Život je san
Ležim u krevetu i razmišljam o proteklim događajima. Pitam se zašto nisam postupila drugačije- zrelije i odgovornije?!zašto nisam učinila onak kak se osjećam?! Zar se bojim pokazati svoje pravo lice u potpunosti?! ( zapravo , zar me itko poznaje u potpunosti, hoče li me itko ikad poznavati?!) da, bojim se pokazati svoje pravo lice. Ne iz razloga da me je sram toga tko sam i kakva sam, već se bojim pokazati svoje osjećaje određenim osobama, jer bi se uništila ta neka rutina u kojoj mi je postalo veoma ugodno. Zašto tražiti dlaku u jajetu (kad je nema, hello lucija) i željeti da sve bude kristalno jasno. Čak i najljepši dijamant nije izbrušen do kraja. Sve uvijek može biti bolje. Važno je uživati u trenutku i ne se poslije pitati- zašto nisam učinila drugačije?! Jer da sam učinila drugačije,možda taj trenutak mi ne bi bio toliko poseban i ne bi imao toliko veliko značenje koje mi ima. Da li sam sretna osoba, da jesam. Zato što znam cijeniti trenutke i sitnice, zapravo to nisu trenuci već vječnost i nisu to sitnice, već dragocjenosti koje nam život pruža.
Osjećam se haj mozak baj, baj…….
Ujutro se budim s najvećim smiješkom na licu koji me cijeli dan prati i uopće mi nije važno kaj drugi misle. Zašto bi se zanemarivala nečijem problemima kad se drugi ne zamaraju mojima. Kad nekima ispričam ono kaj me muči, ko da sam rekla nekom stupu i odmah prebaci priču na sebe. Ali ni to me više ne muči. I unatoč tome osjećam se haj…..
Ne smetaju me osobe koje se srame same sebe i pokušavaju biti neko drugi, kopiraju svoje najbliže……svi smo jedinstveni na svoj način i time se trebamo ponositi.
Veselim se malim sitnicama koje ponekad samo ja kužim al kaj ćeš, svatko u sebi skriva neku vrstu blesavosti i ludila koje u takvim trenucima izlazi na vidjelo. Bez ikakvog razloga počnem se smijati na sav glas nekoj svojoj mutavoj zamisli i tad me neki čudno gledaju,al to mi uopće ne smeta jer osjećam se haj…….
Sretna sam kaj pika sok od kruške ima novu bocu-zelenu i to me veseli već nekih 4 mjeseca.
Ni kiša me nemre oneraspoložiti i tad mi ludorije idu po glavi,kak bi bilo da nas vjetar podigne s kišobranima u zrak kak na crtićima. Probala sam s red bullom l ali ne pomaže. Prošli tjedan sam se klackala sa svojom marči ko malo dijete i to još onak odbijanca. Idem s ifkom po cesti i baš mi dođe da se počnem smijati i počnem bez ikakvog razloga,a posljedica toga je bol u trbuhu. Nemreš više al nemreš ni prestati….i sve to zato jer osjećam se haj…
Uopće se ne zamarujem kaj se nalazim u nekim čudnim odnosima s nekim ljudima,al da je sve kristalno jasno ne bi bilo zanimljivo.
nije me briga kak će neko reagirati na moje ponašanje.dal će me gledati kao čudakinju ili ne….jer osjećam se haj…
Something stupid like I LOVE YOU
Kad sam razmišljala o ovome postu mislila sam da bude pun optimizma al već sad na samom početku znam da nebu tak. Neću da me drugi krivo shvate i misle da sam neki frik, da nisam sretna,jer stvarno jesam i imam zakaj biti,ali uvijek postoji taj ALI. Postoje neke sitnice koje me već duže vrijeme muče.
