Levijatan

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

27.10.2005., četvrtak

Osobno me iznenadilo kad sam otkrio da mliječika djeluje i na žene. Imao sam pravilo da sa pacijentima ne razvijem privatne odnose. U sebi sam se zakleo da neću primati darove u vidu viskija ili šunke i postati jedan od onih nadriliječnika koji to rade samo zbog novaca i financijske koristi na uštrb naivnog svijeta. Kada je ta gospođica kojoj iz pristojnosti ne želim spominjati imena ušla u moj ured, bio sam nemalo iznenađen. Bila je to privlačna plavuša srednjih godina i zamamni oblina. Nije imala rezerviran termin pa je sačekala kraj radnog vremena da se posavjetuje sa mnom. Iznenađenje je bilo dvostruko. Kao prvo bila je žena, do sada su u potrazi za pomoći dolazili samo muškarci; drugo: bila stvarno privlačna pa mi se učinilo da je došla na krivo mjesto. Bilo mi je teško prihvatiti da netko s takvim izgledom ima problema u krevetu.
Kao pravi profesionalac, ponudio sam joj da legne i saslušao njenu priču. Sve je bio već dobro poznati scenarij. Ljubavni problemi, u krevetu gubitak svakoga osjećaja i naravno potpuni izostanak orgazma. Rekao sam joj da nisam siguran da li joj mogu pomoći, te da smo specijalizirani u liječenju muške impotencije i da nisam siguran da lijek radi na ženama. Kako je bio kraj radnog vremena ispratio je do vrata i zaključao ured. Zajedno smo sišli niz stepenice i prošetali gradom. Uz razgovor mi je predložila da zajedno odemo na piće. Nju sam kao i Markusa odveo do Irskoga puba gdje smo se uz pivo i grickalice baš pravo raspričali. Nakon presijecanja tekilom, našli smo se na podiju plešući uz ritmove onog istog benda na hitove Elvisa Presleya.
Tako je to nekako i počelo pa sam se nenadano našao kako je držim za ruke i ljubim po vratu. Nekako smo se dokoturali do mojeg stana gdje sam uz njen hihot i ometanje, ključevima pogađao bravu. Bio sam joj tijekom večeri ispričao sve o sebi i čudnom životnom putu od poljoprivrednika preko nesuđenog krovopokrivača, referenta nabave i sadašnjeg posla. Morao sam obećati da ću joj dati da proba mliječike; tako smo i završili kod mene. Oprezno je sažvakala jedan komad i pljucnula na dlan, uz prigovor kako ništa ne osjeća. U drugom trenutku smo se našli zajedno na tepihu. Izostavit ću nebitne detalje i preći odmah na iduće jutro kad mi je nakon buđenja sva sretna priznala da se nikada nije ovako osjećala, da misli da ju onaj šesterostruki snažni osjećaj od sinoć i dalje drži. Bio sam iskreno malo skeptičan njezinim oduševljenjem mliječikom, jer kako mi je priznala; nikada prije do tad nije bila s Bosancem. Drugi dan sam jednoj svojoj poznanici uvalio komad, koja mi je također potvrdila da uzimanje biljke, višekratno pojačava i intenzivira ugodu tijekom odnosa. Moje sumnje u subjektivnost njenoga dojma su se raspršile, pa sam ovo uzeo kao krunski dokaz djelotvornosti te izvanredne biljke i na žene.
Posao se bio sve više razgranavao pa sam unajmio tajnicu koja je sada ugovarala termine. Iskreno, svi su bili popunjeni i čekalo se po mjesec dana. Dolazilo je u kliniku svakojakih ljudi, i svi su imali svoju priču. Ponekad su htjeli čuti samo dobru riječ ili osjetiti malo razumijevanja i topline. Za sve je pak odgovor bio isti, mliječika. Razgovarati sa svim tim ljudima mi je u početku bio problem jer iako sam njemački sad već sasvim dobro razumio i govorio, osjetio se moj teški naglasak pa sam uvijek radije umjesto isprazne priče pribjegavao čaju od mliječike. Pokazalo se da on sve rješava, ne samo kod problema sa potencijom, već i u drugim situacijama. Bio je to izvrstan pokretač životne radosti i energije. Seksualni nagoni i buđenje spolnosti bila je samo nuspojava svega toga. Specijalizirali smo liječenje bezvoljnosti, impotencije i depresije, glavnih bolesti modernoga doba, i to sve zahvaljujući jednoj livadici sa Ukrine i slučajnom otkriću.
Puno puta sam se pitao kakva je to biljka i kako to da nitko do sada nije otkrio njene učinke. Njen miris kao da je govorio da ona ne dolazi s ovoga svijeta nego od nekud dalje. Možda su to bila moja naklapanja i pretpostavke, ali eto zanosim se mišlju da je takvog nekog efekta i mirisa sigurno morala biti i olimpska ambrozija. Mogao sam zamisliti poganske bogove i satire kako jedan drugom nazdravljaju pripravcima od mliječike. Drugo je pitanje zašto je baš tamo rasla i kako to da je i ostalo bilje na tom mjestu bilo posebno. Nisam imao odgovore na ovo kao ni na druga pitanja, a najbolje čega sam se mogao dosjetiti je to, da su se silnice života presijecale upravo na toj livadi, pa je sve zbog toga bilo na neki način blagoslovljeno i posebno.
Zbog stopostne stope izlječenja, moja je klinika radila punom parom i po prvi put se dogodilo da tajnica mora odbijati pacijente. Ljudi su još više navalili kad sam poskupio i to višekratno. Poskupljenje je bilo neminovno jer je zaliha bilo sve manje. Odlaziti u Bosnu bilo je sve teže, a most na Savi kod Slavonskoga Broda sve se češće zatvarao pa je i prijevoz bilja bio sve opasniji. Napravio sam kakve-takve zalihe i nastavio s poslom. Osobno sam osjetio potpuno ispunjenje što sam pomagao tolikim ljudima. Sam Berlin mi se otvorio punim sjajem. Financijski sam stajao izvrsno, priuštio sam si kuću u predgrađu sa pogledom na jezero i velikim vrtom.
Kad je stric prvi puta došao do mene nakon ponovljenih poziva i ustrajnih molbi nije vjerovao svojim očima. Nikako nije mogao prihvatiti način na koji sam zaradio toliko novaca, sumnjao je u krijumčarenje i ilegalne poslove. Bilo mu je nevjerojatno da sam mogao kupiti kuću u tako elitnom dijelu Berlina i novi Mercedes. Povjerovao je onog trenutka kad sam mu kao i mnogima prije njega otvorio oči jednim fildžanom čaja od mliječike. Nisam htio trošiti na njega cijelu šalicu, a i bilo mi je žao strine kojoj sigurno ne bi dao mira cijelu noć. Prvo se smijao a onda me razdragano stao grliti i čestitati. Bio je oduševljen i pomalo crven od srama što mi se nije toliko vremena javljao. Samo sam mu rekao "Strikane zaboravi" i stvar je opet između nas dvojice bila riješena. Siguran sam ja da bi on meni oprostio i da se nisam obogatio i ovako uspio u svemu. Lijepo je bilo vidjeti ponos u njegovim očima. Osjećao sam da bi i moj pokojni otac sigurno bio ovako ponosan na mene.
Svoju sam kliniku preselio iz grada u zgradu koja je bila samo moja i puno veća. Tablu "Alternative Klinik" preimenovao u "Alternative Medizine Zentrum". Ovo je opet bio savjet onog mog prijatelja, vlasnika buregdžinica, naravno sve u svrhu okrupnjivanja i uozbiljavanja cijele stvari. Nije bilo razloga da ga ne poslušam, njegove su buregdžinice postale pravi hit a i savjeti koje mi je do sada davao apsolutno su se pokazali točnim. Na plaći sam već imao i jednog pravog liječnika Nijemca koji je filtrirao psihičke bolesnike ili druge teže bolesti u što se nisam htio miješati. Pribavio sam i razno razne majstore ezoteričnih tehnika, reikija, joga i sličnoga. Otvorili smo grupna savjetovališta i vježbe. Posao se ustalio i osamostalio, a mliječika više nije ni bila potrebna da centar funkcionira na svoj način. Ja sam nekako postao i višak u cijeloj toj stvari. Zalihe su se u međuvremenu stanjile i potrošile, ostao sam na svega par stabljika koje sam ljubomorno čuvao u sefu zajedno s novcima.
U Bosni su se u međuvremenu odigrale čudne stvari. Rasplamsali su se krjesovi bijesa, čija je žeravica visoko poskočila. Dolje se nije moglo ići par godina, a dok sam ja proživljavao dane svoga uspjeha, moje je rodno selo i okolica prolazila je kroz dane svojeg neuspjeha i pada. Svi su se negdje odselili, dosta njih na onaj svijet a poneki sretniji otišli su u Švedsku. Majka se uspjela nekako izvući, ali nije željela dolaziti k meni u Berlin. Ostala je u Slavonskom Brodu, svega desetak kilometra udaljena da bude kako je rekla među svojim svijetom i blizu pokojnog oca.
Čim su se granice Bosne ponovno otvorile otišao sam dolje. Naravno da sam prvo otišao na Ukrinu. Taksist koji me dovezao do tamo ostao je na glavnoj cesti i nije se usudio ići dalje zbog straha od mina. Sišao sam sa puta i u ljetnom odijelu krenuo prema rijeci. U čudu me je gledao sa ceste i zvao da se vratim nazad u sigurnost auta. Probio sam se nekako do mjesta gdje sam otprilike pretpostavljao da bi mogla biti livada.
Bilo je ljeto, kao i onda kad sam prvi put tamo došao. Za razliku od onda kad sve bilo prekriveno livadskim cvijeće, sad je sve bilo prekriveno šipražjem i ostrugama. Nije se više čula cika djece sa Ukrine. Toliko je sve zaraslo da sam jedva prolazio, a u jednom trenutku sam zaključio da dalje nema ni smisla. Tamo više nije bilo nikakve livade, sve je bilo zaraslo. Okrenuo sam se i pošao nazad prema autu. Odmah mi je u glavi sinula ideja kako bih mogao organizirati lokalne ljude i strojeve da raskrče ovu šikaru i naprave livadu na mjestu gdje je i bila. Dok me taksista vozio prema obiteljskoj kući u glavi sam razrađivao kako bi to mogao sve platiti i organizirati. Na putu do tamo, gledajući otužne prizore kroz prozore auta osjetio sam kako su silnice života pokidane, postalo mi je jasno da raskrčivanje ne bi ništa pomoglo. Sve je bilo pusto i napušteno, a učinjena šteta možda i trajna, nisam siguran. Možda jednostavno treba vremena da neke stvari ponovno narastu.

