Pred licem drugoga

ponedjeljak , 20.06.2011.

Isus

Prvo što nas je dočekalo po izlasku iz majčine utrobe bilo je lice. Dolazak u svijet ulazak je u Božje milosrđe, a dolazak u ljudski svijet ulazak u prisutnost drugoga lica, u ljudsko miloličje. Prije svijesti o sebi, tu sam pred licem drugoga koje me poziva. Moje postojanje mi ne pripada; ono pripada drugomu – prvo onomu koji mi prethodi, a onda i onima koji, uvijek iznova kao prvi put, hoće da budem.
U odnosu s drugim, izloženim nam u nagosti svojega lica, osjećamo se oslovljenima, prepoznatima, izgovorenima, pa iz tog iskustva i sami možemo drugoga osloviti, prepoznati, izgovarati, voljeti.
Moje "jesam" susreće lice koje mi se obraća s "ti". To obraćanje ujedno je poziv na odgovor(nost). "Evo me" – odgovaram licem pred tobom i za tebe. Odnos licem u lice odnos je prisutnosti dvaju ja, dvaju subjekata, a ljubav odgovornost za tu prisutnost.

Poznajem li ma jednoga bogataša i siromaha, Srbina, Muslimana i Hrvata, konzervativca i liberala, uspješnoga i marginaliziranog čovjeka, Židova, kršćana i budistu, dakle ma kojeg pripadnika onih "drugih", teže ću druge suprotstavljati sebi i svojoj zajednici te nas dijeliti na "mi" i "oni". Drugi za mene zadobivaju lica osoba koje poznajem. No, budući da je veza licem u lice oba-veza (veza obostrana), drugima često odričemo pravo da imaju lice eda ne bismo osjećali obavezu pogledati ih u oči kao osobe.

Vrline što ih zapažamo u drugih lako sebi pripisujemo. A ono što u drugima osuđujemo, često je koješta u nama što skrivamo i sebi samima. Drugi tada za nas bivaju: drukčiji, stranci, neprijatelji, oni drugi – ljudi bez lica, bezoblična masa za koju ne ćutimo obavezu odgovornosti. I ništa lakše nego ju prezirati i osuđivati.

Biti odista sâm, znači ne moći reći: "Evo me", jer nemam komu ni pred kim. A ne moći odgovoriti pred licem drugoga, znači gubiti vlastito lice. Tek pred licem drugoga zadobivam vlastito jer mi ga jedino drugi može dati. Pogledom koji dopire do slike Božje što ju je Stvoritelj položio u mene eda bi prosijavala kroz moje oči.

Kao svjetlost što za nas poprima značenje obasjavajući predmete i bića na licima kojih se prelamaju boje, tako i naš život zadobiva svoju svjetlost samo u odnosima licem u lice.

Moći pogledati drugomu u lice, znači moći pogledati sebi u srce. Onaj tko sebe u potpunosti prihvaća, svakoga je kadar prihvatiti. On sebi postaje drugim, jer mu je drugi blizu kao i što je i sam sebi. Nikoga ne odbacuje. Pa ni ljude u kojima nije dobrote, one koji nemaju ljudskoga lica već lice nasilja. Pogledati ih licem u bez-lice zahtijeva hrabrost i nježnost ljubavi kakvu je Isus svjedočio na križu.

Bog je nemoćan djelovati u našem svijetu ako za nas, bili toga svjesni ili ne, nije neizrecivo Ti. Tada nam može odgovoriti: u našem prepoznati svoje lice. Oslovljen, prepoznat, izgovoren, ljubljen, On nas čini kadrima da druge oslovljavamo, prepoznajemo, izgovaramo, volimo.

U svakom licem-u-lice odnosu gledamo zapravo Božje lice. On za nas ni nema drugog lica do ljudskog.

No, ljudsko lice ne možemo pravo vidjeti ako u njemu ne prepoznajemo Isusovo. Isus čovjek s licem Božjim otvoreno je obećanje kojim smo obećani sebi samima. U drugom čovjeku sebe zapravo susrećemo i dobivamo iznova na dar. Prepoznajući ljudsko lice kao Isusovo, i sami postajemo prisutnost, ikona Božja.

Jadranka BRNČIĆ

Gospodine, daj da u svakom čovjeku s kojim se susretnem uspijem prepoznati Tebe, Sina čovječjeg, koji ćeš mi jednom suditi!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se