Lidosfera

utorak, 01.05.2012.

ISPITIVANJE

Okružena nepristupačnim planinskim vrhovima, zarasla u gustu šumu, vojna baza X2 je tonula u sve dublji mrak. Tek su niska, rijetko postavljena, svjetla i ravna duga pista, koja se protezala prema jedinom klancu u okolini, odavale prisustvo civilizacije. Tišina je bila sve izraženija, tako da su se povremeno čule razne životinje, koje su, ohrabrene jakom mjesečinom, krenule u svoj svakonoćni lov. Iz jednog od metalnih kontejnera, inače jedinih objekata na terenu, dopirao je drhtavi muški glas...
-Rekli su mi...u stvari, nisu... osjetio sam njihove riječi...u stvari, njihove misli...usađivali su ih u mene, u moju svijest...jer oni ne komuniciraju riječima, nego mislima...u stvari, slikama, koje ti usade u misli...-buncao je pilot Dardon dok mu je jako svjetlo obasjavalo, znojem obliveno, izranjavano lice.-Nadmoćni su...superiorni... dobroćudni... u stvari, nemaju osjećaja...nekako su neutralni...u stvari, objektivni... realni...ne znam kako bih to objasnio...
-Ma, nemoj?-oglasio se časnik, koji ga je ispitivao.-I svijetle, kažeš!?
-Jeste!-odgovorio je Dardon, pokušavajući zauzeti što udobniji položaj na stolici za koji je bio svezan.-I nekako su prozirni...
-Prozirno svijetle!?-podrugljivo je ponovio časnik.-Zanimljivo! Da možda i ne lebde?
-Ne lebde...-odvratio je Dardon.-...prelamaju se u dimenzijama.
-Ma, prelomit ću ja tebi dimenzije ruku i nogu!-zaprijetio je ljutito časnik, pa upitao.-Gdje ti je avion?
-Pa, rekao sam već...-nastavio je Dardon, prisjećajući se scene kad je neka nevidljiva sila uvukla avion kojim je on upravljao u čudnovati leteći objekt.-...Uzeli su ga na ispitivanje. Možda ga i vrate...
-Bitno je da su tebe vratili!-povikao je časnik.-...Nego da ti nisi naletio na kakav ludi pejotl, pa umjesto Meksikanca, vidio svjetlećeg Marsijanca.
-Nisu to nikakvi Marsijanci...-nastavio je Dardon dok mu se pred očima ukazivao planet na rubnom dijelu sunčevog sustava, gdje su ga odveli njegovi otimači.-...nego Leari...i trenutno žive na planetu, kojeg neki naši znanstvenici zovu planet X...
-Je li, a kako ga ostali zovu?-upitao je časnik.
-Nikako!-dodao je Dardon.-Nitko ne zna da on postoji, jer su ga Leari zasjenili velikim zrcalnim štitom, tako da je našom tehnologijom nevidljiv...U njegovo postojanje vjeruju samo ljudi, koji su prije zasjenjenja vidjeli njegove obrise ...
-A oni su, kažeš, Leari?-upitao je časnik.
-Ja ih tako zovem...-odgovorio je Dardon.-...jer to je jedina riječ koju sam čuo od njih.
-Možda im je to nekakav pozdrav?-bio je znatiželjan časnik.
-Možda.-složio se Dardon.
-A da ti nisi prodao avion narko-mafiji ili onim pobunjenicima na jugu?-bio je uporan časnik.
-Ako je tako, zašto bih se onda vratio?-uzvratio je protupitanjem Dardon.
-Šta ja znam...-zamislio se časnik.-...možda po drugi!
-Gospodine, ja sam častan pilot Federacije...-ponosno je rekao Dardon.-...Prisegnuo sam na odanost do smrti!
-Čovjek si...-nastavio je časnik.-...a ljudi vrlo lako promijene vjeru, a da neće pogaziti riječ... još ako je u pitanju kakva primamljiva svotica...Ne znam, ne izgledaš mi baš tako čvrst...
-Gospodine, moja je vjera nepokolebljiva, riječ nepogaziva...-nastavio je Dardon odlučnim glasom.-...a ovo o uzimanju novca me duboko vrijeđa...
-A vrijeđa te, je li?-nastavio je časnik, posprdno.-E, mene vrijeđaju tvoje laži!
Zatim se okrenuo prema vojnicima, koji su stajali iza njega, pa naredio:-Nastavite!
Kad su vojnici prišli ispitaniku, jedan ga je čvrsto uhvatio za ramena i pritisnuo ga u naslonjač, a drugi mu je zabio injekciju u ruku i istisnuo nekakvu zelenkastu tekućinu u venu. Pilot se nakratko stresao, pa zakolutao očima, kao da pada u trans. Prije nego li je potpuno izgubio svijest, zavikao je:-O ne! Samo ne zidovi!!!
