Libija
30.09.2011., petak
Muammar Gaddafi: biografija pukovnika i povijest libijske Džamahirije povodom 42. obljetnice
|
1. rujna 2011. obilježavao se 42. obljetnica državnog udara u Libiji kojim je na vlast došao Muammar Muhammad al-Gaddafi. Ove godine po prvi puta u gotovo pola stoljeća neće biti proslave na Zelenom trgu ni obraćanja vođe s ulaza utvrde Bab al-Azizia-e. Jučer uvaženi gost u svim zapadnim državama, danas je za njih tiranin i despot kojeg uspoređuju sa samim nečastivim. Od CNN-a, Al Jazeere preko BBC-a pa sve do naših vodećih medija Gaddafi je okarakteriziran kao demon, a njegovo rušenje sveti i pravedan čin. Uzevši u obzir apsolutnu suglasnost svih "mainstream" medija i činjenicu da je ova kolumna pisana 31.8.2011., bez ekstravagance – pred vama je sam vrhunac novinarskog disidentizma. Stoga za onu manjinu koja drži da je prevazišla propagandni senzacionalizam pokušat ćemo detaljno analizirati stvarne činjenice i povijesne okolnosti vladavine Muammera Gaddafija. Od beduinskog šatora do vojne akademije  Gaddafi u mladim danima Muammar al-Gaddafi rođen je 7. lipnja 1942. Odrastao je u beduinskom šatoru u pustinji u blizinu grada Sirte. Obitelj mu dolazi iz manjeg berberskog plemena Qadhadhfa koje se bavilo držanjem stoke uz malu oazu Hun. Njegov djed, Abdessalam Bouminyar, borio se 1911. protiv talijanske okupacije. Muammar je 1956 krenuo u srednju školu. u gradu Sidra gdje se iskazao kao odličan učenik. Već u tim ranim godinama počeo se intenzivno zanimati za politiku i aktualne događaje u arapskom svijetu. Politički pravac koji ga se najviše dojmio bio je tzv. "pozitivni neutralizam"* kojeg je prvo usvojio Josip Broz Tito, a kasnije u potpunosti primjenio egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser. * pozitivni neutralizam: politika nesvrstavanje među velike sile, tih godina se to isključivo odnosilo na politiku prema SAD-u i tadašnjem SSSR-u Gaddafi je postao izrazito politički aktivan – već 1956. sudjeluje na prosvjedu protiv izraela za vrijeme Sueske krize (Izraelska okupacija Sinaja uz pomoć Britanaca i Francuza) Libija je tada bila kraljevina, a vlast u državi imao je kralj Idris. Politički angažman nikako nije bio dobrodošao i sukladno tome Gaddafi je 1961. izabecen iz škole. Srednju školu završio je u Misrati kod privatnog profesorua – smijer povijest. Za mlade ljude pod utjecajem Nasserovog arapskog nacionalizma i željne višeg obrazovanja, vojna akademija bila je jedini izbor. Tako je i Gaddafi krenuo na vojnu akademiju u Benghazi 1961. Diplomirao je 1965. U tom periodu upoznao je mnogo istomišljenika, mladih ljudi koji su bili veoma frustrirani ekspanzijom Izraela u arapski teritorij. Već tada su shvatili da su razlog tomu aktualne vlasti u arapskim državama kojima dirigiraju zapadne sile. Plan je pao – svrgnut ćemo kralja ! U to vrijeme skovan je prvi plan, skupina mladih oficira zaključila je da je jedini način otpora Izraelu i zapadnim silama svrgavanje aktualne pro-zapadne vlasti. Bili su složni da kralj Idris mora otići. Ipak konkretne korake poduzeti će tek 4 godine kasnije. U tom periodu Gaddafi se odlučio dodatno usavršiti i stoga odlazi na vojnu akademiju u Englesku gdje će provesti godinu dana. Po povratku ponovno je stupio u kontakt s bivšim kolegama iz akademije. Skupina od 70-ak mladih ljudi koji su se nazivali "slobodni oficiri" 1969. osjetili su da je pravo vrijeme da provedu svoj plan u djelo. Državni udar i rušenje monarhije  Josip Broz Tito i Gaddafi 1. rujna 1969. skupina od 70 oficira na čelu s Gaddafijem koji je tada imao tek 27 godina ušla je u državne urede u Benghaziju bez ikakvog otpora