposobnost kvalitetnog pregovaračkog pozicioniranja RH prilikom ionako vrlo zahtjevnog donošenja odluka u NATO savezu. Pregovarački prostor koji RH ima na raspolaganju kao ni pregovaračka pozicija RH nisu uopće jasne, posebice s obzirom na pitanja koja najviše brinu hrvatske građane – prisutnost vojnih postrojenja i vojnih baza na teritoriju RH, preventivne mjere vezane uz rizik terorizma koji bi mogao oštetiti hrvatski turizam, uvjeti sudjelovanja hrvatskih vojnih snaga u međunarodnim misijama (vojna ili civilna komponenta)


2. ALTER-NATO-R: Platforma za izgradnju mira kao alternativa NATO savezu

Kako bi se RH kvalitetno prevladala svoje sigurnosne izazove Centar za mirovne studije smatra da je nepunih 12 godina nakon završetka rata Hrvatska mora osmisliti svoju sigurnosnu politiku ne kroz što brže priključenje NATO savezu, već putem razvitka i provedbe sveobuhvatne nacionalne Platforme izgradnje mira kojom bi se sigurnosni ciljevi povezali s onim razvojnima te integrirali u niz postojećih javnih politika – od obrazovne, preko gospodarske do međunarodne. Naš prijedlog alternative ulasku u NATO savez temelji se na zajedničkom promišljanju mirovnih aktivista i aktivistica, te predstavnika i predstavnica lokalnih vlasti tijekom protekle tri godine, koje je rezultiralo radnim dokumentom Platforma za izgradnju mira u RH iz prosinca 2005. usvojenim na konferenciji u Vukovaru od strane 60 pojedinaca i organizacija. Na ljeto 2006. Platforma za izgradnju mira postala je zajednička okosnica mrežnog djelovanja dvanaest udruga iz različitih poslijeratnih regija Hrvatske.

U tom pothvatu zalažemo se za otvorenost RH suradnji s nizom međunarodnih sigurnosnih i razvojnih organizacija i saveza, pa tako i s NATO savezom, gdje suradnju tijekom narednog desetljeća prvenstveno vidimo kroz postojeći mehanizam Partnerstva za mir koji se pokazao korisnim u svrhu povećanja transparentnosti i demokratizacije državnog represivnog aparata. Time RH može nastaviti s podizanjem standarda učinkovitosti, transparentnosti i zaštite ljudskih prava unutar svojih vojnih snaga, bez da se obvezuje na doprinos i intenzitet prilagodbi koji su u suprotnosti s vlastitim kapacitetima te nekim sigurnosnim ciljevima. U vanjskoj sigurnosnoj politici zalažemo se za konzistentno poštivanje temeljne ustavne vrednote mirotvorstva te vojnu ulogu RH vidimo prvenstveno kao obrambenu te u sklopu međunarodnog poretka zaštite ljudskih prava koji mora biti glavni kriterij za eventualnu vojnu intervenciju oružanih snaga RH izvan granica zemlje. Uz NATO savez, vidimo i druge međunarodne mreže, institucije i organizacije u kojima bi RH trebala intenzivirati svoje djelovanje, kao što su Međunarodni kazneni sud, Komisija za izgradnju mira, UNDP te Vijeće Europe, Europske komisije i Europskog Parlamenta. Zalažemo se za što skorije priključenje RH u mrežu država članica Human Security Network koja promovira koncept ljudske sigurnosti odnosno povezanost politika socio-ekonomskog razvoja, zaštite ljudskih prava i obrane. Posebno RH mora nastaviti na svim reformama priključenju Europskoj uniji.

Poslijeratni kontekst u kojemu se Hrvatska polako razvija mora biti nova prilika za pozicioniranje RH na međunarodnoj sceni. Držimo da se Hrvatska mora profilirati kao nositeljica mira i razvoja u regiji, gdje će te ciljeve postići na način da surađuje s dominantnim vojnim savezima, a svoj kapacitet usmjeruje u razvoj branda «izgradnje mira». Kao jedan od prvih koraka preporučamo Vladi RH da osnuje Agenciju za izgradnju mira čije će zaduženje biti koordinirati i implementirati zadatke iz Platforme za izgradnju mira, a ujedno će biti i agencija koja dodjeljuje razvojnu pomoć zemljama u svijetu. Posebnu energiju treba usmjeriti na vođenje vanjske politike zemlje, koja će biti ključni mehanizam brandiranja Hrvatske kao zemlje posvećenoj izgradnji mira kroz ljudsku sigurnost za što je posebno povoljno vrijeme prije desetgodišnjice proslave pune mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Uz jačanje vanjske politike, ključno je novac i intelektualne kapacitete usmjeriti na integriranje politika izgradnje mira na unutarnjem planu. Sinergija ovih dviju aktivnosti i provođenja mjera iz Platforme za izgradnju mira podići će razinu unutarnje i vanjske sigurnosti naše zemlje.
Hrvatska će nastaviti suradnju s NATO savezom kroz mehanizam Partnerstva za mir koji će osigurati daljnju demokratizaciju i depolitizaciju hrvatske vojske. Kroz Partnerstvo za mir RH će imati priliku nastaviti i sa demilitarizacijom ne samo svojih snaga već i regije. Upravo u Partnerstvu za mir RH će moći na kvalitetan način doprinijeti i demilitarizaciji regije.
Time RH ni na koji način neće biti vojno marginalizirana, već će zbog specifičnosti svog poslijeratnog razvoja zadržati više manevarskog prostora za kvalitetnije odlučivanje u uključivanje u međunarodne vojne intervencije. Suradnjom kroz Partnerstvo za mir (u kojemu su sada gotovo sve zemlje iz regije) otkloniti će se i bilo koje vojne regionalne prijetnje. Poseban fokus potrebno je usmjeriti na razvoj civilnog djelovanja oružanih snaga (katastrofe, akcije spašavanja i sl.) koje mogu biti dominantna odrednica razvoja oružanih snaga u kontekstu stvaranje branda Hrvatske kao zemlje nositeljice izgradnje mira.
Oružane snage RH ostati će po veličini u okvirima koji su zacrtani prema sadašnjim planovima reforme. Služenje vojnog roka postaje dobrovoljno, a poseban napor se ulaže za kreiranje što kvalitetnije volonterske službe koja bi dugoročneo trebala zamijeniti civilnu službu.



























Platforma za izgradnju mira

Platforma za izgradnju mira nudi smjernice za kratkoročno i dugoročno partnersko djelovanje državnih institucija, lokalnih vlasti te nevladinih aktera na doradi i provedbi niza javnih politika koje smatramo neophodnima za povećanje i održivost unutarnje i vanjske sigurnosti RH. Radi se o obrazovanju, nacionalnoj sigurnosti kroz represivni aparat, regionalnom razvoju, zaštiti i promociji ljudskih i manjinskih prava i vjerskih sloboda, suočavanju s prošlošću, rodnoj ravnopravnosti i promociji kulture javnog dijaloga i demokracije te vanjskoj politici i međunarodnim odnosima. Slijedi pregled ključnih smjernica Platforme za izgradnju mira kojima smatramo mogućim postići viši stupanj razvoja, demokracije i sigurnosti naše zemlje:


Obrazovna politika

- Integriranje obrazovanja za ljudska prava i mir u relevantne obrazovne
predmete te u interdisciplinarne i izvannastavne aktivnosti na svim obrazovnim
razinama od osnovne škole do poslijediplomskih i stručnih studija.
- Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta treba provesti sveobuhvatnu evaluaciju dosadašnje izvedbe programa Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju u osnovnim školama
- analizirati i revidirati školske udžbenike kako bi se ukolnila pristranost u odnosu na nacionalnu povijest, druge narode, kao i u odnosu na rodna i druga manjisnka pitanja te kako bi se uključili dodatni sadržaji vezani uz ljudska prava
- Osigurati da školski sustavi i proces odlučivanja o obrazovanju uzimaju u obzir raznolike lokalne potrebe korisnika, nastavnog osoblja i ustanova, npr. različitost materinjih jezika; ratom narušeno povjerenje, komunikaciju i suradnju; potrebe osoba s invaliditetom; potrebe za kontinuiranim usavršavanjem nastavnika i kapacitiranjem školskih ustanova za promociju kulture nenasilja i suradnje.
- Prilikom decentralizacije obrazovnog sustava koja omogućuje prilagodbu lokalnim potrebama, važno je poduzeti mjere za sprječavanje manjka kapaciteta obrazovnih ustanova u manje razvijenim područjima Hrvatske.
- Povećati financijska sredstva za mirovno obrazovanje i uključiti mirovno obrazovanje u sve nacionalne obrazovne strategije. Problem kontinuiranog financiranja edukacijskih programa odražava se na njihovu kvalitetu i prepoznatljivost. Stoga bi trebalo postići da se iz budžeta lokalnih zajednica (županija i gradova), ali i na nacionalnoj razini izdvajaju sredstva isključivo za edukaciju u izgradnji mira.
- Osigurati pripremu školskih i sveučilišnih nastavnika, odgojitelja i stručnog osoblja za mirovno obrazovanje, što pretpostavlja uključivanje mirovnog obrazovanja u obavezni program stručnog usavršavanja nastavnika i odgojitelja.
- Povećati mogućnosti za verifikaciju neformalnih programa mirovnog obrazovanja na razini države i županija.
- Povećati vidljivost mirovnog obrazovanja u školskom sustavu – npr. uspostavom godišnjih nagrada Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za promociju nenasilja i ljudskih prava koja bi se dodjeljivala osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama.
- Povećati uključivanje roditelja u rad škole te razviti dodatne programe za osvještavanje uloge roditelja u odgojno-obrazovnom procesu. Nužno je ostvariti partnerstvo škole kao institucije, roditelja i učenika u kreiranju i provedbi nastavnog plana i programa.
- Sustavno poticati stvaranje pozitivne slike o pripadnicima nacionalnih manjina te o vrijednosti života u multikulturalnim sredinama.


Suočavanje s prošlošću

- Jačati suradnju između organizacija civilnoga društva na stvaranju preduvjeta za kreiranje politike suočavanja s prošlošću na nacionalnoj i regionalnoj razini.

- Razviti obrazovne programe o učinku nasilnih sukoba na pojedince/ke, zajednice i društvo, o utjecaju traume i koracima prema oporavku.

- Osigurati potrebne preduvjete za osnivanje i kvalitetan rad Memorijalnog-dokumentacijskog centra o Domovinskom ratu i drugih dokumentacijskih centara što uključuje i suzdržavanje od političkog predodređivanja karaktera rata i dosega istraživačkog rada

- Državne institucije trebaju artikulirati nacionalni programe izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću uz potpunu suradnju zainteresiranih strana koje može pridonijeti stvaranju poticajne atmosfere za prorađivanja osobne i kolektivne traume te organiziranje dokumentacijskih centara radi dokumentiranja podataka o svim žrtvama i nestalim u nasilnim sukobima, što će stvoriti preduvjete za obilježavanje svih grobišta i stratišta te davanja pijeteta svim žrtvama bez obzira na strane u sukobu ali i davanje naknada na simboličkoj i adekvatnoj materijalnoj razini žrtvama i obiteljima žrtava .

- Kroz zajedničku strategiju i akcijske planove ministarstava kulture i obrazovanja države trebaju stvoriti mehanizme za poticanje i financiranje povijesnih, etnoloških, antropoloških i kulturoloških istraživanja i publiciranje rezultata istraživanja različitih perspektiva povijesnih događanja kako bi se izbjeglo apsolutiziranje jedne istine ali i uvodilo nove spoznaje u obrazovne programe i udžbeničke sadržaje te promoviralo multikulturalnost u obrazovanju.