Tada je zaplovio mislima kroz zelenkaste oblake i ružičastu izmaglicu. Kad se sve oko njega raščistilo, ugledao je sivi, bezlični zid. Okrenuo se oko svoje osi i primijetio da nigdje u prostoriji nema nijednog otvora...Ni prozora, ni vrata...Samo zidovi...
-Kao i prošli put...-pomislio je, svjestan da ga droga, koju su mu ubrizgali i čije djelovanje ne može spriječiti, uvodi u njegov vlastiti pakao.-...Možda i strašnije...Definitivno, strašnije ...Ovoga puta se pomiču kao da su živi...kao da ga gutaju...A tek ta tišina...Od nje mu zuji u ušima...
Efekt buđenja straha počeo ga je potpuno izluđivati... Njega, beskompromisnog borca, koji se tri dana probijao kroz močvaru i šumu, kad su ga oborili duboko u pobunjeničkoj teritoriji... Njega, koji je mirno podnosio migoljenje ljigave zmije u svojoj nogavici dok su neprijatelji prelazili drveni mostić pod kojim se sakrio... Njega, neustrašivog pilota Federacije, koji se ne boji ničega na ovome svijetu i šire... Njega koji ne preza ni od borbe, prsa o prsa...koji se ne boji ni gubitka bliskih osoba...ni ranjavanja...ni smrti...ni susreta s vanzemaljcima...NIČEGA!!!
Osim, možda...zatvorenog prostora...zidova...
Isuse, dragi! Približavaju se...stišću ga...gubi zrak...guši se...
A onda su, odjednom, zidovi nestali!? Pilot je duboko udahnuo, pa izdahnuo. Pred njim je stajalo svjetlucavo, prozirno biće, trepereći poput jedra na laganom maestralu. Po izrazu onoga za što mislio da je lice i po nijansi boje u kojoj se biće presijavalo, shvatio je da se ne mora brinuti, jer se našao pod Learovom zaštitom. Kao da je čuo svoj vlastiti glas, koji projicira Learove misli:-Ne boj se, čovječe! Ja te štitim! Što god ti učinili, neće djelovati na tebe! Izdrži još malo i oni će prestati!
Zatim je biće počelo lagano iščezavati, a glas onog časnika, koji ga je ispitivao, polako ga je vraćao u stvarnost.
-Ovaj je načisto skrenuo! Od njega nećemo izvući ništa korisno! On duboko vjeruje u ono što priča! Vodite ga!!!
-Baš me zanima što je učinio s avionom.-dobacio je jedan od vojnika.
-Ma, srušio ga je negdje u prašumi...-zaključio je časnik.-...To su stari avioni, često se kvare. Jadnik je na vrijeme iskočio, ali nije baš najbolje doskočio...U šoku je...
Vojnici su prišli osviještenom pilotu i odvezali ga. Kad se, uz njihovu pomoć, ustao, izveli su ga van. Dok su koračali uskim hodnikom, Dardon je primijetio neobičnu sjenu na stropu, koja ih je, jedva primjetno, pratila u stopu. Vojnici to nisu vidjeli, ali on jeste, jer, iako još nije vidio Leara koji ne svijetli, prepoznao je svog neobičnog čuvara s dalekog planeta.
-Tko zna što sve mogu ta bića?-pomislio je, ne skidajući osmijeh s izmučenog lica.
-Ti ćeš biti među prvima koji će to saznati...-odjeknulo mu je u glavi, kao projekcija Learovih misli.-...i koji će postati naš veleposlanik na zemlji...Sad će te odvesti na jedno mirno mjesto, pa se odmaraj, a mi ćemo te posjećivati i podučavati...
. . .
Dardon je stajao kraj prozora i zamišljeno gledao prostrano, brižljivo pokošeno, dvorište vojnog sanatorija, kad je po prvi put začuo glas čovjeka s kojim je dijelio sobu:-Budi strpljiv, doći će!
-Kako znaš da nekog čekam?-hladnokrvno je odvratio.
-Vidi ti se u očima!-nastavio je sustanar.-Ti si jedan od nas!?
Ovaj se na to naglo okrenuo, pa se zagledao čovjeku ravno u oči. Kad je ugledao isti onaj pogled, koji je viđao svaki put kad bi pogledao u ogledalo, lagano se nasmiješio, pa zamolio:-Pričaj mi o njima!
-Ne mogu...-odbio je čovjek, ispruživši se na svoj krevet.-...Ne znam što trebaš znati...O tome oni odlučuju...
Prije nego li je Dardon uspio išta reći, iz zvučnika, koji se nalazio iznad vrata, začuo se glas dežurne njegovateljice:-Vrijeme je za popodnevnu šetnju...