i doslovno svrgnula monarhiju u jednom potezu. Kompletna vojska stala je odmah iza njih i u roku od samo nekoliko dana svi gradovi u Libiji priznali su novu vlast. Ovo je jedan od rjetkih državnih udara u povijesti bez ijedne žrtve, ponajviše zahvaljujući populaciji koja je u potpunosti podržala udar. Kralj Idris u vrijeme udara nije bio u zemlji. Prijestolonasljednik princ Hasan as-Senussi javno se odrekao prijestolja. Kralj Idris nikada se nije vratio u Libiju, umro je u egzilu u Egiptu 1983. (u 94-oj godini života) gdje je živio u sultanovoj palači. Vlast u Libiji u potpunosti preuzima tzv. "Revolucionarni kabinet" na čelu s Gaddafijem. Doslovno preko noći uvodi se potpuna pormjena u unutarnju i vanjsku politiku. Osnova vanjske politike je odbacivanje svih vrsta imperijalizma i kolonijalizma, dok na unutrašnjem planu kreću velike ekonomske promjene. Gaddafi je uveo socijalistički ekonomski model, no nikada ga nije htio zvati komunizmom, ponajviše zbog činjenice da se distancira od ateizma koji je bio glavna karika komunizma 20. stoljeća. Državna religija i dalje je ostala Islam. Transformacija Libije  Ljeto 1976. - Gaddafi u Benghaziju Političke stranke su već bile zabranjene u doba kraljevine, Gaddafi je nastavio s istom praksom. 220 ljudi iz bivšeg režima je optuženo na sudu zbog korupcije i ostalih djela. Do kraja 1970. iz Libije su prtotjerani svi Talijani i Židovi, a njihova imovina zapljenjena. Američka zračna i vojna baza "Wheelus " 1970. evakuirana je iz sjeverozapadne Libije. Odnosi sa SAD-om naglo su se pogoršali, a Gaddafi je pronašao nove saveznike u Jugoslaviji i SSSR-u. Sovjeti su se aktivno založili i modernizirali libijsku vojsku. Od početka ekonomija se bazirala na izvozu nafte. Gaddafi je igrao oštro sa stranim kompanijama koje su imale svoja postrojenja u zemlji – 1971. zahtjevao je da moraju Libiji plačati 4 puta veću cijenu nafte po barelu (sa $0.90 na $3.45 ), na što su svi nevoljko redom pristali. Unatoč tome Gaddafi se već u prosincu iste godine odlučuje na još radikalniji potez – nacionaliziranje svih British Petroleum postrojenja u zemlji. Britanska vlada žestoko je reagirala i odbila sve ponude za novčanu kompenzaciju. Unatoč velikom diplomatskom pritisku sa zapada Gaddafi je nastavio svoj plan i do 1974. Libija je nacionalizirala oko 70% svih naftnih postrojenja. Gaddafi se taktički nije odlučio za potpunu nacionalizaciju jer su mu bili potrebni strani stručnjaci i kompanije koje su izvodile operacije traženja nafte. Tim je izveo svojevrsni presedan u klasičnom ekonomskom djelovanju međunarodnih kompanija – umjesto da kompanije iskorištavaju drugu državu, ta država sada doslovno iskorištava njih. Gaddafi se uzdao u pretpostavku da je libijska nafta od prevelike važnosti za europsko tržište i da će velike sile prihvatiti njegov ultimatum. Možemo sasvim precizno konstatirati kako je upravo u ovo vrijeme stvoren plan da se Gaddafija pod svaku cijenu svrgne s vlasti. No dok je Sovjetski Savez najveća vojna sila svijeta, Gaddafi zna da može biti relativno siguran bar po pitanju direktne vojne invazije. Fidel Castro i Gaddafi Gaddafi je znao da Libija nemože zauvijek živjeti na crpljenju nafte jer su zalihe ograničene. U prvom petgodišnjem planu (1976–80) utrošeno je preko 20 miljardi dolara u ekonomske programe koji će Libiji osigurati stabilnost i nakon što nafta presuši. Velik dio novca dat je u poljoprivredu. Gaddafi je želio vidjeti neovisnu Libiju koja će uvijek proizvoditi dovoljno hrane bez da se okreće uvozu. Investicija u poljoprivredu također je garantirala da će mnogi stanovnici ostati živjeti u tradicionalnim