"S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju"– Danilo Kiš

"Nad Jezerom samoubojica često se zadržavala magla. Nalazilo se u neprivlačnom pejzažu, šiljastom i hladnom poput mrtvoga ježa; ako je sunca i bilo, nije se vidjelo; nebo je bilo bijelo, ravnomjerno osvijetljeno, nemoguće je bilo odrediti doba dana ili godine. Jedino što je odskakalo od turobnog krajolika bili su lopočevi cvjetovi koji su se ljuljali na ledenoj vodi.
Onamo je katkad svraćao Sveti Augustin jer je oko Jezera samoubojica uvijek bilo pisaca na šetnji, a on je vrlo volio književnost i razgovore o njoj. Dok se moj mozak usijavao pod naponom od 220 volti, dok su mi se misli topile kao što se dotad oko mene topila istina, on je promatrao kako se magla nježno komeša, vrtloži, razilazi i nestaje, a onda se zagledao u kristalno bistru vodu, sve do Zemlje, duboko u muljevitu dnu. Na njoj je vidio moj duh kako se odvaja od tijela i uzdiže u zrak, no tada je žaba bućnula u jezero i pomutila vodu."

"Jednog je dana Buddha u raju šetao rubom Jezera lopoča. Lopoči u cvali bisernom bjelinom, a iz zlaćanih se pestića i prašnika u njihovu sredinu širio se izniman miris. U raju je bilo jutro.
Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor među lišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor-sjenke pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu Igala- kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.
Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo. Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgazit. Ali kako je podignuo nogu, nadođe mu pomisao:"Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakvoga razloga i povoda oduzmem život." I poštedio ga je.
Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit će mu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među biserno bijelim cvjetovima lopoča spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla… "

"Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila ni jedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: " kada bih se mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli , jednom u vrtu isčupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sada ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: 'Mene vuče a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!' Tek što je to ona izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode"