Liga naroda

protiv zakona o golf igralištima

Prenosim informacije o hvale vrijednoj inicijativi protiv zakona o gof igralištima:

o prijedlogu zakona


što bi svatko od nas trebao učiniti:

Grčka: Poziv na međunarodnu akciju 20.12.2008.

prosvjed solidarnosti s grčkim anarhistima?

ima li zainteresiranih za sudjelovanje u prosvjedu kojeg bi organizirali po uzoru na ostatak europe?

studentski prosvjedi-Zagreb 5.11.2008.

Prenosim najavu studentskih prosvjeda protiv komercijalizacije školstva. Nekoć je školovanje u Hrvatskoj bilo besplatno. Danas gotovo 60% studenata plaća svoje školovanje. Izađimo na ulice, recimo ne komercijalizaciji. Priključite se svi, i studenti, i bivši studenti, i budući studenti i oni koji to možda nikada neće biti jer si ne mogu priuštiti studiranje.

nato na referendum

Preplavljen radošću i ispunjen nadom, čast mi je priopćiti svima koji još to nisu imali prilike saznati da je pokrenuta je građanska inicijativa kojoj je cilj raspisivanje referenduma o ulasku Republike Hrvatske u NATO.

Pozivam sve članove Lige Naroda i ostale blogere da se priključe ovoj inicijativi u kojoj će vjerojatno sudjelovati dobar dio civilnog društva u Hrvatskoj.

Ovo je prilika da se građani sakupljanjem potpisa izbore za svoje pravo da sami donesu odluku o ovako važnom pitanju i o svojoj sudbini.

Direktna demokracija na djelu-realnost ili samo daleki san?


NATO na referendum

Vrijeme je da mi odlučimo!

4. ANTI-FA FEST!

NOVO ISTARSKO PODZEMLJE & MONTEPARADISO Vam
sa ponosom predstavljaju:

4.ANTI-FA FEST!!
7.-10.XI.2007.
MMC Rojc-PULA


..4 dana izložbi, predavanja i diskusija, videoprojekcija i glazbe..
za sve informacije slijedite slijedeće linkove:
www.antifa-fest.20m.com -službeni website
www.myspace.com/antifafestpula -festivalski myspace profil
antifa.fest.pula@gmail.com -festivalski kontakt

poziv članovima za priključenje uredništvu

pozivaju se voljni članovi Lige naroda da se priključe radu uredništva radi revitalizacije ove blog komune.
dva preduvjeta koja blogeri moraju ispunjavati su :

a)dugotrajna angažiranost i rad na vlastitom blogu
b)predanost temeljnim postavkama Lige naroda

radi više informacije kontaktirajte me na freedomfighter@net.hr

ALTER-NATO-R

UPS poziva na antiNATO marš

Umaški pokret za slobodu - UPS, u znak mira i otpora, protiv rata i ratnih saveza, poziva Vas na prvi MARŠ ZA MIR - od Buja do Umaga, koji će se održati 18. kolovoza 2007. godine.

Monteparadiso hc/punk festival

15. Monteparadiso hc/punk festival!!!!!!
3.-4.8.2007.//Pula
ex-military barracks K.Rojc

petak/friday-3.8.
VRISAK GENERACIJE(serbia)-Oi/street/punkrock
TABULA RASA(italy)-hardcore
BARRAKUDA(croatia)-raw punkrock
SENATA FOX(croatia)-powerviolence/hcpunk
TITO'S BOJS(croatia)-punkrock

subota/saturday-4.8.
CONFLICT(uk)-anarchopunk
ARGIES(argentina)-combat punkrock
MAN MADE FILTH(holland)-crustpunk
BOLESNO GRINJE(croatia)-grindcore
DEAFNESS BY NOISE(croatia)-hardcore
FINAL APPROACH(slovenia)-old school hcpunk
-----------------------------------------------------------------------
for all deep (and deeper) informations write to: info@monteparadiso.hr
or check: http://www.monteparadiso.hr // twiki.pula.org

!!važno!! za distribucije i izdavače..
molim Vas, najavite svoj dolazak najkasnije tjedan dana prije održavanja
festivala i specificirajte šta Vam treba da se to može na vrijeme
pripremiti. Također Vas molim da proslijedite ovu distro obavijest ostalim
zainteresiranima do kojih možda neće stići ovaj cijeli mejl..hvala
prijave na: novo.istarsko.podzemlje@gmail.com ili 091/191-4912(dejo)


!!important!!for distributions and labels..
please, send e-mail on novo.istarsko.podzemlje@gmail.com
if you want to come with your stall. Try to contact us at least 7 days
before start of festival, so we can manage to find place for you on
time...thanx..

.feel free to spread informations about festival!!
.nek mreža urla i dalje.. ;)
cheers! dejo

--
http://www.myspace.com/novoistarskopodzemlje
http://www.n-i-p.20m.com
----------------------
NOVO ISTARSKO PODZEMLJE//Diy platforma//Pula-Croatia

Zapatistički pokret

1. UVOD
Zapatistički pokret kao odgovor siromašnog domorodačkog stanovništva na neoliberalnu globalizaciju javlja se sredinom devedesetih u Meksiku.
Neoliberalizam kao ekonomska doktrina maskimizira ulogu tržišta, samoregulirajućeg mehanizma slobodnog od državnih intervencija, kao glavnog regulatora gotovo svih sfera društvenog života. Dok se moć koncentrira u rukama nekolicine koncept javnog dobra nestaje. Produbljuje se jaz između siromašnih i bogatih, obespravljenih i moćnih.
Neoliberalnim reformama u Meksiku vlada donosi još veći jad i onako siromašnim seljacima od kojih dobar dio čini indijansko stanovištvo, potomci Maja koji su potlačeni još od dolaska Cortesa, već 500 godina. Prošlo je previše vremena odkad je meksička revolucija agrarnim reformama obećala vratiti zemlju starosjediocima i oni se s pravom odlučuju na pobunu kako bi ostvarili svoja prava.
Istog dana kada je stupio na snagu Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) koji je značio jedino daljne pogoršanje položaja seljaka zapatistički pobunjenici u najsiromašnijoj državi Meksika, Chiapasu, objavljuju rat meksičkoj vladi. Zapatistički pokret uskoro svjestan da je pobjeda u konvencionalnom ratovanju nedostižna okreće se informacijskom ratu. Stvara se mreža solidarnosti u cijelom svijetu i međunarodni aktivisti vrše pritiske na meksičku vladu što dovodi do smanjenja vojnih operacija, primirja i prve strateške pobjede Zapatista.
Zapatistički pokret uskoro prerasta iz gerilske pobunjeničke skupine u socijalni pokret. Bori se za prava i autonomiju autohtonog stanovništva koja se ostvaruje kroz modele samoupravljanja i direktne demokracije u autonomnim indijanskim zajednicama. Ti zapatistički organizacijski modeli postaju «izvozni proizvod» kojeg prihvaća svjetski antiglobalistički pokret. Autonomne zajednice postaju protuteža državi jednostavno postojeći kao alternativa. Zapatisti odašilju globalni poziv na revoluciju: » Budite Zapatista gdje god da ste.»
Zbog tog zapatističkog globalnog poziva na revoluciju i zbog mog osobnog slaganja s djelovanjima i nastojanjima Zapatista odabrao sam ovu temu nastojeći dati svoj obol revoluciji oslonivši se više na riječi nego metke.
Obradit ću ovu temu govoreći o djelovanjima Zapatista, njihovim projektima i modelima, uspjesima i neuspjesima stavljajući naravno sve to u povjesno-društveni kontekst. Za razumijevanje pokreta potrebno je poznavati ekonomsku situaciju, narav neoliberalnih reformi, položaj seljaka i stanje prava indijanskog stanovništva u Meksiku.