ruralnim sredinama i da neće doći do prenapućenosti u gradovima. U idućim petogodišnjim planovima veće količine novca investirane su i u industriju. Vizionar i revolucionar Gaddafi je zamislio grandiozni plan koji je trebao u potpunosti rekonstruirati društvo u Libiji. Njegova "zelena revolucija" imala je za cilj eliminirati birokraciju i dati što veću vlast samim građanima. Provedena je velika kampanja u kojoj se sve Libijce poziva da sudjeluju u svakodnevnoj politici i da se grupiraju u "narodne komitete". Narodni komiteti su organizacije građana u kojima se donose brojne olduke direktno vezane za jedno geografsko područje. Cilj svakog komiteta je uključiti sve stanovnike s jednog područja tako da se za okupljanje komiteta često koriste dvorane, škole i druge veće prostorije. vojni mimohod 1975. Gaddafi je izdao tzv. "Zelenu knjigu." u kojoj su bile detaljno opisane smjernice nove revolucije. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom kako bi je svi mogli razumjeti. Distribuirana je u velikom broju primjeraka unutar i izvan zemlje. Zelena knjiga ima 110 stranica , 3 osnovna koncepta su: 1)Rješenje za problem demokracije: direktna vladavina naroda 2)Rješenje za ekonomske probleme: socijalizam 3)Socijalna struktura treće internacionalne teorije Zelena knjiga odbacuje liberalnu demokraciju i kapitalizam. Tzv. Socijalizam treće internacionalne teorije bio je dobrim djelom preuzet iz jugoslavenskog modela samoupravljanja kojeg su kreirali Tito i Kardelj. No knjiga za koju Gaddafi drži da je vrhunac njegovog teoretskog promišljanja ide i puno dalje od osnovne politike i ekonomije. U knjizi se Gaddafi osvrće na mnoge ostale elemente svakodnevnog života, tako npr. po pitanju obrazovanja ističe kako je prisila učenja specifičnih nametnutih predmeta diktatorski akt koji lišava ljude njihove slobode promišljanja. Također opširno piše o jednakosti između muškaraca i žene. Pritom često navodi važnu ulogu žene u obitelji i direktno se obraća muškarcima da budu pažljivi i dobri prema svojim ženama koje imaju veliku i zahtjevnu zadaću majčinstva. Pri odgoju djece također navodi kako je "tiranski" malo djete ostavljati po vrtićima, jer bi se za njega trebala brinuti majka: "Odvajanje djece od majki i njihovo stavljanje u razne vrtiće je isto kao i kad kokoši strpaju u peradarnicu. Ništa nemože novom ljudskom biću biti toliko potrebno kao prirodno majčinstvo. Sva djeca bi trebala odrastati u domovima u kojima vladaju pravi principi majčinstva, očinstva i drugarstvo među braćom i sestrama." "Pa čak i mali pilići koje gore spominjem kao i sve životinjske vrste trebaju majčinsku blizinu. Jer perad koja se uzgaja na industrijskim farmama nije prirodna. Meso tih kokoši potpuno je bezukusno u usporedbi sa pticama koje odrastaju na divljini." "Što se tiče djece bez roditelja, za njih treba graditi vrtiće i njih treba odgajati kompletno društvo. Jer bolje da ih odgaja društvo nego individualci koji im nisu roditelji." Ako je žena prisiljena ekonomskom situacijom raditi i odgajati djete u isto vrijeme, za Gaddafija je to eksplotacija i iskorištavanje žena - briga za djete već je težak i zahtjevan posao. Upravo zato, da bi stvorio idealne životne uvjete u Libiji, uveo je niz socijalnih programa kroz koje je država brinula za svoje stanovnike - od zdravstva, obrazovanja, stambenog pitanja do penzije. 