- Sustavno i trajno poticati kulturnu produkciju koja potiče suočavanje sa prošlošću kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini kroz mehanizme financiranja iz državnog proračuna

- Sudove koji procesuiraju zločine počinjene u nasilnim sukobima lokalnog i međunarodnog karaktera potrebno je tehnički adekvatno opremiti te stvoriti uvjete za multidisciplinarnu podršku i zaštitu svjedocima na sudu i u njihovim životnim sredinama.
- Kroz sustav formalnog i neformalnog obrazovanja treba uspostaviti programe sustavnog educiranja za civilne inicijative, političke stranke i novinare/ke o važnosti i procesima izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću kako bi se širio prostor za dijalog o različitim istinama u post-konfliktnim, tranzicijskim društvima i propitivala politička odgovornost raznih društvenih aktera u generiranju nasilnih sukoba.
- Preporučujemo nastavak pune suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji jer će to potaknuti proces suočavanja sa prošlošću i procesuiranje ratnih zločina i u domaćim sudovima.



Regionalni razvoj

- Uspostaviti jedinstveni sustav prikupljanja i publiciranja socioekonomskih pokazatelja razvoja poslijeratnih područja koji je dostupan javnosti, a posebice razvojnim agencijama, civilnom društvu i poslovnom sektoru.

- Uspostaviti redoviti monitoring poticajnih mjera države za socioekonomski razvoj poslijeratnih područja kako bi se na vrijeme uočili propusti i problemi, istakli uspjesi i utjecalo na negativnu percepciju razvojnog potencijala ovih područja.

- Osigurati kvote za potpore partnerskim programima i projektima organizacija civilnog društva iz poslijeratnih područja unutar programa potpore Zaklade za razvoj civilnog društva i državnih tijela.

- U formuliranje regionalnih razvojnih planova uključiti predstavnike svih sektora, i lokalnu upravu i samoupravu. U procesu pripreme, planiranja, provedbe i praćenju provedbe javnih politika (nacionalnih strategija) organizacije civilnog društva moraju temeljem javno donesenog sporazuma/ugovora sudjelovati kao priznati i prepoznati partneri državi i njenim institucijama.

- Civilno društvo trebat će se zalagati da se u artikulaciji razvojnih politika eksplicira njihova relevantnost za dugoročnu stabilizaciju, sigurnost i obnovu društvenog tkiva na poslijeratnim područjima, kao i prevenciju potencijalnih društvenih sukoba.

- Civilno društvo treba inzistirati na tome da razvojni planovi vode računa o povećanju društvene kohezije svih dionika zajednice i unapređenju programa koji su orijentirani na socijalnu inkluziju marginaliziranih i osiromašenih grupa.

- Osigurati transparentnost procesa evaluacije dosadašnje provedbe Regionalnih razvojnih planova, u svrhu pravovremenih poboljšanja i prijenosa dobrih iskustava na druge županije.

- Uključivanje inicijativa izgradnje mira u lokalnim zajednicama u razvojne aktivnosti u kojima sudjeluje lokalna samouprava, županije itd. posebice kada se radi o mobiliziranju građana/ki, neformalnoj edukaciji, participativnom planiranju i uključivanju marginaliziranih skupina.

- Kontinuirano ulagati u informiranost građana/ki o razvojnim planovima i inicijativama širom Hrvatske, a posebice na poslijeratnim i nerazvijenim područjima. Pritom je dragocjeno partnerstvo lokalnih vlasti, organizacija civilnog društva i lokalnih medija.

- Unapređenje prekogranične suradnje u prioritetnoj funkciji razvoja lokalne zajednice kroz osiguravanje ekonomskog poticaja. Nužno je uvažavati specifičnosti i različitost potreba regija.

- Kontinuirano zagovarati uključivanje koncepta razvoja zajednice u politiku regionalnog razvoja, te utjecati na koordinaciju raznolikih fondova za društveni i ekonomski razvoj namijenjenih lokalnim zajednicama.

- Poticati unutarnju mobilnost mladog i radno sposobnog stanovništva, a posebice poticati barem privremene migracije iz razvijenih dijelova u poslijeratna područja. Jedan od mogućih programa jest i uspostava Volonterske razvojne službe koja bi potporom države i poslovnog sektora omogućila visokokvalificiranim osobama da godinu dana rade u poslijeratnim područjima, posebice u javnim ustanovama i nevladinim organizacijama, kao i osobama iz poslijeratnih područja da provedu praksu u tvrtkama, javnim ustanovama i nevladinim organizacijama u drugim dijelovima Hrvatske.

- Poticati društveno odgovorne i uspješne tvrtke da se uključe ili same razviju programe poticanja socioekonomskog razvoja poslijeratnih područja, ili dodatnim ulaganjima u svoj dobavljački lanac, ili pak dodatnim inicijativama u zajednici. Suradnja organizacija civilnog društva i poslovnog sektora kroz poticanje održivih mehanizama doniranja naročito vezano uz proces regionalnih operativnih planova (ROP); razvoj zaklada lokalnih zajednica i regija, praćenje učinkovitosti poreznih mjera za poticanje filantropije.

- U javnosti promovirati pozitivne primjere socioekonomskog razvoja poslijeratnih područja, posebice onih utemeljenih na partnerstvu različitih sektora, kako bi se proširio krug podupiratelja i postepeno mijenjala percepcija razvojnih potencijala ovih područja.


Sigurnost

- Pomak s koncepta nacionalne sigurnosti prema konceptu ljudske sigurnosti u kontekstu aktualnih reformi sigurnosnog sustava i demilitarizacije društva

- Odgoditi odluku o što skorijem pristupanju RH NATO savezu

- Pojačati aktivnosti unutar Partnerstva za mir te putem Partnerstva za mir održavati kvalitetne kontakte sa NATO savezom i nastaviti na reformama demokratizacije, profesionalizacije i depolitizacije vojske

- Kroz Partnerstvo za mir raditi na demilitarizaciji regije te pružati pomoć zemljama u regiji za što kvalitetniju reformu vojnog sektora

- Razviti tehnološke i ljudske kapacitete za prevenciju i krizne intervencije ekoloških akcidenata i katastrofa posebice u području očuvanja Jadrana i Mediterana

- Uključivanje RH u Međunarodnu mrežu ljudske sigurnosti te predložiti osnivanje međunarodne Agencije o ljudskoj sugurnosti unutar UN-a sa sjedištem u RH

- Povući vojne trupe RH iz Afganistana i umjesto vojnih snaga oformiti mirovne timove RH koji će raditi na civilnom razvoju Afganistana kroz Agenciju za izgradnju mira i pružanja razvojne novčane i tehničke pomoći

- Služenje vojnog roka postaje dobrovoljno, a poseban napor potrebno je uložiti na kreiranje što kvalitetnije volonterske službe koja bi dugoročne trebala zamijeniti civilnu službu.


- Ojačati suradnju organizacija civilnog društva i programa Policija u zajednici, kako na lokalnoj razini (suradnja, razmjena informacija, medijacija itd.), tako i na nacionalnoj (edukacija policajaca). Usvojiti promjene Zakona o policiji u skladu s najvišim standardima zaštite ljudskih prava.

- Unaprijediti kontrolu nad sigurnosnim službama evaluaciju i poboljšavanje rada Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija

- Sustavno raditi na informiranju o pravima azilanata i zagovarati razumijevanje imigracijske politike prvenstveno kao politike prevencije kršenja ljudskih prava utemeljene na poimanju imigracije kao doprinosa rastu ekonomskog i kulturnog potencijala umjesto trenutno prevladavajućeg poimanja imigracije kao nacionalne ugroze. Osnažiti suradnju organizacija civilnog društva na pitanju imigracijske politike i problema azilanata kako bi se utjecalo na aktualnu državnu politiku.

- Zagovarati šire razumijevanje sigurnosti koje počiva na osobnoj sigurnosti, posebice sigurnosti od fizičkog i psihičkog nasilja. Pritom se preporučuje pozivati na Strategiju nacionalne sigurnosti i tražiti njezinu doradu, sa specifikacijom mjera koje se odnose na ulogu civilnih aktera i unutarnju sigurnost.

- Pripremiti prijedlog uspostave Volonterske razvojne/mirovne službe koja bi iskoristila resurse civilne službe (nakon ukidanja vojnog roka) te, ne temelju četiri nacionalne strategije (Strategija nacionalne sigurnosti, Nacionalnog programa za mlade i buduće Strategije razvoja civilnog društva te Nacionalne strategije regionalnog razvoja) potakla unutarnju mobilnost mladih ljudi iz razvijenih u poslijeratna područja i obratno, te osigurala dodatne kapacitete za programe društvenog razvoja na poslijeratnim područjima. Time bi ova služba izravno pridonijela povećanju unutarnje sigurnosti.

- Promovirati medijacijske službe u zajednici kao važan mehanizam povećanja kapaciteta lokalnih zajednica u konstruktivnom ophođenju sa sukobom, na individualnoj i kolektivnoj razini.

- Kontinuirano pratiti transparentnost sigurnosnih službi putem stalne komunikacije s Vijećem za građanski nadzor sigurnosnih službi te poticanjem javne rasprave.

- Kontinuirano zagovarati civilni nadzor vojske i zagovarati reformne procese koji pridonose potpunoj usklađenosti HV-a s vrednotama Ustava RH.

- Posebice insistirati na isključivo obrambenoj funkciji HV-a te snažnoj edukaciji vojnog osoblja o ljudskim pravima i izgradnji mira.

- Uvažiti i uključiti iskustva stručnjake za izgradnju mira i mirovnih aktivista/ica (iz Hrvatske i drugih zemalja) u pripremu edukaciju za članove i članice misija UNa (i drugih međuvladinih organizacija) u krizna područja.

- Kontinuirano pratiti vanjsku politiku Republike Hrvatske te reagirati na svaki pokazatelj odstupanja od Ustava RH i mirotvornog regionalnog i međunarodnog djelovanja (npr. uključivanje u nelegalne vojne operacije poput okupacije Iraka od strane SAD-a i njezinih saveznika)

- Poticati razmjenu iskustava između onih zemalja čija se sigurnosna politika temelji na konceptu izgradnje mira (primjerice Kanade) i Hrvatske te proučiti iskustva neutralnih zemalja (primjerice Švicarska).


Zaštita i promocija ljudskih i manjinskih prava i vjerskih sloboda

- Dokumentirati netrpeljivošću motiviranu nasilje (zločin iz mržnje) u tijeku protekle godine i pripremiti program prevencije.

- Pratiti i dokumentirati sve vidove povreda ljudskih prava i manjinskih prava i predlagati mjere za edukaciju i prevenciju, te osigurati proračunska sredstva za sustavan monitoring i podršku žrtvama koji provode organizacija za ljudska prava.

- Artikulirati strategiju aktivnog afirmiranja identiteta i integriranja nacionalnih manjina, posebice za one spram kojih postoji velika socijalna distanca (Srbi, Romi..).

- Donijeti dodatnu zakonsku regulativu o financiranju manjinskih emisija u elektronskim medijima, koja će uključivati i kriterije za dodjelu sredstava, kako bi se mogao provesti članak 18. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina

- Određivati brojčanu predstavljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima lokalne uprave i samouprave prema zadnjim biračkim popisima, a ne prema rezultatima popisa stanovništva iz 2001., to jest provesti članak 20. stavka 7. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, te poništiti odluku Vlade HR od 22. 7. 2005 jer je u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

- Osigurati preduvjete za izbor modela obrazovanja na jezicima i pismu nacionalnih manjina, upoznati roditelje s zakonskim mogućnostima obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina, te omogućiti da ravnatelji/ce svih osnovnih i srednjih škola provedu ankete za roditelje kako bi im se omogućio odabir željenog modela obrazovanja i izbor religijskog odgoja (vjeronauka).

- Poboljšati zakonski okvir u skladu s međunarodnim standardima te povećati transparentnost i učinkovitost državnih institucija odgovornih za zaštitu ljudskih prava.

