| lipanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Srpanj 2009 (1)
Veljača 2008 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Kolekcija mojih zapažanja i stavova u svezi obitelji, karijere, psihologije ponašanja, društva, mode, ljepote, prirode itd.
Citaonica
********************
>Blog.hr
>Virtualna knjižara
>Nationalgeographic
>Discovery
>Bljesak.info
>Net.hr
>Vidi.hr
>Znanost
>Katalog besplatnih elektronickih casopisa
Drugi separe u čitaonici
>Dnevnik ulice
>Borja
>PlanB
>Pračovjek
>Kabulske priče
>CNN Art of life
>MTV
>Kompjuteraši ako zapne
>Po mom ukusu kuhinjica
>Auto route
>Vrijeme
Free Counters
Lifestyle by Tatjana
MAJKA
- 22:34 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Prije par dana čekali smo ispred zaključane predavaonice nekoga da ju otvori jer za par trenutaka je trebao početi ispit. Stigla je spremačica, otključala vrata a iznutra nas je zapahnuo stravičan miris. Bolje rečeno užasan smrad leša. Pošto smo svi medicinari uzalud nas je spremačica pokušavala uvjeriti da je to samo ostajalo smeće... Smrad definitivno potječe od leša...Samo...gdje je leš? Pošto je nemoguće bilo nalaziti se unutra, ako uzmemo u obzir temperaturu od 40*C, izašli smo vani. Čekali smo profesora, preznojavali se i pokušavali odagnati smrad koji se širio čak i van. Odjednom, neka mršava mačka uđe unutra...Nakon par trenutaka izašla je noseći u zubima mrtvo mlado koje se gotovo raspadalo. Zabezeknuto smo posmatrali tu scenu. Ona, majka mačka, vratila se po svoje maleno.Čekala je iz prikrajka možda danima, možda nije niti jela ništa. Čekala je trenutak da netko otvori, obilazila zaključana vrata, dozivala...Ona je čekala i došla po svoje mače. Uzela ga je i odnijela negdje. Na neko samo njoj znano groblje za male mace. Nije dopustila da ostane tamo negdje.Čak ni mrtvo. Nije ga napustila, nije ga zaboravila.Sigurno je imala još mačića ali nije zaboravila svoje izgubljeno, zaključano. Tko zna koliko je samo čekala, vrebala trenutak... Nisam mogla da odagnam pomisao koliko se ta majka mačka razlikuje od ljudi.Od bića koji važe za životinje koje imaju intelekt. Od ljudi koji su razvili sofisticiranu tehnološku opremu i napisali milione knjiga.Od ljudi koji su se za malo približili Bogu. Imamo umjetnu oplodnju, stvaramo klonove, ubijamo kada nam se prohtije. Na način koji želimo. Masovno, pojedinačno...Ljudski život nam je postao klik prstima...Prihvaćamo ga tek tako. Majke ostavljaju djecu po ulici, u smetljišta pod izlikom da ih ne žele. Druge zlostavljaju svoju djecu; psihički, fizički, seksualno. Majke ubijaju svoju ili tuđu djecu; jer ih ne žele, ne vole, jer ih nerviraju, jer su pogriješila nešto, jer je rat, jer smetaju. U svom ludilu modernoga života zaboravili smo instinkt, zaboravili smo iskonski poriv da zaštitimo, volimo naše mladunče...Naše dijete. Znam...Postoje i brižne, dobre majke. One koje zaslužuju svakim udahom da ih se tako nazove.Majka... Koliku simboliku samo ima taj naziv. Koju snagu... Majka mačka nije zaboravila da je jedan mačić ostao zatočen iza vrata.Vratila se i čekala...danima...Nije ga ostavila, čak niti mrtvog. |
SJEĆANJE
- 14:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Put putujući odmakla sam daleko na sjever Bosne i Hercegovine.Nisam mogla da odolim, kada sam već u Prijedoru, da ne svratim na planinu Kozara.( Oj Kozaro širi svoje grane i prihavti mlade partizane) Ipak sam ja nekadašnja pobjednica «Titovim stazama revolucije» na međuškolskom natjecanju. Danas me vjerovatno mnogi ljudi čudno gledaju. Antifašistička borba za mnoge ljude predstavlja kamen spoticanja. Ja sam uvijek stajala iza svojih riječi. Moji djed i baka su bili prvoborci.