1977. Gaddafi mjenja ime države u "Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija". Džamahirija na arapskom doslovno znači "država kojom upravljaju mase". Službeno stajalište je bilo da je Libija sada postala država s direktnom demokracijom. Gaddafi je službeno odstupio sa svih prijašnjih dužnosti i sebe proglasio "vođom" revolucije. Novi premijer je postao Abdallah Ubaydi. Doba Džamahirije Novo društveno uređenje dovelo je do velikog prosperiteta. Životni vijek porastao je na razinu zapadnog svijeta – prosječni životni vijek u Libiji je 77 godina. Za usporedbu, u susjednoj državi Nigeru prosječni životni vijek je samo 46.9 godina. Ukinuti su svi privatni dućani i uveden je državni lanac tzv. "narodnih" dućana u kojima je svaki Libijac mogao kupiti sve potrebne stvari po doslovno simboličnim cjenama. Svi ti potezi kroz godine su stvarali Gaddafiju sve veću opoziciju, ponajviše sastavljenu od trgovaca koji su živjeli bolje prije potpune nacionalizacije. Ipak režim je bio prečvrst da bi se bilo tko usudio upustiti u direktnu konfrontaciju. Do 1982. računa se da je iz Libije otišlo u emigraciju 50 do 100 tisuća ljudi, većinom iz bogatijih slojeva društva. Izgrađeni su veliki akvadukti koji dovode vodu gradovima kao što su Tripoli, Sirte i Benghazi. Akvadukti i podzemne cjevi čine najveću vodovodnu mrežu na svijetu, ukupno 2,820 km. Sa populacijom od samo 6 milijuna stanovnika i velikim naftnim bogatsvtima Libija je postala najnaprednija država u Africi. Još u 2010. GDP je rastao preko 10% godišnje. Američke vojne provokacije i žestoki odgovor Do 80-ih odnosi između Libije i SAD-a srozali su se na najniže grane. Dolaskom na vlast predsjednika Ronalda Reagana stanje se dodatno zaoštrilo. U čistoj provokaciji američka flota 18.8.1981. uplovila je sa dva nosača aviona (USS Forrestal i USS Nimitz) na 12 milja od libijske obale u zaljev Sidra. Libijska vojska odmah je reagirala i u zračni prostor poslala 35 parova borbenih zrakoplova (tipovi: MiG-23 'Flogger', MiG-25, Sukhoi Su-20 'Fitter-Cs', Su-22M 'Fitter-Js' i Mirage F1 ), s druge strane dočekali su ih američki F-14 i F-4 zrakoplovi. Unatoč užarenoj situaciji ni jedna strana nije zapucala. Ipak incident se dogodio već idućeg dana – 2 libijska zrakoplova marke Sukhoi Su-17 srušena su nakon što je libijski zrakoplov ispalio raketu prema američkom F-14 i promašio. Zaljev Sidra je sporno područje – Libija je proglasila ribolovni pojas od 62 nautičke milje, dok s druge strane američka mornarica si je uzela za pravo patrolirati međunarodne vode (otvoreno more dalje udaljeno 12 nautičkih milja od obale). Još dva slična incidenta desila su se u zaljevu Sidra 1986. i 1989. Američke snage potopile su nekoliko libijskih brodova i srušile još vojnih zrakoplova. Kao odgovor na američku provokacija i rušenje libijskih vojnih zrakoplova Gaddafijev režim organizirao je teroristički napad u zapadnom Berlinu. U poznatoj diskoteci "Le Belle" u koju su mahom zalazili američki vojnici podmenuta je bomba. Eksplozija je ubila 3. vojnika i ozljedila 230. Libija je optužena nakon što su američke službe presrele telefax poruku koju je Tripoli uputio u Istočni Berlin. U poruci se čestita na dobro odrađenom zadatku. Ronald Reagan odmah je pokrenuo vojni napad na Libiju u znak odmazde (operacija El Dorado Canyon). Bombardiran je Tripoli, Benghazi i niz drugih manjih gradova. Uništena je brojna libijska vojna oprema, ubijeno najmanje 15 ljudi, a ranjeno preko 2000. Snažno je napadnuto Gaddafijevo sjedište Bab al-Azizia. U napadima je poginula i njegova posvojena kćer Hana koja je navodno imala samo 15 mjeseci. Yasser Arafat i Gaddafi Gaddafi svjestan kako se nemože vojno obračunavati sa SAD-om, odlučio je izvesti još jedan teroristički napad. 