Tko je zapravo slijep?

nedjelja , 29.11.2009.

On je tu, uza me, posve blizu

U Kairu sam u jednoj ulicici naisla na slijepog starca. Sav je bio u dronjcima. Kad sam ga upitala:
- Djedice, sto tu radis, zar ti nije dosadno? - on mi se okrenu svojim mrsavim licem, ali koje je sjalo nekim tajnovitim osvitom:
- Ne, drago dijete, ja se nikad ne dosadujem, zahvaljujem Bogu!
- Za sto, djedice?
- Zahvaljujem Bogu za zraku sunca koja me miluje, za pticu koju cujem da pjeva tamo daleko, za kokos koja snese jaje, za plavo nebo sto ga drugi mogu gledati. Zivim u radosti, hamdulillah, slava Bogu! On je tu, uza me, posve blizu.

Uistinu, tko je zapravo slijep?

(Emmanuelle Cinquin)

Sveta Elizabeta

ponedjeljak , 16.11.2009.

Sveta Elizabeta

Kad čitamo hvalospjev ljubavi sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima, 13. poglavlju, ostajemo zadivljeni nad tom himnom u prozi. Kad čitamo životopis sv. Elizabete Ugarske, odmah nam se nameće misao da je ta svetica svojim životom napisala najljepšu himnu ljubavi. Njezin život i nije ništa drugo do Pavlov hvalospjev ljubavi u prozi.

Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!« I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.« Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je i izvana bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim napirlitanim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku. Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227. Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Elizabeta je tada zabugarila: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.«

Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja je nikad nije pravo podnosila. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom.

U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: »Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća.

Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata.

Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol.

Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake.

Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula.«

U svojoj knjizi Putovi živoga Boga poznati francuski teolog, dominikanac Yves Congar, piše ovo: »Crkva ima za svoju misiju reproducirati i nastavljati Isusa Krista; to zvanje čitavog tijela Crkve također je zvanje svakoga od njezinih udova; no kako je Isus Krist jedini savršen, sveci imaju zvanje reproducirati, svaki od njih, naročito jedan vid, nastavljati na osobit način jedno od njegovih velebnih djela. Tu se nalazi ono žarište u svjetlu kojega valja ispitivati i shvaćati njihov život...

Naročito je zvanje svete Elizabete bilo pokazati svijetu kako kršćanska ljubav nije samo neko jednostavno čovjekoljublje, jednostavan pothvat dobrotvornosti, već kako ona mora nositi biljege Kristove ljubavi te se suobličavati bitnim uvjetima života s Kristom. A Kristova je ljubav - ljubav križa, ljubav koja vodi na križ: I nema veće ljubavi nego dati svoj život za one koje ljubimo; Kristovo kraljevsko dostojanstvo zadobiva na križu svoj najveći uspjeh: ondje se on izjašnjuje kao kralj, tamo je proglašen kraljem, s križa on privlači srca da bi nad njima kraljevao. Krist na križu, kad je bio gol i kad je umro, nas je obogatio i oživio. Tako se na temelju života u Kristu, kao i u životu Krista samoga, nalazi neka vrsta protuslovlja, onoga što sv. Pavao naziva baš ludošću križa. I to nije čudno jer je život u Kristu mjesto gdje se susreću Bog i čovjek i Božja se snaga ne može pokazati uspješnom, osim u siromaštini i osrednjosti ljudskih sredstava.

Svako kršćansko djelovanje, sav život u Kristu, mora na neki način nositi na sebi taj Kristov biljeg; no čini nam se da je Elizabetin život na osobit način bio ostvarivanje protuslovlja što je vezano uz kršćanski život, neprestano napredovanje u onoj Pavlovoj: 'Kada sam slab, onda sam jak', nasljedovanje gologa Krista na križu, koje čovječanstvo obogaćuje u samoj njegovoj golotinji. Elizabeta je, kao i Franjo, toliko željela nositi Kristove rane: ona ih je nosila na svoj način u vršenju svoje ljubavi.