Something stupid like I love you- za mene nije to glupo. Mislim da je veoma važno nekoga voljeti i reći mu to ali u pravome trenutku. Koliko puta sam to željela reći al jednostavno nisam mogla, nije željelo izaći iz mene. Nalazi mi se navrh jezika, a u grlu osjećam da mi je zapela ogromna knedla („…pa izbaci tu knedlu“), osjećam da mi se usne miču i da riječi jednostavno izlaze iz mene,no nažalost ne prave riječi. Govorim „ja to ne mogu“, ne znam zakaj. Nije da to ne osjećam, da tu osobu ne volim. Ali jednostavno bojim se to reći naglas , bojim se to priznati.
Veoma je važno osjetiti tu ljubav, čuti da ti netko govori „VOLIM TE“.
Iskreno veoma žalim kaj sam objavila prošli post, kaj sam na neki način priznala kaj me muči, misleći da će to netko primijetiti, da će se barem na tren zamisliti nad tim, o meni zakaj je sve to tak. Od trenutka od kad sam to objavila sve je isto. I dalje glumim nekoga ko nisam, osmjeh je svakim danom na van sve veći i veći, a meni sve odvratniji i sve više boli.
Želim da me neko zagrli, da mi pruži ruku i da mi kaže da me voli, mislim da bi tad se pojavio iskreni osmjeh na mome licu koji bi sjao punim sjajem i nitko ga ne bi mogao ne primijetiti.
Mislim da ni sad nebudu skužili kome ja zadnji dio posta posvećen, samo mogu reći da se ne odnosi na njega,drugi su ti zbog kojih imam takva razmišljanja.
Krug prijatelja sve je veći, a sve je manje onih pravih prijatelja koji će znati primijetiti taj „lažni osmjeh“,no očito da sam i ja izgubila tu sliku pravog prijatelja negdje,jer sam to naučila od njih, od pravih profesionalaca.ni sam ne znam zakaj to pišem,al jednostavno nemrem više to skrivati u sebi,možda mi bude kaj lakše,no iskreno, ne vjerujem. Znam da i dalje bude sve isto. Mislim da ću s vremenom postati netko bez osjećaja, zapravo netko tko neće mariti ni za svoje osjećaje, a kamoli za druge, a stvarno to ne želim.
A onda opet se pitam zakaj niš ne poduzimam u vezi s tim, već samo mirno sjedim prekriženih ruku ko da će se sve samo odjednom riješiti, a znam da neće i dalje bude sve isto, možda i gore. Vjerojatno sam i postala već takva, no samo još toga nisam svjesna. Izgubila sam volju da pokušam bilo kaj promijeniti, ćak i neku sitnicu koja mi u neku ruku mnogo znaći.
“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima njihovim ćete ih prepoznati.”
Isus Krist (Matej 7, 15)
............lažan osmijeh na licu svakoga boli..........
Osmjeh na licu koji u sebi skriva tugu. Tugu za koju ne zna nitko osim mene. Tuga koja je već duže vrijeme u meni i koja je svakim danom sve veća i veća. Sjedim u gomili, a osjećam se sasvim sama. Pogled mi postaje sve mutniji,a oči postaju sve teže i teže. Samo nekoliko sitnih treptaja i prekida se sve to. Ne, ne želim plakati,ne želim da me drugi vide kako plačem, kako me svaka sitnica boli, koliko sam ranjiva i krhka. Čak i dok sam sama ne želim si to priznati. Do kada se mogu skrivati iza te nasmiješene, odurne maske?!ponekad se osjećam kao da pucam po šavovima i veoma slabom, nemam snage ni volje ni za što. Ali ni tad ne pokazujem svoje pravo lice, svoje prave osjećaje. Skrivam ih u sebi i prividno uživam u tom nekom savršenstvu,obavijenom lažnim sjajem u koje su svi povjerovali. No nitko ne primjećuje pravu mene. Tako sitnu i malu,no moram priznati da nikome na tome ne zamjeram,jer sam s vremenom postala prava glumica, koja i u nekim trenucima čak i vjeruje da je to stvarnost. Gledam se u ogledalo i vidim svoju sliku koja blijedi i nestaje, mislim da su to moji osjećaji, moje misli, moje pravo JA, ostalo negdje zaboravljeno i nepovratno. Postajem samo sjena koja hoda ne vidjevši zapravo što se događa oko mene, koja govori isprazne rečenice i svoju bol otkriva krivim ljudima, a ne onima koji su je uzrokovali. Sjena koja traži zadovoljstvo izvan sebe u tuđim životima ne shvaćajući da se odavno izgubila stvarnom svijetu.
