Lidosfera

petak, 27.07.2012.

ONAJ PRAVI

Prikriven sumrakom, crni „terenac“ bio je parkiran pred osamljenom kućom na periferiji, a jedna silueta je iz njegovog prtljažnika vukla nešto prema ulazim vratima, nešto vrlo teško, nešto poput velike vreće…
Tišina je bila prenapadna, a remetili su je tiho cviljenje psa koji se krio negdje u okolnom šipražju, predosjećajući patnju i suosjećajući s nečijom boli, te sablasno hukanje sova koje kao da su najavljivale nesreću i upozoravale da dolazi njihovo vrijeme…vrijeme noći…
. . .
Osjetivši dodir hladnog metala na vratu, M se probudio iz čudnog sna u kojem je bio otet i odveden u nepoznato…ili to nije bio san!
Definitivno nije, jer je to na njegovom vratu bio nož! U to je bio siguran, mada ga nije mogao vidjeti, jer mu je preko očiju bio povez.
Pokušao je učiniti nekakvu kretnju, ali nije išlo. Ruke su mu bile raširene i svezane, a mogao ih je pomicati samo po par milimetara na svaku stranu, dok su mu noge bile samo svezane, čvrsto i tako da ih nije mogao micati. Ipak, bio je u uspravnom položaju, pa se time i tješio.
Nož je i dalje klizio, onako postrance i još uvijek ne zasijecajući, a misleći da će se to prije ili kasnije dogoditi, M je počeo buntovno zapitkivati, ne podižući glas da se ruka ne bi razigrala, a nož počeo sjeći.
-Tko je to? O čem se radi?
Umjesto reza na vratu, oštrica se odvojila se i nestala, a nekakav prigušeni fijuk rasparao je eter…
Prostoriju su naprasno jedan za drugim ispunila tri kratka zvuka udarca biča po golim leđima, zvuka bržeg od boli:-Svič! Svič! Svič!
Bržeg i ugodnijeg, jer bol je bila ta koja koja grči tijelo pod nepravilnim kutom i iskrivljuje lice u odvratnu grimasu neprepoznatljivosti...a ne zvuk!
Prekrasnu tišinu koja je ubrzo nastala, kvarili su samo M-ovi tihi uzdasi…
Uvijek su mu govorili da čovjek najbolje uči u nuždi i strahu, a strah od novih udaraca bičem, nikad prije nije osjetio.
-Lekcija prva…šuti!-zaključio je nijemo, ali mu vrag nije dao mira, pa se u to htio i uvjeriti.
Tek što je zaustio, bič je ponovo sijevnuo i šibnuo, još opakije nego u prvoj „porciji“. Od boli, koja je bila još jača, činilo mu se da je i vidio to sijevanje, usprkos povezu na očima.
-Dobro, naučio sam!
U tom trenu je zasvirala melodija koju je odmah prepoznao, a glas je zapjevao na engleskom:-It's a lot, It's a lot, It's a lot, It's a lot…It's a lot like life!!!
-„Master and Servant“.-pomislio je, ne znajući bi li joj se radovao ili bi zakukao od muke, jer mu je sjela kao kakva jebena igra sudbine.
To su si supruga i on programirali da znaju kad zovu jedno drugog, Odabrali su je tek tako, fore radi, a ne zbog igara dominacije i podčinjavanja, što nikad nisu činili.
-To me žena zove! Sigurno me i policija traži!-povikao je pod udarcima biča, koji je proradio još u pola prve izgovorene riječi.
Ovog je puta bič nastavio plesti i nakon M-ovih povika, sve žešće i jače, izazivajući bolove od kojih se ovaj ubrzo onesvijestio, nesuvislo jaučući i preklinjući, što nije mogao zatomiti…

Bol ga je onesvijestila, ali i osvijestila. Tupa i blaga, ali još prisutna. No, čim je počeo razmišljati, osjetio je kako mu ponovo nešto klizi vratom…
Nije bio nož, nego nešto tanko i oblo.
-Dobro je, bič je!-pomislio je prisjetivši se onog što mu se usjeklo u pamćenje, a i u leđa, upečatljivije od noža, ne zaboravljajući pravilo da bič miruje kad on šuti.-Kad ovako lagano klizi po koži, prilično je ugodan…čak i golica…
Uto se bič savio preko vrata, nekako prelagano i previše gipko, pa se počeo motati prema gore, a onaj nadolazeći kraj bivao je sve deblji…
Sve neugodniju tišinu, ovog puta je narušio tihi piskutavi zvuk, više šum:-Pssss…pssss…pssss…
Naglo shvativši tko bi se mogao tako glasati, M je osjetio da mu se ledi krv u žilama, vrat se grči i koči od panike i gađenja, a psovka mu zastaje pred naglo sklopljenim usnama:-Krv ti jebem, ZMIJA!!!
Bio je u pravu. Bila je to zmija; ljigava i hladna; a njih se bojao više od same smrti.
Iako ga gmaz nije stezao oko vrata, nego se samo omotavao, M se počeo gušiti. Nadao se da odvratni stvor nije od onih vrsta koje guše, jer su one obično bile puno deblje, ali ga to nije previše utješilo, jer nije mogao znati da li je od onih otrovnih…barem dok ga ne ugrize…
No, najviše ga je užasavala pomisao da bi mu mogao završiti u ustima…
To ga je do kraja zgrozilo. Srce mu je počelo ubrzano kucati, a disanje se potpuno poremetilo…
Zraka više nije imao, a ubrzo ni svijesti…