- 09:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.10.2005., ponedjeljak

Mliječika - dio 1

Biljka mliječika raste samo na jednom mjestu, barem koliko je to meni poznato. Nije to daleko od ušća rijeke Ukrine, na njenoj desnoj obali. Mjesta i mliječike sjetio sam se gotovo usputno, prepričavajući doživljaje iz djetinjstva kolegi iz ureda.
Za razliku od mojih rođaka koji su za život zarađivali popravljajući krovove istočnoga Berlina, ja sam trebao biti sretan što radim u uredu. Ovo je bio veliki uspjeh moga strica koji me je uspio uvaliti nekom svom poznaniku Nijemcu da mu u tvrtci radim kao referent nabave. Kad god bi bila kakva obiteljska proslava kod strica ili krstitke kod jednog od njegovih sinova, obavezno sam morao slušati o tome koliko sam ja sretan. Ili koliko je moja situacija zapravo dobra. Svaki posao poslije kojeg ne moraš oprati ruke, u stričevim očima je bolji od građevine.
-"Ne kisneš, nije te briga da li je sunce ili magla, da li je toplo ili hladno" – bili su njegovi argumenti. Ove priče o mojoj sreći bile su mi se već bile popele na vrh glave. Nisam volio taj posao, i bio sam navikao raditi na otvorenom. Volio sam osjetiti sunce i vjetar na svom licu. Mislio sam da bih bio sretniji da sam kao i ostatak obitelji radio na krovu, što bi vjerojatno bila istina.
Svi su oni mislili kako je za mene bolje da se maknem sa krova, i da bi gore samo mogao nastradati. Nisu to skrivali kad bi se obitelj okupila nekim povodom. Uvijek su se rugali mojoj zamišljenosti i sklonosti maštarijama. Stričeva teorija je da bi se sigurno poskliznuo ili zapeo o kakvu štaflu i tako skončao život padom sa krova.
On je preuzeo brigu o meni još od srednjoškolski dana kad sam doselio k njemu. Platio mi je osposobljavanje za rad na računalu i tečaj njemačkog. Jako je bio ponosan na to kako je sposoban gledati unaprijed i uhvatiti se u koštac sa modernim životom i promjenama koje one nose. Njega samog od tog modernog berlinskog života nije zanimalo ništa, osim sporta na Premiere kanalu i odlazaka u kavanu Balkan na pivo i janjetinu.
Od trenutka kada sam došao u Berlin nisam bio siguran da li sam našao taj bolji život koji sam tražio. Prevrćući papire, sastavljajući otpremnice i narudžbenice imao sam misli cijelo vrijeme usmjerene prema nečemu drugome. Buđenja svako jutro i truckanja po U-BAHN-ima ili S-BAHN-ima javnoga prijevoza nije se činilo kao trajno rješenje. Grozila me pomisao da je to način na koji ću provesti život do penzije. I da ću se kao i mnogi prije mene vratiti kući kao ostarjeli penzioner da umrem dolje u rodnom kraju. Tražio sam način da se izvučem od svega i vratim se u ono sretno vrijeme dok sam se kao dijete kupao na Ukrini i veselio svijetu oko sebe. Otkaz nije dolazio u obzir, koliko god sam ga priželjkivao. Povratak u Bosnu se također nije razmatrao, dolje je sve mirisalo na barut koji samo što nije planuo. Poglede na život stric i ja nismo dijelili ali sam ga cijenio i volio. U njegove dobre namjere nisam sumnjao i znao sam da bi mu sa otkazom slomio srce. Moj uredski posao smatrao je svojim osobnim uspjehom. Osjećao sam da se brine o meni kao o jednom od svojih sinova, i svaki pokušaj da razgovaramo o mome poslu je propadao. Nije mi bilo druge, nego raditi i trpiti, bar još neko vrijeme. Za neki drugi i bolji posao nisam imao kvalifikacija, a sve ostalo je smatrano korakom unazad.
Nisam ja bio jedini nezadovoljan poslom koji radim, tako mi se bar činilo. U uredu sam radio s jednim Nijemcem, sumornim i tužnim čovjekom koji je većinu vremena šutio. Gospodin Wertz i ja, vrtili smo te papire i kuckali po računalu, a da se nije znalo tko je lošije volje. Sad mi se to razdoblje u životu čini tako dalekim. Ponekad se samo sjetim one tišine ureda i tih par godina provedenih uz zujanje automata za kavu.
Kad sam se malo bolje upoznao sa kolegom, situacija je postala podnošljivija. Duge sate u uredu razbijali smo pričom. Pričao sam mu uglavnom o onome o čemu sam ja najviše znao, a to je poljoprivreda. Dok sam još živio u starom kraju, bavio sam se svim i svačim, pomagao majci oko imanja i naučio se poslovima svih vrsta. Moje teme su kretale uglavnom o uzgoju prasaca, ili o tome kako dolje imam jednu junicu i par kokica. Gospodin Wertz je uglavnom šutio a ja sam uglavnom pričao. Dobro smo se slagali nas dvojica. U to sam vrijeme već prilično ovladao njemačkim pa smo se mogli skroz lijepo sporazumjeti. Sigurno bi imali i zajedničkih tema da ovaj nije šutio kao zaliven cijelo vrijeme. Pričao sam mu o tome kad je najbolje posijati bostan ili kada se žanje kukuruz. Rijetko bi se uključio ali me je uglavnom pozorno slušao. I njemu je izgleda sve bilo interesantnije od pregledanja i pisanja skladišnih narudžbi. Začudio sam se ponekada koliko je zapravo taj strpljivi čovjek bio u stanju slušati. Sjedili bi nas dvojica tako u uredu od jutra, a ja bih već nakon prve kave krenuo sa pričom.
-"Znaš ti Toma" – čovjek se zvao Thomas – "kod nas se ne ide na polje bez da popijemo kavu i rakijicu. A ovdje kod vas, gdje kava curi iz tih automata a ne miriši ako ćeš iskreno ni po čemu, izgubi čovjek volju za sve. Prije bi se čaja napio nego vaše kave, a znaš da čaj pijem samo kad sam bolestan. Nije ti kava, kava ako je nisi sam samlio ujutro. Mi dolje sve sadimo sami, eto sve osim kave. Na primjer cigare, nije popit kavu bez da se zapali jedna. A znaš li ti kako se prave cigare? Evo sigurno ne znaš da ti je sad vrijeme za berbu duhana. Sad se lišće obere i stavi sušit ispod strehe. A kad se osuši, onda lagano sa nožićem, narežeš tanko listove i da vidiš prave škilje."
Ovakve i slične priče trajale su do završetka posla. Ponekad kada sam bio boljega raspoloženja, pričao sam mu o Ukrini i o tome kako smo išli s biciklima na kupanje. Jednom sam mu tako uz pivo poslije posla i ispričao o mliječci.
Mliječiku i livadu na kojoj raste otkrio sam sasvim slučajno. Tamo gdje rijeka Ukrina zavine i napravi lagani zaokret, malo prije nego će se uliti u Savu postoji mjesto gdje ljudi iz okolice idu na kupanje. Do tamo vodi izrovan put i nije daleko od glavne asfaltirane ceste koja spaja Bosanski Brod sa Derventom. Dolazilo se na to mjesto vaditi šljunak koji i nije bio bog zna kakve kvalitete ali je bio dobar za nasipanje temelja ili betoniranje prilaza. Previše je bilo u njemu blata da se iskoristi za nešto drugo. Od tih vađenja nanosa šljunka, nastale su velike rupe koja je rijeka promjenom toka napunila s vodom. Bilo je to široko izbočenje veličine manjeg jezerca pa je rječica na tom mjestu podsjećala na veliku zmiju koja je upravo progutala zeca.
Tamo na tom jezercu smo se dolazili kupati i učiti plivati. I ja sam na Ukrini naučio plivati. Stariji su se zabavljali skačući sa vrba koje su se krivile iznad plitke Ukrinske vode, dok smo se mi mlađi zabavljali roneći i prskajući jedan drugog. Rijeka je bila blijedo žute boje a ni na najdubljem dijelu nije bila dublja od tri metra. Bilo je to mjesto zabave za mlađariju i odmora za starije. Kako su se momci već bili uvještili u skokovima, izazovi su bili sve viši a mjesta gdje bi skakali sve plića. S vremena na vrijeme netko bi znao dobrano zarovat po šljunkovitom dnu. No osim ogrebenog nosa i zguljenih prsa nije bilo većih nesreća. Na kupanje sam dolazio s svojim rođacima, nas trojica na biciklima. Stričevi sinovi su uvijek provodili ljeto kod nas u selu.