- Promovirati ravnopravnu i proporcionalnu zastupljenost nacionalnih manjina u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjima.

- Osigurati sredstva iz proračuna za monitoring provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te monitoring povratka, te provesti monitoring u suradnji s Vijećima nacionalnih manjina i organizacijama civilnog društva.

- Osigurati poštovanje prava i afirmiranje potreba nacionalnih, etničkih, vjerskih, rodnih, seksualnih i drugih manjina, poput osoba s posebnim potrebama.

- Fokusirati napore na osiguravanja jednakih mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje za najsiromašnije i višestruko diskriminirane grupe, poput Roma.

- Organizirati edukaciju o ljudskih prava i pravima manjina te prevenciji netrpeljivošću motiviranog nasilju za pravosuđe i policiju.

- Pripremati godišnje nacionalne izvještaje o nasilju i zdravlju, na tragu Svjetskog izvještaja o nasilju i zdravlju koga je pripremila Svjetska zdravstvena organizacija.

- Usvojiti strategije za prevenciju i suzbijanje svih oblika nasilja na osobnoj, institucionalnoj i društvenoj razini.


Rodna ravnopravnost

- Osigurati uključivanje Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN – Žene, mir, sigurnost u zakonske i podzakonske akte.

- Kao nadogradnja na dosadašnju suradnju i mirotvorni rad ženskih grupa, cilj je razviti regionalnu platformu za uključivanje rodne perspektive u sve programe prevencije i transformacije sukoba, izgradnje mira kao i društvene obnove na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini. Učinkovita strategija osvještavanja o rodnoj perspektivi rata i rada na izgradnji mira jedan je od preduvjeta održivog mira u cijeloj regiji.

- Putem postojećih komunikacijskih kanala među organizacijama u Hrvatskoj i regiji, promovirati i poduprijeti ženski mirovni aktivizam te rodnu perspektivu izgradnje mira. Ovo uključuje prikupljanje i publiciranje konkretnih doprinosa žena izgradnji mira, analizu lokalnih potreba i izazova, educiranje javnosti putem kampanji, javnih rasprava i medija.

- Potaknuti suradnju Ženske mreže Hrvatske, drugih organizacija civilnog društva te javnih ustanova u Hrvatskoj i regiji radi izrade strategije integracije rodne perspektive u programe izgradnje mira, kao i strategije integracije pitanja vezanih uz izgradnju mira u politiku i aktivnosti promocije rodne ravnopravnosti.

- Zagovarati dodjelu financijskih sredstava iz državnih proračuna za sigurnost i rodnu ravnopravnost za potporu rodno osjetljivom radu na izgradnji mira.

- Zagovarati primjenu Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, naslovljenu Žene, sigurnost, mir te osigura povećanje zastupljenosti žena na svim razinama odlučivanja u nacionalnim, regionalnim i međunarodnim institucijama i mehanizmima za sprečavanje, upravljanje i rješavanje sukoba;

- Zagovarati kazneni progon odgovornih za genocid, zločine protiv čovječanstva, ratne zločine, uključujući one koji se odnose na seksualno nasilje nad ženama i djevojkama.

- Zagovarati da se u programima reintegracije i reparacija uzmu u obzir različite potrebe žena i muškaraca bivših boraca/kinja te da se uzmu u obzir potrebe osoba ovisnih o njima.

- Zagovarati ratifikaciju i primjenu relevantnih međunarodnih konvencija vezanih uz vezu između rodne ravnopravnosti i sigurnosti (ovo se posebice odnosi na borbu protiv organiziranog kriminala – trgovine i eksploatacije žena kojem pogoduje politička i ekonomska nestabilnost ratnih i poratnih područja).

- Educirati pripadnike sigurnosnih službi (policije, tajnih službi, vojske, posebice mirovnih misije) o rodnoj ravnopravnosti.

- Sudjelovati u izradi regionalne strategije rodne ravnopravnosti u kontekstu izgradnje mira i sigurnosne politike.

- Provesti rodnu analizu pozitivnih i negativnih posljedica rata u Hrvatskoj, artikulirati preporuke te ih integrirati u socijalnu i razvojnu politiku.

- Poticati međunarodne organizacije koje rade u ratnim i poslijeratnim područjima da svoje osoblje educiraju o rodnoj ravnopravnosti te provode programe koji pridonose rodnoj ravnopravnosti i afirmiraju ulogu žena u izgradnji mira.



Promocija kulture javnog dijaloga i demokracije

- Promovirati i prakticirati kulturu dijaloga u raspravama unutar civilnoga društva i javnosti uopće.

- Poticati pisanje o toleranciji i izgradnji mira stvaranjem nove nagrade za reportažu, komentar, feljton koji doprinosi izgradnji održivog mira.

- Proširiti edukaciju o ljudskim pravima, izgradnji mira i kulturi nenasilja za novinare i urednike.

- Pratiti rad Vijeća HRTa i predlagati poboljšanja preko predstavnika organizacija civilnog društva.


Vanjska politika i međunarodni odnosi

- Poticanje europskih integracija i međunarodne razmjene u procesima reformi

- Raditi na kreiranju branda «Hrvatska zemlja izgradnje mira»

- Poboljšanje regionalne suradnje u jugoistočnoj Evropi

- Aktivno sudjelovanje u međunarodnim organizacijama i institucijama koje rade na kontroli širenja naoružanja, prevenciji oružanih sukoba i poslijeratnoj izgradnji mira, npr. u sustavu UN-a

- Poboljšanje suradnje s drugim ratom pogođenim zemljama na različitim kontinentima

- Njegovanje međunarodne suradnje, posebice u obrazovanju, kulturi, i gospodarstvu

- Jačanje civilne kompnentne izgradnje mira (multitrack diplomacy, post-konfliktni razvojni programi, razmjena znanja civilno društvo o stručnjaci, hrvatska razvojna agencija)





Centar za mirovne studije




Image Hosted by ImageShack.us


- 16:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.08.2007.

UPS poziva na antiNATO marš

Umaški pokret za slobodu - UPS, u znak mira i otpora, protiv rata i ratnih saveza, poziva Vas na prvi MARŠ ZA MIR - od Buja do Umaga, koji će se održati 18. kolovoza 2007. godine.


31. srpnja 2007

Bez ikakavog referenduma koji bi mogao više-manje ukazati na mišljenje naroda po tom pitanju donesena je odluka da RH uđe u NATO savez. I onda nas uvjeravaju da živimo u demokraciji.

Referendum ili ne, mi i dalje odlučno i nepokolebjivo stojimo na našim antiNATO pozicijama pozivajući se na tradiciju naše regije koja je oduvijek poznata po raznolikosti, toleranciji, suživotu i miroljubivosti. Ali, poznata je i po otporu. Otpor je obilježio cijelu istarsku povijest i nemamo namjeru biti prva generacija koja se predala.

Tijekom dvadeset godina fašizma, naš mu je narod pružao odlučan otpor. Tijekom hladnog rata, naš je narod odbacio moskovski imperijalizam bez da se zato prikloni washingtonskom.

Mi danas ponavljamo:

NE U N.A.T.O.!!!

Ni tada, ni sada, ni nikada!

Zato pozivamo sve vas miroljubive ljude dobre volje da hodate u znak mira i otpora protiv rata i ratnih saveza. 18. kolovoza 2007. iz Buja kreće prvi tradicionalni MARŠ ZA MIR Buje-Umag

Okupljanje:

Trg slobode u Bujama (kod donje crkve) u 15:30 h

Polazak: 16:00 h

Anarhičar/ka?... Komunist/kinja?... Feminist/kinja?... Ekolog/inja? Demokrat/kinja? ... Kršćanin/ka?... Musliman/ka?... Židov/ka?... Ateist/kinja? ... Bijelac/kinja? Crnac/kinja? Azijat/ka? ... Hrvat/ica?... Slovenac/ka?... Talijan/ka? ... Panker/ica?... HipHoper/ica?... Rejver/ica? Roker/ica?... Hipi/jevka? ... Mlad/a?... Star/a? ...

Nije bitno. SVI UJEDINJENI ZA MIR!


izvor: www.ups-umag.org/

- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Monteparadiso hc/punk festival

15. Monteparadiso hc/punk festival!!!!!!
3.-4.8.2007.//Pula
ex-military barracks K.Rojc

petak/friday-3.8.
VRISAK GENERACIJE(serbia)-Oi/street/punkrock
TABULA RASA(italy)-hardcore
BARRAKUDA(croatia)-raw punkrock
SENATA FOX(croatia)-powerviolence/hcpunk
TITO'S BOJS(croatia)-punkrock

subota/saturday-4.8.
CONFLICT(uk)-anarchopunk
ARGIES(argentina)-combat punkrock
MAN MADE FILTH(holland)-crustpunk
BOLESNO GRINJE(croatia)-grindcore
DEAFNESS BY NOISE(croatia)-hardcore
FINAL APPROACH(slovenia)-old school hcpunk
-----------------------------------------------------------------------
for all deep (and deeper) informations write to: info@monteparadiso.hr
or check: http://www.monteparadiso.hr // twiki.pula.org

!!važno!! za distribucije i izdavače..
molim Vas, najavite svoj dolazak najkasnije tjedan dana prije održavanja
festivala i specificirajte šta Vam treba da se to može na vrijeme
pripremiti. Također Vas molim da proslijedite ovu distro obavijest ostalim
zainteresiranima do kojih možda neće stići ovaj cijeli mejl..hvala
prijave na: novo.istarsko.podzemlje@gmail.com ili 091/191-4912(dejo)


!!important!!for distributions and labels..
please, send e-mail on novo.istarsko.podzemlje@gmail.com
if you want to come with your stall. Try to contact us at least 7 days
before start of festival, so we can manage to find place for you on
time...thanx..

.feel free to spread informations about festival!!
.nek mreža urla i dalje.. ;)
cheers! dejo

--
http://www.myspace.com/novoistarskopodzemlje
http://www.n-i-p.20m.com
----------------------
NOVO ISTARSKO PODZEMLJE//Diy platforma//Pula-Croatia

- 21:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

Zapatistički pokret

1. UVOD
Zapatistički pokret kao odgovor siromašnog domorodačkog stanovništva na neoliberalnu globalizaciju javlja se sredinom devedesetih u Meksiku.
Neoliberalizam kao ekonomska doktrina maskimizira ulogu tržišta, samoregulirajućeg mehanizma slobodnog od državnih intervencija, kao glavnog regulatora gotovo svih sfera društvenog života. Dok se moć koncentrira u rukama nekolicine koncept javnog dobra nestaje. Produbljuje se jaz između siromašnih i bogatih, obespravljenih i moćnih.
Neoliberalnim reformama u Meksiku vlada donosi još veći jad i onako siromašnim seljacima od kojih dobar dio čini indijansko stanovištvo, potomci Maja koji su potlačeni još od dolaska Cortesa, već 500 godina. Prošlo je previše vremena odkad je meksička revolucija agrarnim reformama obećala vratiti zemlju starosjediocima i oni se s pravom odlučuju na pobunu kako bi ostvarili svoja prava.
Istog dana kada je stupio na snagu Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) koji je značio jedino daljne pogoršanje položaja seljaka zapatistički pobunjenici u najsiromašnijoj državi Meksika, Chiapasu, objavljuju rat meksičkoj vladi. Zapatistički pokret uskoro svjestan da je pobjeda u konvencionalnom ratovanju nedostižna okreće se informacijskom ratu. Stvara se mreža solidarnosti u cijelom svijetu i međunarodni aktivisti vrše pritiske na meksičku vladu što dovodi do smanjenja vojnih operacija, primirja i prve strateške pobjede Zapatista.
Zapatistički pokret uskoro prerasta iz gerilske pobunjeničke skupine u socijalni pokret. Bori se za prava i autonomiju autohtonog stanovništva koja se ostvaruje kroz modele samoupravljanja i direktne demokracije u autonomnim indijanskim zajednicama. Ti zapatistički organizacijski modeli postaju «izvozni proizvod» kojeg prihvaća svjetski antiglobalistički pokret. Autonomne zajednice postaju protuteža državi jednostavno postojeći kao alternativa. Zapatisti odašilju globalni poziv na revoluciju: » Budite Zapatista gdje god da ste.»
Zbog tog zapatističkog globalnog poziva na revoluciju i zbog mog osobnog slaganja s djelovanjima i nastojanjima Zapatista odabrao sam ovu temu nastojeći dati svoj obol revoluciji oslonivši se više na riječi nego metke.
Obradit ću ovu temu govoreći o djelovanjima Zapatista, njihovim projektima i modelima, uspjesima i neuspjesima stavljajući naravno sve to u povjesno-društveni kontekst. Za razumijevanje pokreta potrebno je poznavati ekonomsku situaciju, narav neoliberalnih reformi, položaj seljaka i stanje prava indijanskog stanovništva u Meksiku.