Čak je njihova ljubav započela nad Sutjeskom, u vrijeme ofanzive( operacija Švarc). Djed je došao iz Like sa svojom divizijom na predjele Tjentišta i Sutjeske. Baka je bila partizanka iz središnje Bosne. Iza rata je slijedio brak i jedna kćer. Ostala djeca koju su imali su pomrla od tifusa koji je u to vrijeme harao ovom zemljom. Djed je nosilac ordena za «hrabrost zlatne zvijezde» i ordena «zasluge za narod» ...Moj deda je narodni heroj...Nije bio.On je to za mene još uvijek.Nažalost nisam upoznala niti baku niti djeda.Umrli su davno prije nego sam se rodila.Ali cijeloga djetinjstva slušala sam priče o njima.Za vrijeme ovoga rata morali smo se iz straha riješiti svih obilježja i svih uspomena...ne mogu prežaliti to...Nikada! Može se reći da sam pravo komunističko dijete. Tata je bio u osobnoj pratnji Tita. To je bila posebna čast i samo su specijalni ljudi mogli imati njegovo povjerenje.Mamini prvoborci, tata uz Tita...ja sam vrlo čudna osoba za današnja shvatanja i stavove. Ne mislim ozbiljno kada kažem komunističko dijete. Moji roditelji su bili protiv radikalnog nametnutog sistema. Baš kao što su i sada. Prkose svemu...Komunizam za njih nije bilo ono za što su se njihovi stari borili. Za jednakost i mir, da. Za dobrobit i opstojnost, da. No za bogaćenje, privilegije, centralizam, izrabljivanje neistomišljenika, to ne. To je bilo ono što nije valjalo...Danas još više stvari ne valja...A šuti se...do novog bunta...Do slijedećeg rata. Tatina obitelj je iz Posavine. Sjećam se kako je pričao za vrijeme Drugog svjetskog rata koliko je samo vojski prošlo kroz njihovo imanje. Tata je u to doba imao deset godina. Osim njega baka je imala još sedmero djece. Najveća briga je bila sačuvati živote u haosu koji je tutnjao. Pričao mi je kako ih je baka krila u dimnjaku kamina koji se nalazio u zidu kuće, kako su čak napravili kao police na kojima su ležali skvrčeni. Vojska je dolazila, pljačkala i prolazila...Kako je imanje bilo ogromno , tu su bili razni usjevi, povrće. Za pljačkaške vojske to je bilo izobilje. Baka nije željela držati životinje. Znala je da bi vojnici bili spremni ubiti je zbog jedne kokice. Ali djecu je morala sakriti. Kako je kuća bila na ravnici, tako je stalno bila na osmatranju, vidljiva sa svih strana. Noću bi se zamračivali prozori ali baka je jedne večeri razmaknula zavjesu i pogledala van...Tog trena joj je metak okrznuo oko i dio sljepoočnice. Na sreću, ostala je živa. Nakon tog razdoblja pojačavale su se borbe u području Posavine. S malom djecom nije imala kuda. Oni su bili rijetki koji se nisu pridružili zbjegovima ka Kozari, Ozrenu i Grmeču. Ravnica, mnogo djece....Dovitljivošću jedne hrabre žene sva njena djeca su ostala živa.Skrivajući se mjesecima u dimnjaku kamina. Za njih nije postojala igra, djetinjstvo. Pazilo se na svaki korak, glas, osluškivalo i strepilo. Nažalost tisuće nisu preživjele ofanzivu u julu 1942. godine.U stravičnoj akciji njemačke vojske i Ustaša nezamisliv broj stanovništva Posavine ubijen je ili odveden u koncentracijske logore Jasenovac - Stara Gradiška. Tisuće žena s djecom u kolonama je potražilo sklonište u šumama i obroncima Kozare. Tisuće nisu uspjele nikada pobjeći pod okrutnom rukom zlotvora. Ubijani su mučki. Veliki broj djece ubijen je u tom kratkom periodu ( oko 23 000) i kao takav važi za jedan od najvećih zločina koji se dogodio u povijesti čovječanstva. Upravo iz tog mučnog, stravičnog trenutka proizašla je i poema Skendera Kulenovića «Stojanka, majka Knežpoljka»...Vapaj majki koje dozivaju svoja izgubljena čeda...Vapaj i krici tisuća majki koje nisu dočekale odrastanje svojih malenih, vapaj izgubljenih, ubijenih, odvedenih, izgladnjivanih i protjeranih. Dan danas tisuće još uvijek pokušavaju pronaći svoje najmilije...Poznavajući predanja onih koji su to proživjeli moram reći da sam s posebnim doživljajem otišla na spomen mjesto na Kozari. Na Mrakovici je podignut monumentalni spomenik svim žrtvama. Na jednom mjestu postoji česma koja je podignuta u spomen medicinskim sestrama koje su spašavale živote žrtvama genocida u zbijegu i partizana koji su se borili. Muzej je nažalost zatvoren, izgleda da nema zainteresiranih za povjest, slikala sam koz staklo.   