A njega,nema ga više, postao je samo lijepo sjećanje.
…“ostala je samo uspomena na tog momka tamne kose“…
Ne mislim na I....
Ponoć je. Tisuće ljudi me okružuje,ali nikoga ne primjećujem.sve blijedi, postaje nevažno i tako malo. Samo je njegova slika pred mojim očima. Samo njegov tajanstveni osmjeh,samo njegove sjajne oči koje se na svijetlosti vatrometa još više sjaje. i gleda,gleda me njima i zajedno nestajemo u posebnom svijetu čarolije,buka se pretvara u tišinu….trenutak savršenstva traje,traje i traje…………..čini se kao cijela vječnost kojoj nema kraja. No uskoro sve je opet tu i sva ta ljepota nestaje,izgubila se negdje u svemiru.ali u mome srcu je ostala zauvijek.
Pamtim svaki njegov pogled,dodir,poljubac,zagrljaj i na licu mi se pojavljuje veseli,zaljubljeni smiješak.koji je svakim danom sve veći i veći. Pokazuje mi koliko je život lijep,koliko su sitnice važne,pobuđuje u meni nadu da postoji nešto neiskvareno i posebno,koliko sam sretna,koliko sam voljena…….
Ovaj post posvetila bih dvjema osobama. Jednu znam od kad sam još išla u osnovnu, a drugu sam upoznala tek kad sam krenula u srednju.
Mnogi znaju da sam prvo išla u farmaceutsku i onda se nakon prve godine premjestila. Niko iz moje osnovne nije išel s menom u razred i nisam poznala nikoga. I tak sam se prvi dan prvog razreda upoznala s jednom curom koja mi se odmah činila ok (da ju nazovem nina). Družile smo se cijelu godinu i postale prave prijateljice. Jer jedna godina ipak nije malo. Sedele smo skupa. Mogla bih reći da mi je postala prava prijateljica. Stvarno je bila uz mene u svakom trenutku. Kad sam joj u petom-šestom mjesecu rekla da se na jesen budem premjestila u medicinsku, bilo joj je užasno žal. Rekla je da se naše prijateljstvo bude promijenilo. I bila je u pravu naše prijateljstvo se je promijenilo. Ali samo mojom krivnjom. Odbacila sam je zbog jedne druge osobe (a nju da nazovem ana), za koju sam mislila da je puno kvalitetnija i bolja osoba od nje,ali gadno sam se prevarila, rekla mi je da biram između njih dvije. Izabrala sam tu drugu osobu-anu. Oko Božića sam se posvađala s ninom oko banalne sitnice. Iz buhe sam napravila slona, samo da udovoljim ani i dokažem joj da mi nina ništa ne znaći. Znala sam kaj sam napravila, ali i dalje sam vjerovala da sam u pravu. S vremenom sam otkrila kakva je zapravo ana ( a ko da sam ja kaj bolja od nje) i sve manje smo se družile. Sad jedva da se i pozdravimo. Idemo jedna pokraj druge ko da se nikad nismo ni poznavale. A što sam uopće i mogla očekivati tko ti kaže da moraš birati između nje i još jedne druge osobe.
Na svu sreću u šestom mjesecu sam se pomirila s ninom. Ali naš odnos nije ko prije i sama znam da nikad više ni neće biti. užasno mi je žao zbog toga,ali sama sam si kriva. Od kad smo se pomirile nikad joj nisam rekla da se užasno kajem zbog svega i da bih sve učinila da bude ko prije, jednostavno bojim se sve to joj naglas priznati, ne znam zakaj. Dal je u igri moj ponos ili nešto sasvim drugo,stvarno ne znam……….