2. KRONOLOGIJA ZAPATISTIČKOG POKRETA

1. siječnja 1994., na dan kada je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini(North America Free Trade Agreement ili NAFTA) stupio na snagu, Zapatistička vojska narodnog oslobođenja (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional ili EZLN) objavljuje rat meksičkoj vladi, podiže gerilski oružani ustanak i nakratko preuzima kontrolu grada San Cristobal de las Casas, te još pet mjesta u Chiapasu, graničnoj meksičkoj pokrajini.
Slabo naoružana pobunjenička skupina sastavljena većinom od autohtonog indijanskog stanovništva, potomaka Maja, objektivno nije mogla izvojevati velike vojne pobjede. Zapatisti ubrzo shvaćaju da su njihovo najvažnije oružje riječi. Kao ključne ciljeve pobune navode kontrolu zemljišta, izravno političko predstavljanje, te pravo na zaštitu svoje zemlje i kulture.
Izdaju priopćenje u kojem se objašnjava da bi NAFTA, koja je zabranila subvencije starosjedilačkim poljoprivrednim zadrugama, predstavljala «zajedničko pogubljenje» četiri milijuna starosjedilačkih Meksikanaca u Chiapasu, najsiromašnijoj pokrajni u zemlji.
«Mi smo proizvod pet stotina godina borba… ali danas kažemo Ya basta! Što je dosta, dosta je». Pobunjenici su se nazvali Zapatistima, uzevši si ime prema Emilianu Zapati, pogubljenom junaku revolucije 1910. koji se s vojskom seljaka i siromašnih, borio za preraspodjelu zemlje u vlasništvu velikih zemljoposjednika koja se trebala vratiti starosjedilačkom indijanskom stanovništvu.
12. siječnja 1994. Zapatisti prihvaćaju prekid vatre proglašen od strane meksičke vlade. Iako je vojna strana Zapatističkog ustanka vrlo brzo okončana primirjem, Zapatisti stupaju u kontakt s «civilnim društvom» u Meksiku, a ubrzo i s «civilnim društvom» u cijelom svijetu.
Zahtijevaju autonomiju za autohtono stanovništvo, pravdu da se ima pravo na dostojanstven posao i odgovarajuću plaću, slobodu da se organiziraju nezavisno od moćnih i njihovih predstavnika i demokraciju kao pravo da im se vlada pokorava za vrijeme mandata. Iz pobunjeničkog gerilskog pokreta Zapatisti ubrzo evoluiraju u pravi socijalni pokret koji se bori za prava indijanaca i siromašnih u cijelom Meksiku.
Koriste Internet kao taktički medij i odašilju poruke o svojoj borbi i ciljevima cijelom svijetu. Ubrzo stječu podršku različitih nevladinih udruga i međunarodnih aktivista. Kad je ustanak započeo, meksička je vojska bila uvjerena da će moći ugušiti Zapatistički ustanak u bez imalo problema. Poslala je teško naoružanje, oglašavala zračne uzbune, mobilizirala tisuće vojnika. Vladino gušenje ustanka onemogućeno je prisutnošću mnogih međunarodnih aktivista, koji su preplavili čitavi Chiapas.
Meksička je vlada namjeravala omalovažiti cijeli incident kao «lokalni problem», etnički sukob kojega je lako obuzdati. Strateška je pobjeda Zapatista značila promjenu uvjeta: ustrajati na tome da se ono što se događa u Chiapasu ne može otpisati kao ograničena «etnička» borba, da je ona ujedno specifična i univerzalna. Učinili su to tako što kao svoga neprijatelja nisu jasno imenovali samo meksičku državu, nego i niz ekonomskih pravila poznat kao neoliberalizam. Subcomandante (dozapovjednik) Marcos je inzistirao na tome da su siromaštvo i očaj u Chiapasu samo uznapredovala verzija nečeg što se događa diljem svijeta, a to je neoliberalna globalizacija.
9. veljače 1995.meksička se vlada odlučuje na velike vojne akcije kako bi povratila zapatističke teritorije i uhitila vodstvo EZLN-a.
16. veljače 1996. meksička vlada i EZLN potpisuju Sporazume iz San Andreas-a koji su trebali osigurati Zapatistima autonomiju i zemlju. U tim sporazumima se jamče autonomija kao konkretizirano pravo na samoodređenje unutar okvira nacionalne države te se nadalje indijanskom stanovništvu osigurava da samo izabere oblik internog upravljanja u zajednicama i slobodnog odlučivanja u vezi političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog organiziranja.
Unatoč potpisanim sporazumima vlada se nikad nije pridržavala potpisanog za razliku od Zapatista koji ustraju na provođenju sporazuma pa makar jednostranom. Meksički predsjednik Zedillo nikad nije predao sporazum u Kongres, a još manje je poradio na zakonskim promjenama potrebnih za primjenu sporazuma.
Od ožujka do srpnja 1997. dolazi do mnogih ubojstava, otmica i mučenja unutar zapatističkih zajednica. Desničarske paramilitarne skupine, koje uspoređuju s Ku Klux Klan-om, ubile su u Chiapasu više od 800 ljudi. Posebno su napadani gradići i sela koji su se javno proglašavali «autonomnim zajednicama» nezavisnima od vlade. 22. prosinca iste godine u selu Actealu paramilitarna skupina pobila je 45 nenaoružanih ljudi, od kojih su većina bili žene i djeca. Meksička vojska za koju se vjeruje da stoji iza paramilitarnih skupina u Chiapasu dobiva pojačanja, kao odgovor vlade na pojačano nasilje. Masakr u Actealu vlada naime koristi kako bi povećala broj vojnika s kojima želi pokušati uništiti zapatističke «autonomne zajednice».
Važnu ulogu tu igra i SAD koji povećava vojnu pomoć Meksiku sa 4.8 miljuna dolara 1996. na 28 miljuna dolara 1997. Preko 700 meksičkih visokih časnika obučavano je u američkim vojnim bazama od 1983. do 1995. Sva ta vojna pomoć kamuflira se kao pomoć za borbu protiv droge.
2000. dolazi do političkih promjena u Meksiku. Na predsjedničkim izborima pobjeđuje Vincente Fox koji je u predizbornoj kampanji najavljivao da će riješiti zahtjeve Zapatista «za petnaestak minuta». Novi predsjednik nije dolazio iz Institucionalne revolucionarne stranke (PRI) koja je inače dostigla 71 godišnji svjetski rekord u vladanju državom prestigavši Sovjetsku komunističku partiju.
Iako skeptični prema Fox-ovim obećanjima Zapatisti se odlučuju na izlazak iz svoje regije. Nenaoružani kreću u Ciudad de México, kako bi se obratili Kongresu sa svojim zahtjevima za ustavnom reformom i priznanjem prava indijanskog stanovništva. Dvotjedni marš kroz Meksiko dug više od 3000 kilometara, danas poznat kao Zapatura, izaziva veliku pažnju i izraze potpore stanovništva.
Njihovo 24-člano izaslanstvo stiglo je u glavni grad Meksika kako bi zakonodavcima izložilo svoje viđenje rješenja »indijanskog pitanja« - zahtijevajući zakon kojim bi njihova prava bila osigurana.
«Dobar dan, časni Kongrese. Moj glas prenosi vam glas Zapatističke vojske narodnoga oslobođenja«, rekla je u svom govoru pred meksičkim zastupnicima zapovjednica Esther, jedna od vođa zapatističkih pobunjenika.
Pojavljivanje 23 zamaskiranih predstavnika Zapatističke vojske u Kongresu ocijenjeno je kao povijesna prekretnica u odnosima vlasti i pobunjenika koji se bore za ostvarenje većih prava domorodačkoga stanovništva, desetak milijuna meksičkih Indijanaca.
Upadljiv je bio izostanak najpoznatijega zapatističkog vođe i zvijezde svjetskih medija dozapovjednika Marcosa. Njegov nedolazak u Kongres objasnila je Esther, pripadnica naroda Maja, odjevena u bijeli huipil (narodnu nošnju), s cvijećem u ruci i zaštitnim znakom Zapatista - crnom maskom na licu: »Naši su ratnici obavili svoj posao, sad je vrijeme za uvažavanje i dijalog«. Marcos se pojavio tek na kraju višesatnog zasjedanja ispred Kongresa zahvalivši se milijunima Meksikanaca na podršci i najavivši povratak Zapatista u Chiapas.
Predsjednik Fox je, unatoč protivljenju političke elite, javno podržavao njihove zahtjeve i zatražio od Kongresa da donese zakon koji će im zajamčiti sva prava. Predsjednik je već prije oslobodio neke Zapatiste iz zatvora, a povukao je i jedan dio vojnika iz Chiapasa. Fox nije bio nazočan povijesnom činu u Kongresu, ali je pozdravio najavu pobunjenika o uspostavi ponovnoga dijaloga i čestitao »zapatizmu«, izrazivši nadu da »smo sada na čvrstom putu prema mirovnim sporazumima«.
Zapatistički se pokret nakon posjeta Kongresu tada primiruje, barem prividno. Okreću se stvaranju «autonomnih zajednica» i projektima koje će poboljšati život siromašnih i obespravljenih. Intenzivno se radi na organiziranju samoupravljanja u zajednicama, projektima za razvoj zdravstva, školstva i sudova. Kad je o «autonomnim zajednicama» riječ, Marcos je uvjeren da će ovi slobodni prostori, stvoreni ponovnim prisvajanjem zemlje, zajedničkom poljoprivredom, otporom privatizaciji, na kraju stvoriti protutežu državi jednostavno time što će postojati kao alternative.
2004. Zapatisti objavljuju popis uspjeha i neuspjeha zapatističkog pokreta. U svoje uspjehe ubrajaju formiranje lokalnih autonomnih vijeća i svođenje sukoba s vladom na minimum. Neuspješnima se ocjenjuju napori usmjereni prema jačanju poločaja žena, koje su tradicionalno bivale podređene u indijanskim zajednicama.
Ponavljaju protivljenje svog pokreta neoliberalnoj globalizaciji, američkom «ratu protiv terorizma», ekonomskoj politici MMF-a, Svjetske banke te sporazumima o slobodnoj trgovini. Riješenje problema siromašinih vide u autonomiji autohtonog stanovništva koja omogućuje da narod zadrži svoj način uprave, ali i da prihvate državu gdje je ona neophodna.
U lipnju 2005. pokret objavljuje «Šestu deklaraciju iz Lacandonske džungle» u kojem najavljuju promjene u svojoj strategiji. Odlučuju da se Indijanci ujedine s «radnicima, seljacima, studentima, učiteljima, zaposlenicima» u frontu koja će poraditi na formiranju novog Ustava. Odustaju od oružane borbe i kreću u obilazak svih meksičkih država.