2. KRONOLOGIJA ZAPATISTIČKOG POKRETA

1. siječnja 1994., na dan kada je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini(North America Free Trade Agreement ili NAFTA) stupio na snagu, Zapatistička vojska narodnog oslobođenja (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional ili EZLN) objavljuje rat meksičkoj vladi, podiže gerilski oružani ustanak i nakratko preuzima kontrolu grada San Cristobal de las Casas, te još pet mjesta u Chiapasu, graničnoj meksičkoj pokrajini.
Slabo naoružana pobunjenička skupina sastavljena većinom od autohtonog indijanskog stanovništva, potomaka Maja, objektivno nije mogla izvojevati velike vojne pobjede. Zapatisti ubrzo shvaćaju da su njihovo najvažnije oružje riječi. Kao ključne ciljeve pobune navode kontrolu zemljišta, izravno političko predstavljanje, te pravo na zaštitu svoje zemlje i kulture.
Izdaju priopćenje u kojem se objašnjava da bi NAFTA, koja je zabranila subvencije starosjedilačkim poljoprivrednim zadrugama, predstavljala «zajedničko pogubljenje» četiri milijuna starosjedilačkih Meksikanaca u Chiapasu, najsiromašnijoj pokrajni u zemlji.
«Mi smo proizvod pet stotina godina borba… ali danas kažemo Ya basta! Što je dosta, dosta je». Pobunjenici su se nazvali Zapatistima, uzevši si ime prema Emilianu Zapati, pogubljenom junaku revolucije 1910. koji se s vojskom seljaka i siromašnih, borio za preraspodjelu zemlje u vlasništvu velikih zemljoposjednika koja se trebala vratiti starosjedilačkom indijanskom stanovništvu.
12. siječnja 1994. Zapatisti prihvaćaju prekid vatre proglašen od strane meksičke vlade. Iako je vojna strana Zapatističkog ustanka vrlo brzo okončana primirjem, Zapatisti stupaju u kontakt s «civilnim društvom» u Meksiku, a ubrzo i s «civilnim društvom» u cijelom svijetu.
Zahtijevaju autonomiju za autohtono stanovništvo, pravdu da se ima pravo na dostojanstven posao i odgovarajuću plaću, slobodu da se organiziraju nezavisno od moćnih i njihovih predstavnika i demokraciju kao pravo da im se vlada pokorava za vrijeme mandata. Iz pobunjeničkog gerilskog pokreta Zapatisti ubrzo evoluiraju u pravi socijalni pokret koji se bori za prava indijanaca i siromašnih u cijelom Meksiku.
Koriste Internet kao taktički medij i odašilju poruke o svojoj borbi i ciljevima cijelom svijetu. Ubrzo stječu podršku različitih nevladinih udruga i međunarodnih aktivista. Kad je ustanak započeo, meksička je vojska bila uvjerena da će moći ugušiti Zapatistički ustanak u bez imalo problema. Poslala je teško naoružanje, oglašavala zračne uzbune, mobilizirala tisuće vojnika. Vladino gušenje ustanka onemogućeno je prisutnošću mnogih međunarodnih aktivista, koji su preplavili čitavi Chiapas.
Meksička je vlada namjeravala omalovažiti cijeli incident kao «lokalni problem», etnički sukob kojega je lako obuzdati. Strateška je pobjeda Zapatista značila promjenu uvjeta: ustrajati na tome da se ono što se događa u Chiapasu ne može otpisati kao ograničena «etnička» borba, da je ona ujedno specifična i univerzalna. Učinili su to tako što kao svoga neprijatelja nisu jasno imenovali samo meksičku državu, nego i niz ekonomskih pravila poznat kao neoliberalizam. Subcomandante (dozapovjednik) Marcos je inzistirao na tome da su siromaštvo i očaj u Chiapasu samo uznapredovala verzija nečeg što se događa diljem svijeta, a to je neoliberalna globalizacija.
9. veljače 1995.meksička se vlada odlučuje na velike vojne akcije kako bi povratila zapatističke teritorije i uhitila vodstvo EZLN-a.
16. veljače 1996. meksička vlada i EZLN potpisuju Sporazume iz San Andreas-a koji su trebali osigurati Zapatistima autonomiju i zemlju. U tim sporazumima se jamče autonomija kao konkretizirano pravo na samoodređenje unutar okvira nacionalne države te se nadalje indijanskom stanovništvu osigurava da samo izabere oblik internog upravljanja u zajednicama i slobodnog odlučivanja u vezi političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog organiziranja.
Unatoč potpisanim sporazumima vlada se nikad nije pridržavala potpisanog za razliku od Zapatista koji ustraju na provođenju sporazuma pa makar jednostranom. Meksički predsjednik Zedillo nikad nije predao sporazum u Kongres, a još manje je poradio na zakonskim promjenama potrebnih za primjenu sporazuma.
Od ožujka do srpnja 1997. dolazi do mnogih ubojstava, otmica i mučenja unutar zapatističkih zajednica. Desničarske paramilitarne skupine, koje uspoređuju s Ku Klux Klan-om, ubile su u Chiapasu više od 800 ljudi. Posebno su napadani gradići i sela koji su se javno proglašavali «autonomnim zajednicama» nezavisnima od vlade. 22. prosinca iste godine u selu Actealu paramilitarna skupina pobila je 45 nenaoružanih ljudi, od kojih su većina bili žene i djeca. Meksička vojska za koju se vjeruje da stoji iza paramilitarnih skupina u Chiapasu dobiva pojačanja, kao odgovor vlade na pojačano nasilje. Masakr u Actealu vlada naime koristi kako bi povećala broj vojnika s kojima želi pokušati uništiti zapatističke «autonomne zajednice».
Važnu ulogu tu igra i SAD koji povećava vojnu pomoć Meksiku sa 4.8 miljuna dolara 1996. na 28 miljuna dolara 1997. Preko 700 meksičkih visokih časnika obučavano je u američkim vojnim bazama od 1983. do 1995. Sva ta vojna pomoć kamuflira se kao pomoć za borbu protiv droge.
2000. dolazi do političkih promjena u Meksiku. Na predsjedničkim izborima pobjeđuje Vincente Fox koji je u predizbornoj kampanji najavljivao da će riješiti zahtjeve Zapatista «za petnaestak minuta». Novi predsjednik nije dolazio iz Institucionalne revolucionarne stranke (PRI) koja je inače dostigla 71 godišnji svjetski rekord u vladanju državom prestigavši Sovjetsku komunističku partiju.
Iako skeptični prema Fox-ovim obećanjima Zapatisti se odlučuju na izlazak iz svoje regije. Nenaoružani kreću u Ciudad de México, kako bi se obratili Kongresu sa svojim zahtjevima za ustavnom reformom i priznanjem prava indijanskog stanovništva. Dvotjedni marš kroz Meksiko dug više od 3000 kilometara, danas poznat kao Zapatura, izaziva veliku pažnju i izraze potpore stanovništva.
Njihovo 24-člano izaslanstvo stiglo je u glavni grad Meksika kako bi zakonodavcima izložilo svoje viđenje rješenja »indijanskog pitanja« - zahtijevajući zakon kojim bi njihova prava bila osigurana.
«Dobar dan, časni Kongrese. Moj glas prenosi vam glas Zapatističke vojske narodnoga oslobođenja«, rekla je u svom govoru pred meksičkim zastupnicima zapovjednica Esther, jedna od vođa zapatističkih pobunjenika.
Pojavljivanje 23 zamaskiranih predstavnika Zapatističke vojske u Kongresu ocijenjeno je kao povijesna prekretnica u odnosima vlasti i pobunjenika koji se bore za ostvarenje većih prava domorodačkoga stanovništva, desetak milijuna meksičkih Indijanaca.
Upadljiv je bio izostanak najpoznatijega zapatističkog vođe i zvijezde svjetskih medija dozapovjednika Marcosa. Njegov nedolazak u Kongres objasnila je Esther, pripadnica naroda Maja, odjevena u bijeli huipil (narodnu nošnju), s cvijećem u ruci i zaštitnim znakom Zapatista - crnom maskom na licu: »Naši su ratnici obavili svoj posao, sad je vrijeme za uvažavanje i dijalog«. Marcos se pojavio tek na kraju višesatnog zasjedanja ispred Kongresa zahvalivši se milijunima Meksikanaca na podršci i najavivši povratak Zapatista u Chiapas.
Predsjednik Fox je, unatoč protivljenju političke elite, javno podržavao njihove zahtjeve i zatražio od Kongresa da donese zakon koji će im zajamčiti sva prava. Predsjednik je već prije oslobodio neke Zapatiste iz zatvora, a povukao je i jedan dio vojnika iz Chiapasa. Fox nije bio nazočan povijesnom činu u Kongresu, ali je pozdravio najavu pobunjenika o uspostavi ponovnoga dijaloga i čestitao »zapatizmu«, izrazivši nadu da »smo sada na čvrstom putu prema mirovnim sporazumima«.
Zapatistički se pokret nakon posjeta Kongresu tada primiruje, barem prividno. Okreću se stvaranju «autonomnih zajednica» i projektima koje će poboljšati život siromašnih i obespravljenih. Intenzivno se radi na organiziranju samoupravljanja u zajednicama, projektima za razvoj zdravstva, školstva i sudova. Kad je o «autonomnim zajednicama» riječ, Marcos je uvjeren da će ovi slobodni prostori, stvoreni ponovnim prisvajanjem zemlje, zajedničkom poljoprivredom, otporom privatizaciji, na kraju stvoriti protutežu državi jednostavno time što će postojati kao alternative.
2004. Zapatisti objavljuju popis uspjeha i neuspjeha zapatističkog pokreta. U svoje uspjehe ubrajaju formiranje lokalnih autonomnih vijeća i svođenje sukoba s vladom na minimum. Neuspješnima se ocjenjuju napori usmjereni prema jačanju poločaja žena, koje su tradicionalno bivale podređene u indijanskim zajednicama.
Ponavljaju protivljenje svog pokreta neoliberalnoj globalizaciji, američkom «ratu protiv terorizma», ekonomskoj politici MMF-a, Svjetske banke te sporazumima o slobodnoj trgovini. Riješenje problema siromašinih vide u autonomiji autohtonog stanovništva koja omogućuje da narod zadrži svoj način uprave, ali i da prihvate državu gdje je ona neophodna.
U lipnju 2005. pokret objavljuje «Šestu deklaraciju iz Lacandonske džungle» u kojem najavljuju promjene u svojoj strategiji. Odlučuju da se Indijanci ujedine s «radnicima, seljacima, studentima, učiteljima, zaposlenicima» u frontu koja će poraditi na formiranju novog Ustava. Odustaju od oružane borbe i kreću u obilazak svih meksičkih država.