A druga osoba je moja TINČA. Znam ju do prvog razreda osnovne. No tek smo se počele družiti u petome razredu. Od tad smo najbolje. Ni to kaj ona ide u zabok, a ja u pregradu nije nas razdvojilo.
Riječi kojima bih ju opisala………….tajanstvena,optimistična,pametna,iskrena,zanimljiva,komplicirana u jednu ruku(ali pozitivno),jedinstvena……………………………………………………………….
Smatram da je ona jedna od onih s kojim ću se zauvijek družiti (barem se nadam).
Divim se njezinim postupcima, zapravo divim se njoj kao osobi. Na prvi pogled jednostavna i sasvim obična djevojka. No kad ju upoznaš,shvatiš je posebna, jedinstvena i drugačija od drugih. Veoma je tolerantna i mislim da dobro razmisli prije o onome što želi reći. Sa sigurnošću mogu reći da mi je prava prijateljica koja je uvijek uz mene. Ima svoje vlastito JA i u traganju za idealima ne posustaje ni pred kakvim zaprekama. Opet s druge strane nježna i ranjiva, još uvijek izgubljena duša koja se gradi i postaje pravo savršenstvo ( barem u njezinom slučaju).
Ne znam kaj bi više napisala, osim: Martina, volim te………………………………….
Već dugo nisam niš napisala,al jbg nisam imala interneta (nije mi radil).
Hm………… i sad ne znam kak bi počela………..
Kak se osjećam?
Iskreno ne znam,u jednom trenutku sam skroz down i sve mi je slavonija (kak bi moja tinča rekla) .ponekad imam osjećaj ko da mi je svaki dan isti.ujutro se probudim,“učim“,idem u školu,dođem doma i idem spavat. Sve mi je bezlično i uopće nemam volje za niš.ko da se neke stvari meni ne događaju,ko da sam samo prolaznik u svome životu.
A dok u drugom trenutku sam tak sretna,sve mi je super. Na svu sreću češći su ti trenuci
po cijele dane se smijem,na sve stvari gledam s pozitivne strane.
TI si osoba koju nemre ni jedna druga zamijeniti.znam da sam pogriješila kaj sam ono rekla,al stvarno nisam mislila da je to tak velika stvar,jer ipak je to sasvim normalno
.malo me je zasmetalo kaj me optužuješ za nekaj kaj uopće nije istina.znaš i sama da si mi na prvome mjestu i to bude uvijek tak ostalo.koga sam onu subotu išla prvo zvat kad mi se je ono doma dogodilo?!zapravo koga inače idem prvo zvat kad mi se tak nekaj dogodi?
Mislim da sam se ovo ljeto puno promijenila i istina je kad neko kaže da se možeš promijeniti samo prek noći,jer samo jedan događaj,samo jedna osoba može te promijeniti u potpunosti.
Mrzim dvolične ljude.kak netko uopće može toliko dugo lagati nekome u lice
,a okolo pričati nešto sasvim deseto.
Mrzim ljude koji nemaju vlastitog života i upliću se u tuđe.moraju si ga graditi na lažima i s time ocrniti druge.
U petom mjesecu sam upoznala jednu osobu koja mi se skroz do nedavno činila sasvim super i mislila sam o njoj sve najbolje.da bi saznala da je ta osoba o meni govorila tolko sranja.točnije da sam ja zaljubljena u nju(njega),da smo bili skupa,da je on mene napucal i da sam htela ići s njim do kraja.mislim ono………….ohladi čovječe……..
ON-postao je važan dio mog života u tako kratko vrijeme. ponekad imam osjećaj ko da će to uskoro biti gotovo,a stvarno ne bih htela,jer već dugo vrijeme nije se pojavil neko poput njega.
I dalje me muče razna pitanja,znam da ne bih trebala tolko o svemu razmišljati ali jbg
,kaj mogu kad sam takva.