3. EMILIANO ZAPATA

Vođa meksičkog seljačkog pokreta za agrarnu reformu u meksičkoj revoluciji, Emiliano Zapata, rođen je 8. kolovoza 1879. godine u mjestu San Miguel Anenecuilco (danas: Anenecuilco de los Zapata) iz ne odveć bogate, ali financijski neovisne obitelji. Ugledan u svom selu Zapata je već s punih 30 godina bio na čelu seoskog obrambenog povjerenstva koje je zastupalo interese sela. S obzirom da su vlasti radile u korist velikih zemljoposjednika, a na štetu seoskog stanovništva, Zapata se ubrzo našao u političkim i revolucionarnim vodama.
Vlasti su često znale seljacima i nasilno oduzimati zemlju, a ne tako rijetko spaljivana su i cijela sela. Seljaci su u takvoj situaciji primorani na oružanu pobunu. Godine 1910. oružani sukob se razbuktava, a Zapata zauzima jednu od ključnih uloga postajući generalom ustaničke vojske koja je sebe nazivala Oslobodilačkom vojskom juga. Pridružio se meksičkom revolucionaru Franciscu Maderi u ustanku protiv diktatora Porfirija Díaza.
Uz oružanu borbu Zapata prihvaća i ideje meksičkog anarhiste Ricardo Flores Magóna. Njegov je utjecaj napose vidljiv u zapatističkom planu agrarne reforme, Planu Ayala, u kojem je tražio preraspodjelu zemlje za domorodačko stanovništvo, ali je još uočljiviji u sloganu Zemlja i sloboda, što je bio naslov najpozatijeg Magónovog djela. Također se upoznaje s djelima anarhista Petera Kropotkina.
Razočaran što Madero ne provodi agrarne reforme, a traži raspuštanje seljačkih gerilskih odreda i razoružanje seljaka Zapata se odbija pokoriti novoj vladi. On zajedno sa svojim istomišljenicima zahtijeva neodložno provođenje agrarne reforme i konfiskaciju one zemlje koja pripada neprijateljima revolucije.
I nakon Maderovog pada 1913. godine i dolaska na vlast diktatora Victoriano Huerta, i kasnije kada je to mjesto preuzeo Venustiano Carranza, Zapata je nastavio boriti se protiv aktualnih vlasti udružen s Panchom Villom. Oni zajedničkim snagama potkraj 1914. godine uspijevaju na kratko osvojiti glavni meksički grad Mexico City. Nakon povlačenja iz glavnog grada u siječnju 1915. godine Zapata godinama uspješno ratuje protiv bolje naoružanog i opremljenog neprijatelja u sjevernom području Meksika.
Na teritoriju koji je bio pod njegovom vlašću seljacima daje zemlju, sukladno planu Ayala i obnavlja revoluciju pod krilaticom Zemlja i sloboda. To je bio akt revolucionarno-antifeudalnog karaktera koji je imao velikog odjeka kako u Meksiku tako i u drugim zemljama Latinske Amerike. Emiliano Zapata s nadom je pozdravio Oktobarsku revoluciju u Rusiji.
Sam Zapata često je nazivan El Tigre (tigar) ili El Tigrillo (tigrić, mali tigar). Njegov je život je bio inspiracija za bezbrojne legende, balade i filmove. Gradovi, ulice i stambene zgrade u Meksiku danas se zovu Zapatinim imenom, a njegov lik nalazi se i na novčanici od 10 meksičkih pesosa. Emiliano Zapata ubijen je 10. travnja 1919. godine iz zasjede u mjestu Chinameca.

4. NEOLIBERALIZAM

Kao pojam neoliberalizam označava skup socijalnih, političkih i ekonomskih ideja o slobodi pojedinca, tržišta, privatnog vlasništva, deregulaciji ili minimalnoj ulozi države. U principu, oslanja se na premise klasičnog ekonomskog liberalizma Adama Smitha (1723.-1790.) i Davida Rikarda (1772.-1823.) s osloncem na koncepciju tržišta koje regulira sve ekonomske djelatnosti uz pomoć ponude i potražnje. Tržište je samoregulirajući mehanizam kojemu nije potrebna intervencija.
Privatno vlasništvo temeljno je vlasništvo i država ga mora štititi. Model ekonomskog društva je tržišno društvo i ekonomija ponude i potražnje. Zahtijeva se ekonomska stabilnost preko monetarizma i stabilnih cijena. Natjecanje i deregulacija izraz su slobodnog tržišnog društva s malim uplivom vlade i države.
Neoliberalizam je pojam kojim se opisuje transformacija kapitalističkog sustava s početkom u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća, dok proces preobrazbe traje i u prvom desetljeću 21. stoljeća. Glavna obilježja su mu reduciranje i otklanjanje državnih regulativa iz ekonomije, smanjenje javne potrošnje, liberalizacija trgovine i financija te privatizacija. Rezultati liberalizacije zapravo se svode na maksimalizaciju uloge tržišta kao glavnog regulatora ne samo ekonomskog života, već gotovo svih sfera društvenog života.
Protagonisti teorije tvrde da se omogućavanjem slobodnog prolaska kapitala, dobara i usluga stvaraju preduvjeti za maksimalizaciju profita i za najveću efikasnost. Takav bi pristup svim državama trebao omogućiti prosperitet i jednaku šansu za uspjeh. Neoliberalizam se temelji na individualizmu, odnosno na uvjerenju da pojedinac prvotno djeluje u cilju vlastitog interesa, pa je stoga glavni zadatak države da mu to omogući, a rezultat je dobrobit i napredak cijelog društva.
Kritika neoliberalizma usmjerena je prema «socijalnim učincima deregulacije». Podrazumijeva kritiku metode privatizacije, ograničavanje vladina uplitanja i fleksibilizaciju radnih mjesta. Drugi aspekt kritike upravljen je protiv tržišnog fundamentalizma koji zanemaruje socijalne potrebe i dovodi do razgradnje socijalne države ili države blagostanja. Kritizira se i ograničavanje demokratskih participacijskih aktivnosti, poradi posvemašnje privatizacije svega postojećeg, zdravstva, školstva, vode, energije, sporta; smanjuju se demokratski kapaciteti odlučivanja o pitanjima općeg dobra koje neoliberalna ideologija transformira u individualno dobro i skrb pojedinca isključivo za samoga sebe.
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća donijele su zaokret u obliku neoliberalne revolucije koju su provodili neokonzervativci britanska premijerka Margaret Thatcher i američki predsjednik Ronald Reagan. Naime, od tada se otvoreno zastupa koncept ekonomske globalizacije s liberalizacijom i deregulacijom diljem kugle zemaljske. Britanska «čelična dama» donosi i moto za neoliberalnu globalizaciju TINA(There is NO Alternative to globalized capitalism) Nema alternative globaliziranom kapitalizmu. Iako treba primijetiti da taj moto nije u duhu liberalne tradicije jer isključuje alternativu ili druge modele tržišnih društava.
Tri najznačajnija događaja u vezi s ekonomskom globalizacijom bili su internacionalizacija trgovine i financija, jačanje moći transnacionalnih korporacija i osnažena uloga međunarodnih ekonomskih institucija kao što su MMF (Međunarodni monetarni fond), Svjetska banka i WTO (Svjetska trgovinska organizacija).
Jedna od izrazito negativnih posljedica neoliberalne globalizacije je komercijalizacija gotovo svih društvenih odnosa. Neoliberalna globalizacija nastoji uspostaviti društvo utemeljeno na fundamentalnom kapitalizmu, a posljedice takvog stremljenja i takve globalizacije zasigurno nisu u interesu i za dobrobit svih. Moć se koncentrira u rukama nekolicine, dok drugi često ostaju obespravljeni. Opasno je to i što koncept javnog dobra tako reći nestaje. Koncepcija individualističke odgovornosti zamjenjuje socijalnu odgovornost što nužno donosi veće socijalne razlike. Produbljivanjem jaza između bogatih i siromašnih, moćnih i obespravljenih, neoliberalna globalizacija donosi novu pobjedu kapitalizmu i čini se, nastupa vrhunac kapitalističkog sustava u svijetu. Ovakav vrhunac ne može potrajati u vječnost i po nekoj logici stvari trebao bi i značiti skori pad kapitalizma.

