LIFE OF HORSES

Jesen života

Započinje jesen.Vidim to u vrtu, na stablima
i grmlju.Osjećam to u zraku i vlastitim
udovima.Ljeto je nepovratno prošlo.Protiv
jeseni nema ljeka.Ali jesen je ljepa i može
biti bogata jako bojama.Posljednje radosti
života su tiše,ali i dublje.Zato hoću mirno
dopustiti da jesen dođe k meni.

Sudbina onih koji daju život,upravo je ta da,
kao i zrno pšanice,kao sjemenski krumpir,
kao sjemenka ploda i svako drugo sjeme,iz
kojega raste novi život,umru,budu odbačeni
i zaboravljeni.Tako bi dobar čovijek trebao
uvijek znati da, unatoč tomu što pridonosi
životu,umire i u tišini bude odbačen jer je
postao nepotreban.

Pomiriti se s ovim
pravo je životno umjeće.
U pristajanju na ovo umiranje
skriven je najbogatiji plod,
plod dubljega radovanja životu.



"Da" životu

Živjti znači
zagrliti ljude i stvari
i opet ih pustiti
da se zelene i cvatu
pred Božjim licem.

Živjti značiti
biti zahvalan
za svjetlo i ljubav,
za toplinu i nježnost
koje su jednostavno darovane
u ljudima i stvarima.

Živjeti znači
sve gedati kao Božji dar,
dopustiti da sve bude Njegov dar,
ništa i nkoga ne posjedovati
i klicati zbog svak zvijezde
koja pada s neba.



Sreća je u tebi

Od svih energija svijeta samo te jedna može
usrećiti:energija srca.Sreća počinje u dnu
tvoga srca,a ti je daješ drugima ako su ljudi rado
uz tebe,ako se uz tebe osjećaju ugodno,ako
ostaneš ljubazan kad su drugi neljubazni,ako
pomogneš kad nitko više ne pomaže,ako
si zadovoljan ondje gdje drugi postavljaju
zahtjeve,ako se smiješ kad se svi mršte,
ako možeš oprostiti kad ti ljudi nanesu zlo.

Sreća je u tebi.
Neki će reći:Kakav sanjar!
Jer još uvijek vjeruješ u ljude,
u život
i u to da sve može biti drugačije.

Sreća je u tebi.
Ljudska sreća nije
nikakav proizvod znanosti
i tehnike.
Ljudska sreća ovisi
o voljeti i biti voljen
i o tolikim ljepim stvarima
koje su besplatn.



Volim te, čovječe

Rijetka riječ: Volim te, čovječe!
Vjerujemo li u nju, radujemo li joj se?
Ili ju držimo iluzijom, utopijom?

Vjerujem u novo proljeće svijeta.
Tad će ljudi,
tamo gdje uvijek vlada rat i nasilje,
odložiti svoje oružje
i doviknuti vidljivu ili nevidljivu neprijatelju:
"Čovječe, volim te.
Oprosti mi!Uzela sam sebi previše.
Hoću sjesti s tobom za tvoj stol,
sa zajedničkim kruhom na njemu,
i s cvijećem mira na suncu."

Vjerujem u čudo,
kad ćemo u svakoj kući,
u svakoj ulici jedni drugima reć:
"Volim te čovječe!
Hoću iz tvojih usta izbaciti
sve gorke riječi,
ispuniti svoje srce dobrotom
i svoje ruke prijateljstvom."

"Volim te, čovječe!"

Reci to riječima
ili bez riječi.
Reci to smješkom,
gestom pomirenja,
stiskom ruku,
riječju priznanja,
zagrljajem,
poljupcem,
sa zvijezdom u svojim očima.
Reci to
s tisuću malih pažnji,
svaki dan iznova:

"Volim te, čovječe!"