3. EMILIANO ZAPATA

Vođa meksičkog seljačkog pokreta za agrarnu reformu u meksičkoj revoluciji, Emiliano Zapata, rođen je 8. kolovoza 1879. godine u mjestu San Miguel Anenecuilco (danas: Anenecuilco de los Zapata) iz ne odveć bogate, ali financijski neovisne obitelji. Ugledan u svom selu Zapata je već s punih 30 godina bio na čelu seoskog obrambenog povjerenstva koje je zastupalo interese sela. S obzirom da su vlasti radile u korist velikih zemljoposjednika, a na štetu seoskog stanovništva, Zapata se ubrzo našao u političkim i revolucionarnim vodama.
Vlasti su često znale seljacima i nasilno oduzimati zemlju, a ne tako rijetko spaljivana su i cijela sela. Seljaci su u takvoj situaciji primorani na oružanu pobunu. Godine 1910. oružani sukob se razbuktava, a Zapata zauzima jednu od ključnih uloga postajući generalom ustaničke vojske koja je sebe nazivala Oslobodilačkom vojskom juga. Pridružio se meksičkom revolucionaru Franciscu Maderi u ustanku protiv diktatora Porfirija Díaza.
Uz oružanu borbu Zapata prihvaća i ideje meksičkog anarhiste Ricardo Flores Magóna. Njegov je utjecaj napose vidljiv u zapatističkom planu agrarne reforme, Planu Ayala, u kojem je tražio preraspodjelu zemlje za domorodačko stanovništvo, ali je još uočljiviji u sloganu Zemlja i sloboda, što je bio naslov najpozatijeg Magónovog djela. Također se upoznaje s djelima anarhista Petera Kropotkina.
Razočaran što Madero ne provodi agrarne reforme, a traži raspuštanje seljačkih gerilskih odreda i razoružanje seljaka Zapata se odbija pokoriti novoj vladi. On zajedno sa svojim istomišljenicima zahtijeva neodložno provođenje agrarne reforme i konfiskaciju one zemlje koja pripada neprijateljima revolucije.
I nakon Maderovog pada 1913. godine i dolaska na vlast diktatora Victoriano Huerta, i kasnije kada je to mjesto preuzeo Venustiano Carranza, Zapata je nastavio boriti se protiv aktualnih vlasti udružen s Panchom Villom. Oni zajedničkim snagama potkraj 1914. godine uspijevaju na kratko osvojiti glavni meksički grad Mexico City. Nakon povlačenja iz glavnog grada u siječnju 1915. godine Zapata godinama uspješno ratuje protiv bolje naoružanog i opremljenog neprijatelja u sjevernom području Meksika.
Na teritoriju koji je bio pod njegovom vlašću seljacima daje zemlju, sukladno planu Ayala i obnavlja revoluciju pod krilaticom Zemlja i sloboda. To je bio akt revolucionarno-antifeudalnog karaktera koji je imao velikog odjeka kako u Meksiku tako i u drugim zemljama Latinske Amerike. Emiliano Zapata s nadom je pozdravio Oktobarsku revoluciju u Rusiji.
Sam Zapata često je nazivan El Tigre (tigar) ili El Tigrillo (tigrić, mali tigar). Njegov je život je bio inspiracija za bezbrojne legende, balade i filmove. Gradovi, ulice i stambene zgrade u Meksiku danas se zovu Zapatinim imenom, a njegov lik nalazi se i na novčanici od 10 meksičkih pesosa. Emiliano Zapata ubijen je 10. travnja 1919. godine iz zasjede u mjestu Chinameca.

4. NEOLIBERALIZAM

Kao pojam neoliberalizam označava skup socijalnih, političkih i ekonomskih ideja o slobodi pojedinca, tržišta, privatnog vlasništva, deregulaciji ili minimalnoj ulozi države. U principu, oslanja se na premise klasičnog ekonomskog liberalizma Adama Smitha (1723.-1790.) i Davida Rikarda (1772.-1823.) s osloncem na koncepciju tržišta koje regulira sve ekonomske djelatnosti uz pomoć ponude i potražnje. Tržište je samoregulirajući mehanizam kojemu nije potrebna intervencija.
Privatno vlasništvo temeljno je vlasništvo i država ga mora štititi. Model ekonomskog društva je tržišno društvo i ekonomija ponude i potražnje. Zahtijeva se ekonomska stabilnost preko monetarizma i stabilnih cijena. Natjecanje i deregulacija izraz su slobodnog tržišnog društva s malim uplivom vlade i države.
Neoliberalizam je pojam kojim se opisuje transformacija kapitalističkog sustava s početkom u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća, dok proces preobrazbe traje i u prvom desetljeću 21. stoljeća. Glavna obilježja su mu reduciranje i otklanjanje državnih regulativa iz ekonomije, smanjenje javne potrošnje, liberalizacija trgovine i financija te privatizacija. Rezultati liberalizacije zapravo se svode na maksimalizaciju uloge tržišta kao glavnog regulatora ne samo ekonomskog života, već gotovo svih sfera društvenog života.
Protagonisti teorije tvrde da se omogućavanjem slobodnog prolaska kapitala, dobara i usluga stvaraju preduvjeti za maksimalizaciju profita i za najveću efikasnost. Takav bi pristup svim državama trebao omogućiti prosperitet i jednaku šansu za uspjeh. Neoliberalizam se temelji na individualizmu, odnosno na uvjerenju da pojedinac prvotno djeluje u cilju vlastitog interesa, pa je stoga glavni zadatak države da mu to omogući, a rezultat je dobrobit i napredak cijelog društva.
Kritika neoliberalizma usmjerena je prema «socijalnim učincima deregulacije». Podrazumijeva kritiku metode privatizacije, ograničavanje vladina uplitanja i fleksibilizaciju radnih mjesta. Drugi aspekt kritike upravljen je protiv tržišnog fundamentalizma koji zanemaruje socijalne potrebe i dovodi do razgradnje socijalne države ili države blagostanja. Kritizira se i ograničavanje demokratskih participacijskih aktivnosti, poradi posvemašnje privatizacije svega postojećeg, zdravstva, školstva, vode, energije, sporta; smanjuju se demokratski kapaciteti odlučivanja o pitanjima općeg dobra koje neoliberalna ideologija transformira u individualno dobro i skrb pojedinca isključivo za samoga sebe.
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća donijele su zaokret u obliku neoliberalne revolucije koju su provodili neokonzervativci britanska premijerka Margaret Thatcher i američki predsjednik Ronald Reagan. Naime, od tada se otvoreno zastupa koncept ekonomske globalizacije s liberalizacijom i deregulacijom diljem kugle zemaljske. Britanska «čelična dama» donosi i moto za neoliberalnu globalizaciju TINA(There is NO Alternative to globalized capitalism) Nema alternative globaliziranom kapitalizmu. Iako treba primijetiti da taj moto nije u duhu liberalne tradicije jer isključuje alternativu ili druge modele tržišnih društava.
Tri najznačajnija događaja u vezi s ekonomskom globalizacijom bili su internacionalizacija trgovine i financija, jačanje moći transnacionalnih korporacija i osnažena uloga međunarodnih ekonomskih institucija kao što su MMF (Međunarodni monetarni fond), Svjetska banka i WTO (Svjetska trgovinska organizacija).
Jedna od izrazito negativnih posljedica neoliberalne globalizacije je komercijalizacija gotovo svih društvenih odnosa. Neoliberalna globalizacija nastoji uspostaviti društvo utemeljeno na fundamentalnom kapitalizmu, a posljedice takvog stremljenja i takve globalizacije zasigurno nisu u interesu i za dobrobit svih. Moć se koncentrira u rukama nekolicine, dok drugi često ostaju obespravljeni. Opasno je to i što koncept javnog dobra tako reći nestaje. Koncepcija individualističke odgovornosti zamjenjuje socijalnu odgovornost što nužno donosi veće socijalne razlike. Produbljivanjem jaza između bogatih i siromašnih, moćnih i obespravljenih, neoliberalna globalizacija donosi novu pobjedu kapitalizmu i čini se, nastupa vrhunac kapitalističkog sustava u svijetu. Ovakav vrhunac ne može potrajati u vječnost i po nekoj logici stvari trebao bi i značiti skori pad kapitalizma.

5. POLOŽAJ SELJAKA U MEKSIKU ODNOSNO CHIAPASU

U Meksiku kao i općenito u Latinskoj Americi položaj indijanskog stanovništva je oduvijek bio usko povezan s položajem seljaka u toj državi. Meksička revolucija koja je temelj modernog Meksika uspostavila je vezu između države i seljaka koji su vodili revoluciju i zbog kojih je revolucija prvenstveno vođena. Predsjednik Lazaro Cardenas(1934-1940) pojačao je ruralnu bazu vlade imenujući seljaštvo jednim od tri glavna nosilaca (uz radništvo i srednju klasu) na koje se oslanja vladajuća stranku, Partido Revolucionario Institucional (Institucionalna revolucionarna stranka, PRI). PRI organizira seljake u organizacije kao što su Confederacion Nacional Campesina (Narodna seljačka federacija) koja funkcionira kao baza podrške vladi.
Pojavivši se sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća neoliberalni zaokret u meksičkoj ekonomiji i politici počinje negativno djelovati na položaj seljaka. U pokušaju oporavka od krize zbog prezaduženosti i pod intenzivnim pritiskom MMF-a i SAD-a, predsjednik Carlos Salinas de Gortari implementira niz neoliberalnih ekonomskih reformi koje su smanjile socijalni kapacitet države i podrezale socijalnu odgovornost koja je povezivala vladajuću stranku sa svojom masovnom konstiturajućom bazom. Neoliberalne promjene su dovele do kraja vladinog investiranja u ekonomiju i također su dovele do niza drugih promjena kao što su liberalizacija trgovine, privatizacija većine javnih poduzeća, smanjenje carina na uvoz s kojima se dotad željelo povećati konkurentnost domaćih proizvođača, ukidanje subvencija seljacima i ukidanje garantiranih cijena otkupa za poljoprivredne proizvode, otvaranje poljoprivrednog sektora stranim ulagačima s ciljem povećanja produktivnosti.
U Chiapasu, državi koja ovisi gotovo samo o poljoprivrednoj prozvodnji, nepogoda liberalizacije je pogoršana kolapsom International Coffee Agreement 1989. kada je cijena kave na svjetskom tržištu pala za 50%. Prosječni dohodak malog uzgajivača kave pao je za 70% između 1989. i 1993. Između 1970. i 1990. postotak stanovništva u Chiapasu koje je radilo na poslovima vezanima za kavu pao je sa 73% na 58%. Prema podacima Svjetske banke, broj stanovnika koji žive ispod crte apsolutnog siromaštva u Meksiku porastao je sa 17% iz 1980. na 23% 1989. Broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu je povećan pak sa 2.5% na čak 7%.
NAFTA predstavlja vrhunac Salinasovog programa ekonomske liberalizacije. Središnja postavka tog sporazuma je ukidanje carina i ograničenja u trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika. Nada koju je pružao taj sporazum za Meksiko bila je vezana za dolazak stranih investitora koji su trebali potaknuti tim trgovinskim sporazumom više i hrabrije investirati u Meksiku koji je pak za ponuditi imao znatno jeftiniju radnu snagu od ostalih država potpisnica NAFTA-e.
Za Meksiko proizvodnja kukuruza je bila jedina osjetljiva postavka NAFTA sporazuma. SAD godišnje prozvede 20 puta više kukuruza od Meksika. Proizvodnja u Meksiku je oko 30% posto skuplja prema nekim podacima nego u SAD-u. Proizvodnja jedne tone kukuruza u Chiapasu zahtjeva do 300 dana rada, meksički prosjek je 8 dana, dok je prosjek u SAD-u 0.15 dana. Očito je da SAD ima veliku prednost u produktivnosti proizvodnje kukuruza i prema postavkama NAFTA-e tržište u Meksiku je snažno izloženo američkom kukuruzu pa dolazi do smanjivanja cijena za meksičke potrošače, ali i prihoda za meskičke proizvođače.
Za 3 milijuna Meksikanaca seljaka koji trenutno proizvode kukuruz na malim nedovoljnim poljima bez mogućnosti navodnjavanja i koji sa svojim obiteljima predstavljaju gotovo četvrtinu svih Meksikanaca, NAFTA zasigurno znači jednu riječ, katastrofu. Ne samo da nema alternativnih zaposlenja na koja mogu prijeći, nego je problem i u tome što je kukuruz, odnosno poljoprivreda, središte života zajednice i predstavlja značajan segment cjelokupnih kultura društvenih zajednica.
Ukidanje članka 27. meksičkog Ustava značilo je konačno pogoršanje položaja meksičkog seljaka. Članak 27. određivao je pravo na temelju kojeg se drži posjed, odnosno zemlja još od kraja Revolucije 1917. Pristup zemljištu bio je pod patronatom vlasti pa su automatski jačale veze između vladajuće PRI i seljaka. Taj članak je obvezao državu na podijelu zemlje na ejidos-e(područje koje je obuhvaćalo pojedinačne parcele i zajednički posjed, a koje se nije moglo prodavati ni iznajmljivati) onima koji su ispunjavali zakonski određene zahtjeve. Ejidosi zajedno s malim brojem «indijanskih zemljišta»(comunidades agrarias) čine gotovo polovicu sve zemlje u Meksiku, iako je većina tla na tom zemljištu slabe kvalitete. U Chiapasu, ejidosi i couminidades agrarias tvore čak 57% svih obradiivih površina, a to je najviši postotak u cijeloj državi. Trećina od tri i pol milijuna stanovnika Chiapasa živi u ejidosima, a većina od dvije tisuće ejidosa i comunidades agrarias je smještena u područjima Lacandonske kišne šume, a ta područja evidentno nisu najpogodnija za održavanje poljoprivredne proizvodnje.