5. POLOŽAJ SELJAKA U MEKSIKU ODNOSNO CHIAPASU

U Meksiku kao i općenito u Latinskoj Americi položaj indijanskog stanovništva je oduvijek bio usko povezan s položajem seljaka u toj državi. Meksička revolucija koja je temelj modernog Meksika uspostavila je vezu između države i seljaka koji su vodili revoluciju i zbog kojih je revolucija prvenstveno vođena. Predsjednik Lazaro Cardenas(1934-1940) pojačao je ruralnu bazu vlade imenujući seljaštvo jednim od tri glavna nosilaca (uz radništvo i srednju klasu) na koje se oslanja vladajuća stranku, Partido Revolucionario Institucional (Institucionalna revolucionarna stranka, PRI). PRI organizira seljake u organizacije kao što su Confederacion Nacional Campesina (Narodna seljačka federacija) koja funkcionira kao baza podrške vladi.
Pojavivši se sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća neoliberalni zaokret u meksičkoj ekonomiji i politici počinje negativno djelovati na položaj seljaka. U pokušaju oporavka od krize zbog prezaduženosti i pod intenzivnim pritiskom MMF-a i SAD-a, predsjednik Carlos Salinas de Gortari implementira niz neoliberalnih ekonomskih reformi koje su smanjile socijalni kapacitet države i podrezale socijalnu odgovornost koja je povezivala vladajuću stranku sa svojom masovnom konstiturajućom bazom. Neoliberalne promjene su dovele do kraja vladinog investiranja u ekonomiju i također su dovele do niza drugih promjena kao što su liberalizacija trgovine, privatizacija većine javnih poduzeća, smanjenje carina na uvoz s kojima se dotad željelo povećati konkurentnost domaćih proizvođača, ukidanje subvencija seljacima i ukidanje garantiranih cijena otkupa za poljoprivredne proizvode, otvaranje poljoprivrednog sektora stranim ulagačima s ciljem povećanja produktivnosti.
U Chiapasu, državi koja ovisi gotovo samo o poljoprivrednoj prozvodnji, nepogoda liberalizacije je pogoršana kolapsom International Coffee Agreement 1989. kada je cijena kave na svjetskom tržištu pala za 50%. Prosječni dohodak malog uzgajivača kave pao je za 70% između 1989. i 1993. Između 1970. i 1990. postotak stanovništva u Chiapasu koje je radilo na poslovima vezanima za kavu pao je sa 73% na 58%. Prema podacima Svjetske banke, broj stanovnika koji žive ispod crte apsolutnog siromaštva u Meksiku porastao je sa 17% iz 1980. na 23% 1989. Broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu je povećan pak sa 2.5% na čak 7%.
NAFTA predstavlja vrhunac Salinasovog programa ekonomske liberalizacije. Središnja postavka tog sporazuma je ukidanje carina i ograničenja u trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika. Nada koju je pružao taj sporazum za Meksiko bila je vezana za dolazak stranih investitora koji su trebali potaknuti tim trgovinskim sporazumom više i hrabrije investirati u Meksiku koji je pak za ponuditi imao znatno jeftiniju radnu snagu od ostalih država potpisnica NAFTA-e.
Za Meksiko proizvodnja kukuruza je bila jedina osjetljiva postavka NAFTA sporazuma. SAD godišnje prozvede 20 puta više kukuruza od Meksika. Proizvodnja u Meksiku je oko 30% posto skuplja prema nekim podacima nego u SAD-u. Proizvodnja jedne tone kukuruza u Chiapasu zahtjeva do 300 dana rada, meksički prosjek je 8 dana, dok je prosjek u SAD-u 0.15 dana. Očito je da SAD ima veliku prednost u produktivnosti proizvodnje kukuruza i prema postavkama NAFTA-e tržište u Meksiku je snažno izloženo američkom kukuruzu pa dolazi do smanjivanja cijena za meksičke potrošače, ali i prihoda za meskičke proizvođače.
Za 3 milijuna Meksikanaca seljaka koji trenutno proizvode kukuruz na malim nedovoljnim poljima bez mogućnosti navodnjavanja i koji sa svojim obiteljima predstavljaju gotovo četvrtinu svih Meksikanaca, NAFTA zasigurno znači jednu riječ, katastrofu. Ne samo da nema alternativnih zaposlenja na koja mogu prijeći, nego je problem i u tome što je kukuruz, odnosno poljoprivreda, središte života zajednice i predstavlja značajan segment cjelokupnih kultura društvenih zajednica.
Ukidanje članka 27. meksičkog Ustava značilo je konačno pogoršanje položaja meksičkog seljaka. Članak 27. određivao je pravo na temelju kojeg se drži posjed, odnosno zemlja još od kraja Revolucije 1917. Pristup zemljištu bio je pod patronatom vlasti pa su automatski jačale veze između vladajuće PRI i seljaka. Taj članak je obvezao državu na podijelu zemlje na ejidos-e(područje koje je obuhvaćalo pojedinačne parcele i zajednički posjed, a koje se nije moglo prodavati ni iznajmljivati) onima koji su ispunjavali zakonski određene zahtjeve. Ejidosi zajedno s malim brojem «indijanskih zemljišta»(comunidades agrarias) čine gotovo polovicu sve zemlje u Meksiku, iako je većina tla na tom zemljištu slabe kvalitete. U Chiapasu, ejidosi i couminidades agrarias tvore čak 57% svih obradiivih površina, a to je najviši postotak u cijeloj državi. Trećina od tri i pol milijuna stanovnika Chiapasa živi u ejidosima, a većina od dvije tisuće ejidosa i comunidades agrarias je smještena u područjima Lacandonske kišne šume, a ta područja evidentno nisu najpogodnija za održavanje poljoprivredne proizvodnje.

