Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam

15.06.2013.




Psalam 23. predstavlja jedno od najljepših biblijskih poglavlja o predanju punom povjerenja u Božje ruke:


Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.



Da bismo raskrinkali jednu vrlo profinjenu napast koju često susrećemo u kršćanskom životu i u koju mnogi zapadaju, a koja uvelike paralizira duhovni napredak, vratimo se na trenutak iznenađujućoj biblijskoj tvrdnji da Bog ne dozvoljava da nam bilo što nedostaje.

Dogodi se, naime, da povjerujemo kako nam u situaciji u kojoj živimo, bila ona osobne ili obiteljske naravi, nešto bitno nedostaje, i da smo zbog toga u nemogućnosti napredovati i duhovno se razvijati. Na primjer: zbog slabog zdravlja ne možemo moliti onako kako vjerujemo da bi trebalo, ili: obiteljsko okruženje ne dozvoljava nam da oblikujemo duhovne aktivnosti onako kako bismo željeli, ili: ne posjedujemo sposobnosti, snagu, vrline, darove koje držimo potrebnima da bismo ostvarili nešto lijepo u kršćanskom životu. Nezadovoljni smo svojim životom, svojom osobom, svojim životnim uvjetima, i živimo sa stalnim osjećajem da, dokle god stvari budu takve, nećemo moći živjeti u istini i u punini. Osjećamo se zapostavljenima u usporedbi s drugima i stalno čeznemo za nekim drugim, boljim životom, koji bi nam bio blagonakloniji i u kojem bismo konačno mogli učiniti stvari vrijedne spomena.

Prema riječima pjesnika Rimbaud-a, imamo osjećaj da je "pravi život negdje drugdje", izvan našeg života, koji ne doživljavamo kao pravi život, jer nam zbog nekih naših patnji ili ograničenja ne pruža uvjete za istiniti duhovni rascvat. Usredotočeni smo na negativnu stranu naše situacije, na ono što nam nedostaje da bismo bili sretni. Sve nas to čini nesretnima, zavidnima i obeshrabrenima, pa ne možemo napredovati. Govorimo da je pravi život negdje drugdje i jednostavno zaboravljamo živjeti.

Katkada nedostaje samo malo da bi se sve promijenilo i da bismo napredovali divovskim koracima: drugačiji pogled na stvari, pogled povjerenja i nade na osobnu situaciju, zasnovan na sigurnosti da nam ništa ne može manjkati. Kada bismo tako gledali, pred nama bi se otvorila vrata i mogućnosti duhovnog rasta koje nismo očekivali.

Često živimo u iluziji: htjeli bismo da se promijeni naša okolina i uvjeti, jer mislimo da bi tada sve išlo bolje. To je vrlo često tek zabuna. Naše se srce, a ne vanjske okolnosti, treba najprije promijeniti i pročistiti od svoje zatvorenosti, žalobnosti i nedostatka nade."Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!" (Matej 5, 8) Blago onima čije je srce pročišćeno vjerom i nadom, koji gledaju na život sa sigurnošću da je Bog prisutan i u prividno nepovoljnim prilikama, brinući se za njihove bitne potrebe, tako da im doista ništa ne nedostaje. Oni koji tako vjeruju, Boga će gledati: imat će iskustvo Božje prisutnosti koja ih prati i vodi; vidjet će da situacije koje su držali nepovoljnima i štetnima za duhovni životni su ništa drugo do li snažna sredstva u Božjoj pedagogiji koja im omogućuju napredak i rast. Sveti Ivan od Križa kaže da "duša ima najviše dobiti i koristi tamo gdje joj se čini da gubi". To je, doista, velika istina.

Dogodi se koji puta da su nam misli toliko pomračene onim što ne ide dobro i što bi, po našim kriterijima, trebalo biti drugačije, da zaboravljamo sve što je pozitivno, pa nismo u stanju iskoristiti sve vidove naše situacije, pa čak i one prividno negativne, u cilju približavanja Bogu i rasta u vjeri, ljubavi i poniznosti. Ono što nam najviše nedostaje, to je uvjerenje da "ljubav Božja koristi na dobro sve ono što je u meni: i dobro i zlo" (sv. Terezija od Djeteta Isusa, prema sv. Ivanu od Križa). Kad se ne bismo tužili i pokušavali pod svaku cijenu otarasiti naših slabosti, vidjeli bismo da su mnoge nesavršenosti zapravo prekrasne prilike za rast u poniznosti i u povjerenju u Božje milosrđe, dakle za rast u svetosti.

Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu. Ne vjerujemo da je Bog sposoban sve voditi prema našem dobru i da ni u kojem slučaju neće dozvoliti da nam nedostaje ono najhitnije, ono što nam pomaže da bolje ljubimo. Rasti i razvijati se u duhovnom životu znači naučiti ljubiti. Tolike okolnosti koje ocjenjujemo kao štetne mogle bi, kad bismo imali više vjere, za nas biti dragocjene prilike za veću ljubav: veće strpljenje, poniznost, blagost, milosrđe i veće predanje u Božje ruke.

Budimo, dakle, uvjereni u sljedeće, i naći ćemo izvor neizmjerne snage: Bog može katkada dozvoliti daj mi uzmanjkaju novac, zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće uskratiti sebe samog, svoju pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno sve više njemu približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje, i da dođem do svetosti


Jacques Phillippe, Traži mir i idi za njim

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se