CuRiCa BeZ pJeGiCa

oni su mali ali su veliki,odnosno,hoću reći,nisu više toliko mali da ne bi bili veliki,ali su dovoljno mali da budu mali

Već imam sedamnaest godina i za tjedan dana krećem u treći razred medicinske.kad malo bolje razmislim ja sebe uopće ne mogu zamisliti kao medicinsku sestru za nekih deset godina,zapravo ja sebe uopće ne mogu zamisliti za toliko godina.ne znam da li je to ono što želim raditi,a onda opet ne znam što bih uopće željela raditi,to jest-tko bih željela postati.
Kad sam bila mala,imala sam razne snove kao svi moji vršnjaci,a sad to ne mogu ni zamisliti.Zašto je toliko teško odrastati?!svi misle da je lako,jedina briga ti je škola,no nije tako.mene muče puno veći problemi od škole,barem ja tko mislim.trenutačno su mi važniji prijatelji,a tek onda dolazi škola.to ne znači da me nije briga za nju.svakim danom sam sve starija i mislim da bi bilo vrijeme da počnem razmišljati o stvarima što ću dalje i kako ću.uopće nemam nekog cilja ili neke želje.sada me zanima to što radim i učim u školi,al dal će mi to biti zanimljivo kad završim školu?!
Smatram da kad krećemo u srednju školu smo još prebalavi i da imamo premalo iskustava da bismo mogli odlučiti što je dobro za nas i što će biti dobro za nas kad odrastemo.ali to ne možemo promijeniti.
Pitam se tko sam ja uopće?!da li sam još uvijek u neku ruku dijete ili već dovoljno odrasla.već u drugom mjesecu ću navršiti 18 godina i bit ću punoljetna.ako to gledamo ja sam već odrasla osoba,koja ima pravo glasa i može što želi (može kupovati cigarete i alkoholJ).ali ja to ne želi,ne želim odrasti.želim da i dalje biti to što sam sad-netko bez cilja,netko tko živi iz dana u dan.hoću reći,želim biti dijete.
Godine toliko brzo prolaze,ne stigneš se ni okrenuti,a već je nešto gotovo,nešto završilo i kao da se nalaziš u nekom novom vremenu.još nedavno sam još završavala osnovnu,a za dvije godine ću završavati srednju i tko ću onda biti?!

26.08.2007. | 15:51 | 12 K | P | # | ^

DeSeT gOdInA

10 godina-toliko puno ili malo?
Deset godina,više od polovice mojega života,cijela moja osnovna,polovica srednje i ono najvažnije,trenutačno,moje najljepše razdoblje života.no da li je najljepše?da li se isplati te godine uopće smatrati važnima?te ljude koje sam upoznala,te ljude s kojima sam se viđala iz dana u dan,da li su oni uopće važni?da li ih se isplati smatrati pravim prijateljima?prijateljima koji te vole i poštuju kao osobu kakva jesi,a ne onakvu kakva bi ona željela da budeš.
Zašto na tom svijetu postoji tako malen broj pravih prijatelja?kaže se da je dovoljno imati jednog pravog prijatelja da budeš sretan,ja ih imam šest-za koje mogu reći da su mi pravi prijatelji,a zašto ipak nisam sretna.
Nedavno sam izgubila jednog pravog prijatelja kojeg sam poznavala deset godina.dugo sam mislila da sam ja kriva zbog toga što je naše prijateljstvo završilo,al polako shvaćam da nisam jedini krivac,jer ne može samo jedna osoba razoriti cijelo prijateljstvo.potrebne su ipak te dvije osobe,ti i on/a.mnoga sam se trudila da sve bude kao prije,al i za to je ipak potrebno dvoje.već duže vrijeme znam da je kraj,ali nisam željela živjeti s tim,u meni još uvijek postoji neka nada,premda znam da se više ništa ne može vratiti.zašto ga jednostavno ne mogu zaboraviti i izbrisati iz siječanja,kao što je napravio on.zašto ga jednostavno ne mogu mrziti nakon svega što mi je rekao i načina na koji se je ponašao prema meni?zašto ga još uvijek volim i smatram ga prijateljem?zašto ga nije više briga za mene i nije mu važno što mi je još uvijek stalo do njega?zar mu tih deset godina ništa ne znaći,zar je to tako malo vrijeme?što da kažem kad ga sretnem,da se ponašam ko da ga ne poznajem?!ne znam,a bojim se da će tako biti.
Ono čega se sad najviše bojim,je to-tko je sljedeći,tko će me sljedeći napustiti?tko će biti sljedeći onaj koji će me povrijediti i reći mi da je gotovo,da sam dila smo dio njegovog života koji je upravo završio?!
Pitam se komu zapravo mogu uopće vjerovati,da li tih šest osoba mi jesu pravi prijatelji ili su i oni ti kojima nije stalo do mene,koji će jednostavno otići?!više nemam uopće snage boriti se za nekoga ili raditi za korist nekog prijateljstava,jer mislim da pravi prijatelji-to je samo definicija za nešto u što vjeruju glupi ljudi kao ja……..
LAKO JE VOLJETI ONOG KOG SI MRZIO,AL' TEŠKO JE MRZITI ONOG KOG SI VOLIO.