6. ETNIČKI KARAKTER POKRETA

U ožujku 1992. stotine Indijanaca marširaju iz Chiapasa do metropole Ciudad de Mexico kako bi prosvjedovali protiv potlačivanja, korupcije i promjene članka 27. Ustava Meksika. Xi'Nich, «Marš mrava», zauzeo je više od tisuću kilometra prostora u šest tjedana koliko je trajao, a privukao je pažnju i simpatije značajnog djela meksičkog društva. Organizator Xi'Nich-a Jeronimo Hernandez u pismu objavljenom u biltenu Crkve u San Cristobalu kaže: «Zahvaljujući vama prekinuli smo šutnju koja je trajala stoljećima i naš glas je prenesen u viku mrava koja je mogla prijeći zidove nekažnjavanja. Vraćamo se u svoje zajednice s odobrenim manjim zahtjevima. Odgovorili su na naše molbe, ali stoljeća koja su prošla leže na nama, naš posao je dugačak, naš zadatak je ogroman. Danas je otvoren put nade. Pođimo njime zajedno.»
1992. po prvi put meksičko društvo okreće svoj pogled na položaj indijanskog stanovništva. To je bilo izuzetno važno za Zapatiste, jer da se 1994. odigrala 1990. meksičko društvo sigurno ne bi na isti način reagiralo na Zapatistički ustanak. Te četiri godine promjena bile su ključne za promjene koje su tek trebale usljediti. Indijanski identitet i pitanje njihovih prava postaju nezaobilazna točka u političkim rasparavama i dospijevaju u žižu javnosti.
Zapatisti su bili pod snažnim utjecajem međunarodnih i domaćih aktivista za prava domorodaca koji su u EZLN-u vidjeli način da se na pijedestal stave indijanski zahtjevi. U otvorenim pismima oni promiču indijansku inicijativu za mir u Chiapasu i obranu prava indijanskog stanovništva. Mnoge strane nevladine udruge koje su se bavile kršenjima ljudskih prava u Chiapasu ističu zabrinutost za ranjivost domorodačke populacije. Mnogi novinski izvještaji iz Chiapasa naglašavaju indijanski karakter ove pobune. «Naša je vojska», kaže Marcos, «postala sablažnjivo indijanska».
Lacandonska džungla, područje s najvećom podrškom Zapatistima uopće, područje je gdje domorodačka tradicija i jezične zajednice nisu bile netaknute od polovice dvadesetog stoljeća. U zadnjih pedeset godina Lacandon je bio naseljevan različitim jezičnim, vjerskim i etničkim skupinama koje žive pomješane u istim zajednicama, govore mješavinom jezika, a svaka skupina zadržava ponešto iz tradicije zajednica iz kojih su došli.
EZLN nije odmah prihvatio okosnicu pokreta za prava Indijanaca za analiziranje strukturalnih snaga marginalizacije i ugnjetavanja koje će oslobođenje trebati nadvladati. No, unatoč ozbiljnim i stalnim razilaženjima između grupa za indijanska prava u Chiapasu i EZLN-a, zapatistički značajan ulog u političkom pokretu za prava Indijanaca očvrsnut je na Nacionalnoj Demokratskoj Konvenciji (CND) u kolovozu 1994. Jedna od CND-ovih radnih skupina predstavila je dokument: « Indijanski narodi: Prema demokraciji i miru u budućnosti. Šest principa, šest prijedloga». EZLN je prihvatio dokument produbljujući tako svoj politički program i ispunjavajući svoju demokratski program rada etničkim primjesom i uspostavljajući niz konkretnih prijedloga za rješenje problema strukturalnog podređivanja Indijanaca unutar nacije. Ta pozicija je formirala nukleus EZLN-ove političke platforme sljedeće godine u pregovorima o pravima indijanaca koji su doveli do Sporazuma iz San Andreasa.

7. INFORMACIJSKI RAT

Informacijsko je društvo, kaže autor Manuel Castells, specifična forma socijalne organizacije u kojoj generacija, procesiranje i prijenos informacija postaju fundamentalni izvori produktivnosti i moći. Nova društvena paradigma povezuje znanje i informacije s ekonomijom, odnosno kulturu s proizvodnim snagama.
Dva oprečna principa karakteriziraju informacijsko društvo: mreža i identitet. Mreža postaje osnovni organizacijski princip na kojem počivaju različite sfere društva: ekonomija, kultura, politika i dr. Osnovni proces društvene dinamike postaje globalizacija, tako da možemo govoriti o svjetskom sistemu, odnosno razvoju socijalnih mreža koje se protežu po čitavom svijetu.
Nasuprot globalnim informacijskim mrežama stoje pojedinci, socijalni akteri, sa svojim partikularnim identitetima, na osnovi kojih se organiziraju društva, pruža otpor ili pokreću novi socijalni pokreti. Idenititet postaje primarni proces pomoću kojeg akteri definiraju sebe i svijet oko sebe, a temelji se na ograničenosti i isključivosti zadanih kulturnih atributa.
Pojavom kompjuterski posredovane komunikacije i konstelacijom Interneta kao globalne informacijske mreže mijenjaju se odnosi moći u društvu i dolazi do transformacije prirode i konteksta socijalnih konflikata.
Devedeseth godina dolazi do prave eksplozije kompjuterske mreže, tako da danas možemo govoriti o Internetu kao novom masovnom mediju. Omogućen novim informacijskim tehnologijama kibernetski se prostor pojavljuje kao novi prostor socijalne interakcije u kojemu više nema potrebe za fizičkim kontaktima.
Kako okarakteritirati socijalne pokrete u informacijskom dobu? Oni su u najvećoj mjeri proizvod efekata globalizacije, gdje se princip identiteta suprotstavlja globalnom političko-ekonomskom poretku. Produbljen jaz između pojedinaca i njihove participacije u globalnim procesima, ostavlja prostor lokalnih identiteta kao jedino utočište otpora.
Teoretičari novih društvenih pokreta, poput Alaina Tourainea, ističu da se kao reakcija na centralizaciju i sveobuhvatnost naprednih kapitalističkih ekonomija javljaju pokreti koji se bore oko ponovnog zauzimanja životnog prostora, ali bez koherente ideologije ili masovne (klasne) mobilizacije.
Razvoj informacijskog društva i Interneta omogućuje pojavu nove vrste sukoba, informacijskog rata. Tradicionalan pojam rata podrazumijeva otvoren fizički sukob zaraćenih strana, odnosno upotrebu fizičke sile s ciljem materijalnog uništenja protivnika. Nasuprot tome, informacijska paradigma ratovanja podrazumijeva informacijske operacije, bile one fizičko uništenje neprijateljskih informacijskih resursa ili simbolički rat. Novi način ratovanja temelji se na konceptu znanje je moć, o eventualanom ishodu borbe više ne odlučuju masovnost i mobilnost, već količina informacija koju jedna strana posjeduje a druga ne.
1994., nakon što je tadašnji meksički predsjednik Salinas poslao meksičku vojsku u izravni oružani sukob protiv pobunjenika, medijska javnost u Meksiku i cijelom svijetu je odjeknula. Izbjegavajući fizički sukob Zapatisti su se odlučili na drugačiju strategiju: informacijski rat. Taktička upotreba telekomunikacija, videa i kompjutorske komunikacije omogućila je da ta strategija bude efikasna. Uspješno su prenesene slike i misli iz Chiapasa, ali je organizirana i svjetska mreža solidarnih grupa koja je opsjedala meksičku vladu i otežavala upotrebu represivnih mjera. Najvažnije i najaktivnije mreže solidarnosti Zapatista dolazile su iz SAD-a i Kanade, preko modema alternativnih umjetnika i socijalnih aktivista. Zapatisti su odjednom počeli preplavljivati različite web stranice i zajedno s pridruženim socijalnim aktivistima iz čitavog svijeta uspjeli su prisiliti meksičku vladu na pregovore iz kojih su izašli kao pobjednici.
U uskim pojmovima fizičkog konflikta ustanak Zapatista bio je limitiran na teritorij Chiapasa, ali preko njihove sposobnosti da prošire svoj politički doseg putem modernih kompjuterskih mreža, Zapatisti su začeli klicu nove revolucije i putem elektronske komunikacije i elektronskog konflikta odaslali svoju poruku posvuda po svijetu. Danas je Zapatistički ustanak postao idiom taktičke upotrebe novih medija. Ricardo Dominguez, jedan od osnivača Electronic Disturbance Theatra, organizacije koja je potpomagala ustanak u Chiapasu, govori o «elektronskom zapatizmu» kao novom načinu kompjuterskog aktivizma. Manuel Castells Zapatiste naziva prvim «pokretom informacijske gerile».
Subcommandante Marcos je, zajedno sa svojim suborcima iz EZLN-a, odašiljući poruke s laptopa iz Lacandonske džungle u pokrajini Chiapas na jugu Meksika, dobio prvu bitku protiv nosioca ekonomske globalizacije. U rukama disidenata i marginalaca informacije su postale ubojito oružje.
Baš kao što su milijuni hitova i poruka obasipali web stranice i e-mail sandučiće meksičke vlade za vrijeme Zapatističkog ustanka, danas socijalni (h)aktivisti svakodnevno usmjeravaju svoja virtualna oružja protiv vlada, ekonomskih institucija, medija i drugih demona globalnog političko-ekonomskog poretka i tim se putem borba nastavlja dalje.