S glavne ceste do samoga kupališta išao je blatni puteljak izrovan tragovima kamiona i traktora koji su odvozili šljunak sa Ukrine. Prekrcani kamioni su pravili jarke koji su nam bili duboki skoro do pojasa. Morao si biti vrlo vješt da izbjegneš blato i prođeš kroz kaljužu sa biciklom.
Jednom je jedan od bratića pao u jedan takav jarak i sav se zablatio. Bilo mu je neugodno pojaviti se na kupalištu blatan, pa smo skrenuli s puta i kroz šipražje došli do jedne skrovite livade da se on strese i koliko toliko očisti od blata. Dok je on tako bio zabavljen čišćenjem mi smo se ostali razmilili po toj livadici da pronađemo kiselice, koje smo tih dana stalno imali u ustima.
Kiselica je travka koju smo dobro poznavali i mogla se naći na svakoj livadi. Ispostavilo se da je na ovoj livadi raste najsočnija kiselica koju smo do tada probali. Od tada bi obavezno prije kupanja navratili do te livade da si uberemo po jednu ili dvije stabljike. A znali smo se tamo i odmoriti i ohladiti od bicikla.
Sve bilje koje je raslo na tom mjesto bilo je nekako sočnije i jedrije. Baš kao da je tu na izložbi, niti jedna biljka nije bolovala nit je imala osušen list. Kad bi prelomio stabljiku, prsnula bi od soka, puna života i vode. Upravo su i kiselice koje smo tamo brali bile izuzetno sočne, idealno kisele. Ova livadica postala nam je obavezna stanica prije odlaska na kupanje.
Pobacali bi bicikle na zemlju i nabrali par stabljika za put. Jednom smo se tako odmarali od naganjanja biciklima, i zadihani polegli na travu. Primijetili smo ležeći, da u jednom kutku raste neka čudna, nama nova biljka. Imala je okrugle listove i malo deblju stabljiku. Poznavao sam dobro lokalno bilje, ali ovu do sada nisam nikada vidio.
Ne sjećam se točno kako smo došli do toga, ali za opkladu sa starijim bratićem pristao sam sažvakati dio stabljike. Biljka prelomljena na dva dijela na krajevima je izlučila po dvije kaplje mliječne tekućine intenzivnog ali ugodnoga mirisa. Čim sam počeo gristi, osjetio sam da se ispod šorca u kupaćem odigrava nešto čudno.
I prije sam znao doživjeti slično iskustvo, na primjer: kada bi se dugo vozio na biciklu ili ugledao kakvu privlačnu curu. Bila je to trenutna reakcija tijela na biljkin sok. Kako mi se okus zapravo svidio, a i nabreklinu sam uspio sakriti, nagovorio sam i njih da probaju. Ispostavilo se da je efekt isti. Svaki za sebe nije ništa primijetio, ali ja koji sam obratio pažnju shvatio sam da moja reakcija nije bila slučajna. Svima su se u gaćama podigli maleni jarboli.
Kada smo došli do kupališta stanje se nije nimalo promijenilo. U gaćicama je i dalje sve veselo stršilo. Otvrdlih i nabreklih spolovila, našli smo se u problemu kako se skinuti u kupaće a da nitko ne primjeti naše erekcije. Nije bilo šanse da se skidamo tamo pred svima. Otišli smo sa strane i u nekom skrovitom kutku zavukli se u mutnu vodu. Računali smo da će od hladne vode nabreklina u kupaćim gaćama zasigurno splasnuti ali i za prvu ruku riječna će nas zavjesa od mutne vode spasiti neugode. Kiselili smo se tako u vodi i smijali jedan drugom na reakciju. No kad je nakon dva sata i plavih usana mlađi bratić prvi proplakao, vidjeli smo da je vrag odnio šalu i ozbiljno se uplašili. Sva trojica smo već bili cvokotali zubima pothlađeni od straha i vode. Osjećajući bol od neuobičajeno dugotrajnog utvrđenja, međusobno smo jedan drugoga gledali u strahu dok su nam iznad vode virile samo glave. I dalje je sve u gaćama bilo uspravno i postojano.
Olakšanje je ipak došlo, i stariji bratić, koji je uostalom i najmanje uzeo od svih, izašao je iz vode i rekao da je kod njega prestalo. Kako je kojem splasnula nabreklina, tako se i smijeh pojačavao. Vraćajući se kući, nismo se mogli prestati smijati od olakšanja i radosti što nećemo morati roditeljima objašnjavati današnji događaj.
Idućih nekoliko dana nismo išli na kupanje ali kada smo se opet vratili na Ukrinu, otišli smo do onoga mjesta i pogledali biljke malo bolje. Bila je neobična i lijepa, a njen ugodni miris kao da je jamčio njenu bezopasnost. Stariji bratić se opet usudio liznuti jednu kap sa slomljene stabljike i otišao negdje u grmlje. Nakon nekoga vremena vratio se nazad zadovoljno se smijući. Efekt je bio isti, a kako je bio dobrano već u pubertetu i imao najveću alatku od svih, sve se dobro ocrtavalo. Nas dvojica mlađih smo se smijali ali nismo ni za živu glavu više probavali mliječike.
Sa prvim jesenskim kišama rođaci su se vratili nazad u Njemačku a ja svojim poslovima i školi. Sezona kupanja na Ukrini je završila a vrijeme nekako brzo prolazilo. Ubrzo sam zaboravio na mliječiku a i događaji koji su uslijedili išli su u prilog zaboravu. Umro mi je otac. Nenadano kao i ono što se nakon njegove smrti počelo odvijati. Briga za majku, koja je ostala bez ikakvih primanja na socijalnoj pomoći i događaji u Bosni sredinom osamdesetih godina, bili su za strica samo potvrda da se moram maknuti iz svega toga. Oduvijek je imao osjećaj za budućnost. Nakon kraćega nagovaranja otišao sam kod njega u Berlin ostavljajući sve iza sebe.
U Berlinu sam postao dijelom emigrantske zajednice koja je održavala svoj način života i običaja. I dalje smo slušali domaću muziku i izlazili na mjesta gdje je se takva muzika puštala. Sa Nijemcima smo imali vrlo malo kontakta. Sva sreća da je Berlin veliki grad pa se za razne želje nađe ispunjenje. U zadnje vrijeme kako sam počeo raditi u uredu, počeo sam se družiti sa Thomasom, a on je bio i prvi Nijemac s kojim sam se sprijateljio, unatoč razlici u godinama i činjenici da je iz njega izmamiti riječ bilo teže nego iz ribe. Ponekad smo poslije posla znali otići na bilijar i par Radlera , gdje bi ja po običaju pretresao događaje iz svoga života. Tako samo i došli na ovu temu.
Kad sam mu ispričao ovo o mliječici, primijetio sam da se on dosta uznemirio, željan detalja. Ponovno je vraćao razgovor na taj događaj, iako sam ja već krenuo pričat o svojim skakačkim uspjesima iz doba kada sam bio stariji. Isprva smo se zajedno smijali ali se on, što je bilo vrlo neuobičajeno raspričao, i tražio od mene da mu obećam kad prvi put budem dolje išao da ću mu donijeti par komada da on to proba.
Iznenađen njegovim aktivnim sudjelovanjem u razgovoru nekako sam izvukao da on i njegova gospođa već duže vremena imaju probleme u intimnom životu te da njemu već dvije godine dolje nešto neradi najbolje. Poslije smo još popili, pa se pijan rasplakao i priznao da žele imati djecu i da je on kriv što ih nemaju. Umirivao sam ga riječima da ništa ne brine i da sve prepusti meni, ionako sam bio planirao otići dolje po majku kroz koji tjedan, i izvući je iz sve nemirnije Bosne. U ta dva tjedna nije prošlo dana da on nije pitao kad mislim ići dolje i da ni slučajno ne zaboravim ponijeti sa sobom biljke.