Osim povijesnog značenja Kozare, svjež zrak planine utječe na otvaranje apetita. Tako na Mrakovici možete posjetiti odličan etno restoran "Bijele vode". On također nudi i pansionski smještaj. Posebice je lijepo zimi kada je sezona skijanja. Restoran je ukrašen narodnim nošnjama, tkanim ćilimima, prekrivačima, uštirkanim vezenim zavjesicama, te mnoštvom detalja iz tradicionalne kućne radinosti stanovnika Potkozarja.   |
SJEĆANJE ILI ZABORAV
- 16:17 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Prije par dana poslovno sam krenula kroz Bosnu. Bolje rečeno krenula sam s jednog kraja države na sam drugi kraj.Više je to bilo putovanje"Upoznaj domovinu da bi je više volio". Zastala sam na prijevoju Makljen. Nekada sam često tu dolazila s roditeljima s obzirom da smo imali vikendicu u Bugojnu.Uvijek me oduševljavala ona prekrasna priroda i planinski reski zrak. Moje djetinjstvo obiluje sjećanjima na tople sendviće s mortadelom ( koju ja zovem mArtadela) i dvojnim C sokićem. Pa za mene nije bilo ništa ljepše nego izvaliti se na jedan od proplanaka, a ona trava je tako lijepa, ma kao neka dekica.Makljen je predivan, posebice u jesen kada se svo lišće šareni u svim tolim nijansama.Gusta šuma, miris zemlje, drveća, lijepa cesta kroz krajolik... Prva želja je bila otići do spomenika podignutog u sjećanje na bitku koja se odigravala na Makljenu i općenito Ramskom području.Za vrijeme ofanziva koje su se odvijale na rijeci Neretvi u području Rame nastale su velike grupacije Talijanske vojske, te ustaša. Partizani su bili svjesni strateškog položaja koji su držali spram izlaza ka jugozapadnoj Bosni. Poznata je Titova recenica iz drugog svjetskog rata "PROZOR MORA PASTI". U spomen tomu na Makljenu je izgrađen prekrasan spomenik koji je zvan "Tito's fist" ili Titova saka koji vise podsjeca na nekakvu Baklju ili Ruzu.Nažalost, neki novi klinci, neka nova shvatanja antifašističke borbe i zaostavštine učinila su da je 2000.godine, pet godina nakon završetka rata na ovim prostorima, spomenik na Makljenu miniran. Nema turista, sve je zapušteno i obraslo visokom travom.Ne razaznaju se stepenici niti staze do spomenika. Strah od mogućih mina u zemlji su mi rastjerale jedino krave koje su bezazleno pasle u okolici spomenika i bile jedini šetači.  U pozadini vidite prekrasno Ramsko jezero. Za preporučiti je posjetitit poluotok Šćit i samostan na Šćitu.Inače ja kada putujem tom dionicom ne mogu a da se ne sjetim Marine pećine koja se nalazi s drugu stranu planine kroz koju se proteže jezero i u kojoj je hidrocentrala Rama. Marina pećina postala je poznata još u doba hajduka.Vjerovatno u vrijeme dok je hajduk Stojan branio ovo malo naše grude od tuđinske najezde i vremena dok su Kopčići hodali ovom zemljom.Ponekad pomislim da ova zemlja nikada neće imati mira i vječno će biti poprište bitki, ratova i razaranja. Možda je bolje da to preformuliram ...Ova zemlja će uvijek biti mjesto gdje se brani čast, ponos i gdje je povijesna srčanost i hrabrost ljudi poznata stoljećima.Tako je Mara skrivala hajduke u toj pećini. Pećina ima mnogo prolaza, pa kažu da su mnogi još neistraženi. Kompletno Čvrsničko-Vransko područje obiluje pećinama i jamama. Pokušala sam pronaći neke informacije o Marinoj pećini na internetu ali bezuspješno. Ovo što znam je priča moje majke.  |