21.12.1988. iz Londona za New York poletio je zrakoplov Pan Am 103 američke kompanije "Pan American World Airways ". Za vrijeme leta iznad Škotske, točnije iznad mjesta Lockerbie, eksplodirala je bomba i srušila zrakoplov. Poginuli su svi u zrakoplovu - 243 putnika, 16 članova posade kao i 11 ljudi u samom mjestu Lockerbie na čije je kuće pao zrakoplov. Većina putnika (189) su bili Amerikanci. Poznata britanska zvjezda punk glazbe, Johnny Rotten (vokal sastava Sex Pistols) trebao je biti na tom zrakoplovu, ali je zakasnio na let. Gaddafi nikada nije otvoreno priznao odgovornost, ali Libija je odlučila 2003. obiteljima žrtava isplatiti odštetu. Zalaganje za ujedinjenu Afriku Gaddafi je od samih početaka bio više sklon afričkom stanovništvu južno od Libije no svojim arapskim susjedima. Gaddafi je izdvajao velika sredstva za mnoge režime diljem Afrike, ta činjenica učinila ga je iznimno popularnim među stanovnicima crnog kontinenta. Gaddafi je izdašno pomagao brojne vođe kao što su Robert Mugabe, Idi Amin i Nelson Mandela. Gaddafi se već dugi niz godina zalaže za stvaranje Ujedinjenih afričkih država. 2009. na summitu Afričke unije u Addis Ababi (Etiopija) održao je govor u kojem poziva sve afričke nacije na ujedinjenje. Rekao je kako samo snažna pan-afrička država može kontinentu i svim ljudima osigurati bogatsvo i prosperitet. Gaddafi u svojoj zamisli ide još i dalje pa je tako također preložio nacrt prema kojem se ova unija može proširiti i na karibske države kao što su Haiti, Dominikanska Republika, Jamajka i ostale otočne države s afričkom populacijom. Sa ovom idejom, barem načelno, složili su se brojni afrički državnici. Ovakva unija više nebi bila podložna iskorištavanju i eksplotaciji od strane zapadne neo-kolonizatorskih sila. Gaddafi je zasigurno jedina ličnost s dovoljno poštovanja i ugleda u Africi kojoj bi ovako nešto zaista moglo i poći za rukom. Mnogi analitičari se slažu kako je ovo jedan od ključnih razloga zbog kojeg su zapadne sile jedva dočekale priliku da maknu Gaddafija sa vlasti. Dokaz lojalnosti je i činjenica da mnoge centralne i južne afričke države nisu priznale pobunjenički NTC unatoč velikim diplomatskim pritiscima. Sve za borbu protiv imperijalizma Gaddafi sa mladim hippijevcima iz Britanije Nije tajna da je Gaddafi jedan od najvećih protivnika imperijalizma u modernom svjetu. Osobno je financirao doslovne sve adekvatne skupine koje su u svom programu imale oružanu borbu protiv imperijalističkih sila. Davao je velike količine novca irskoj IRA-i, palestinskim terorističkim skupinama, pa čak i filipinskim komunističkim organizacijama. Financirao je Crvene brigade u Italiji, njemačku ultra-ljevičarsku organizaciju RAF (Rote Armee Fraktion ). Stotine milijuna dolara poslao je u Nikaragvu u pomoć revolucionarnim snagama. U Britaniji je izdašno financirao Radničku revolucionarnu partiju (Workers Revolutionary Party). U svom šatoru primao je brojne goste, od potencijalnih revolucionara do britanskih i američkih hipijevaca. Svi koji su imali volje boriti se protiv dominacije zapadnih sila bili su dobrodošli i mogli računati na pomoć pukovnika Gaddafija. Također je održavao bliske veze sa jednom od najstarijih marksističkih gerila, kolumbijskim FARC-om. Sankcije i normalizacija 90-ih godina brojne zapadne zemlje uvele su Libiji ekonomske sankcije koje su trajale sve do 2003. Nakon 2003. krenuo je proces normalizacije odnosa. Gaddafi je izašao u susret i odustao od nabave novih oružja. Libija je isplatila velike svote novca brojnim obiteljima koje su bile žrtve terorističkih napada orkestriranih od strane režima 80-ih. Period je usko vezan uz američku invaziju na Afganistan i Irak. Moglo bi se reći kako je u tom periodu Gaddafi uhvatio zadnji vlak prema stabilizaciji odnosa sa