Kad sam se opet našao dolje u zavičaju, odmah sam prvi dan otišao do onog mjesta na Ukrini. Prije sam se samo kratko pozdravio sa majkom, s nogu pojeo dva komada pite sa sirom i požurio dolje. Majka se ražalostila što ne sjednem bar koju minutu ali nisam joj mogao objašnjavati o čemu se radi. Izbio sam na onu staru livadu, i ugodno se iznenadio. Stanje je bilo netaknutu, baš onakvo kakvog sam se sjećao. U daljini se čula vriska djece sa Ukrine a bilje je bujalo. Bio je početak ljeta.
Probao sam jednu biljku i odmah shvatio da sve radi baš kako treba. Istoga se trenutka u meni probudila i želja i muškost. Drugi dan sam došao s vrećom i nabrao koliko god sam mogao. Skratio sam svoj posjet i na majkinu žalost vratio se u Berlin. Opravdavao sam se s nemirnim vremenima i bojazni da u Bosni sve samo što nije buknulo, i da ću ako ostanem ovdje imati problema sa povratkom. Molio sam je da ode na sigurno dok je još vrijeme. Odlučno me je odbila i rekla da ona ostaje. Na sva moja nagovaranja više nije odgovarala, pa nije bilo druge nego da je ostavim tamo gdje je i vratim se sam sa punim gepekom mliječike nazad. Nisam imao problema na granici; sva sreća da me nisu provjeravali, tko zna kako bih objasnio toliko bilje u autu. Sigurno bi pomislili da nešto švercam.
U Berlinu me je Thomas nervozno čekao. Našli smo se ispred njegove zgrade a ja sam mu iz gepeka izvukao par biljaka. Ostao sam u autu čekati rezultat. Sve je prošlo zapanjujuće dobro. I jedan i drugi skakali smo od sreće kad je on izašao i počeo vikati da je ovo čudo i da mi nikada neće moć dovoljno zahvaliti. Čestitao sam mu s obje ruke i iskrenim oduševljenjem promatrao promjenu u njegovom ponašanju. Nakon par riječi se pozdravio i žurno otrčao u nazad u zgradu pocupkujući u nekom nevidljivom ritmu.
Sve je počelo sa malim štandom u Neuköllnu odmah kraj Woolwortha, na kojem sam kuhao čajeve od mliječike. Biljke sam na balkonu osušio kad sam prokljuvio da čaj ima sva svojstva kao i svježa biljka, doduše slabije ali dovoljno dobro. Nakon nekoliko dana počeli su se ispred štanda stvarati redovi, pa se samo od sebe nametnuo zaključak da moram proširiti posao. Napravio sam i veliki natpis "Aphrodisiakum aus Bosnien". Dao otkaz u firmi i ostavio preporođenog Thomasa koji nije mogao prestati pričati o tome kako je život lijep. Iznajmio sam stan u elitnijem dijelu grada i otvorio ured. Zapravo sam to nazvao alternativna klinika.
Ovo sa klinikom nije bila moja ideja već savjeta jednog poznanika koji se poznavao u tajne marketinga. On je naime već dugo uspješno vodio lanac berlinskih buregdžinica i imao iskustva sa poslovanjem u kapitalističkim zemljama. Kako smo bili iz istoga sela, rado mi je pomogao savjetom. Objasnio mi je da tu nema milosti, da se moraš gurati u prvi plan ako misliš da te ljudi shvate ozbiljno. On je vjerovao da je sve to što radim predstavlja imaginaciju, placebo. Probao sam ga razuvjeriti nutkajući čajem ali je odlučno odbijao, odmahujući na mene rukama da se manem i njega i budalaštine. Njegov prijedlog se pokazao kao pun pogodak. U jednoj specijaliziranoj trgovini, kupio sam bijeli doktorski mantil i veliki mjedeni natpis sa imenom i prezimenom. Kako je jesen već bila pri kraju otišao sam još jednom dolje u nabavku. Brinula me zima koja dolazi i situacija koja nije slutila na dobro. Majka nikako nije htjela poslušati i otići na sigurno.
Markus Wimschneider stigao je u kliniku kao potpuna emocijalna olupina. Dugogodišnji udovac kojem se žena ubila, tri mjeseca nakon što mu je rodila prvo dijete, krivicu zbog ženine smrtni preuzeo je na sebe a mučen depresijom i bezvoljnošću odgajao to jedino dijete koje mu je ostalo iza žene kako je znao i umio. Bijeg od nesređenoga života našao je u poslu gdje je zbog predanosti vrlo brzo napredovao i postao regionalni direktor jedne manje banke. Mali, koji je već porastao dovoljno da se osamostali, molio ga je da si nađe novu ženu i da prestane samovati. U tih dvadesetak godina koje je trebalo da mu sin odraste, Markus nije ( bar kako je meni rekao) pogledao ni jednu ženu. A kada je pod nagovorom, otišao i pokupio jednu prostitutku sa noćnih berlinskih ulica, uvidio je da ni fizički više nije u stanju za normalan odnos sa ženama.
Došao je na preporuku jednog prijatelja iz firme. Čuo je za nas prilikom jednog domjenka koji se oteo kontroli, te se večeri u pijanstvu doticalo raznih tema, nekako su naišli i na moju kliniku. Odlučio je probati iako je mislio da od toga neće ništa biti. Objasnio mi je da prema ženama ne pokazuje nikakvu želju a i volja za odnosom ikakve vrste mu je nakon toliko godina samovanja vrlo strana. Bio je probao sve; jednom se čak od nekog armenskoga narodnoga lijeka toliko razboli da mu je proljev trajao čitava dva tjedna. Zanimalo ga je da li i moj lijek ima sličnog efekta. Morao sam mu obećati da nitko nije imao problema s probavom nakon uzimanja mliječike.
Čim sam saslušao njegovu priču ocijenio sam da je čaj za njega preslab i odrezao komad biljke koji sam čuvao u zaključanom frižideru. Propisao sam mu da prožvače prije odnosa i poslao ga kući. Savjetovao sam ga da izbjegava alkohol i prežderavanje te večeri, više kao univerzalno dobar savjet. Izvježbanom nepovjerljivošću poslovnoga čovjeka pogledao me, spremio biljku u džep i otišao. Vidio sam mu u očima nevjericu i uvjerenje kako je opet uludo bacio svoj novac u vjetar.
Sutra je izbezumljen došao u ured i rekao da dvadeset godina nije spavao sa ženom. Ali da je sinoć potrošio dvije hiljade maraka na kurve. Da od boli ne osjeća dolje ništa, i da hoće još otkupiti koliko god imam biljke na raspolaganju. Morao sam ga smirivati i govorit da legne na krevet. Nije mogao prestati spominjati: -"Zwanzig jähre, zwanzig jähre".
Bilo mi je žao da efekt mliječike uludo potroši na prostituiranje. Zapravo me na nekakav čudan način posjetio na strica i pokojnog oca. Predložio sam mu da odemo zajedno do jednog Irskog Puba blizu Zoologischer Gartena. Znao sam da se tamo okupljaju stariji samci u potrazi za srodnim dušama. Nije mu puno trebalo da se nevještim pokretima uz ritam benda koji je svirao najveće hitove Elvisa Preslya približi jednoj od starijih ali dobrodržećih gospođica i sa njom zapleše. Poslije su njih dvoje otišli dalje, a ja sam mu kao za put poklonio jedan komadić mliječike.
I sutra je došao u ured ovaj puta sa smiješkom da mi vrati onaj komadić biljke. Bila je netaknuta. Rekao je da mu više ne treba i da je sve počelo raditi samo od sebe. Teško je opisati promjenu koja se vidjela na tom čovjeku. Nekako kao da je prosjajio, vidjelo se kako u njemu sve kulja od energije i zadovoljstva.
Sa stricem u tom razdoblju nisam bio u dobrim odnosima. Počeo me izbjegavati od kako sam otvorio kliniku i dao otkaz u staroj firmi. Kada bih se najavio da ću doći njega nije bilo, strina se nevješto opravdavala riječima: da mu je nešto važno iskrsnulo u gradu. Mislio je da je ovo sa klinikom, jedan od mojih hirova i maštarija, te da ću sigurno ubrzo propasti i vratiti se moleći ga za posao. Nije mu se sviđao način na koji zarađujem za život, štoviše bio je uvjeren da se bavim nekakvim mutnim stvarima i da sigurno varam naivce. Ne bi to bilo prvi puta da netko koga znamo u potrazi za lagodnijim životom pribjegne mućkama i kriminalu.