8. SUBCOMANDANTE MARCOS

Ne poznajući dovoljno zapatistički pokret možemo steći dojam da je Subcomandante Marcos vođa zapatista. Mnogi će pomisliti da je on neki novi Che Guevara, karizmatični i macho revolucionarni vođa s prepoznatljivim izgledom sa svojom crnom vunenom maskom, prodornim očima i lulom.
Zapatisti, međutim poručuju da on nije njihov vođa. On je «samo» dozapovjednik i glasnogovornik EZLN-a. kroz kojeg progovora volja Zapatista. No, svojom poetičnošću i mističnošću on je postao neizostavni zaštitni znak, medijska zvijezda i najprepoznatljiva ikona zapatističkog pokreta. Odbijanjem pokazivanja svojeg lica on potkopava, ali i istovremeno povećava svoju slavu.
Iako ne postoji mnogo dokaza o stvarnom Marcosovom identitetu, najčešće ponavljana legenda koja ga okružuje ide ovako: urbanog marksističkog intelektualca i aktivista Marcosa tražila je država, pa više nije bio siguran u gradovima. Pobjegao je u planine u Chiapasu u jugoistočnom Meksiku, pun revolucionarne retorike i samopouzdanja, da bi tamo preobratio siromašne starosjedilačke mase na ideju oružane revolucije proletarijata protiv buržoazije. Rekao im je da se radnici svijeta moraju ujediniti, a Maje su samo buljili u njega. Rekli su mu da oni nisu radnici, a da, osim toga, zemlja nije vlasništvo, nego srce njihove zajednice. Doživjevši neuspjeh kao marksistički misionar, Marcos uranja u kulturu Maja. Iako nije bio Indijanac postaje nezaobilaznim djelom zapatističkog pokreta.
Marcos kaže onima koji ga traže da on nije vođa, nego je njegova crna maska zrcalo koje odražava svaku od njegovih vlastitih borbi. Veli da je zapatist bilo tko tko se bilo gdje bori protiv nepravde; kaže: «Marcos je homoskesualac u San Franciscu, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Europi, Chicano u San Ysdru, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izrealu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobala, Židov u Njemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Quebecu, pacifist u Bosni, usamljena žena na metrou u 10 sati navečer, seljak bez zemlje, član bande u sirotinjskim četvrtima, nezaposlen radnik, nezadovoljan student te, naravno, zapatist u planinama.»
Kroz Marcosov govor o ciljevima, prijedlozima i postavkama zapatističkog pokreta možemo uistinu mnogo saznati o samom pokretu.
«Ono što uznemiruje Pentagon je to što kad se utipka «Zapatisti» u računalo, ne dolazi se do odgovora koji će reći Moskva ili Havana, Libija, Tripoli, Bosna ili nešto drugo… Ljevica, također navikla na isti način razmišljanja, kaže oni se ne uklapaju nigdje. Ne pada im na pamet da možda postoji nešto novo, nešto o čemu treba reteoretizirati. Oni onda kažu, ti jadni ljudi ne znaju što žele, trebamo im pomoći. Vidio sam to u različitim časopisima, trockista i maoista, svih ortodoksnih ljevičara i svih starih dinosaura koji kažu, EZLN je vrlo dobar i ono što su učinili je isto tako dobro, ali im nedostaje program, pa evo tog programa. Nedostaje im stranka, evo im stranka. Nedostaje im vođa, evo im vođa.»
«Ne želimo da drugi, više ili manje sa desnice, centra ili ljevice, odlučuju umjesto nas. Želimo participirati direktno u odlukama koje se tiču nas, želimo kontrolirati one koji vladaju, bez obzira na političku pripadnost i natjerati ih da «vladaju poslušno». Ne borimo se kako bi preuzeli moć, borimo se za demokraciju, slobodu i pravdu. Naš politički prijedlog je najradikalniji u Meksiku (možda i u svijetu, no još je prerano za reći). Toliko je radikalan da cijeli tradiocionalan politički spektrum(desnica,centar,ljevica) nas kritizira i odlazi od našeg ludila.»
«Ne čini nas oružje radikalnima, nego to čini nova politička praksa koju predlažemo i u koju smo uronjeni zajedno sa tisućama muškaraca i žena u Meksiku i svijetu: stvaranje političke prakse koja ne teži preuzimanju vlasti nego organiziranju društva. Intelektualci i politički vođe, ultradesnice, desnice, centra, ljevice i ultraljevice, domaći i strani, kritiziraju naš prijedlog. Toliko smo radikalni da se ne uklapamo u parametre moderne političke znanosti mi se ne hvalimo…samo ukazujemo na činjenice. Postoji li nešto radikalnije od prijedloga da se promijeni svijet?»

9. POLITIČKA OBILJEŽJA ZAPATISTIČKOG POKRETA

Sami Zapatisti bili su ugrađeni u organizacijsku i ideološku povijest dvadesetogodišnje borbe seljaka u Chiapasu, povezani s marksističkom linijom sedamdesetih, teologijom oslobođenja i revolucionarnim nastojanjima u Srednjoj Americi. Glavni politički raskol na lokalnoj razini se događao između onih kojih su bili za suradnju s vladinim strukturama i rad kroz njih radi postizanja ciljeva i onih koji su odabrali oružanu borbu. U to vrijeme na domaćem, ali i međunarodnom političkom planu «Indijanac» počinje mijenjati dotad korištene «seljak» i «radnik» kao relevantna kategorija u ruralnom političkom organiziranju.
Prve izjave Zapatista identificiraju pokret kao narodni ustanak s neodređenom političkom bazom s zahtjevima za preraspodjelu zemlje. Prva Deklaracija Lacandonske džungle objavljena 2.siječnja 1994. počinje s izjavom «Mi smo proizvod pet stotina godina borbe». Borbe ne samo protiv španjolskih kolonizatora i njegovih nasljednika, nego i protiv sjevernoameričkomg imperijalizma, Francuskog Carstva i diktature Porfiria Diaza iz 19.stoljeća. Prizivaju na sjećanja na Panchu Villu i Emilianu Zapatu koji su bili «siromašni ljudi poput njih» i identificiraju sebe Zapatiste kao «obespravljene».
EZLN prvotno snažno naginje simbolima meksičkog nacionalizma pozicionirajući se kao nasljednik Meksičke revolucije vezujući se tako s politčkim nacionalističkim projektima meksičkih heroja kao što su Hidalgo, Morelos i Vincente Guerro. EZLN objavljuje popis od 11 zahtjeva za : rad, zemlju, stanovanje, hranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, nezavisnost, slobodu, demokraciju, pravdu i mir.
Yvone le Bot autorica knjige o Zapatističkom ustanku koja se temelji na intervjuima sa samim Subcomandante Marcosom, uvjerava da se EZLN nastavlja na tradiciju Che Guevare i socijalističkih revolucionarnih eksperimenata u Nikaragvi i El Salvadoru. Utjecaj iz Centralne Amerike može biti isčitan iz boja koje koristi EZLN, crvene i crne, dalje iz samog imena Vojska narodnog oslobođenja i nadalje iz korištenja jezika socijalizma, klasne borbe i diktature proletarijata koji su na početku oblikovali zapatistički diskurs. Sam Marcos brani koncepcijsku vrijednost historijskog materijalizma i teorije lenjinizma.
Opisujući uvjete u kojima je Zapatistički ustanak nastao kaže: « Za nas je Meksiko neokolonijalna država pod imperijalnom dominacijom SAD-a, a tranzicija kroz demokraciju prema socijalizmu može biti samo ostvarena narodnim oslobođenjem »
Revolucija je bila zamišljena kao ustanak seljaka i radničke klase bazirana kao takva na klasnoj borbi kao okosnici. U prvom tjednu sukoba, jedan zapatistički zapovjednik objasnio je da je vojska nazvana po Zapati radi toga što je on bio vođa seljaka i jedan od onih koji im je htio dati zemlju, ali je kasnije ubijen od strane buržoazije. Marcos kaže da je jedan od neuspjeha pokreta neostvarivanje tješnijih veza s radničkom klasom.
EZLN je ambivalentan u svom samoopisu i kreće se između indijanskog i seljačkog identiteta koji djele zajednički prostor siromaštva i marginaliziranosti. Šestog siječnja 1994. EZLN izdaje obavijest u kojem objašnjava: «Od 1.siječnja naše zapatističke trupe započele su niz političko vojnih akcija kojima je primarni cilj upozoriti meksički narod i ostatak svijeta na mizerne uvjete u kojima miljuni Meksikanaca žive i umiru, pogotovo mi, Indijanci.» Nadalje imenuju demokraciju i slobodu kao nužne komponente boljitka socijalnih i ekonomskih uvjeta obespravljenih.