Zakaj raca ima dvije noge?????????
Zakaj jogurt nema kičmu??????????
Ah kaj možeš znam da sam smotana,al ja se sebi sviđam baš takva kakva jesam,a za druge me baš briga-SLAVONIJA
Ajd ljudovi pozdraf,wilom was(ne sve samo pojedince)
Sreća,što je to?
Ako je to što trenutačno osjećam,onda bih mogla reći da je ovo razdoblje jedno od najljepših razdoblja u mome životu.
Al opet stara priča,opet tražim sitnicu koja bi to ubrzo mogla promijeniti,a kaj je najgore,uspijevam ju pronaći.
da bar mogu putovati kroz vrijeme,vratila bih se samo jedan dan unatrag.kad je sve još bilo savršeno,kad sam još uvijek živjela u svijetu iluzije,kad sam mu još vjerovala,kad sam mislila da je drugačiji,kad………..
i onda dogodi se nešto što uništi sve to,zapravo netko,netko tko mi otkrije istinu,istinu o njemu…………
ali ja tu istinu ne želim prihvatiti.želim i dalje uživati u ovome razdoblju sreće.zar previše tražim?!
Ja dobro znam da sam komplicirana osoba,ali to sam ja i takav sam upravo zbog drugih.
O svakom svojem postupku doro razmišljam i pitam se da li trebam zbog nekoga riskirati.da li mi se opet isplati prolaziti sve to.
Vjerovala sam mu u potpunosti………………..
ali kad ti netko laže o sitnicama pitaš se kolko će ti tek lagati o nečemu važnome .
ČUDAN JE OVAJ SVIJET U KOJEM MORAMO DISATI.
MASKA DO MASKE…….
I NIKAKO DA NA MOJ PUT ZALUTA NETKO SASVIM OBIČAN,
MOŽDA MENI SLIČAN………
....................................:-)
Volim trenutak kad sam ga upoznala…….
Volim čekati njegov poziv……….
Volim kad vidim na mobitelu da me on zove…….
Volim njegov glas dok se razgovaramo…….......
Volim njegove poruke:”vidiš da ja mislim na tebe...”.........
Volim njegov zarazni smijeh……..
Volim kad barem na dva sata zaboravim na svoje probleme………..
Volim što mi se svi ti problemi pored njega čine toliko glupi i mali………
Volim što je glup ko i ja………..al onako slatko……..
VOLIM KAJ SAM SRETNA UZ NJEGA……….
da i ja napokon objavim ŠtAfEtU
5 osnovnih karakteristika o meni:
tvrdoglava,optimistična,lakovjerna,brbljava,komplicirana
5 rečenica o meni:
volim gledati spužvu boba ( općenito volim gledati crtiće )
obožavam jesti čevape s lukom
kad sam bila mala bila sam zaljubljena u svojeg suseda (međusobno smo si slali ljubavna pisma)
mrzim riječ mrzim
Pitalica:
istina ili laž:istina,premda je laž lijepša
mržnja ili oprost:oprost
sladoled ili kolač:sladoled
motor ili auto:motor
putovanje ili učenje:putovanje
disco ili kafić:disco
nogomet ili košarka:nogomet
laptop ili kompjutor:laptop
ljubav ili novac:ljubav
Kad bi mi zlatna ribica mogla ispuniti 3 želje, to bi bile:
1.da me ne napuste ljudi koje volim.
2.da idem na koncert green day-a
3.da mi se ostvare još tisuću želja
Što me na ljudima prvo privuče??
hmm...govor njihovog tijela ( mislim da on puno govori o nekoj osobi)
Gdje se vidim u budućnosti??
ne znam,na to mi je teško odgovoriti,al vidim se okružena s osobama koje volim
Bez kojih ljudi ne mogu zamisliti život??
bez prijatelja i obitelji,mislim da bez njih ne bih bila osoba takva kakva jesam
A štafetu predajem…
marijiiiiii
ponekad je bolje da tajne ipak ostanu tajne..........