6. ETNIČKI KARAKTER POKRETA

U ožujku 1992. stotine Indijanaca marširaju iz Chiapasa do metropole Ciudad de Mexico kako bi prosvjedovali protiv potlačivanja, korupcije i promjene članka 27. Ustava Meksika. Xi'Nich, «Marš mrava», zauzeo je više od tisuću kilometra prostora u šest tjedana koliko je trajao, a privukao je pažnju i simpatije značajnog djela meksičkog društva. Organizator Xi'Nich-a Jeronimo Hernandez u pismu objavljenom u biltenu Crkve u San Cristobalu kaže: «Zahvaljujući vama prekinuli smo šutnju koja je trajala stoljećima i naš glas je prenesen u viku mrava koja je mogla prijeći zidove nekažnjavanja. Vraćamo se u svoje zajednice s odobrenim manjim zahtjevima. Odgovorili su na naše molbe, ali stoljeća koja su prošla leže na nama, naš posao je dugačak, naš zadatak je ogroman. Danas je otvoren put nade. Pođimo njime zajedno.»
1992. po prvi put meksičko društvo okreće svoj pogled na položaj indijanskog stanovništva. To je bilo izuzetno važno za Zapatiste, jer da se 1994. odigrala 1990. meksičko društvo sigurno ne bi na isti način reagiralo na Zapatistički ustanak. Te četiri godine promjena bile su ključne za promjene koje su tek trebale usljediti. Indijanski identitet i pitanje njihovih prava postaju nezaobilazna točka u političkim rasparavama i dospijevaju u žižu javnosti.
Zapatisti su bili pod snažnim utjecajem međunarodnih i domaćih aktivista za prava domorodaca koji su u EZLN-u vidjeli način da se na pijedestal stave indijanski zahtjevi. U otvorenim pismima oni promiču indijansku inicijativu za mir u Chiapasu i obranu prava indijanskog stanovništva. Mnoge strane nevladine udruge koje su se bavile kršenjima ljudskih prava u Chiapasu ističu zabrinutost za ranjivost domorodačke populacije. Mnogi novinski izvještaji iz Chiapasa naglašavaju indijanski karakter ove pobune. «Naša je vojska», kaže Marcos, «postala sablažnjivo indijanska».
Lacandonska džungla, područje s najvećom podrškom Zapatistima uopće, područje je gdje domorodačka tradicija i jezične zajednice nisu bile netaknute od polovice dvadesetog stoljeća. U zadnjih pedeset godina Lacandon je bio naseljevan različitim jezičnim, vjerskim i etničkim skupinama koje žive pomješane u istim zajednicama, govore mješavinom jezika, a svaka skupina zadržava ponešto iz tradicije zajednica iz kojih su došli.
EZLN nije odmah prihvatio okosnicu pokreta za prava Indijanaca za analiziranje strukturalnih snaga marginalizacije i ugnjetavanja koje će oslobođenje trebati nadvladati. No, unatoč ozbiljnim i stalnim razilaženjima između grupa za indijanska prava u Chiapasu i EZLN-a, zapatistički značajan ulog u političkom pokretu za prava Indijanaca očvrsnut je na Nacionalnoj Demokratskoj Konvenciji (CND) u kolovozu 1994. Jedna od CND-ovih radnih skupina predstavila je dokument: « Indijanski narodi: Prema demokraciji i miru u budućnosti. Šest principa, šest prijedloga». EZLN je prihvatio dokument produbljujući tako svoj politički program i ispunjavajući svoju demokratski program rada etničkim primjesom i uspostavljajući niz konkretnih prijedloga za rješenje problema strukturalnog podređivanja Indijanaca unutar nacije. Ta pozicija je formirala nukleus EZLN-ove političke platforme sljedeće godine u pregovorima o pravima indijanaca koji su doveli do Sporazuma iz San Andreasa.

7. INFORMACIJSKI RAT

Informacijsko je društvo, kaže autor Manuel Castells, specifična forma socijalne organizacije u kojoj generacija, procesiranje i prijenos informacija postaju fundamentalni izvori produktivnosti i moći. Nova društvena paradigma povezuje znanje i informacije s ekonomijom, odnosno kulturu s proizvodnim snagama.
Dva oprečna principa karakteriziraju informacijsko društvo: mreža i identitet. Mreža postaje osnovni organizacijski princip na kojem počivaju različite sfere društva: ekonomija, kultura, politika i dr. Osnovni proces društvene dinamike postaje globalizacija, tako da možemo govoriti o svjetskom sistemu, odnosno razvoju socijalnih mreža koje se protežu po čitavom svijetu.
Nasuprot globalnim informacijskim mrežama stoje pojedinci, socijalni akteri, sa svojim partikularnim identitetima, na osnovi kojih se organiziraju društva, pruža otpor ili pokreću novi socijalni pokreti. Idenititet postaje primarni proces pomoću kojeg akteri definiraju sebe i svijet oko sebe, a temelji se na ograničenosti i isključivosti zadanih kulturnih atributa.
Pojavom kompjuterski posredovane komunikacije i konstelacijom Interneta kao globalne informacijske mreže mijenjaju se odnosi moći u društvu i dolazi do transformacije prirode i konteksta socijalnih konflikata.
Devedeseth godina dolazi do prave eksplozije kompjuterske mreže, tako da danas možemo govoriti o Internetu kao novom masovnom mediju. Omogućen novim informacijskim tehnologijama kibernetski se prostor pojavljuje kao novi prostor socijalne interakcije u kojemu više nema potrebe za fizičkim kontaktima.
Kako okarakteritirati socijalne pokrete u informacijskom dobu? Oni su u najvećoj mjeri proizvod efekata globalizacije, gdje se princip identiteta suprotstavlja globalnom političko-ekonomskom poretku. Produbljen jaz između pojedinaca i njihove participacije u globalnim procesima, ostavlja prostor lokalnih identiteta kao jedino utočište otpora.
Teoretičari novih društvenih pokreta, poput Alaina Tourainea, ističu da se kao reakcija na centralizaciju i sveobuhvatnost naprednih kapitalističkih ekonomija javljaju pokreti koji se bore oko ponovnog zauzimanja životnog prostora, ali bez koherente ideologije ili masovne (klasne) mobilizacije.
Razvoj informacijskog društva i Interneta omogućuje pojavu nove vrste sukoba, informacijskog rata. Tradicionalan pojam rata podrazumijeva otvoren fizički sukob zaraćenih strana, odnosno upotrebu fizičke sile s ciljem materijalnog uništenja protivnika. Nasuprot tome, informacijska paradigma ratovanja podrazumijeva informacijske operacije, bile one fizičko uništenje neprijateljskih informacijskih resursa ili simbolički rat. Novi način ratovanja temelji se na konceptu znanje je moć, o eventualanom ishodu borbe više ne odlučuju masovnost i mobilnost, već količina informacija koju jedna strana posjeduje a druga ne.
1994., nakon što je tadašnji meksički predsjednik Salinas poslao meksičku vojsku u izravni oružani sukob protiv pobunjenika, medijska javnost u Meksiku i cijelom svijetu je odjeknula. Izbjegavajući fizički sukob Zapatisti su se odlučili na drugačiju strategiju: informacijski rat. Taktička upotreba telekomunikacija, videa i kompjutorske komunikacije omogućila je da ta strategija bude efikasna. Uspješno su prenesene slike i misli iz Chiapasa, ali je organizirana i svjetska mreža solidarnih grupa koja je opsjedala meksičku vladu i otežavala upotrebu represivnih mjera. Najvažnije i najaktivnije mreže solidarnosti Zapatista dolazile su iz SAD-a i Kanade, preko modema alternativnih umjetnika i socijalnih aktivista. Zapatisti su odjednom počeli preplavljivati različite web stranice i zajedno s pridruženim socijalnim aktivistima iz čitavog svijeta uspjeli su prisiliti meksičku vladu na pregovore iz kojih su izašli kao pobjednici.
U uskim pojmovima fizičkog konflikta ustanak Zapatista bio je limitiran na teritorij Chiapasa, ali preko njihove sposobnosti da prošire svoj politički doseg putem modernih kompjuterskih mreža, Zapatisti su začeli klicu nove revolucije i putem elektronske komunikacije i elektronskog konflikta odaslali svoju poruku posvuda po svijetu. Danas je Zapatistički ustanak postao idiom taktičke upotrebe novih medija. Ricardo Dominguez, jedan od osnivača Electronic Disturbance Theatra, organizacije koja je potpomagala ustanak u Chiapasu, govori o «elektronskom zapatizmu» kao novom načinu kompjuterskog aktivizma. Manuel Castells Zapatiste naziva prvim «pokretom informacijske gerile».
Subcommandante Marcos je, zajedno sa svojim suborcima iz EZLN-a, odašiljući poruke s laptopa iz Lacandonske džungle u pokrajini Chiapas na jugu Meksika, dobio prvu bitku protiv nosioca ekonomske globalizacije. U rukama disidenata i marginalaca informacije su postale ubojito oružje.
Baš kao što su milijuni hitova i poruka obasipali web stranice i e-mail sandučiće meksičke vlade za vrijeme Zapatističkog ustanka, danas socijalni (h)aktivisti svakodnevno usmjeravaju svoja virtualna oružja protiv vlada, ekonomskih institucija, medija i drugih demona globalnog političko-ekonomskog poretka i tim se putem borba nastavlja dalje.