Novo buđenje mu je značilo samo po tome što je znao da je živ i činjenici da ima volje takav i ostati. Osjećaj plaženja zmije po koži bio je još svjež i odvratan, ali i aktualan, jer je ponovo osjetio nešto oko vrata.
-Hm, ne miče se i grubo je…-pomislio je, vladajući se potpuno po „pravilu biča“.-…nekako je dlakavo, ali nije živo…dobro je, štrik je!!!
Svjestan da je to bila jedna vrlo bolesna misao, jer je omča u pravilu značila linč, skoro se nasmijao sam sebi zbog gluposti. Ipak, u odnosu na bičevanje i zmiju oko vrata, vješanje mu se činilo dječjom igrom…
-A i kako će me objesiti kad nema nikakvih vratanaca na podu…-razmišljao je pozitivno.-…osim ako…
Neizrečenu misao i jezivu tišinu prekinuo je zvuk elektromotora. Omča se istog trena malo mrdnula i povukla prema gore.
-Majku sadističku!-umalo mu se otelo naglas.-Vući će me uvis!!!
Uže se polako stezalo, a vrat mu se napinjao, sve dok ga nije natjeralo da se uspne na nožne prste. Nije se mogao pomiriti sa smrću, pa se upeo svom snagom, ali bez rezultata. Štrik je kliznuo preko grkljana, grubo ga ogrebavši, podvukao mu se pod bradu, sve ga jače stežući, a usta su mu se počela refleksno i beskorisno otvarati u nadi da će uhvatiti zraka…
Ali zraka nije bilo…samo neizdrživa bol…i mrak…kraj…

Ili ne?
Ovo buđenje je bilo najčudnije dotad. Bio je svjestan muka koje je proživio i preživio. Leđa su ga pekla od udaraca bičem, vrat ga je strahovito bolio od gušenja, noge su mu se kočile od neprestanog stajanja, a zglobovi na rukama su krvarili od stalnih pokušaja oslobađanja.
No, vidio je!!!
Poveza više nije bilo.
Odjednom je nešto bljesnulo i na par trenutaka ga zaslijepilo, a kad su se zjenice prilagodile na iznenadnu svjetlost, shvatio je da gleda u nekakav ekran.
-Što je ovo? Te-ve, video?-zapitao se u sebi.-I što će mi pokazat'? Možda vijesti? Čime me misli uplašit'?
Na ekranu se počela razaznavati slika.
Prostorija…reklo bi se dnevni boravak…baš kao njegov…isti… ali u potpunom neredu!?
-Pa, to je moja kuća!-jedva se suzdržao da ne prozbori.-Ali kakav je to kaos? Sve je razbacano! Što su tražili?
Pogled na prostoriju zasjenila je poznata pseća njuška, ona njihovog rotvajlera Kilera, kojeg im je kao štenca poklonio suprugin otac.
Dobro da nije sve izgrizao…
Kao da mu je pročitao misli, pas je iskesio zube. Bili su krvavi, kao i njuška mu. M se skamenio od straha, ne toliko zbog psa, koliko zbog malog tijela koje se vidjelo iza pseće glave, a nepomično je ležalo na krevetu…
Ta plava kosa i sportska pidžama…to je Adam, njihov sin!
-Ma, daj! Nemoguće!-zavapio je sad već u pola glasa.-Kiler mu ne bi naudio! To nije istina! Neeee!!!
No, dječje tijelo se nije pomicalo, a pas se sve više kesio i oblizivao. Pidžama je bila krvava, posteljina još i više.
-Ne! Ne! Neeee! Nije istina!!!-bjesnio je M, ne mareći više za prijetnju bičem, jer bič mu nije mogao nanijeti bol veću od ove.
No, bič se nije oglasio, a M je nastavio vikati i psovati do promuklosti, sve dok mu glasnice nisu popucale…
I onda ta bol u prsima, konačna. I kočenje tijela. Utrnulo je potpuno. Srce nije izdržalo.
Svijest je još uvijek bila prisutna, ali u tragovima…

…i dok je život polako izmicao iz tijela, na ekranu se dogodio obrat!?
Dječak se preokrenuo i pridigao, a pas mu je dotrčao u naručje i počeo ga razdragano oblizivati…
-Mladiću, snimljeni ste!-rekao je ženski glas.-Ovo je sad glavni dokaz i bit će prikazan tati kad se vrati. Nek' vidi tko radi nered.
-Ali, mama…nisam ja! Kiler je!-pravdao se mališan.-I mene je uprljao…
-A tko mu je otvorio teglu s džemom? Možda ja?
. . .
Ožalošćena gospođa S, udovica tragično preminulog gospodina M, nađenog u kanalu pokraj ceste na periferiji grada, dostojanstveno se probijala kroz gomilu novinara koji su okružili njenu kuću, pokušavajući smisliti odgovore na pitanja koja su pljuštala sa svih strana:-Policija kaže „srčani“! I da je bio mučen i bičevan do smrti! Da li su tražili otkupninu? Sumnjate li na koga?
Vidno izmorena, ali vrlo elegantna u crnom, pokušala je odgovoriti:-Da, srčani je! O detaljima ne bih! Nisu tražili otkupninu i ne znam tko mu je to mogao učini…
Htjela je još zamoliti da imaju razumijevanja za njenu bol, ali joj je zazvonio mobitel.
Melodija omiljena, vokal također:- It's a lot, It's a lot, It's a lot, It's a lot…It's a lot like life!!!
Udovica se učtivo ispričala:-Oprostite, moram se javiti!

-Jesam li pretjerao?-upitao je muški glas.
-Ne znam, možda…-odvratila je.-…nije bio loš čovjek…
-Ali je bio mekušac…nastavio je pozivatelj.-…nije bio za tebe! Naći ćemo ti valjda jednog dana onog pravog…
-Da, tata! Naći ćemo…-potvrdila je mlada udovica.-…valjda…