zapadom. U suprotnom izvjesno je kako bi se američka vojska u novoj Bushevoj vojnoj doktrini uskoro mogla okrenuti i protiv njega. U periodu od 2003. nadalje Gaddafi normalizira odnose s brojnim europskim državama i odriče se svoje žestoke anti-imperijalističke retorike. Na prvi pogled Libija postaje ekonomski saveznik zapadnog svijeta. No izbijanje građanskog rata potvrdit će kako Libija na zapadu nema nijednog prijatelja. Upravo kako je rekao Gaddafijev sin Saif u jednom od posljednjih intervjua: "Mislili smo da je to neko novo doba. Gotovo je sa ideologijom i napadima, novo doba stabilnosti i prosperiteta. Kako smo se samo prevarili." Dok jedni prosvjeduju, drugi ubijaju Svijet je sa potpunom pozornošću pratio buđenje Arapskog proljeća u Tunisu i kasnije u Egiptu. Iz dana u dan pratili smo rijeke ljudi na ulicama kako zajedno marširaju držeći se za ruke i pjesmom kroče u novu budućnost. Posebno će u sječanju ostati Tahrir trg u glavnom gradu Egipta gdje su se danima okupljali milijuni ljudi sve dok predsjednik Hosni Mubarak – dugogodišnji saveznik SAD-a – nije odstupio. Milijuni mirnih prosvjednika pokazali su svijetu što je direktna demokracija i da unatoč žestokoj represiji mogu pobjediti. Nažalost u Egiptu je nakon revolucije zavladala vojna hunta. SAD u egipatsku vojsku godišnje ulaže milijune, tako da ovaj razvoj događaja i nije iznenađenje. javni linč u Benghaziju Nakon Egipta i Tunisa na red je došla Libija, no slike koje su počele pristizati iz Benghazija bile su nešto sasvim drugačije od onog što smo pratili posljednjih 2 mjeseca. Ulicama su zavladale skupine naoružane do zuba, a već nakon nekoliko noći na glavnom gradskom trgu organiziran je masovni linč crnačkoj stanovništva. Vješanja i odrubljene glave pokazale su nešto sasvim kontradiktorno Arapskom proljeću. Pobunjenici su zauzeli vojarne i uskoro okupirali Benghazi. Na te događaje odmah je reagirala libijska vojska koja je u brzoj akciji nanjela velike gubitke tzv. "pobunjenicima". Kroz nekoliko dana pobuna bi bila potpuno ugušena, no tada brzom odlukom UN-a u sukob ulazi NATO pakt. UN-ova rezolucija nametnula je Libiji zabranu letenja – pod izgovorom da zaustave libijske vojne zrakoplove koji bombardiraju civile. NATO je tu trebao odraditi ulogu promatrača koji će nadzirati da se ta zabrana i poštuje. Uskoro se ispostavilo da NATO ima puno veći angažman, bez prestanka se bombardiraju libijski gradovi. Pobunjenici bez previše problema osvajaju grad za gradom nakon što im NATO "očisti" put. Istom metodom nedavno je pao i Tripoli, a trenutačna lokacija pukovnika Gaddafija ostaje nepoznata. Napomene: advance.hr je pratio rat u Libiji iz dana u dan od ožujka do rujna 2011. - kompletnu arhivu možete pregledati ovdje: http://www.advance.hr/najnovije-vijesti/libija/ Propagandni rat Od samog početka sukoba u Libiji suočeni smo sa još neviđenom količinom medijske manipulacije koju kroje gotove sve najveće svjetske TV kuće. Prvo je pokrenuta priča o genocidu u Benghaziju i kako libijski avioni bombardiraju civile, kasnije je ispostavljeno da ništa od toga nije bila istina. Svakodnevno dobivamo snimke sa ratišta, uvijek iz perspektive libijskih pobunjenika – nikada od strane Gaddafijeve vojske, unatoč brojnim pozivima da dođu snimiti njihove iskaze. Mediji rat prate isključivo jednosmjerno i potpuno su spremni ugušiti svaku informaciju koja ne prati već predodređenu liniju. S druge strane nikad ne vidimo stotine operacija bombardiranja od strane NATO pakta. Takvim selektvinim prikazom stvara se lažna slika o snazi libijskih pobunjenika i njihove zasluge za okupaciju brojnih gradova. Bezbroj puta