Istina ili laž-zakaj istina kad je laž ljepša?
Često je laž puno lakše izgovoriti ili čak istinu zadržati samo za sebe,ne podijeliti ju s nikime i patiti u tišini da ne ispadneš ko neko ko smo hoće biti u centru pažnje.
A zakaj onda istina,zakaj se odlučujem za nju kad i sama znam kave posljedice nosi,kad znam da mi ljepše živjeti u tom nekom svojem,donekle (prividno) „savršenom“ životu.
Zakaj upropaštavam to malo kaj me drži sretnu i daje mi neku barem malu nadu za životom……
Zakaj si postavljam tolka pitanja i onda na njih tražim odgovore,a znam da odgovori mogu biti toliko teški da padam u užasnu depru i hoću biti nevidljiva,hoću izblijedjeti i jednostavno nestati.najgore kaj znam da nije sve uvijek savršeno i da postoje loše strane života i svakog,pa čak i savršenog trenutka.ali opet iznova kad proživljavam ta teška razdoblja,osjećam se isto i ništa mi nije lakše preboljeti zadobivene rane,čak je svaki put sve teže i tonem sve dublje i dublje………
Mrzim riječ zakaj i sva pitanja koja mi se motaju po glavi.
Mrzim sva pitanja koja sam postavila u vezi te svoje prividne sreće i rekla ih na glas pred nekim kime nisam smjela-zapravo pred tom osobom kojoj su bila namijenjena.jer barem ta prividna sreća je bila ljepša od te istine.
Mrzim odgovore koja sam dobila na svoja pitanja,jer znam da nisu iskrena,jer nisam zapravo dobila nikakav odgovor ,već sam opet dobila lažnu nadu.
Di je kraj tim mojim sranjima,di je kraj mojim patnjama i toj lažnoj nadi i sreći.
Zar su svi tolko dvolični i bez problema mogu gaziti sve pred sobom (ali doslovno) i ne mariti za osjećaje koje im ta osoba pruža.
Što sam kad se usporedim sa svemirom,tko sam,da li sam uopće netko?!
Znam samo da život mi je pun problema i ljudi koji me iz dana u dan sve više povrjeđuju..
Al onda opet volim i kad mi pružaju tu lažnu sreću i te trenutke koje živim u njoj i dok ne shvatim da je to sve ipak samo laž.
oni su mali ali su veliki,odnosno,hoću reći,nisu više toliko mali da ne bi bili veliki,ali su dovoljno mali da budu mali
Već imam sedamnaest godina i za tjedan dana krećem u treći razred medicinske.kad malo bolje razmislim ja sebe uopće ne mogu zamisliti kao medicinsku sestru za nekih deset godina,zapravo ja sebe uopće ne mogu zamisliti za toliko godina.ne znam da li je to ono što želim raditi,a onda opet ne znam što bih uopće željela raditi,to jest-tko bih željela postati.
Kad sam bila mala,imala sam razne snove kao svi moji vršnjaci,a sad to ne mogu ni zamisliti.Zašto je toliko teško odrastati?!svi misle da je lako,jedina briga ti je škola,no nije tako.mene muče puno veći problemi od škole,barem ja tko mislim.trenutačno su mi važniji prijatelji,a tek onda dolazi škola.to ne znači da me nije briga za nju.svakim danom sam sve starija i mislim da bi bilo vrijeme da počnem razmišljati o stvarima što ću dalje i kako ću.uopće nemam nekog cilja ili neke želje.sada me zanima to što radim i učim u školi,al dal će mi to biti zanimljivo kad završim školu?!
Smatram da kad krećemo u srednju školu smo još prebalavi i da imamo premalo iskustava da bismo mogli odlučiti što je dobro za nas i što će biti dobro za nas kad odrastemo.ali to ne možemo promijeniti.