U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, svega drugoga bila je lišena. Napokon je napustila svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev; nakon toga je rekla: 'Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!' Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi. Ako živimo od Kristove smrti, njegova je smrt za nas počelo novog života, onoga za koji se valja nanovo roditi da bismo postali Božja djeca.«

Ivan Pavao II. primio je 27. listopada 1979. u audijenciju sudionike plenarne sjednice Papinskog vijeća Cor Unum. Kako je poznato, to je Vijeće osnovao papa Pavao VI. sa zadatkom da usklađuje svu karitativnu pomoć i djelatnost Crkve, kako bi je na taj način učinilo što uspješnijom. U svom nagovoru članovima Papinskog vijeća Cor Unum Ivan Pavao II. je naglasio kako Crkva, vršeći djela ljubavi, mora osjetiti i onu duhovnu ljubav koja je duša tih djela, a plod Duha Svetoga. Svoj je nagovor zaključio željom da bi se preko svih karitativnih djela očitovala Gospodinova samilost prema mnoštvu što trpi.

Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je kršćanskoga Caritasa. I pravo je tako jer je njezin život za sve kršćane pravi izazov - izazov na djela kršćanske ljubavi i milosrđa.

(o svetoj Elizabeti s www.skac.hr)

Zašto ostajem u Crkvi?

ponedjeljak , 02.11.2009.

„Crkva“ ne valja ako je zakazao svećenik, nazadna je ako papa ili biskup nisu postupili u skladu s očekivanjima modernoga doba. Nezadovoljni stanjem u Crkvi mnogi katolici danas javno istupaju iz nje ili prešutno prekidaju svaki kontakt s njom.

Crkva i ja
Jedan od najvećih teologa 20.st, Hans Urs von Balthasar, u svome se tekstu „Zašto ostajem u Crkvi?“ razračunava s ovom problematikom, navodeći svoje razloge zašto, unatoč svemu, i dalje ostaje u krilu Katoličke crkve. Ovo „unatoč svemu“ znači da postoje razlozi zbog kojih bismo joj svi mogli okrenuti leđa. On sam je mnogo propatio od Crkve, zbog slabosti i grešnosti njezinih vodećih ljudi, i to njegovu svjedočanstvu pro Ecclesia (za Crkvu) daje dodatnu težinu.
Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima. S obzirom na ovo prvo – kaže Balthasar – ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije. Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sam postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada?

Snaga Crkve je Euharistija
Odgovor je na drugo pitanje jednoznačan: Crkva kao gomila grešnika nikada neće odgovoriti Božjim očekivanjima. Ti grešnici smo svi mi. Bez izuzetka. Tko to od nas u potpunosti odgovara zahtjevima Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu? Mi smo Crkva grešnika. Ali Isus je došao radi grešnika. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grešnim ljudima, radi grešnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati. Upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost. Opet bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove „Crkva“. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.
Zato ovaj švicarski teolog kaže: ostajem u Crkvi zato što mi samo ona može pružiti kruh i vino života. Ne dopuštam da me se hrani uvjeravanjima kako postoji zamjena za to. Ili nešto važnije od toga. Izvor ljepote i snage Crkve je euharistija. Tu mi Isus nudi svoju ljubav koju razdaje povijesno-realno, dakle, u svakome trenutku i stvarno. Ne simbolički, kako neki misle. Isus je u Crkvi živo prisutan. Dolazi na oltar kao naša hrana. To prethodi svemu ostalom. Ako ne jedemo tijelo Sina Čovječjega – dostojno, s ljubavi i poštovanjem – nemamo života u sebi. Možemo se koliko hoćemo truditi humanizirati svijet oko sebe, ali će on unatoč našim naporima sličiti grčkoj tragediji u kojoj se vidi kako su ljudska mjerila nestalna i kaotična, dok god polazimo od sebe a ne od Krista, istinskoga čovjeka. Ecce homo – evo čovjeka! Crkva je uvijek i Crkva svetaca, onih ljudi koji su postali sveti po primjeru ovoga Čovjeka. Poprimili su njegove crte i tako su mogli istinski i upečatljivo humanizirati i Crkvu i svijet.