RAZLIČITOSTI
- 23:29 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Po tko zna koji put ostajem zapanjena činjenicom koliko naše drušvo stvara svojevrsne klanove.Neki vid lobija kojima ili pripadaš ili ne. Danas čitam neke tekstove srednjovječne gospođe koja je poodavno( već 40 godina) otišla u inozemstvo i velikim djelom zaboravila naš jezik. Pravopis je katastrofalan i cijelo vrijeme miksa naše i strane riječi. Meni je čak bila i zanimljiva. Pomalo simpatična u svoj toj borbi da kaže ono što je naumila. No, to se ne može reći za javno mjenje koje ju je dočekalo, malte ne, pa na noževe. Ja jednostavno ne mogu vjerovati kakve su joj gluposti govorili. U smislu " Ti si izdajica našeg naroda", "Jezik se ne zaboravlja", "Mi te ne razumijemo"...Sve to vrlo drsko i arogantno. Grozno, naprosto, grozno...Zaista ju razumijem kada kaže da ona nije svih ovih godina željela komunicirati s našim ljudima u inozemstvu jer su svojim ponašanjem pokazali da ih interesira samo"Kako će nekoga prevariti za novac, koliko je tko zaradio i kakav je tko"....Zaista razumijem.Eh, da se vratim na komentatore. To su ljudi kojima se ona nije dopala na određeni način. Možda im nije podilazila, možda im nije odgovaralo da netko narušava balans koji su stvorili u svom lažno domoljubnom okruženju istomišljenika. Samo jedan mic i kastriraju te. Dakle, ti komentatori su dali sebi za pravo optuživati nju da ne voli dovoljno svoju zemlju, da nije dovoljno inteligentna i slične nebuloze. Ti isti komentatori svakodnevno u konverzaciji koriste masu stranih riječi. Ne samo standardnih ( npr.turcizama, germanizama itd.) koji su tu ostali povješću, nego koriste konstantno engleske riječi i izraze...Pa u njihovim tekstovima možete pročitati masu "WOW, BTW, OK, YEAH..etc."Ne želim ni spominjati vukovsko pisanje stranih imena, naziva gradova , ulica....Kad već cjepidlačimo... To je ono što me konstantno nervira. Zašto drugi ljudi ne prihvate da postoje oni koji ne misle kao dotični? Ili zašto se mora pripadati većini? Diskriminacija cvjeta na svakom koraku... Maloprije se sjetih kako sam danas u nekim novinama pročitala kako će ove godine Medicinski fakultet u Foči (heh, da dobro ste razumjeli Foča ima medicinu) primiti 265 brucoša. Mene samo interesira kako će raditi svi ti studenti...Ja sam propali student medicine u Mostaru.Nije išlo...Obitelj, zahtjevan(prezahtjevan ) fakultet nikako ne ide jedno s drugim. Kasnije sam se prebacila na Visoku zdravstvenu školu.Danas kada sam pročitala tu vijest nisam mogla a da ne pomislim kako je to u Foči fakultet za budale. Zaista...A tek Foča...Od kada Foča ima kliniku i kakav je to medicinski faks koji može izbaciti toliku brojnu generaciju. Nekako ne mogu da vjerujem da će se na prvoj godini iskristalizirati najbolji....Ipak smo mi balkan...Ipak je to Foča. Kažu imaju niske kriterije, fazon je zgrnuti lovu...Slične informacije imam i za sve studije u Crnoj Gori, te za jedan fakultet u Osijeku. I sutra će nas ti turbo liječnici zbrinjavati i educirati zdravstveno. Sutra će nekome doći glave...I 265 studenata, i anatomija ovako, i patofiziologija onako i farmakologija tek tako.... Ja zaista ne želim gledati liječnika koji ima IQ kao moj mobitel...Hoće li ikada itko stati u kraj ovoj anarhiji. Pa danas se svakome može prohtjeti otvoriti fakultet. Kada sve sumiram krivo mi bude...Jer učim kao posljednji mohikanac...Za što? Jer se trudim, znojim, povraćam pred ispit. Jer plaćam i crnčim za kvalitetno školovanje...A za par godina 265 doktora iz Foče će otići npr. u Bangladeš ili u Kentaki i biti prihvaćen...Pa naravno, kako će netko u Kentakiju znati gdje je Foča i fočanski Medicinski fakultet. |