< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik


levijatanus@gmail.com








"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "


Miguel de Cervantes
Don Quiote


Copyright © 2005 Priče i pjesme autorsko su djelo.

Levijatan
12.06.2006., ponedjeljak
Uzašašće sv. Alojzije Gonzage



Kada se sv. Alojzije Gonzaga oprostio sa zemaljskim svijetom. Bijaše uznesen pred rajske dveri. Sve oko njega bio je okupano mutnom bjelinom, i nije se vidjelo ništa doli dugačkih stepenica koje su se uspinjale pravo u raj. Stepenice su bile široke, a njihove niske stube bile su glatke kao bjelokost. Umjesto rukohvata, rubove stuba kao da su zaogrnuli oblaci koji su pazili da nitko ne skrene sa strane. U daljini na kraju tog bijelog stubišta, kao konac puta: zlatile su se Rajske dveri.
Ispred sv. Alojzija nije bio dalek put, činilo mu se svega par stotina stuba. Nakon njih, mislio je - naći će se u raju. Uspon je bio lagan i nije osjećao nikakvoga tereta koje bi ljudsko tijelo očekivalo penjući se u rajske visine. Više puta je ipak zastao tek toliko da vidi koliko je napredovao i koliko mu je još preostalo do gore. Pokušao je brojati jednu po jednu stepenicu ali čim bi mu se pogled digao malo iznad sredine - stube kao da bi se pomiješale i zgusnule, tako da bi izgubio broj i osjećaj koliko još ima do gore. Nakon tri bezuspješna pokušaja da ih izbroji odustao je i lagano, kao da je u šetnji ponovno počeo uspon prema raju. Osim sveprisutne bjeline koja je se rasprostirala svuda uokolo, nije gore bilo ničega drugog. Bio je okružen mirom i tišinom. Čuo se samo njegov habit kako šuška i leprša oko nogu.
Gruba redovnička skuta kao da se bila prozračila. Nije to bila ona halja u kojoj je umro, tamo dolje u ćeliji rimskoga samostana. Postala je ona sva lagana i lepršava, kao da je u njeno tkanje ušao zrak i mekoća. Pod rukom, kada bi je obuhvatio izmicala se kao svila.
Gonzaga se nikada za života nije osjećao bolje. Bolest bubrega koja ga je mučila od mladosti, a od koje je ćutio gotovo neprestano bolove, potpuno je bila nestala. U glavi mu je bilo čisto, a misli oštre i jasne. Taj neobičan osjećaj zdravlja i svježe krvi koja mu žubori kroz vene dosada još nikada nije osjetio. Oduvijek je bio bolestan, od početka sjećanja pa i prije. Njegovom ocu don Ferranteu rekli su kad se rodio da neće dugo, da mu je krv rijetka kao voda. Svaki novi dan njegovog života doživljavali su kao čudo i primjer izdržljivosti ljudskog tijela.
Od malena je Dona Marta oko boležljivog Alojizije okupljala redovnike i svete ljude. Pravila je zapise karizmatika, i odgajala ga u pobožnom duhu vlastitim primjerom. Navikavan je na čistoću duha i tijela, a pripreme za ulazak u raj počele su vrlo rano. Za njega se znalo da će umrijeti mlad. Sve ostalo je bilo samo pitanje vremena i ispravnog života. Majčinskom iskrenošću dona Marta je obećavala nagradu za njegove patnje na zemlji i razrješenje od svih bolesti, kada se jednoga dana nađe u raju. Rastao je u boli i molitvi stremeći prema svome cilju.
Dok su njegovoga mlađeg brata Rudolfa pripremali i podučavali da preuzme kneževsku titulu i naslijedi oca, maloga Alojziju pripremali su da nakon smrti živi vječni život. Pazio je i pamtio od malena ono što mu je usađivala dona Marta, trudio se i želio doći tamo gdje će nestati njegova bol. Dok su mlađem često progledavali kroz prste za njega nije bilo isprike, svaki njegov grijeh se morao okajati. On je prema sebi bio najstrožiji sudac. Dona Marta je večeri provodila u molitvi nad njegovom posteljom, a na najmanje znakove pogoršanja, pa makar i krvarenja nosa, zvani su ispovjednici da mu daju posljednje pomast i skupa mole oko njegove postelje. Kako je često krvario nebrojeno puta su mu spominjali smrtni čas i nagradu za čisti život.
Alojzija je smjerno i poslušno išao putem koji mu je bio pripremljen. Čim je odrastao u kržljava mladića odrekao se svega zemaljskoga, kneževske titule i statusnih simbola. Otišao u samostan, i nastavio život u čistoći na koju je navikao, ostavljajući putene ili bilo kakve druge užitke iza sebe. Proživljavajući dane asketski suzdržano, boreći se sa očevim ambicijama da ga gura uz ljestvice crkvene hijerarhije stremio je običnosti i jednostavnosti. U toj jednostavnosti na dvadeset treći rođendan pronašla ga je kolera koja je harala Rimom i prenijela tu pred vrata raja.
Sada kad je bio nadomak kraja svoga puta, zagledao se Alojzija u mislima prema nazad, prema svom životu, prema pravednosti koju je uspio uščuvati i ispravnosti koju je slijedio. Nalazio se pred nagradom i odmorom koji mu je bio obećan. Njegovo lice ozario je smiješak dok je radosno grabio prema naprijed. Korak po korak približavao se svome cilju. Sve je bilo baš onako kako je i trebalo biti samo su se stube u daljini nejasno zgušnjavale.

- 10:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se