Prvi dio malo duže štorije, nisam još 100 % kako će završiti ali eto pratite nastavak na blogu ...

- 10:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.10.2005., četvrtak

Citat četvrtkom

Izaija 27,1

U onaj dan kaznit će Jahve
Mačem ljutim, velikim i jakim,
Levijatana, zmiju hitru,
Levijtana, zmiju vijugavu,
I ubit će zmaja morskoga

Job 3,8

Prokleli je oni štono dan proklinju i
Levijatana probudit su kadri

Job 40,25

Zar loviš Levijatana udicom ?
Zar ćeš mu jezik zažvalit užetom ?
Zar mu nozdrve trskom probost možeš,
ili mu kukom probit vilicu ?

Psalmi 74,14

Ti si Levijatanu glave zdrobio,
dao ga za hranu nemanima morskim

Psalmi 104,26

Eno mora, velika i široka,
U njemu vrve gmazovi bez broja,
životinje male i velike.
Onud prolaze nemani,
Levijatanu kojeg stvori da se igra u njemu.

Pogovor knjige o Jobu:

Levijatan je mitološko biće početnog kaosa. Pučka se mašta boji da se on ne bi probudio i red u svijetu pretvorio opet u početni kaos. Vjeruje se da spava u moru, u vodi; zato označuje i krokodila.

- 09:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

Dramoletto prvijenac – ili kako se nositi sa književnim uspjehom

Mjesto radnje: Kiosk blizu ulazne kapije slavonskobrodske tvornice "Đuro Đaković", i nizak zidić kraj samoga kioska, vrlo pogodan za sjedenje.

Vrijeme radnje: Neki dan, slučajno se poklopilo sa početkom pristupnih pregovora sa Europskom unijom. Jutro oko pola jedanaest, utorak, vrijeme prve pauze.

Likovi:
Pripovjedač – zagrebački gastarbajter, navratio u Slavonski Brod, još pijan od sinoćnje momačke večeri i terevenke koja ju je pratila. Sklon kurčenju, ne voli kifle.

Prodavačica u kiosku - mlađa cura , neprijavljena radi za crkavicu prodavajući pivo i ostale za životne potrepštine.

Tridesetak Đurinih montera – svi u plavim radnim odjelima, sjede na zidiću ispred kioska i tuku pivo. Blato ispred njih popločano je crvenim pivskim čepovima i pljuvačkom.

Pripovjedač: Šta ovdje kod vas, stalno ovakva gužva ?
Djevojka : Ma nije stalno, sad je baš pauza pa radnici doručkuju.
Pripovjedač: Baš sam i ja sreće
Djevojka : Izvoli
Pripovjedač: Mmm aj … daj mi neko čokoladno mlijeko i nemam pojma hrenovku u lisnatom.
Djevojka : Nemamo čokoladnog mlijeka, a ni hrenovke ne držimo.
Pripovjedač: A što vam je u frižideru.
Djevojka : Pivo .
Pripovjedač: Imaš neki jogurt, mlijeko … Bilo šta … Stomak mi zavija kao gladan kurjak
Djevojka : Pogledaj tamo, e da tu na polici. Jel ima šta.
Pripovjedač: Ima samo trajno mlijeko, ali mu je istekao rok trajanja
Djevojka : A kad ga niko ne pije, nije ni čudo.
Jedan od Montera: Mala evo uzimam pivo iz frižidera, tu ti je točno.
( Stavlja novac na pult )
Pripovjedač: Imaš možda oranginu u tom frižideru
Djevojka : Nemamo
Pripovjedač: Alaj me mrziš, pa šta sam ti napravio
Djevojka : Ma ne mrzim te, samo stvarno nema ničeg, jedino pivo hladimo (smijeh).
Pripovjedač: Malo mi je rano za pivo, nije još prošlo podne.
Pripovjedač: Šta bi mogo, šta bi mogo ….
Djevojka : Poznat si mi nekako … Jel imaš ti mlađeg brata.
Pripovjedač: Je imam burajzora, samo puno je mlađi, desetak godina.
Djevojka : Ja sam s njim išla u osnovnu.
Pripovjedač: Pa porasla si, koliko si onda sad 19
Djevojka : Ja sam ranije krenula u školu
Pripovjedač: A tako onda osamnaest … I … gdje se sad izlazi u Brodu.
Djevojka : Pa šta ja znam, svugdje. A ti, ti si sada u Zagrebu.
Pripovjedač: Aa
Djevojka : I šta radiš
Pripovjedač: Pa tako pišem, objavljujem.
Djevojka : A šta pišeš
Pripovjedač: Pa sve što treba: pjesme, priče. Baš sam se mislio okušati u dramama ovih dana.
Djevojka : I gdje te objavljuju.
Pripovjedač: Pa svugdje. Na Internetu, časopisima …
Djevojka : Misliš, kao u Gloriji, Areni i tako.
Pripovjedač: E tako nešto, samo ti je ovo malo deblji časopis, tako dva prsta debeli.
Djevojka : Nije valjda deblji od Cosma ?
Pripovjedač: Bar dvaput
Djevojka : Au. I kako se zove?
Pripovjedač: Liber Libera
Djevojka : Nikad čula
Pripovjedač: Zapravo nisu me još objavili, kao ušo sam u uži krug i to. Ma ionako nema veze, to ti niko ne čita.
Djevojka : Super … (smijeh)
Pripovjedač: I ja kažem… I gdje se sad izlazi u Brodu.
Djevojka : Pa šta ja znam, svugdje.
Pripovjedač: Evo na primjer, gdje ćeš ti večeras van.
Djevojka : Aha … pa do Limita, oš doć. ( smiješak)
Pripovjedač: Šta to još radi
Djevojka : Aa
Pripovjedač: Jel i dalje puštaju narodne.
Djevojka : Aa
Pripovjedač: E pa , znaš da budem, nisam bio na narodnjacima, sto godina.
Djevojka : Ha ha budeš ha ha … koliko si ti već dugo u Zagrebu
Pripovjedač: Pa "KAJ" ja znam, pe-šeset godina, uf ima i više
Djevojka : Ha ha
Pripovjedač: Trebaš prijevoz večeras, tu sam sa autom … Mogu navrnut po tebe.
Djevojka : Paaa može, jučer sam od pješačenja slomila štiklice.
Pripovjedač: Pa da, glupo da pješačiš kad ja imam auto…( smijeh )… A gdje živiš ?
Djevojka : Tamo kod kanala, iza Malog Pariza
Pripovjedač: To je ono novo naselje, bivše izbjegličko.
Djevojka : Aa, mala Bosna
Pripovjedač: E ajd ipak mi otvori jedno.
Djevojka : Pa nije prošlo podne.
Pripovjedač: A šta'š. E a jel možda imaš išta osim kifla ?
Djevojka : Imamo sendviče
Pripovjedač: Od čega
Djevojka : Četvrt kruha i parizer
Pripovjedač: Ajd može onda jedan sendvič i pivo. Idem tamo na zidić s ostalima, a ti ako ti se dâ, daj mi donesi sendvič tamo.

