Lidosfera

ponedjeljak, 26.12.2011.

SILVESTROVO

Sjedio sam u kupeu putničkog vlaka i umornim očima pokušavao uhvatiti slova na drhtavim stranicama novina, ali nije išlo. Jednostavno, nije bilo lijeka za neprestano truskanje zahuktale kompozicije. Nemoćan pred višom silom, prestao sam s čitanjem i sklopio listove.
No, vlak je baš tada počeo usporavati, a nakon nekoliko sekundi, potpuno je stao. Kroz prozor se nije moglo ništa razaznati, pa sam ustao, spustio prašnjavo okno i gurnuo glavu u ledeni zrak. Iako nije bilo više od šest sati uveče, vani je bilo mračno kao u tunelu.
-A što si očekivao?-pomislio sam u sebi.-Pa, Stara je godina, zimi su dani kratki.
Dok sam pokušavao odgonetnuti zašto smo stali, oči su mi počele suziti od naleta hladnog vjetra, ali i privikavati se na mrak. Koliko sam kroz stisnute kapke mogao vidjeti, nigdje u blizini nije bilo stanice. Vidjela se samo gusta, mračna šuma i debeli snježni tepih između nje i vagona.
I baš kad sam pomislio da je zgrada možda s druge strane, ljudi su počeli izlaziti van. Po njihovim reakcijama, shvatio sam da nešto nije u redu, pa sam dozvao konduktera, koji je prolazio ispod mog prozora, te ga upitao:-Oprostite! Zašto smo stali?
Pogledao me, pa rukom pokazao prema lokomotivi i rekao:-Snježni nanos! Ali ljudi već čiste, pa neće dugo trajati.
-Treba li pomoć?-upitao sam.
-Ako bude trebalo, već će vas neko zvati.-odvratio je i dodao.-Bolje zatvorite prozor da se ne smrznete.
Uvukao sam glavu, podigao okno i sjeo nazad na svoje mjesto. Čovjek koji je sjedio sa mnom u kupeu, upitao me:-Jesmo li zapali?
-Jesmo...-odgovorio sam.-...ali kaže kondukter da neće dugo trajati.
-Daj bože.-rekao je moj suputnik s izrazom nevjerice na licu.-Volio bih Novu godinu dočekati kod kuće...s malom.
Prepoznavši zabrinutost u njegovu pogledu, pokušao sam ga utješiti:-Ma, stići ćete, ne bojte se.
-Eh, kakve sam ja sreće...-zaustio je, pa zastao, očito sumnjajući u povoljan rasplet nastale situacije.
Tada je zavladala neka, meni neugodna, tišina, a kako je bilo očito da mog suputnika nešto muči, isforsirao sam razgovor:-Hm! Stvarno bi bilo neobično dočekati Novu godinu u vlaku...usred neke šume.
Te moje riječi otpustile sve njegove kočnice, pa je započeo priču:-Ja vam s tim Novim godinama stvarno nemam sreće. Dočekivao sam ih svakako i svuda, samo ne kod svoje kuće. Doduše, većine se slabo i sjećam, jer sam godinama pio, ali Bog mi je svjedok da nisam tako želio...
A sve je počelo još kad sam bio devetogodišnji klinac...
Tu je moj bezimeni sugovornik ponovo zastao, pa se na tren zagledao u mene i molećivim pogledom zatražio dopuštenje da nastavi. S obzirom na situaciju, mirno sam ga ohrabrio:-Samo vi nastavite, imamo vremena.
Duboko je uzdahnuo, pa nastavio:-Kao što rekoh, bilo mi je devet godina i živio sam s majkom u malom stanu u centru našeg nesretnog gradića. Otac nije živio s nama, jer su bili rastavljeni, ali je nailazio gotovo svaki dan. A baš nekako nakon Božića, majka je završila u bolnici, tako da se tih dana on brinuo za mene...