8. SUBCOMANDANTE MARCOS


Ne poznajući dovoljno zapatistički pokret možemo steći dojam da je Subcomandante Marcos vođa zapatista. Mnogi će pomisliti da je on neki novi Che Guevara, karizmatični i macho revolucionarni vođa s prepoznatljivim izgledom sa svojom crnom vunenom maskom, prodornim očima i lulom.
Zapatisti, međutim poručuju da on nije njihov vođa. On je «samo» dozapovjednik i glasnogovornik EZLN-a. kroz kojeg progovora volja Zapatista. No, svojom poetičnošću i mističnošću on je postao neizostavni zaštitni znak, medijska zvijezda i najprepoznatljiva ikona zapatističkog pokreta. Odbijanjem pokazivanja svojeg lica on potkopava, ali i istovremeno povećava svoju slavu.
Iako ne postoji mnogo dokaza o stvarnom Marcosovom identitetu, najčešće ponavljana legenda koja ga okružuje ide ovako: urbanog marksističkog intelektualca i aktivista Marcosa tražila je država, pa više nije bio siguran u gradovima. Pobjegao je u planine u Chiapasu u jugoistočnom Meksiku, pun revolucionarne retorike i samopouzdanja, da bi tamo preobratio siromašne starosjedilačke mase na ideju oružane revolucije proletarijata protiv buržoazije. Rekao im je da se radnici svijeta moraju ujediniti, a Maje su samo buljili u njega. Rekli su mu da oni nisu radnici, a da, osim toga, zemlja nije vlasništvo, nego srce njihove zajednice. Doživjevši neuspjeh kao marksistički misionar, Marcos uranja u kulturu Maja. Iako nije bio Indijanac postaje nezaobilaznim djelom zapatističkog pokreta.
Marcos kaže onima koji ga traže da on nije vođa, nego je njegova crna maska zrcalo koje odražava svaku od njegovih vlastitih borbi. Veli da je zapatist bilo tko tko se bilo gdje bori protiv nepravde; kaže: «Marcos je homoskesualac u San Franciscu, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Europi, Chicano u San Ysdru, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izrealu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobala, Židov u Njemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Quebecu, pacifist u Bosni, usamljena žena na metrou u 10 sati navečer, seljak bez zemlje, član bande u sirotinjskim četvrtima, nezaposlen radnik, nezadovoljan student te, naravno, zapatist u planinama.»
Kroz Marcosov govor o ciljevima, prijedlozima i postavkama zapatističkog pokreta možemo uistinu mnogo saznati o samom pokretu.
«Ono što uznemiruje Pentagon je to što kad se utipka «Zapatisti» u računalo, ne dolazi se do odgovora koji će reći Moskva ili Havana, Libija, Tripoli, Bosna ili nešto drugo… Ljevica, također navikla na isti način razmišljanja, kaže oni se ne uklapaju nigdje. Ne pada im na pamet da možda postoji nešto novo, nešto o čemu treba reteoretizirati. Oni onda kažu, ti jadni ljudi ne znaju što žele, trebamo im pomoći. Vidio sam to u različitim časopisima, trockista i maoista, svih ortodoksnih ljevičara i svih starih dinosaura koji kažu, EZLN je vrlo dobar i ono što su učinili je isto tako dobro, ali im nedostaje program, pa evo tog programa. Nedostaje im stranka, evo im stranka. Nedostaje im vođa, evo im vođa.»
«Ne želimo da drugi, više ili manje sa desnice, centra ili ljevice, odlučuju umjesto nas. Želimo participirati direktno u odlukama koje se tiču nas, želimo kontrolirati one koji vladaju, bez obzira na političku pripadnost i natjerati ih da «vladaju poslušno». Ne borimo se kako bi preuzeli moć, borimo se za demokraciju, slobodu i pravdu. Naš politički prijedlog je najradikalniji u Meksiku (možda i u svijetu, no još je prerano za reći). Toliko je radikalan da cijeli tradiocionalan politički spektrum(desnica,centar,ljevica) nas kritizira i odlazi od našeg ludila.»
«Ne čini nas oružje radikalnima, nego to čini nova politička praksa koju predlažemo i u koju smo uronjeni zajedno sa tisućama muškaraca i žena u Meksiku i svijetu: stvaranje političke prakse koja ne teži preuzimanju vlasti nego organiziranju društva. Intelektualci i politički vođe, ultradesnice, desnice, centra, ljevice i ultraljevice, domaći i strani, kritiziraju naš prijedlog. Toliko smo radikalni da se ne uklapamo u parametre moderne političke znanosti mi se ne hvalimo…samo ukazujemo na činjenice. Postoji li nešto radikalnije od prijedloga da se promijeni svijet?»

9. POLITIČKA OBILJEŽJA ZAPATISTIČKOG POKRETA

Sami Zapatisti bili su ugrađeni u organizacijsku i ideološku povijest dvadesetogodišnje borbe seljaka u Chiapasu, povezani s marksističkom linijom sedamdesetih, teologijom oslobođenja i revolucionarnim nastojanjima u Srednjoj Americi. Glavni politički raskol na lokalnoj razini se događao između onih kojih su bili za suradnju s vladinim strukturama i rad kroz njih radi postizanja ciljeva i onih koji su odabrali oružanu borbu. U to vrijeme na domaćem, ali i međunarodnom političkom planu «Indijanac» počinje mijenjati dotad korištene «seljak» i «radnik» kao relevantna kategorija u ruralnom političkom organiziranju.
Prve izjave Zapatista identificiraju pokret kao narodni ustanak s neodređenom političkom bazom s zahtjevima za preraspodjelu zemlje. Prva Deklaracija Lacandonske džungle objavljena 2.siječnja 1994. počinje s izjavom «Mi smo proizvod pet stotina godina borbe». Borbe ne samo protiv španjolskih kolonizatora i njegovih nasljednika, nego i protiv sjevernoameričkomg imperijalizma, Francuskog Carstva i diktature Porfiria Diaza iz 19.stoljeća. Prizivaju na sjećanja na Panchu Villu i Emilianu Zapatu koji su bili «siromašni ljudi poput njih» i identificiraju sebe Zapatiste kao «obespravljene».
EZLN prvotno snažno naginje simbolima meksičkog nacionalizma pozicionirajući se kao nasljednik Meksičke revolucije vezujući se tako s politčkim nacionalističkim projektima meksičkih heroja kao što su Hidalgo, Morelos i Vincente Guerro. EZLN objavljuje popis od 11 zahtjeva za : rad, zemlju, stanovanje, hranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, nezavisnost, slobodu, demokraciju, pravdu i mir.
Yvone le Bot autorica knjige o Zapatističkom ustanku koja se temelji na intervjuima sa samim Subcomandante Marcosom, uvjerava da se EZLN nastavlja na tradiciju Che Guevare i socijalističkih revolucionarnih eksperimenata u Nikaragvi i El Salvadoru. Utjecaj iz Centralne Amerike može biti isčitan iz boja koje koristi EZLN, crvene i crne, dalje iz samog imena Vojska narodnog oslobođenja i nadalje iz korištenja jezika socijalizma, klasne borbe i diktature proletarijata koji su na početku oblikovali zapatistički diskurs. Sam Marcos brani koncepcijsku vrijednost historijskog materijalizma i teorije lenjinizma.
Opisujući uvjete u kojima je Zapatistički ustanak nastao kaže: « Za nas je Meksiko neokolonijalna država pod imperijalnom dominacijom SAD-a, a tranzicija kroz demokraciju prema socijalizmu može biti samo ostvarena narodnim oslobođenjem »
Revolucija je bila zamišljena kao ustanak seljaka i radničke klase bazirana kao takva na klasnoj borbi kao okosnici. U prvom tjednu sukoba, jedan zapatistički zapovjednik objasnio je da je vojska nazvana po Zapati radi toga što je on bio vođa seljaka i jedan od onih koji im je htio dati zemlju, ali je kasnije ubijen od strane buržoazije. Marcos kaže da je jedan od neuspjeha pokreta neostvarivanje tješnijih veza s radničkom klasom.
EZLN je ambivalentan u svom samoopisu i kreće se između indijanskog i seljačkog identiteta koji djele zajednički prostor siromaštva i marginaliziranosti. Šestog siječnja 1994. EZLN izdaje obavijest u kojem objašnjava: «Od 1.siječnja naše zapatističke trupe započele su niz političko vojnih akcija kojima je primarni cilj upozoriti meksički narod i ostatak svijeta na mizerne uvjete u kojima miljuni Meksikanaca žive i umiru, pogotovo mi, Indijanci.» Nadalje imenuju demokraciju i slobodu kao nužne komponente boljitka socijalnih i ekonomskih uvjeta obespravljenih.

10. AUTONOMNE ZAJEDNICE

Zapatisti potiču razvoj autonomnih pobunjeničkih samouprava, koje su organizirane od strane ljudi kako bi njima sami gospodarili. Metoda autonomnog upravljanja nije izmišljena od strane EZLN-a kažu oni, nego vuče korjene u stoljećima dugom indijanskom otporu i potječe od njihovog, zapatističkog iskustva. To iskustvo je samopravljanje zajednice. Nitko izvan zajednice ne dolazi kako bi upravljao zajednicom, već ljudi sami odlučuju, dogovorom između njih samih tko vlada i kako, a ako ne slušaju zahtjeve većine uklonjeni su s položaja vlasti i drugi dolaze na njihovo mjesto.
Zapatisti su primijetili da je EZLN, sa svojom političko-vojnom komponentnom, bivao upleten u donošenje odluka koje su trebale bit prepuštene demokratskim civilnim vlastima.
Problem je bio u tome što EZLN ne može biti demokratičan jer je EZLN vojna, hijerahijski strukturirana organizacija. Zapatisti su uvidjeli da nije dobro da su vojni organi uprave iznad, a demokratski ispod. Zaključili su da bi trebalo biti obrnuto, da bi vojska trebala izvršavati demokratska naređenja političke uprave. Iako kako i sami zaključuju bi bilo najbolje da uopće nema vojske, jer uostalom zato i Zapatisti jesu vojnici, kako nikad više ne bi bilo potrebe za vojskom. Tad su započeli odvajanje političko-vojne komponente iz autonomnih demokratskih uprava zapatističkih zajednica. Postupno, odluke koje je prije donašao EZLN prelazile su u područje odlučivanja demokratski izabrane vlasti u selima. Teoretski to je trebalo biti lako ostvarivo, ali Zapatisti su u praksi to teško sproveli u djelo.
Problem je bio u tome što su se godinama prvo pripremali za rat, a kasnije su i godinama bili u samom ratu i u tom razdoblju političko-vojna komponenta u upravi je postala uobičajena za autonomne samouprave.
Vodstvo EZLN-a od tada se ne upliće u civilna pitanja, ali pruža potporu i pomoć demokratski izabranim narodnim vlastima. Također se pridaje pažnja pravilnom informiranju pojedinaca i organizacija iz nacionalnog i međunarodnog civilnog društva u vezi pravedne raspodjele i korištenja njihovih donacija koje Zapatisti primaju iz cijelog svijeta. Zapatisti osiguravaju metodoma rotiranja ljudi na vlasti da se svi nauče upravljanju i odrade svoj dio.
Najupadljivija činjenica vezana za zapatističko samupravljanje upravo je rotacija samih ljudi koji obavljaju dužnosti upravljanja. Prema Marcosu ta rotiranja se događaju svakih 8 do 15 dana, ovisno o regiji. Delegati koji čine «Odbore dobre vlade» (Juntas de buen gobierno) se delegiraju iz «Autonomnih vijeća» (Consejos autonomos).