- 09:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.10.2005., četvrtak

Treći osnovne

Moj prijatelj Elvir
musliman
Obično poslije škole navrati do mene, da se igramo
skrivača
Kad ogladnimo mama nam nareže
kobasice
I namaže obojici
po šnitu ajvara
U povjerenju mi je jednom objasnio
da njegovi ne jedu svinjetinu
Mrsko mu bilo odbit
Ja sam njemu
u povjerenju rekao
da ga u školi zovu balija

Pred vama je nova verzija pjesme "Treći osnovne". Prihvatih savjete, neke. Za predzadnju rečenicu nisam iznašao rješenje, malo odzvanja krivo, netko bolji bi se bolje i snašao. Ostavljam prošli post kao spomenik vlastitoj brzopletosti.

- 16:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.10.2005., utorak

Treći osnovne

- 16:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.10.2005., ponedjeljak

Tuga ima bijele uši

Na betonu kraj uglja, između dvije fosne
zavukla se bjelouška
Stari je ozbiljno gleda, i zove me da dođem
Ponesi lopatu viče
Ne bi ja, Stari - kažem
Umjesto odgovora predloži
da i za sebe ponesem jednu
lopatu.
Mirno, odmakne fosnu i
pritisne joj leđa
A svi se grijesi svijeta
strovale na leđa zmije
Dečko, samo bez panike
Polako okreni držalo
Neće mene biti
da pazim na tebe uvijek
Rašljasti jezik plazne
i rep se zamota tanki
Hipnotizirano gledam
U sitnim očima sjaj
iščekivanja
kao da se pita što ću joj sad napraviti

- 11:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.10.2005., srijeda

Navučen na tanak led

Otvorio sam blog u namjeri da objavljujem samo materijale koje napišem
za vrijeme posla i pokoju pjesmicu. Kako sam se iznenada našao pod povećalom
svekolike javnosti, evo objavit cu jednu svoju kratku pričicu koju
sam izvorno mislio poslati na "Knjigomat". Nezadovoljan kvalitetom, nisam
iako je stara već puno mjeseci. Priča je loš hommmage ruskom velikanu Čehovu.
Svako tko je pročitao kratku priču "Errand"( op. prevoditelja "Zadatak") američkog velikana kratke priče osjetit će kako je ovo moje puno lošije.
Set je posuđen iz Čehovljeve priče "Putnik prvoga razreda", iz istoimene zbirke kratkih priča.
Obavezno za pročitati, mislim ne ovo moje već Čehov.

Vaš Levi

If you should go skating,
On the thin ice of modern life,
Dragging behind you the silent reproach,
Of a million tear-stained eye
Don’t be surprised when a crack in the ice,
Appears under your feet.

- 09:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Odlazak putnika prvoga razreda