I tako, na tu Staru godinu, pošto nikog od mojih prijatelja nije bilo vani i nisam se imao s kim igrati, proveo sam skoro čitav dan u stanu s ocem. On je napravio nekakav ručak…ha, sjećam se da je sve bilo malo preslano, ali nisam se bunio. Nakon ručka, gledali smo TV, pili sokove i grickali kojekakve kupovne kekse. Meni je to bilo super, ali njemu, kako se kasnije pokazalo, nije.
E da, zaboravio sam reći da je on tih godina puno pio.
I onda, nakako uveče, uhvatila ga je kriza, pa je smislio izgovor da izađe van:-Sine, idem ja još nešto obaviti, a ti sjedi i gledaj TV. Evo mene odmah...samo da nešto kupim.
Naravno da mu nisam vjerovao, ali što sam mogao, osim riječima pokušati djelovati na njegovu savjest:-Dobro tata, ali brzo se vrati da ne čekam Novu godinu sam.
Obećao je da se odmah vraća, ali je to vjerojatno zaboravio već nakon prve čašice.
Nije ga bilo satima. Mrak je već odavno bio pao, a i ulica je, koliko sam mogao vidjeti kroz prozor, bila potpuno pusta. Negdje oko deset sati, počeo sam se brinuti, pa sam ga odlučio potražiti...
Trebalo mi je više od sat vremena da obiđem sve birtije u koje je znao zalaziti. A kako to inače biva kad nekog tražiš, nađeš ga na mjestu kojeg si se zadnjeg sjetio.
U stvari, sve je bilo savršeno logično, samo sam ja s krive strane pristupio problemu. Jer, gdje bi drugdje mogao biti nogometni fanatik kakav je bio moj stari, nego u birtiji pored nogometnog igrališta.
Ali, jedno je bilo pronaći ga, a sasvim nešto drugo, odvojiti ga od šanka. Vukao sam ga za rukav i molio ga da krenemo kući, ali uzalud. On je, jednostavno, morao svojim sugovornicima dokazati da je penal postojao i da bi tog suca trebalo javno objesiti za takav previd.
Nije mi preostalo ništa drugo, nego odglumiti ljutnju, jer je to bio jedni način da privučem njegovu pažnju.
No, ni to nije dalo željeni rezultat. Umjesto da me povede kući, on me je samo podigao, posjeo na šank i ušutkao sokom i novim obećanjem:-Evo sine...dok ti popiješ sok i tata još jednu s nogu...idemo kući! Važi?
Nisam stigao ništa reći, a on je već počeo pljuvati po treneru i njegovoj kukavičkoj taktici.
Ja sam na to samo otpio par gutljaja i zagledao se u gomilu. Tek tad sam primjetio da je lokal bio pun ljudi i da su svi stolovi bili zauzeti, a jedini prazni prostor bio je uski prolaz od ulaza do šanka. Dima je bilo da si ga mogao nožem rezati, a o jakom zadahu alkohola koji se vjerojatno osjetio i izvan birtije, da i ne govorim. Gosti su većinom bili muškarci, ali bilo je i nekoliko starijih žena, koje su povremeno, svojim piskutavim uzvicima i glasnim smijehom, prekidale neprestani žamor. Jedne od njih se dobro sjećam, jer je sjedila za meni najbližim stolom. Onako masivna, da ne kažem debela, gnijezdila se nekom krupnom bradonji u krilu. On joj je stalno nešto šaptao na uho i zavlačio joj ruku pod suknju, a ona se, tobože, branila od njegove nasrtljivosti.
Mislim, puštala je da joj miluje bedro, ali kad bi ruka kliznula malo dublje, pljesnula bi ga po njoj i prekorila ga:-No, no, mangupčino stara!
Moram priznati da mi je to bilo jako zanimljivo i već sam se počeo zamišljati kako tu zgodu prepričavam prijateljima, tako da sam potpuno zaboravio na oca i njegovu savršenu, tri-pet-dva taktiku, s trećim napadačem kao polušpicom.
I baš kad sam počeo uživati u tom prizoru, u lokal je ušao neki neugledni, mršavi čovjek.
Dok se nesigurnim korakom gegao sredinom birtije, žamor ljudi se počeo polako stišavati, a kad je zauzeo poziciju ispred šanka, nastao je gotovo potpuni muk. Čulo se samo smijuljenje one debele žene, koja je i dalje sjedila onom čovjeku u krilu.
Uto je prišao konobar i upitao pridošlicu:-Reci Vinko!
Mršavko ga je oštro pogledao, pa hladnokrvo naručio:-Konjak...dupli!
Konobar se udaljio prema polici s bocama, a čovjek se nalaktio na šank. Kako su mu ruke bile podignute, a jakna raskopčana, tako je ispod nje izvirio nož s drvenom drškom, koji mu je bio zataknut za pojasom.
Prestravio sam se: tijelom su mi prostrujali neki neugodni trnci, a kroz glavu hrpa još neugodnijih misli. Pošto sam mu bio najbliži, mislio sam da će prvo mene isjeći, pa sam se okrenuo ka svom starom i panično ga povukao za rukav. On me, međutim, gotovo nije ni pogledao, nego me samo potapšao po ramenu i rekao:-Evo, sine...samo još ovu!
U međuvremenu, onaj krupni bradonja se stvorio između mene i mršavka s nožem, pa mu se obratio:-Šta ima Vinko?
-Okani me se!-odvratio je Vinko, pa iskapio konjak, koji mu je konobar nasuo.
Ali, bradonja nije odustajao od razgovora:-'Oš šta popit''?
Vinko ga je mrko pogledao i prosiktao:-Plaćaj onoj kučki, a ne meni!
Bilo je očigledno da mršavko govori o onoj ženi, koja je bila s bradonjom u društvu, pa sam bacio pogled prema stolu da vidim njenu reakciju, jer je sigurno čula kako ju je nazvao. Međutim, ona je samo nepomično sjedila, nogu prekriženih iznad koljena, i mirno pušila. Tada su mi bradonjina leđa zakrilila pogled, jer je krenuo nazad za stol, pa sam nekoliko trenutaka gledao šavove na njegovoj kožnoj jakni. A onda je neko glasno povikao:-Ima nož!!!
Svi su skočili i krenuli prema nama trojici. Ja sam ih prvo zbunjeno gledao, a onda sam krajičkom oka uhvatio bljesak metala. Vinkova ruka je poletjela zrakom, a duga oštrica je počela parati smeđu, kožnu jaknu u predjelu bradonjinih bubrega. Vinko je zatim ponovo zamahnuo, ali nije stigao ubosti, jer mu je neki čovjek uhvatio ruku i zavrnuo ju. Drugi, od onih koji su priskočili, uhvatio ga je za glavu, pa ga srušio na pod. Tada je onaj prvi viknuo:-Pusti nož!!!
Nakon par sekundi, Vinkovi prsti su se raširili i nož je ispao...