Pitam se tko sam ja uopće?!da li sam još uvijek u neku ruku dijete ili već dovoljno odrasla.već u drugom mjesecu ću navršiti 18 godina i bit ću punoljetna.ako to gledamo ja sam već odrasla osoba,koja ima pravo glasa i može što želi (može kupovati cigarete i alkoholJ).ali ja to ne želi,ne želim odrasti.želim da i dalje biti to što sam sad-netko bez cilja,netko tko živi iz dana u dan.hoću reći,želim biti dijete.
Godine toliko brzo prolaze,ne stigneš se ni okrenuti,a već je nešto gotovo,nešto završilo i kao da se nalaziš u nekom novom vremenu.još nedavno sam još završavala osnovnu,a za dvije godine ću završavati srednju i tko ću onda biti?!
DeSeT gOdInA
10 godina-toliko puno ili malo?
Deset godina,više od polovice mojega života,cijela moja osnovna,polovica srednje i ono najvažnije,trenutačno,moje najljepše razdoblje života.no da li je najljepše?da li se isplati te godine uopće smatrati važnima?te ljude koje sam upoznala,te ljude s kojima sam se viđala iz dana u dan,da li su oni uopće važni?da li ih se isplati smatrati pravim prijateljima?prijateljima koji te vole i poštuju kao osobu kakva jesi,a ne onakvu kakva bi ona željela da budeš.
Zašto na tom svijetu postoji tako malen broj pravih prijatelja?kaže se da je dovoljno imati jednog pravog prijatelja da budeš sretan,ja ih imam šest-za koje mogu reći da su mi pravi prijatelji,a zašto ipak nisam sretna.
Nedavno sam izgubila jednog pravog prijatelja kojeg sam poznavala deset godina.dugo sam mislila da sam ja kriva zbog toga što je naše prijateljstvo završilo,al polako shvaćam da nisam jedini krivac,jer ne može samo jedna osoba razoriti cijelo prijateljstvo.potrebne su ipak te dvije osobe,ti i on/a.mnoga sam se trudila da sve bude kao prije,al i za to je ipak potrebno dvoje.već duže vrijeme znam da je kraj,ali nisam željela živjeti s tim,u meni još uvijek postoji neka nada,premda znam da se više ništa ne može vratiti.zašto ga jednostavno ne mogu zaboraviti i izbrisati iz siječanja,kao što je napravio on.zašto ga jednostavno ne mogu mrziti nakon svega što mi je rekao i načina na koji se je ponašao prema meni?zašto ga još uvijek volim i smatram ga prijateljem?zašto ga nije više briga za mene i nije mu važno što mi je još uvijek stalo do njega?zar mu tih deset godina ništa ne znaći,zar je to tako malo vrijeme?što da kažem kad ga sretnem,da se ponašam ko da ga ne poznajem?!ne znam,a bojim se da će tako biti.
Ono čega se sad najviše bojim,je to-tko je sljedeći,tko će me sljedeći napustiti?tko će biti sljedeći onaj koji će me povrijediti i reći mi da je gotovo,da sam dila smo dio njegovog života koji je upravo završio?!
Pitam se komu zapravo mogu uopće vjerovati,da li tih šest osoba mi jesu pravi prijatelji ili su i oni ti kojima nije stalo do mene,koji će jednostavno otići?!više nemam uopće snage boriti se za nekoga ili raditi za korist nekog prijateljstava,jer mislim da pravi prijatelji-to je samo definicija za nešto u što vjeruju glupi ljudi kao ja……..
LAKO JE VOLJETI ONOG KOG SI MRZIO,AL' TEŠKO JE MRZITI ONOG KOG SI VOLIO.
,volim 
,volim BITI U PRAVU,volim PAMETOVATI,volim 
,volim
,volim se smijati 
,volim spavati 
,ah kolko toga još ima...........
ne volim sranja,ne volim dvolične ljude, ne volim laži, ne volim ŠKOLU, ne volim rozu boju, ne volim prijevaru,ne volim glupe ljude.........