Vlak se zaustavio i na stanici pokupio putnike. Snijeg pomiješan s kišom melje o prozore vagona. Vikend u planinama dobro je prošao. Daleko od gužve, tramvaja i metroa; vrijeme se samo malo pokvarilo zadnji dan. Zasluženi odmor mladoga gospodina Kirkovskog, inženjera mostogradnje, upravo je završio. Ostao je samo put i povratak u grad.
Kroz prozor gleda kako prolaze kućice i njihove stanare kako pale svjetla u sobama. Mrak se počeo spuštati na snježni krajolik. "Tek se smračilo"- razmišlja gospodin Kirkovski, "Sigurno sada sjedaju za stol da večeraju, a ostatak večeri će provesti gledajući televizor. A što drugo raditi u ovoj zabiti?" - prisjetio se svih onih dugih večeri dok je živio sa svojima; zveckanja žlica, tanjura i dosade. On je pobjegao u grad od svega toga i često je govorio :
"Samo znanje i predanost može čovjeka spasiti od melankolije i provincije".
Gospodin Kirkovski je doista imao znanje - od njega se moglo saznati pregršt korisnih informacija zbog čega su ga i starije kolege uvažavale. Poznavao je tablice sa svim omjerima i standardima; uglavnom su njega pitali da ne kopaju po knjigama. Doduše, ponekad bi se previše zanio pa bi ljudima koji nemaju veze s mostovima objašnjavao zbog čega su zakovice i dalje bolje od varova kad se grade željezni mostovi. Dobro se je snašao u velikom gradu, zaista dobro. Nije bilo lako završiti težak fakultet i zaposliti se u perspektivnoj firmi. Kredit za stan bio je samo još jedna od tih pobjeda. Za automobile nije puno mario, ionako je na putovanja uvijek išao vlakom.
Lagano omamljen kasnim i obilnim ručkom gledao je krajolik i mislio na posao. Na put je ponio samo jednu knjigu, Čehova. Pomisli kako bi je mogao izvući iz torbe i nastavi gledati kroz prozor. U prvom razredu uvijek ima mjesta - sjedio je sam u kupeu. Samoća je ono što se kupuje kartom prvoga razreda. Razlike u sjedalima ili usluzi nema, a ni snijegom prekriveni krajolik nije ljepši kad se promatra iz vagona prvoga razreda. Eto, još jedna pobjeda sada putuje prvim razredom i ne mora se gužvati i slušati razgovore tko zna kakvih ljudi o tko zna kakvim problemima. Sama bagra u tim vlakovima. Sjedala izgledaju meka i baršunasta a grijanje vagona i pun želudac sklapaju mu oči. Pogleda prazna sjedala pokraj sebe i, smotavši pernatu jaknu pod glavu umjesto jastuka, ispruži se preko sva tri mjesta. Ritmički udarci željeznih kotača po šinama i toplina su ga polagano hipnotizirali. Vrata se odjednom otvore i uz buku u kupe uđe kondukter. Lagano se ljuljuškao kao da ga netko ziba odozgo u ritmu ljuljanja vlaka. Na njegovim crvenim obrazima razgranale su se sitne kapilare. Odijelo je na njemu bilo čisto ali već iznošeno.
- "Alo, majstore, pa ti lego u cipelama po sjedalima. Nije to način. Karte na pregled" – bio je glasan kondukter.
- "Da, oprostite, malo sam zadrijemao. Evo, izut ću se " – odgovorio mu je gospodin Kirkovski i pružio kartu.
Čim je kondukter otišao Kirkovski se izuo i legao preko sjedala. San ga je stigao brzo i nije dugo spavao kada ga prenu kočenje vlaka. Vlak je kratko stao, pokupio putnike i nastavio dalje. Pod kupea bio je neobično prazan, sklopio je oči i nakon nekoliko trenutaka skočio sa sjedala. Cipele su nestale. Pogledao je torbu i pipao džepove, drugo ništa nije falilo; mobitel, novčanik sve je bilo tu. Na koljenima je pogledao ispod sjedala, ali cipela nije bilo. Pomislio je da odmah ode po konduktera ali se bojao ostaviti ostale stvari. Uostalom, bilo mu je i neugodno hodati po vlaku u čarapama; hodnik je na nekim dijelovima bio mokar od otopljenoga snijega. Kako nije ništa čuo, pitao se. Pa samo je sklopio oči na sekundu. Da taj pijani kondukter nije dosađivao za cipele. Prolazile su mu misli kroz glavu jedna za drugom i zaštopavale mozak. Izletio je na hodnik no tamo nije bilo nikoga pa se vratio unutra. U hodniku prvog razreda ni inače nema putnika no sad je taj hodnik izgledao avetno prazan. Osim ljutnje osjeti kako se kroz noge u trbuh uvlači strah.
- "Netko se baš gadno šali sa mnom" – ljutito je rekao glasno iako nije bilo nikoga da ga čuje. Pogledao je u susjedni kupe, i ovaj je bio prazan, sagnuo se i pogledao ispod sjedala, cipela nije bilo. U idućem su sjedili stariji gospodin i gospođa. Neko vrijeme ih je neodlučno promatrao. Kada su se okrenuli prema njemu otvorio je usta kao da će ih nešto upitati, ali se okrenuo i vratio u svoj kupe. Oni su se nijemo pogledali; gospođa se poslije nagnula i nešto šapnula na uho gospodinu preko puta.
Opet je izašao i prošao je cijeli vagon u čarapama. Nitko nije izgledao sumnjivo. Obukao je jaknu u namjeri da stvarno potraži konduktera, ali se na hodniku predomislio i vratio unutra. Uznemiren je šetao gore-dolje i svako malo bacao pogled na hodnik. Konačno se pojavio kondukter; vidio ga je kako zaviruje u jedan kupe.
- "Ukrao mi netko cipele dok sam spavao" – brzo je izletjelo iz njega čim se ovaj dovoljno približio.
- "Sklopio sam oči na dvije sekunde i kad sam ih otvorio cipela nije bilo" – pokazivao je na pod. Kondukter je gledao u njegove čarape i tek kad se uvjerio da stvarno nema cipela na nogama upitao:
- "Da ih nisi spremio u torbu? Jesi pogledao ispod sjedala"
- "Ma, čovječe, sve sam pregledao! U kakvu torbu da gledam?! Izuo sam se na sekundu, sklopio oči, ni sam ne znam koliko dugo, ma kratko, vrlo kratko, kažem vam, i sad... sad ih nema. Kakva je to bagra koja krade cipele. Jeste vidjeli koga da nosi cipele"
- "Pa nose ljudi cipele, šta ja znam. Ne zagledam ja tko ima kakve cipele, meni je samo bitno da imaju kartu a jesu li bosi ili ne, nije moja briga. Možda si ih u snu spremio u torbu. Ne bi bilo prvi put. Ovaj naš susjed ima malog... mjesečari, jadniče. Svako malo pozvoni nam u pidžami, isto tako bos kao ti, i pita jel imamo soli ili tako... nekad pita za šećera; kako kad."
- "Ma, evo, pogledajte u torbu. Nema ih. O čemu vi to pričate... Da ih bar nisam skidao s nogu. Vi ste mi rekli da se izujem" – glasnije je rekao.
- "Polako, majstore, polako. Pa ne kradem ja cipele. Ti nisi pazio, a sad sam ja kriv"
- "Ma nisam ja ni mislio da ste mi vi ukrali cipele. Recite mi, molim vas, ima li nekoga koga možemo pozvati u ovakvoj situaciji? Ne znam što da radim"
- " Eh, a koga da zovemo, reci ti meni ?"
- "Možda je još u vlaku taj koji je to napravio"
- "A da mi lijepo zaustavimo vlak, pozovemo policiju i istjeramo sve ljude na snijeg da ih malo pregledaš" - ozbiljnim glasom pitao je kondukter.
- "Ja ne znam što ću ja sad... Ja nemam rezervne obuće. Nekoga sigurno možemo pozvati" – opet je pokušao Kirkovski
- "A koga da zovem, specijalce? Baš će policija dolaziti radi cipela. Taj koji je drpio cipele već je sigurno sišao s vlaka. Kradu ljudi veće stvari pa nitko ništa. Jednom su nama tamo dok sam radio u otpremništvu ukrali lokomotivu. Kažu, malo su se htjeli provozati. Ne bi nitko ni primijetio da ovi nisu odustali i vratili se da je ponovno parkiraju u hangar. Ljudi piju, a ne znaju pit i onda svašta rade"
- "Što ću ja sada raditi"
- "Ti bi stalno nešto radio, majstore."
Kirkovski se uhvatio za glavu, sjeo na sjedalo, gledao ispred sebe i odmahivao glavom. Kondukter se sad već malo sažalio nad Kirkovskim i sjeo na sjedalo do. Skinuo je torbu s ramena i stavio je preko puta.
- "A jesu li bile crne ili smeđe? "
- " Ma nije to bitno... Cipele ko cipele. Nije meni do cipela. Gledam kako ću sada bos kući. Vani je snijeg, sav ću se prehladiti" – očajavao je gospodin Kirkovski.
- "Sve je više luđaka po vlakovima, velim ja tebi moj majstore, moraš više paziti na svoje stvari"
- "Pa zar još ima bagre koja krade cipele"
- "Is, pa svašta se radi. Da ti samo znaš čega se mi sve nagledamo. Neki dan jedna cura, nema jadnica jednu nogu, fali joj ispod koljena... a lijepa k'o lutka. Sva se rumeni, krupnija, kažem ti, prava ljepotica. Samo, eto, fali joj noga ispod koljena, desna. Završila je za učiteljicu pa radi u jednoj školi tu gore u selu. Poslije posla, umorna, krenula svojima u grad na vikend. I tako kao i ti legla i zaspala. Dok se probudila, nema proteze. Neko prolazio i mrkno. Gledaj te nevolje. Ja sam baš obilazio, kad vidim nju pokrila oči rukama i jeca, onako sitno i sve briše jednom rukom suze. Teško mi bilo gledat je gdje plače. Skupa je ta proteza, k'o vrag crni, znam ja. Imao sam ja punicu šećerašicu... Njoj su nogu odrezali zbog gangrene. Znaš ti koliko smo se mi istrošili zbog te njene proteze... Na stanicu su kasnije došli njeni i pokupili je. Nije htjela da joj pomažemo; sama je izašla iz vlaka i doskakutala do čekaonice. Sve na jednoj nozi, hop, hop, hop , k'o zečić. Poslije na stanici sjela i šuti strpljivo. Vidiš ti to"