Gužva se polako raščistila i sve se ubrzo vratilo u normalu. Samo su ona dvojica još uvijek držala Vinka prikovanog za pod.
Kad je moj stari vidio što se dogodilo, uhvatio me rukom oko pasa, podigao i rekao:-Ajmo mi kući! Nije ovo mjesto za tebe!
Dok me iznosio napolje, uspio sam vidjeti onog bradonju. Sjedio je s onom ženom i smješkao se. Činilo se da mu nije bilo ništa.
Kad smo izašli van, stari me spustio na, snijegom prekrivenu stazu, pa upitao:-A kako si ti uopće znao da sam ja ovdje?
-A gdje bi drugdje bio?-uzvratio sam protupitanjem.
On se samo nasmijao i dodao:-Imaš pravo, gdje bi drugdje bio? Pametan si ti momak, nema šta!
Zatim smo polako krenuli u stan. Hladna noć je gutala ulicu, a s crkve je odjeknulo ponoćno zvono. Zastao sam i pogledao u starog:-Tata!
-Šta je sine?-upitao je.-Jel' ti hladno?
-Nije!
-Pa, šta je onda?
-Ništa, nego... sretna ti Nova godina!
Tu se stari malo zbunio, valjda je zaboravio koji je dan, ali brzo se snašao:-Aaa, to? Pa da, zvoni...ponoć je! E pa, sretna i tebi sine!

Zatim me zagrlio, poljubio i promucao par rečenica:-Ajmo sad, zima je...Da se ne prehladiš...Šta bi mama rekla na to...
-Eto, bio mi je to prvi doček Nove godine izvan kuće. Odonda me prati takva sudbina...-završio je svoju priču moj suputnik i zagledao se u prazninu ispred sebe...
Pogledao sam ga malo pozornije. Naizgled priprost čovjek, ali se znao izražavati. Tko zna što mu se sve događalo u životu? Ovo je, vjerovao sam, bila jedna od ljepših epizoda. Onih ružnijih se vjerojatno nije želio sjetiti, ili ih nije želio pričati.
-Važno je da se sve to na kraju dobro svršilo.-optimistično sam zaključio.
On me je tada pogledao, kao da postaje svjestan svoje prevelike zabrinutosti, pa dodao:-Pa, jeste...ali znate, brinem se za malu. Ima tek deset godina, a sama je kod kuće...Znam kako joj je...
-Evo vam mobitel, pa ju nazovite.-predložio sam hvatajući se rukom za džep.
-Ne pomaže. Isključili su nam telefon.-rekao je rezignirano.-Zato sam i prihvatio posao tako daleko od kuće...
Za suprugu ga nisam htio ništa pitati, jer možda mi je već ispričao o njoj...onako neizravno.
A onda se začuo zvuk pištaljke i vlak je krenuo. No, čovjekovo lice se nije baš ozarilo, kako sam očekivao.
-Eto, stići ćete maloj prije Nove godine.
Čuvši moje riječi, sumnjičavo me pogledao, pa odvratio:-Eee, moj prijatelju. Poslije ovog vlaka, mene čeka još jedna vožnja autobusom.
Nisam više znao što bih rekao. Nije ni on. Stoga smo se istovremeno zagledali u zamagljeni prozor...
Na staklu su drhtali naši odrazi, a s vanjske strane su se lijepile krupne, bijele pahulje...