10. AUTONOMNE ZAJEDNICE

Zapatisti potiču razvoj autonomnih pobunjeničkih samouprava, koje su organizirane od strane ljudi kako bi njima sami gospodarili. Metoda autonomnog upravljanja nije izmišljena od strane EZLN-a kažu oni, nego vuče korjene u stoljećima dugom indijanskom otporu i potječe od njihovog, zapatističkog iskustva. To iskustvo je samopravljanje zajednice. Nitko izvan zajednice ne dolazi kako bi upravljao zajednicom, već ljudi sami odlučuju, dogovorom između njih samih tko vlada i kako, a ako ne slušaju zahtjeve većine uklonjeni su s položaja vlasti i drugi dolaze na njihovo mjesto.
Zapatisti su primijetili da je EZLN, sa svojom političko-vojnom komponentnom, bivao upleten u donošenje odluka koje su trebale bit prepuštene demokratskim civilnim vlastima.
Problem je bio u tome što EZLN ne može biti demokratičan jer je EZLN vojna, hijerahijski strukturirana organizacija. Zapatisti su uvidjeli da nije dobro da su vojni organi uprave iznad, a demokratski ispod. Zaključili su da bi trebalo biti obrnuto, da bi vojska trebala izvršavati demokratska naređenja političke uprave. Iako kako i sami zaključuju bi bilo najbolje da uopće nema vojske, jer uostalom zato i Zapatisti jesu vojnici, kako nikad više ne bi bilo potrebe za vojskom. Tad su započeli odvajanje političko-vojne komponente iz autonomnih demokratskih uprava zapatističkih zajednica. Postupno, odluke koje je prije donašao EZLN prelazile su u područje odlučivanja demokratski izabrane vlasti u selima. Teoretski to je trebalo biti lako ostvarivo, ali Zapatisti su u praksi to teško sproveli u djelo.
Problem je bio u tome što su se godinama prvo pripremali za rat, a kasnije su i godinama bili u samom ratu i u tom razdoblju političko-vojna komponenta u upravi je postala uobičajena za autonomne samouprave.
Vodstvo EZLN-a od tada se ne upliće u civilna pitanja, ali pruža potporu i pomoć demokratski izabranim narodnim vlastima. Također se pridaje pažnja pravilnom informiranju pojedinaca i organizacija iz nacionalnog i međunarodnog civilnog društva u vezi pravedne raspodjele i korištenja njihovih donacija koje Zapatisti primaju iz cijelog svijeta. Zapatisti osiguravaju metodoma rotiranja ljudi na vlasti da se svi nauče upravljanju i odrade svoj dio.
Najupadljivija činjenica vezana za zapatističko samupravljanje upravo je rotacija samih ljudi koji obavljaju dužnosti upravljanja. Prema Marcosu ta rotiranja se događaju svakih 8 do 15 dana, ovisno o regiji. Delegati koji čine «Odbore dobre vlade» (Juntas de buen gobierno) se delegiraju iz «Autonomnih vijeća» (Consejos autonomos).

Cijeli taj proces osmišljen je kako bi se cijela sela naučilo upravljanju. Prednosti su u tome što čim je veći broj ljudi podučenih upravljanju lakše znaju prepoznati i spriječiti prijevare i laži koje mogu doći od strane ljud zaduženih za upravu. Oni koji su upravljani tako mogu kontrolirati one koji upravljaju i osigurati dobrobit za zajednice. Manja je mogućnost pojave korupcije, zato jer «dogovor» samo s jednim čovjekom na poziciji ne omogućuje ništa jer proces rotacije jamči da će za pojavu korupcije trebati korumpirati gotovo sve odrasle ljude u jednoj zajednici.
Zapatisti kažu kako je narod koji ne kontrolira svoje vođe osuđen na porobljavanje, a oni su se borili da budu slobodni, a ne da mjenjaju svoje gospodare svakih 6 godina.
Na području zdravstva autonomne zajednice ne zaustavljaju se na otvaranju novih klinika i ljekarni, koje se otvaraju uz pomoć civilnog društva. Radi se i na obučavanju zdravstvenih djelatnika i promicanju raznih kampanja kojima se ljude nastoji podučiti preventivnoj zdravstvenoj zaštiti. Znantni napori se čine kako bi zdravstvena zaštita ostala besplatna, tako se u nekim klinikama ne naplaćuju ni liječnički savjeti, ljekovi ni operacije, ako je klinika to u mogućnosti.
Zdravstvene ustanove primaju pomoć od različitih domaćih i međunarodnih nevladinih udruga, a u njima često i participiraju svojim radom doktori i medicinske sestre iz istih. Također se uključuju studenti medicine s različitih sveučilišta iz cijelog Meksika koji svoje usluge ne naplaćuju ni pesosa, a često za ljekove izdvajaju od svojih sredstava.
Što se tiče obrazovanja većina napora se usmjerava na gradnju novih škola u područjima kojima nisu postojale škole i poboljšanje obrazovanja u svakom pogledu. Odbori za školstvo u suradnji sa civilnim društvom izdaju priručnike i udžbenike za opismenjavanje stanovništva.

Bitno je i to da se inzistira na uključivanju žena odnosno djevojaka u obrazovanje pošto su one tradicionalno bile uskraćivane na tom pitanju, ali sada im je omogućuno pohađanje škola. Spolna diskriminacija je nažalost još uvijek prisutna na zapatističkim teritorijima usprkos determinarinim akijama i propagiranju ženskih prava od strane zapovjedništva EZLN-a.
Profesori u školama prihvaćaju promjene u školskim programima propisane od «autonomnih vijeća» suprostavljajući se tako meksičkoj vladi. Pismenost i primarno obrazovanje su slabo rasprostranjeni u Chiapasu, ali u nekim regijama postoje čak i autonome srednje škole koje pohađaju i dečki i djevojke. Obrazovanje je besplatno, a odbori za školstvo se trude osigurati olovku i bilježnicu za svakog učenika. Sve to funkcionira u uvjetima siromaštva i neimaštine, tehničkih ograničenja i nedostataka, a i mora se spomenuti da meksička vlada čini sve da zaustavi te autonomne projekte.
Kultura se nastoji obraniti tako da se promoviraju projekti zaštite lokalnih jezika i kulturnog identiteta. U informiranju na različitim zapatističkim radio postajama vijesti se objavljuju na lokalnim jezicima, a osim vijesti i glazbe na tim radio postajama česte su upute muškarcima na poštovanje žena i njihovih prava, a žene su pozivane na organiziranje i zahtjevanje poštivanja njihovih prava.
EZLN pomaže politički, ali i ekonomski autonomne samouprave koje napreduju iako nailaze na teškoće, ali je stanje na tim područjima sada znatno bolje nego na početku pobune u siječnju 1994. Prema izvorima podataka iz same meksičke vlade vidi se da od indijanskih zajednica, jedine koje su napredovale na područjima životnog standarda, bilo u obrazovanju, zdravstvu, prehrani ili stanovanju, su one iz zapatističkih teritorija, kako oni nazivaju područja na kojima su njihova sela. Svi ti napreci bili bi nemogući bez potpore civilnog društva, iz zemlje, ali i iz svijeta. Svi oni koji su im pomogli pretvorili su alterglobalistički moto «drugačiji svijet je moguć» u stvarnost, ali djelima, ne riječima.