Gospodin Kirkovski gledao je u konduktera, činilo se kao da je netko stišao glasnoću na njemu. Vidio je samo kako se otvaraju i zatvaraju usta. Došlo mu je teško za disati. Razmišljao je koga bi mogao nazvati. Činilo mu se da ga ni u taksi neće pustiti. Bilo mu je neugodno pred kondukterom, sigurno će misliti da je nekakav čudak kad nema nikoga za nazvati da dođe po njega. U današnje vrijeme mnogi ljudi žive sami... Pa nema tu ničeg neobičnog.
- "Kako ću ja sada u čarapama po gradu, što će ljudi misliti o meni. Već je kasno. Još da me vidi netko s posla, sigurno bi pomislio kako sam poludio" – bio je neutješan Kirkovski.
- "A kako ću ja, kako ću ja... badava ja tebi pričam. Pa hoće tko doći po tebe na stanicu, da mu javiš da ponese kakvu obuću?"
- "Neće, živim sam ovdje u gradu" – vidjela se nelagoda na licu gospodina Kirkovskoga, već je nekoliko puta bio u sličnoj situaciji da mora izbjegavati objašnjavanje kako osim poslovnih kontakata i nema velikoga interesa za nekim komuniciranjem. Još manje za druženjem s ljudima s posla i inače. Interakcija s ljudima uvijek mu je predstavljala napor, a primijetio je da i drugi ljudi razgovore s njim sigurno ne ocjenjuju ni ugodnim ni zanimljivim. Nije ih ni on smatrao zanimljivim. Nikada si nije dozvolio da ispadne čudan ili, još gore, smiješan. Sve mu se to sada sručilo na glavu. Kondukter nije prestajao pričati, a Kirkovski ga je prestao slušati. Malo se pribojavao da bi kondukter mogao ustati i otići dalje. Nije više mogao logično razmišljati. Pomislio je da ostane u vlaku zauvijek.
- "Imaš li ti majstore mobitel? Nazovi nekoga. To čudo uvijek spasi situaciju. Imam ja neke rođake koji ti znaju tako, bez ikakvoga razloga otići u planinu i lutati. Dogodilo se jednom da su se tako i izgubili kad ih odjednom vukovi opkolili sa svih strana. Doduše, ne bi ti sad sto posto znao reći gdje, no uglavnom, sva sreća, bilo neko drvo blizu i tako se popeli oni na drvo i gledaju vukove kako se naskakuju prema njima. Čuješ gdje im zubi škljocaju u zraku. Ovaj moj rođo, sposoban momak, imao sva sreća mobitel... Prvo je mene nazvao, kaže …"
Prekinuo je konduktera.
- "Samo koga da zovem, ja tu živim sam, puno radim, nisam ja nekakav čovjek od izlazaka. Ja sam se u životu izborio za svaku stvar. Nije mi ništa palo s kruške. U ovaj grad sam došao kao nitko i ništa i sve sam morao zaraditi. Nisam ja imao vremena lajsati okolo. Poznajem ja ljude ali to je uglavnom vezano za posao... Pa ne mogu sad zvati nekoga s posla da mi donese cipele. Već je kasno, ljudi spavaju. Dovoljno im je vlastitih problema." - opet ga je zaposjelo turobno raspoloženje. A u misli mu se vratila sahrana žene s posla koju je površno poznavao. Samo su jednoga dana ovi iz ureda došli do njega i rekli mu da pođe s njima na sahranu. Ova je bila već cijeli vikend mrtva, a on se izmotavao i zaklinjao kako ima puno toga za napraviti, da nema nikako vremena. Bili su neumoljivi i morao im je popustiti. Došli su tamo u veliku gradsku mrtvačnicu, kasnili su petnaest minuta. Tražili su njen odar između pet drugih. Nije imala rodbine, samo stariju sestru i ona je kasnila na pogreb jer je u gradu bio veliki zastoj prometa. Našli su je po slici na dovratku. Sačekali su da njena sestra dođe i nakon kratkoga govora voditelja sektora, poslali su je u krematorij. Taj dan je stvarno bila velika gužva u gradu. Dolazile su neke strane delegacije i policija je zatvorila sve glavne prometnice. Vrata do, bio je lijes nekoga drugog čovjeka. Grobari su bili već nervozni jer se nitko nije pojavljivao. Zaista je bila gužva. Jedan je gledao na sat i govorio kako imaju još tri sahrane danas. Bojao se da ovi ne izgube strpljenje i spale nepoznatog mu čovjeka onako samog, bez ikoga. Požurio je u ured. Nakon toga neko vrijeme imao je problema sa spavanjem i nije više mogao vući ravne crte kada je radio skice za konstrukcije. Sada mu se opet vratio taj osjećaj samo umnožen. Nešto je u njemu popustilo, tek je sada zajecao.
Kondukter je nakratko zašutio i stavio mu prijateljski ruku na rame. No nakon nekoliko trenutaka šutnje, opet je počeo.
- "Ajde, ajde pa nije tako strašno... Kakve si rekao, crne? Ima cipela. Evo, ja sam baš jučer vidio jedne crne, prava koža, sniženje sedamdeset posto. Meni, doduše, cipele uvijek kupuje žena, ali nije to sad neka mudrost. Pitaš prodavačice, one će ti već objasniti."
Kirkovskom se nekako sve raspuklo iznutra pa je osjećao kao da se komadići drobe i padaju mu u želudac. Samo je jecao i prigrlio konduktera. Kondukter kao da je bio navikao na ovakve stvari. Očinski je raširio ruke i pustio da ovaj zarije glavu u njegovo odijelo. Neko vrijeme je šutio i lagano ga tapšao po leđima.
- "Moja žena isto tako, čim nešto ne štima ili nije po njenom, odmah u plač... Ja sam ti takav neki duševan. Slab sam na suze, što ću"
Kondukter je još neko vrijeme držao ruke oko Kirkovskog, pa ga nakon par minuta pažljivo odmaknuo i izvadio paketić maramica.
- "Ajde nemoj više plakat, evo ti maramice. Gle, svega si me uslinio... Rasplakat se zbog cipela, ko je to vidio. Kao da su zadnji par na svijetu" – brisao je kondukter rever odjela. Kirkovski je ispuhivao nos i neujednačeno jecao.
- "Ma sad si me sjetio... Jednom u vlaku se vozio nekakav umjetnik, sav zamotan u plastiku. Kao, bori se za očuvanje okoliša. Protiv zagađenja, tankera i tih stvari. Čudan neki igrač. Sjetio sam se da je na nogama imao nekakve vrećice. Doduše bilo je ljeto i nije bio ovakav kijamet napolju, ali dalo mi je ideju. Sad ću se ja vratiti. Nećeš osjetiti ni snijeg ni kišu, vidjet ćeš. A ti, ako imaš još koje čarape, slobodno ih obuci."
Kirkovski je bio preslab i nije mogao presti jecati, a kamoli obući čarape. Mislio je o sahranama. Kondukter se ubrzo vratio s dvije bijele vrećice, kleknuo na pod i u vrećicu previo nogu od gospodina Kirkovskog, prvo jednu, pa onda drugu. Na noge mu je preko svega obukao još po jedan par čarapa da ih drži na mjestu.
- "Eto vidiš, majstore, da smo sve riješili. Ma znam ti ja svašta. Ajde ustani da vidim kako ti stoji" – tapšao ga je po ramenima kondukter i divio se svome izumu. Vlak je stao na zadnjoj stanici.
Kirkovski je izašao iz kupea i malo zastao prije nego će sići i zagaziti u snijeg na peronu. Pogledao je konduktera, a ovaj mu je dobrohotno, kao da tjera kakvu malu životinju, s obje ruke pokazivao da siđe. Kada je izašao, kondukter se nagnuo kroz prozor i gledao kako Kirkovski odlazi u čarapama prema gradu.
Nasmiješio se i pošao dalje kroz vlak. Nije daleko stigao, samo dva vagona dalje u jednome kupeu drugoga razreda sjedio je dječačić od nekih deset godina i plakao.
- "Mališa, pa što se dogodilo, ha? Ajde, slobodno ti reci čiki kondukteru"
Mali je pogledao gore i plačno rekao, brišući suze:
- "Mene su zaboravili u vlaku. Na stanici me je trebao pokupiti moj striko ali njega nema"
Kondukter je opet skinuo svoju torbu, sjeo kraj maloga i stavio je na sjedalo preko puta.
- "Ma hajde, vidiš da imaš cipele... i ostalo ćemo mi srediti. Maločas isto tako jedan majstor kao ti, doduše malo stariji sjedi i palače, pitam ga. . ."

- 09:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.10.2005., ponedjeljak

Krležijanka

Hodamo zagrljeni,
Krleža i ja.
U njega na glavi šešir i
mantil mu ponosno pada.
Gricnem ga za uho i pitam:
"Hoćeš i sutra, sa mnom u šetnju ?"
Kao i uvijek šuti i mudro klima glavom.
Obgrlim ga oko vrata i
utisnem bradu u njegove obraze
A on se nasmiješi i stisne me jače.

Od dragosti mu se topim u zagrljaju,
promatram jamicu na bradi
i razmišljam o ljepoti, od krvi
masne ruke
uzdignute u pozdrav
Dok kraj nas dvoje, Zrinjevcom
jure zagrebački tramvaji
dogovaramo se sutra za kino.

Zagreb, 02.10.2005

- 10:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>