26.12.2011. u 18:55 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Proza, poezija, glazba...







...mali odmak od engleskog...







Za sve informacijeblablaovdje

"If you want to be a writer, you must do two things above all others: read a lot and write a lot…reading is the creative center of a writer’s life…you cannot hope to sweep someone else away by the force of your writing until it has been done to you."
–Stephen King



Pa i nisam kul,
tek emotivac,
šatl u Lidosferi.

Zovem se Lido
i samo branim
tu svoju Veneciju.

Nije baš stvarna
al' mi je ljepša
od one talijanske.

I meni je stvarna, da!
I svi ste dobrodošli!



Priče
PRLJAVI HARRY POTTER
DJED MAMURAZ
Navike
S druge točke…
A LA LIDO ( Goli kuhar )
PAPRIKA...odabrao LIDO L
ONAJ PRAVI
CIFRA NAD CIFRAMA
NAROD ZNA, AL' K'O ŠTO KAŽEŠ…
Da, gospodarice!
BRZA ZARADA
ZF
ZNATIŽELJA
ISPITIVANJE
LJUDI S JEDNIM UHOM-Prvi dio
LJUDI S JEDNIM UHOM-Drugi dio

AJMO ŠINTERI!
SAN
LAKU NOĆ-priča prva
LAKU NOĆ-priča druga, I dio
LAKU NOĆ-priča druga, II dio
LAKU NOĆ-priča treća-finale

VIVA!
ČINI
SILVESTROVO
KRAĐA TIJELA ( DOBRI DUH TREBOR )

I BI SVJETLO…

Roman
DRUGI ČOVJEK-odlomak
OGLAS-odlomak
PLJAČKA-odlomak
PRIMOPREDAJA-odlomak
KRIVI PROZOR
PAD
OZI
Živi leš

Treiku
GOSPODARICA ZULU
LJUTITA PERA
NAD KONTEJNEROM

Pjesme
PRVIJENCI
CRNA KRONIKA
SMISLENE RIME
Na povratku
INSTEAD OF ME ( VIDEO-DEMO PREMIJERA )
JEDAN OD ONIH
OVA NOĆ
BLIJEDE NAŠE SJENE
LONESOME TREE
ZVIJEZDA VODILJA
JEDNA OD ONIH NOĆI...
LIJEK ZA GRAD
AKO MOŽEŠ
GORGEOUS BODY AND PRETTY FACE

Foto
OGLEDALO
CAT in ACT
PORTAL
I Simpsoni su prestravljeni...

Zaje...belj
Pi-pi song
Vezice i Vino
KUSUR

Linkovi

Da ne tražim po listama...
Lidosfera II
Lidosfera III-tportal
pametni zub
knjiški moljac
miško
NBElite
Lisbeth
daniela1
metamorfoza
blog.hr
ljubav-tajkuna.blog.hr/
fra gavun
More ljubavi
Teuta
Twirl
tarampana
zlatna djeva
politika-i-seks.blog.hr/
Teobaldin teatar
ToxFox
malo ti malo ja
Yulunga
propriamanu
nečmenjanka
nachtfresser
neverin
Potok42
morska zvijezda
podijeljena1
Frozen
Svemirske Pjesme
blogdogg
zaljubljen u riječi
Mickwar
Bez šećera. Hvala.
Floyd Pepper´s
Svenadamewin
Dinajina-sjecanja
Cook-and-play
Euro smijeh
Imperator
Mecabg
Plicak
život je kako kada
Knjižna buba
Crna Marica
Nissnisa

novilist.hr
culturenet.hr


pure.hr

70e.blog.hr-i školski i prijateljyes

Glazba & razonoda...

Povratak na soundcloud...

Miguars

Pa malo domaćin...zijev

Gdje bi mogla biti sad

headbangheadbangheadbangheadbangheadbangheadbangheadbangbang

Instead of me

Pa jedna davna suradnja pjeva

OPĆA OPASNOST







I na kraju...dana...
finoLAURA R

Free counter and web stats

© Lidosfera 2011-2012

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se