je javljano da je ubijen Gaddafijev sin Khamis Gaddafi – zapovjednik elitne Khamisove brigade. Nadalje, prve noći nakon upada pobunjenika u Tripoli, Haaški sud je potvrdio kako je Saif Al-Islam Gaddafi uhićen i uskoro se očekuje njegovo izručenje u Haag. Drugi dan se isti taj Saif pojavio pred novinarima i pokazao da je sve bilo laž. Nažalost još uvijek živimo u vremenu kada najsnažniji mediji imaju apsolutnu moć utjecaja na konačnu "istinu". Službena libijska vlada sve do pada Tripolija pozivala je UN da pošalju nezavisne promatrače u zemlju, to nikada nije učinjeno. Herojski otpor Unatoč angažmanu najsnažnije vojne organizacije na svijetu, Gaddafijev režim uspio se održati 6 mjeseci u Tripoliju i još uvijek djeluje netaknuto. U napad na Libiju na ovaj ili onaj način uključio se kompletan zapadni svijet. Čak i korporacije koje bi po suštini svog djelovanja morale biti politički neutralne uključile su se u propagandni rat. Tako je npr. Google na svojoj karti svijeta izbrisao ime "Zeleni trg" u centru Tripolija i promjenio ga u "Trg mučenika" (Martyrs' Square). U isto vrijeme Wikipedija je na svojim stranicama službenu libijsku zelenu zastavu zamjenila s pobunjeničkom. Države koje su tradicionalno imale prijateljske odnose s Libijom, prije svega 2 republike iz bivše Jugoslavije: Srbija i Hrvatska, nakon početka sukoba su bez previše debate priznale pobunjeničku vladu u Benghaziju. Nakon 42 godine žestoke borbe sa neo-kolonijalističkim silama pukovnik Muammar Gaddafi naučio je da se prava prijateljstva vrednuju samo onda kada "kola krenu nizbdro". Na prste jedne ruke možemo nabrojati državnike i vođe koji su ostali uz Gaddafija i onda kada se protiv njega udružila sva zapadna "demokracija", to su prije svega: Hugo Chavez, Fidel Castro, Daniel Ortega (predsjednik Nikaragve), José Eduardo dos Santos (Angola) i Robert Mugabe (Zimbabwe). Dok s druge strane imamo osobe za čiji je politički uspijeh, pa možda i sam život, direktno zaslužan Gaddafi – kao recimo bivši predsjednik JAR-a Nelson Mandela koji je odlučio uopće ne komentirati stanje u Libiji. Kako će povijest zapamtiti pukovnika Bez obzira kako završio rat u Libiji, pukovnik Muammar Gaddafi već do sada osigurao si je status povijesne ličnosti o kojoj će se govoriti još dugo u budućnost. 42 godine njegovog rada pregaziti će propagandni stroj i zasigurno će ga sukladno tome mnogi doživljavati kao čudnog ekscentrika iz pustinje koji je mislio da može ujediniti Afriku. Unatoč tome uvijek će, makar među manjinom, živjeti i jedno drugo sjećanje – sjećanje na jednog od posljednjih revolucionara starog kova koji po zaslugama stoji rame uz rame s vječnim legendama kao što su Che Guevara i Simon Bolivar. ... A možda još nismo ni čuli zadnje od pukovnika? Ovaj osvrt povodom 42. obljetnice državnog udara pod vodstvom pukovnika Gaddafija završit ćemo citatom iz biografske knjige o Gaddafiju "My Vision" britanskog autora Edmonda Jouve: "Poznavao sam pukovnika Gaddafija 25 godina. Susreli smo se više od desetak puta. Od prvog dana sam znao da on je, i uvijek će biti, jedno sa Saharom. Tog čovjeka, dijete pustinje i nomada, oblikovala je tropska vrućina, divlji vjetar, vulkansko nebo i pješčane dine koje se beskonačno protežu u daljinu." advance.hr |
- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (7) Veljača 2012 (7) Siječanj 2012 (11) Prosinac 2011 (8) Studeni 2011 (14) Listopad 2011 (93) Rujan 2011 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Vijesti iz Libije, pogled na situaciju s jedne druge strane, pomoć u sagledavanju prave istine
Spotovi
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||