Milosrdno djelovanje

(...) Milosrdno djelovanje ne zadovoljava se time da uoči materijalnu potrebu drugoga. I da je ispuni. Milosrdno djelovanje primjećuje osobu. Posvećuje joj se. Uzima udjela u životu onog tko je u potrebi. I u materijalnom, praktičnom, i u duhovnom smislu. Milosrdno djelovanje uočava i zauzima se za čovjeka egzistencijalno. U punini njegove egzistencije.

Milosrđe uključuje i sućut, suosjećanje, i vjernost, suživljenost. Na putu do čovjeka uvijek nam valja ići s Bogom. Jednako tako na putu do Boga uvijek nam valja ići s čovjekom.

I dok je u dobrotvornosti moguće previdjeti čovjekovo dostojanstvo, u milosrdnom djelovanju čovjekovo je dostojanstvo u središtu. Biti milosrdan znači zauzimati se za dostojanstvo drugoga i po tome živjeti svoje dostojanstvo. Milosrđe zna da nema tuđeg života, jer svaki je život Božji život.

Milosrdno djelovanje započinje time da ni u kome ne gledamo grijeha. Da se grijeha drugoga ne spominjemo, da o njemu ne raspredamo. Jer ako nam je u drugome uočljivija njegova slabost od Božje milosti, od Božjega odraza koji je utkan u svako biće, time i o sebi govorimo. Time i sebe i Boga umanjujemo.

Na razini našeg govora, milosrdno djelovanje započinje našim odnosom prema riječima. Da ne govorimo olako. Da se ustegnemo od svake riječi koja vrijeđa istinu, blizinu. Bratski svijet. Jer riječima je moguće i gušiti i osnaživati drugoga. Riječima je moguće i zakrčiti put, ali i ugaziti ga u neprohodnim predjelima. Odaberimo ono bolje.

A bolje je uvijek i zahtjevnije. Milosrđe pretpostavlja našu postojanost. Nije moguće biti milosrdan prigodice. Milosrđe je životni stav, životno određenje. Ili u njemu nema života.

Psalmist kaže da nas Bog učini malo manjim od sebe. Sva Božja povijest s čovjekom govori nam da nas Bog želi za prijatelje i sustvaratelje. Da zajedno s njim oblikujemo svijet u kojem će čovjek u punini moći živjeti svoje dostojanstvo.

Učimo od Boga, od njegove ljubavi. I nemojmo se pritom zadovoljiti da živimo od Božje ljubavi: živimo Božju ljubav. A to znači nemojmo ni na koji način pristati na materijalnu ili duhovnu bijedu – kao što ni Bog ne pristaje. Nemojmo pristati na oskudicu smisla, na oskudicu pravednosti u našim odnosima, u našem društvu. Nemojmo pristati na oskudicu radosti, na oskudicu nade u našoj svakodnevici.

Božja nježnost, Božja zauzetost to je bliža što je potrebnija. A naša? Svjedoci smo da su ljudi našeg vremena u mnogo čemu prikraćeni. I mi, bit će i na načine koje ne prepoznajemo, zajedno s njima. Na tolike bolne načine prikraćena su i djeca, mladi našeg vremena. Poznata nam je riječ: „Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.“ Djeca našeg vremena, uz tolika dobra, baštine i tolika zla, koje su im odrasli priskrbili svojim postupcima i svojim propustima. I do nas je da se preispitamo koji je naš udio u tome. Budimo ljudi milosrdni, izbavimo, koliko je do nas, koliko je god do nas, djetinje zube, zube mladih od nevolja!

Biti milosrdan znači čuti, poslušati Božji govor čovjekovu srcu, našem srcu – i strpljivo i s povjerenjem govoriti srcima ljudi s kojima živimo. Dati čovjeku, svakom čovjeku novu šansu. Ne umoriti se u nadi. Ni za koga. Biti milosrdan znači rasteretiti se od zlopamćenja koje nas opterećuje i sputava, od svega što nas dijeli. (...)

Dakako, mjeru milosrdnog djelovanja nismo ispunili. Nikad je i nećemo ispuniti. Do nas je da ustrajemo, da rastemo u izrazitosti i zauzetosti. Do nas je da naša ljubav bude sve dosjetljivija, sve neposrednija i konkretnija. I Duh će Božji dopuniti ono što naše nedostatnosti propuste.


Stjepan Lice