Crkva svetaca
Stoga Balthasar nastavlja: u Crkvi ostajem jer je ona Crkva svetaca, onih koji mi pokazuju da se može nadići vlastitu slabost i ograničenost i biti svjetlo u svim tminama koje obavijaju svijet. Od Crkve se otuđuje samo onaj tko ne čuje poziv ili ga slijedi s pola srca. Svetac dokazuje da je moguća kršćanska cjelovitost. On je sav plamen, ali da bi gorio nisu mu potrebni drugi kao cjepanice i ne pretvara ih u pepeo kao Nietzsche. Drugim riječima, svetost ne poništava drugoga i ne pretvara ga u sredstvo. Ne zaluđuje ga i ne odvodi na krivi put. Naprotiv, ona ga poziva da i sam postane vatra. Uvijek je bilo lakše rušiti, bilo jezikom bilo djelom, pretvarati sve u prah i pepeo, a teže, kudikamo teže, osobno izgarati kao svijeća i tako rastjerivati pomrčinu. Sveci su realisti: ne bježe iz sadašnjice u budućnost. Sveci su i utopisti: nadaju se protiv svake nade. Razboriti su, ali ne i proračunati. Žive od Kristove euharistijske ljubavi.
Sveci dobro znaju da bez Crkve nikad ne bi pronašli put k Bogu. Stoga su je ljubili i onda kada su trpjeli zbog nje, kada im je ona zadavala bolne rane. Trpjeli su bez gorčine. Nisu se udaljavali od nje, niti su uvrijeđeno stajali po strani. Mnogi su za života bili osporavani, proganjani i kažnjavani, ali ih je na kraju ta ista Crkva priznala i uzveličala. Jer, nisu se borili protiv njezinih pogrešaka i zloporaba osporavanjem i buntovništvom, nego potičući, privlačeći i zarazujući one najbolje u njoj. Nisu stvarali udruženja protiv i mimo Crkve, nego su svoju svetačku vatru bacali u njezino središte. I nikada nisu samodopadno isticali sebe, jer oni su samo odraz. Bitan je Gospodar vatre. Onaj koji je došao baciti vatru na zemlju i hoće da ona gori u srcima svih u Crkvi. To se potpuno odvraćanje od sebe, ta veličanstvena poniznost, događa samo unutar Crkve, koja je više od „sociološke veličine“, od vidljive „institucije“. Ona je nešto mnogo veće i dublje od svoje vidljive pojavnosti. Odraz te njezine skrivene, nutarnje svetosti koja dolazi od Gospodina, upravo su sveci. Nigdje izvan Crkve to nećemo naći.

Ja bih trebao
U Crkvi stoga ostajem – zaključuje Balthasar – jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajim i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: „Ni vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt 16,18).
Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu. Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka. Tko kaže „ne“, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra. I. F. Gőrres takve je nazvala „Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi“. Uvijek govore: „Crkva bi trebala“. Balthasar zaključuje: „Kad čujem 'Crkva bi trebala', čini mi se da bi trebao reći: 'ja bih trebao'. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest“.

fra Ivan Ivanda


Zašto ja ostajem u Crkvi? Zato što je to Crkva sv. Franje Asiskog, sv. Male Terezije, Majke Terezije i mnogih drugih koji su kroz stoljeća pronosili tamom ovog svijeta istinsko svjetlo Kristovo, pravi lik Božji, blag i milosrdan, svojim životom svjedočili beskrajnu ljubav Božju, Ljubav nad svakom ljubavlju...

Zato što je to Crkva 'mojih svetih' - moje bake, tete Ane, Anne Marije, Azre... preko kojih sam iskusila u svom životu cjelov te Ljubavi.

Na svetost smo pozvani svi, i ti i ja. Zato, moli i voli!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se