| lipanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Srpanj 2009 (1)
Veljača 2008 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Kolekcija mojih zapažanja i stavova u svezi obitelji, karijere, psihologije ponašanja, društva, mode, ljepote, prirode itd.
Citaonica
********************
>Blog.hr
>Virtualna knjižara
>Nationalgeographic
>Discovery
>Bljesak.info
>Net.hr
>Vidi.hr
>Znanost
>Katalog besplatnih elektronickih casopisa
Drugi separe u čitaonici
>Dnevnik ulice
>Borja
>PlanB
>Pračovjek
>Kabulske priče
>CNN Art of life
>MTV
>Kompjuteraši ako zapne
>Po mom ukusu kuhinjica
>Auto route
>Vrijeme
Free Counters
Lifestyle by Tatjana
SJEĆANJE
- 14:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Put putujući odmakla sam daleko na sjever Bosne i Hercegovine.Nisam mogla da odolim, kada sam već u Prijedoru, da ne svratim na planinu Kozara.( Oj Kozaro širi svoje grane i prihavti mlade partizane) Ipak sam ja nekadašnja pobjednica «Titovim stazama revolucije» na međuškolskom natjecanju. Danas me vjerovatno mnogi ljudi čudno gledaju. Antifašistička borba za mnoge ljude predstavlja kamen spoticanja. Ja sam uvijek stajala iza svojih riječi. Moji djed i baka su bili prvoborci.Čak je njihova ljubav započela nad Sutjeskom, u vrijeme ofanzive( operacija Švarc). Djed je došao iz Like sa svojom divizijom na predjele Tjentišta i Sutjeske. Baka je bila partizanka iz središnje Bosne. Iza rata je slijedio brak i jedna kćer. Ostala djeca koju su imali su pomrla od tifusa koji je u to vrijeme harao ovom zemljom. Djed je nosilac ordena za «hrabrost zlatne zvijezde» i ordena «zasluge za narod» ...Moj deda je narodni heroj...Nije bio.On je to za mene još uvijek.Nažalost nisam upoznala niti baku niti djeda.Umrli su davno prije nego sam se rodila.Ali cijeloga djetinjstva slušala sam priče o njima.Za vrijeme ovoga rata morali smo se iz straha riješiti svih obilježja i svih uspomena...ne mogu prežaliti to...Nikada! Može se reći da sam pravo komunističko dijete. Tata je bio u osobnoj pratnji Tita. To je bila posebna čast i samo su specijalni ljudi mogli imati njegovo povjerenje.Mamini prvoborci, tata uz Tita...ja sam vrlo čudna osoba za današnja shvatanja i stavove. Ne mislim ozbiljno kada kažem komunističko dijete. Moji roditelji su bili protiv radikalnog nametnutog sistema. Baš kao što su i sada. Prkose svemu...Komunizam za njih nije bilo ono za što su se njihovi stari borili. Za jednakost i mir, da. Za dobrobit i opstojnost, da. No za bogaćenje, privilegije, centralizam, izrabljivanje neistomišljenika, to ne. To je bilo ono što nije valjalo...Danas još više stvari ne valja...A šuti se...do novog bunta...Do slijedećeg rata. Tatina obitelj je iz Posavine. Sjećam se kako je pričao za vrijeme Drugog svjetskog rata koliko je samo vojski prošlo kroz njihovo imanje. Tata je u to doba imao deset godina. Osim njega baka je imala još sedmero djece. Najveća briga je bila sačuvati živote u haosu koji je tutnjao. Pričao mi je kako ih je baka krila u dimnjaku kamina koji se nalazio u zidu kuće, kako su čak napravili kao police na kojima su ležali skvrčeni. Vojska je dolazila, pljačkala i prolazila...Kako je imanje bilo ogromno , tu su bili razni usjevi, povrće. Za pljačkaške vojske to je bilo izobilje. Baka nije željela držati životinje. Znala je da bi vojnici bili spremni ubiti je zbog jedne kokice. Ali djecu je morala sakriti. Kako je kuća bila na ravnici, tako je stalno bila na osmatranju, vidljiva sa svih strana. Noću bi se zamračivali prozori ali baka je jedne večeri razmaknula zavjesu i pogledala van...Tog trena joj je metak okrznuo oko i dio sljepoočnice. Na sreću, ostala je živa. Nakon tog razdoblja pojačavale su se borbe u području Posavine. S malom djecom nije imala kuda. Oni su bili rijetki koji se nisu pridružili zbjegovima ka Kozari, Ozrenu i Grmeču. Ravnica, mnogo djece....Dovitljivošću jedne hrabre žene sva njena djeca su ostala živa.Skrivajući se mjesecima u dimnjaku kamina. Za njih nije postojala igra, djetinjstvo. Pazilo se na svaki korak, glas, osluškivalo i strepilo. Nažalost tisuće nisu preživjele ofanzivu u julu 1942. godine.U stravičnoj akciji njemačke vojske i Ustaša nezamisliv broj stanovništva Posavine ubijen je ili odveden u koncentracijske logore Jasenovac - Stara Gradiška. Tisuće žena s djecom u kolonama je potražilo sklonište u šumama i obroncima Kozare. Tisuće nisu uspjele nikada pobjeći pod okrutnom rukom zlotvora. Ubijani su mučki. Veliki broj djece ubijen je u tom kratkom periodu ( oko 23 000) i kao takav važi za jedan od najvećih zločina koji se dogodio u povijesti čovječanstva. Upravo iz tog mučnog, stravičnog trenutka proizašla je i poema Skendera Kulenovića «Stojanka, majka Knežpoljka»...Vapaj majki koje dozivaju svoja izgubljena čeda...Vapaj i krici tisuća majki koje nisu dočekale odrastanje svojih malenih, vapaj izgubljenih, ubijenih, odvedenih, izgladnjivanih i protjeranih. Dan danas tisuće još uvijek pokušavaju pronaći svoje najmilije...Poznavajući predanja onih koji su to proživjeli moram reći da sam s posebnim doživljajem otišla na spomen mjesto na Kozari. Na Mrakovici je podignut monumentalni spomenik svim žrtvama. Na jednom mjestu postoji česma koja je podignuta u spomen medicinskim sestrama koje su spašavale živote žrtvama genocida u zbijegu i partizana koji su se borili. Muzej je nažalost zatvoren, izgleda da nema zainteresiranih za povjest, slikala sam koz staklo.   Osim povijesnog značenja Kozare, svjež zrak planine utječe na otvaranje apetita. Tako na Mrakovici možete posjetiti odličan etno restoran "Bijele vode". On također nudi i pansionski smještaj. Posebice je lijepo zimi kada je sezona skijanja. Restoran je ukrašen narodnim nošnjama, tkanim ćilimima, prekrivačima, uštirkanim vezenim zavjesicama, te mnoštvom detalja iz tradicionalne kućne radinosti stanovnika Potkozarja.   |