11. ŠTO ZAPATISTI ŽELE UČINITI? (Prema 6.Deklaraciji iz Lacandonske džungle)

Ono što oni žele učiniti u Meksiku je postići dogovor sa osobama i organizacijama ljevice, zato jer vjeruju da su baš na ljevici ideje koje se odupiru neoliberalnoj globalizaciji i koje će stvoriti zemlju u kojoj će postojati pravda, demokracija i sloboda za svakoga, a ne kako je sada, gdje pravda postoji samo za bogate, sloboda samo za poslovanje velikih kompanija, a demokracija samo u prekrivanju zidova predizbornim plakatima. Zapatisti vjeruju da samo iz ljevice može izniknut plan borbe koja će spriječiti da njihova domovina, Meksiko, ne umre.
Zajedno s tim osobama i organizacijama ljevice planiraju otići u sve dijelove Meksika gdje postoje siromašni i jednostavni ljudi kao što su oni. Oni im neće govoriti što bi trebali učiniti ili davati im naredbe. Niti će od njih tražiti da glasaju za neke kandidate, pošto znaju da su svi neoliberali. Neće im reći ni da budu poput njih i da ustanu s oružjem. Ono što će učiniti je to da će ih pitati kakvi su im životi, kakva je njihova borba, što misle o njima i što misle da bi trebali učiniti kako ne bi bili poraženi.
Možda postignu dogovor sa onima koji su siromašni i jednostavni kao oni i zajedno se organiziraju u cijeloj zemlji i dogovore zajedničku borbu. Sada je njihova borba usamljena, odvojena od drugih. Možda naprave zajednički program koji će objediniti ono što svi oni žele i kojeg će nazvati «nacionalni program borbe».
U dogovoru s većinom koju će Zapatisti poslušati započet će borbu zajedno sa Indijancima, radnicima, seljacima (campesinosima), studentima, profesorima, ženama, djecom, starima, muškarcima i svim onima koji imaju dobro srce i koji se žele boriti da njihova domovina Meksiko ne ostane uništena i rasprodana.
Deklaracija razjašnjuje da EZLN nema namjeru vraćanja na oružanu borbu, nego najavljuju : «Borbu sa zahtjevom da se donese novi Ustav, novi zakoni koji će uzeti u obzir zahtjeve meksičkog naroda, a koji su: stanovanje, zemlja, rad, hrana, zdravlje, obrazovanje, informacije, kultura, nezavisnost, demokracija, pravda, sloboda i mir. Novi Ustav koji će priznavati ljudska prava i slobode i koji će braniti slabe protiv moćnih.»




Što Zapatisti žele učiniti u svijetu?

Na globalnoj razini važnost pobune u Chiapasu je u tome što je ona pružila inspiraciju i organizacijski model novim generacijama antikapitalističkih aktivista. Njihove riječi i djela se prate daleko izvan Meksika i Zapatisti svjesni toga započinju 6. Deklaraciju pričajući o jačanju novih odnosa i podrške onima koji se bore protiv neoliberalizma diljem zemaljske kugle. To uključuje i slanje pomoći, čak i onima koji se bore u Europi iako su Zapatisti svjesni da zbog svog siromaštva ta pomoć može biti samo simbolična.
Zapatisti poručuju narodima Latinske Amerike da su ponosni što su dio njih, iako samo mali dio. Sjećaju se vrlo dobro kako je na kontinentu zasjalo svjetlo ne toliko davnih godina, svjetlo koje je nosilo ime Ernesta Che Guevare, kao što je prije nosilo ime Simona Bolivara, pošto nekada ljudi uzdižu nečije ime kako bi se znalo da podižu zastavu revolucije.
Zapatisti kažu kubanskom narodu koji već godinama pruža otpor sjeverno američkom imperijalizmu da nije usamljen i da se oni protive američkoj blokadi Kube. (embargo Sjedinjenih Država protiv Kube osuđen je rezolucijama Opće Skupštine 14 puta od 1992.)
Poručuju sjeverno američkom narodu da znaju za jaz između politika njihovih «loših vlada» koje nanose zlo po cijelom svijetu i volje onih Amerikanaca koji se protiv toga bore i solidariziraju se s borbama u drugim zemljama. Kažu Mapuche braći i sestrama u Čileu da prate njihovu borbu i da spremno uče od njih. Zapatisti vide kako venezuelanski narod brani svoj suverenitet i pravo da sami odluče kuda žele ići. Indijanskoj braći i sestrama u Ekvadoru i Boliviji kažu da daju važnu lekciju iz povjesti cijeloj Latinskoj Americi jer sada uistinu zaustavljaju neoliberalnu globalizaciju. Piqueterosima i mladima u Argentini poručuju da ih vole. Onima u Urugvaju koji žele bolju zemlju izražavaju divljenje, Pokretu bezemljaša (Sin tiera) u Brazilu izražavaju poštovanje. Za sve mlade ljude u Latinskoj Americi kažu da čine dobre stvari i da Zaptistima to uljeva veliku nadu.
Pobunjenoj i dostojanstvenoj braći i sestrama iz Socijalne Europe izražavaju potporu. Njihovi veliki pokreti protiv neoliberalizma doista raduju Zapatiste. Pažljivo gledaju njihove oblike organiziranja i metode borbe kako bi što god naučili od njih. Zapatisti kažu da znaju i za one koji se bore u Africi, Aziji i Oceaniji, i da ih zanima učenje i iz njihovih ideja i djela.

12. ZAKLJUČAK

Zapatistički pokret uspijeva u stvaranju autonomije za autohtono stanovništvo i čini dosta na poboljšanju životnih uvjeta u zapatističkim autonomnim zajednicama koje dolaze do najviših dostignuća na poljima zdravstva, školstva i sudstva. Boreći se protiv siromaštva koje je neoliberalno djelovanje meksičkih vlada samo povećalo Zapatisti dolaze na prepreke. Upravo tu im je potrebna pomoć od civilnog društva iz Meksika i cijelog svijeta.
Ono što Zapatisti imaju dati svijetu su metode nehijerahijskog odlučivanja i decentraliziranog organiziranja unutar indijanskih zajednica koje nude odgovore i za nestarosjedilački svijet. Zapatisti stvaraju revoluciju koja omogućuje druge revolucije.
Ovu revoluciju teoretičari antiglobalizma, koji podržavaju narode Chiapasa u njihovoj borbi, skloni su nazvati prvom postmodernom revolucijom koja ucrtava pravce za nove načine borbe.
Sudeći po političkim stremljenjima u Latinskoj Americi, Zapatistima i drugim socijalnim pokretima, zatim po političkim promjenama na cijelom kontinentu, od Nikaragve i Venezuele preko Bolivije do Ekvadora, očito je da narodi koji su osjetili najteže posljedice primjene neoliberalizma na vlastitoj koži traže radikalne promjene u svojim zemljama.
Socijalni jaz koji vlada cijelim kontinentom iziskuje odlučne i hrabre političke poteze koji će anulirati «socijalne učinke deregulacije», ojačati socijalnu državu i nužno poboljšati položaj siromašnih i obespravljenih. Nove politike koje se već provode i nove koje tek treba pokušati provesti, usprkos snažnom otporu sjeverno američkog imperijalizma, donijeti će neki novi ekonomsko politički put. Možda taj put postane «socijalizmom 21.stoljeća», primjenjiv na druge kontinente i druge zemlje, a sigurno je da su lekcije koje će taj «socijalizam 21.stoljeća» naučiti od Zapatista nezaobilazne i izuzetno vrijedne.
Ovaj rad završio bih citatom možda najutjecajnijeg intelektualca današnjice, Noama Chomskya : «Pobuna indijanskih seljaka u Chiapasu je otkriven tračak prema vremenskoj bombi koja čeka da eksplodira.»






13. LITERATURA

1. Dražen Šimleša «Snaga utopije: anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća», Što čitaš?, Zagreb, 2005.

2. Naomi Klein, Ograde i prozori : dopisi s linija fronte spora o globalizaciji. V.B.Z., Zagreb, 2003

3. Anđelko Milardović «Neoliberalna globalizacija», www.cpi.hr/

4. Andrew Flood, www.anarchism.ws

5. Jung Courtney, www.encyclopedia.com

6. Ozren Pupovac «Taktički mediji» , http://diskrepancija.org

7. www.anarkismo.net

8. http://chiapas.mediosindependientes.org

9. www.ezln.otg

10. http://flag.blackened.net/

11. www.zeztainternazional.org

12. www.zmag.org