Zadržati pogled na znakove nade

Ljudima su potrebni znakovi nade koji bi im pomogli u tamnim i opasnim trenucima. Za Abrahama su to bile milijarde zvijezda na pustinjskom nebu, znak koji mu je sam Bog dao kao zalog svoga obećanja da će, iako još nema djece, steći nebrojeno potomstvo i obećanu zemlju. (...) Takvi su znakovi bili potrebni i Isusu i njegovim učenicima. Bog, Otac, darovao im je čudo Isusova preobraženja...
Ovdje se radi o jednom silnom događaju. Isus je u molitvi, mijenja se njegovo lice kao i odjeća. Pridružuju mu se dva čovjeka: Mojsije i Ilija; oni zastupaju Zakon i proroke prvog Božjeg saveza s njegovim izraelskim narodom. Isus i učenici govore o Isusovu završetku koji se treba dogoditi u Jeruzalemu i tako im postaje znakom nade. Ispunjenje njegova života je povratak Ocu, otvaranje konačne obećane zemlje, koju je Bog obećao Abrahamu.
Na ovoj se točki susreću oba biblijska čitanja. Učenici najprije spavaju. Kad nakon buđenja vide Isusa s Mojsijem i Ilijom, Petar postaje praktičan i želi ovo neshvatljivo zadržati u trima kolibama. Tipično ljudski: pribaviti sigurnost, zadržati sreću.
Ali, Bog se umiješao. Kao oblak, u čijoj ih sjeni hvata strah, on opkoljuje svoje učenike, a jedan glas potvrđuje Isusa kao izabranoga Sina, koji zaslužuje poslušnost. Ovaj je susret Petru oduzeo dah. Međutim, on je prepoznao jednu stvar o kojoj piše u svojoj poslanici (2 Pt 1,19): da im je sam Bog dao ovaj znak veličine i veličanstva Isusova, „kao svjetlo koje se pojavljuje na tamnom mjestu dok ne svane dan i ne pojavi se jutarnja zvijezda…“
Petar je, nakon svega, uvidio da je doživljaj preobraženja prije Isusova puta u smrt, njemu i drugim učenicima Bog poklonio kao znak nade da ne bi izgubili vjeru na putu prema Golgoti i pod križem. Oni su i najtamnijoj noći trebali u svojim srcima nositi nepobjedivu nadu: da Bog vodi put obećanog Mesije do njegova završetka, kako je obećao...

Ruth Kreutzberg