Cijeli taj proces osmišljen je kako bi se cijela sela naučilo upravljanju. Prednosti su u tome što čim je veći broj ljudi podučenih upravljanju lakše znaju prepoznati i spriječiti prijevare i laži koje mogu doći od strane ljud zaduženih za upravu. Oni koji su upravljani tako mogu kontrolirati one koji upravljaju i osigurati dobrobit za zajednice. Manja je mogućnost pojave korupcije, zato jer «dogovor» samo s jednim čovjekom na poziciji ne omogućuje ništa jer proces rotacije jamči da će za pojavu korupcije trebati korumpirati gotovo sve odrasle ljude u jednoj zajednici.
Zapatisti kažu kako je narod koji ne kontrolira svoje vođe osuđen na porobljavanje, a oni su se borili da budu slobodni, a ne da mjenjaju svoje gospodare svakih 6 godina.
Na području zdravstva autonomne zajednice ne zaustavljaju se na otvaranju novih klinika i ljekarni, koje se otvaraju uz pomoć civilnog društva. Radi se i na obučavanju zdravstvenih djelatnika i promicanju raznih kampanja kojima se ljude nastoji podučiti preventivnoj zdravstvenoj zaštiti. Znantni napori se čine kako bi zdravstvena zaštita ostala besplatna, tako se u nekim klinikama ne naplaćuju ni liječnički savjeti, ljekovi ni operacije, ako je klinika to u mogućnosti.
Zdravstvene ustanove primaju pomoć od različitih domaćih i međunarodnih nevladinih udruga, a u njima često i participiraju svojim radom doktori i medicinske sestre iz istih. Također se uključuju studenti medicine s različitih sveučilišta iz cijelog Meksika koji svoje usluge ne naplaćuju ni pesosa, a često za ljekove izdvajaju od svojih sredstava.
Što se tiče obrazovanja većina napora se usmjerava na gradnju novih škola u područjima kojima nisu postojale škole i poboljšanje obrazovanja u svakom pogledu. Odbori za školstvo u suradnji sa civilnim društvom izdaju priručnike i udžbenike za opismenjavanje stanovništva.

Bitno je i to da se inzistira na uključivanju žena odnosno djevojaka u obrazovanje pošto su one tradicionalno bile uskraćivane na tom pitanju, ali sada im je omogućuno pohađanje škola. Spolna diskriminacija je nažalost još uvijek prisutna na zapatističkim teritorijima usprkos determinarinim akijama i propagiranju ženskih prava od strane zapovjedništva EZLN-a.
Profesori u školama prihvaćaju promjene u školskim programima propisane od «autonomnih vijeća» suprostavljajući se tako meksičkoj vladi. Pismenost i primarno obrazovanje su slabo rasprostranjeni u Chiapasu, ali u nekim regijama postoje čak i autonome srednje škole koje pohađaju i dečki i djevojke. Obrazovanje je besplatno, a odbori za školstvo se trude osigurati olovku i bilježnicu za svakog učenika. Sve to funkcionira u uvjetima siromaštva i neimaštine, tehničkih ograničenja i nedostataka, a i mora se spomenuti da meksička vlada čini sve da zaustavi te autonomne projekte.
Kultura se nastoji obraniti tako da se promoviraju projekti zaštite lokalnih jezika i kulturnog identiteta. U informiranju na različitim zapatističkim radio postajama vijesti se objavljuju na lokalnim jezicima, a osim vijesti i glazbe na tim radio postajama česte su upute muškarcima na poštovanje žena i njihovih prava, a žene su pozivane na organiziranje i zahtjevanje poštivanja njihovih prava.
EZLN pomaže politički, ali i ekonomski autonomne samouprave koje napreduju iako nailaze na teškoće, ali je stanje na tim područjima sada znatno bolje nego na početku pobune u siječnju 1994. Prema izvorima podataka iz same meksičke vlade vidi se da od indijanskih zajednica, jedine koje su napredovale na područjima životnog standarda, bilo u obrazovanju, zdravstvu, prehrani ili stanovanju, su one iz zapatističkih teritorija, kako oni nazivaju područja na kojima su njihova sela. Svi ti napreci bili bi nemogući bez potpore civilnog društva, iz zemlje, ali i iz svijeta. Svi oni koji su im pomogli pretvorili su alterglobalistički moto «drugačiji svijet je moguć» u stvarnost, ali djelima, ne riječima.

11. ŠTO ZAPATISTI ŽELE UČINITI? (Prema 6.Deklaraciji iz Lacandonske džungle)

Ono što oni žele učiniti u Meksiku je postići dogovor sa osobama i organizacijama ljevice, zato jer vjeruju da su baš na ljevici ideje koje se odupiru neoliberalnoj globalizaciji i koje će stvoriti zemlju u kojoj će postojati pravda, demokracija i sloboda za svakoga, a ne kako je sada, gdje pravda postoji samo za bogate, sloboda samo za poslovanje velikih kompanija, a demokracija samo u prekrivanju zidova predizbornim plakatima. Zapatisti vjeruju da samo iz ljevice može izniknut plan borbe koja će spriječiti da njihova domovina, Meksiko, ne umre.
Zajedno s tim osobama i organizacijama ljevice planiraju otići u sve dijelove Meksika gdje postoje siromašni i jednostavni ljudi kao što su oni. Oni im neće govoriti što bi trebali učiniti ili davati im naredbe. Niti će od njih tražiti da glasaju za neke kandidate, pošto znaju da su svi neoliberali. Neće im reći ni da budu poput njih i da ustanu s oružjem. Ono što će učiniti je to da će ih pitati kakvi su im životi, kakva je njihova borba, što misle o njima i što misle da bi trebali učiniti kako ne bi bili poraženi.
Možda postignu dogovor sa onima koji su siromašni i jednostavni kao oni i zajedno se organiziraju u cijeloj zemlji i dogovore zajedničku borbu. Sada je njihova borba usamljena, odvojena od drugih. Možda naprave zajednički program koji će objediniti ono što svi oni žele i kojeg će nazvati «nacionalni program borbe».
U dogovoru s većinom koju će Zapatisti poslušati započet će borbu zajedno sa Indijancima, radnicima, seljacima (campesinosima), studentima, profesorima, ženama, djecom, starima, muškarcima i svim onima koji imaju dobro srce i koji se žele boriti da njihova domovina Meksiko ne ostane uništena i rasprodana.
Deklaracija razjašnjuje da EZLN nema namjeru vraćanja na oružanu borbu, nego najavljuju : «Borbu sa zahtjevom da se donese novi Ustav, novi zakoni koji će uzeti u obzir zahtjeve meksičkog naroda, a koji su: stanovanje, zemlja, rad, hrana, zdravlje, obrazovanje, informacije, kultura, nezavisnost, demokracija, pravda, sloboda i mir. Novi Ustav koji će priznavati ljudska prava i slobode i koji će braniti slabe protiv moćnih.»




Što Zapatisti žele učiniti u svijetu?

Na globalnoj razini važnost pobune u Chiapasu je u tome što je ona pružila inspiraciju i organizacijski model novim generacijama antikapitalističkih aktivista. Njihove riječi i djela se prate daleko izvan Meksika i Zapatisti svjesni toga započinju 6. Deklaraciju pričajući o jačanju novih odnosa i podrške onima koji se bore protiv neoliberalizma diljem zemaljske kugle. To uključuje i slanje pomoći, čak i onima koji se bore u Europi iako su Zapatisti svjesni da zbog svog siromaštva ta pomoć može biti samo simbolična.
Zapatisti poručuju narodima Latinske Amerike da su ponosni što su dio njih, iako samo mali dio. Sjećaju se vrlo dobro kako je na kontinentu zasjalo svjetlo ne toliko davnih godina, svjetlo koje je nosilo ime Ernesta Che Guevare, kao što je prije nosilo ime Simona Bolivara, pošto nekada ljudi uzdižu nečije ime kako bi se znalo da podižu zastavu revolucije.
Zapatisti kažu kubanskom narodu koji već godinama pruža otpor sjeverno američkom imperijalizmu da nije usamljen i da se oni protive američkoj blokadi Kube. (embargo Sjedinjenih Država protiv Kube osuđen je rezolucijama Opće Skupštine 14 puta od 1992.)
Poručuju sjeverno američkom narodu da znaju za jaz između politika njihovih «loših vlada» koje nanose zlo po cijelom svijetu i volje onih Amerikanaca koji se protiv toga bore i solidariziraju se s borbama u drugim zemljama. Kažu Mapuche braći i sestrama u Čileu da prate njihovu borbu i da spremno uče od njih. Zapatisti vide kako venezuelanski narod brani svoj suverenitet i pravo da sami odluče kuda žele ići. Indijanskoj braći i sestrama u Ekvadoru i Boliviji kažu da daju važnu lekciju iz povjesti cijeloj Latinskoj Americi jer sada uistinu zaustavljaju neoliberalnu globalizaciju. Piqueterosima i mladima u Argentini poručuju da ih vole. Onima u Urugvaju koji žele bolju zemlju izražavaju divljenje, Pokretu bezemljaša (Sin tiera) u Brazilu izražavaju poštovanje. Za sve mlade ljude u Latinskoj Americi kažu da čine dobre stvari i da Zaptistima to uljeva veliku nadu.
Pobunjenoj i dostojanstvenoj braći i sestrama iz Socijalne Europe izražavaju potporu. Njihovi veliki pokreti protiv neoliberalizma doista raduju Zapatiste. Pažljivo gledaju njihove oblike organiziranja i metode borbe kako bi što god naučili od njih. Zapatisti kažu da znaju i za one koji se bore u Africi, Aziji i Oceaniji, i da ih zanima učenje i iz njihovih ideja i djela.

12. ZAKLJUČAK

Zapatistički pokret uspijeva u stvaranju autonomije za autohtono stanovništvo i čini dosta na poboljšanju životnih uvjeta u zapatističkim autonomnim zajednicama koje dolaze do najviših dostignuća na poljima zdravstva, školstva i sudstva. Boreći se protiv siromaštva koje je neoliberalno djelovanje meksičkih vlada samo povećalo Zapatisti dolaze na prepreke. Upravo tu im je potrebna pomoć od civilnog društva iz Meksika i cijelog svijeta.
Ono što Zapatisti imaju dati svijetu su metode nehijerahijskog odlučivanja i decentraliziranog organiziranja unutar indijanskih zajednica koje nude odgovore i za nestarosjedilački svijet. Zapatisti stvaraju revoluciju koja omogućuje druge revolucije.
Ovu revoluciju teoretičari antiglobalizma, koji podržavaju narode Chiapasa u njihovoj borbi, skloni su nazvati prvom postmodernom revolucijom koja ucrtava pravce za nove načine borbe.
Sudeći po političkim stremljenjima u Latinskoj Americi, Zapatistima i drugim socijalnim pokretima, zatim po političkim promjenama na cijelom kontinentu, od Nikaragve i Venezuele preko Bolivije do Ekvadora, očito je da narodi koji su osjetili najteže posljedice primjene neoliberalizma na vlastitoj koži traže radikalne promjene u svojim zemljama.
Socijalni jaz koji vlada cijelim kontinentom iziskuje odlučne i hrabre političke poteze koji će anulirati «socijalne učinke deregulacije», ojačati socijalnu državu i nužno poboljšati položaj siromašnih i obespravljenih. Nove politike koje se već provode i nove koje tek treba pokušati provesti, usprkos snažnom otporu sjeverno američkog imperijalizma, donijeti će neki novi ekonomsko politički put. Možda taj put postane «socijalizmom 21.stoljeća», primjenjiv na druge kontinente i druge zemlje, a sigurno je da su lekcije koje će taj «socijalizam 21.stoljeća» naučiti od Zapatista nezaobilazne i izuzetno vrijedne.
Ovaj rad završio bih citatom možda najutjecajnijeg intelektualca današnjice, Noama Chomskya : «Pobuna indijanskih seljaka u Chiapasu je otkriven tračak prema vremenskoj bombi koja čeka da eksplodira.»






13. LITERATURA


1. Dražen Šimleša «Snaga utopije: anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća», Što čitaš?, Zagreb, 2005.

2. Naomi Klein, Ograde i prozori : dopisi s linija fronte spora o globalizaciji. V.B.Z., Zagreb, 2003

3. Anđelko Milardović «Neoliberalna globalizacija», www.cpi.hr/

4. Andrew Flood, www.anarchism.ws

5. Jung Courtney, www.encyclopedia.com

6. Ozren Pupovac «Taktički mediji» , http://diskrepancija.org

7. www.anarkismo.net

8. http://chiapas.mediosindependientes.org

9. www.ezln.otg

10. http://flag.blackened.net/

11. www.zeztainternazional.org

12. www.zmag.org

- 16:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se