< prosinac, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik


levijatanus@gmail.com








"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "


Miguel de Cervantes
Don Quiote


Copyright © 2005 Priče i pjesme autorsko su djelo.

Levijatan
11.12.2006., ponedjeljak
Citat ponedjeljkom - Veselin Gatalo

Mostar Zid


Pojam ZID je u arhitekturi definisan dužinom, širinom i visinom.
Ovaj o kome je riječ, definiše se dubinom.
Mostar je lijep grad, ima zid koji od dimenzija ima samo dubinu. Srećom, nema dužinu i širinu. Na vrhu, umjesto bodljikave žice, ima strah. Strah opravdan ili neopravdan, razložan ili bezrazložan, manji ili veći. Zid je nevidljiv, morate, ako niste iz Mostara, pitati s koje ste strane grada, svratiti u mesnicu da vidite kojih vrsta mesnih proizvoda ima ili nema ili koje pivo dominira u kafićima (Sarajevsko ili Karlovačko), da vidite s koje ste strane.
Vodite računa kakvu majicu nosite, koje vjerske simbole ste izvisili oko vrata. Degenek (batina) je samo pitanje metara udaljenosti od zida.
Zid, dakle, postoji. Nije vidljiv ni izbliza, a kamoli s Mjeseca, kao Kineski.
Da ne postoji ne bismo pričali o njemu. Da nije posljedica nečega, ne bi ni postojao. Da nema razloga za strah, ne bi ga ni bilo.
Je li nametnut zid ono što nas razdvaja? Ili se bojimo da ćemo bez njega izgubiti naš način života, da će nam «oni tamo» nametnuti svoje prioritete (reprezentaciju, način življenja, heroje, način prehrane, vjerske običaje…).
Jesu li podijeljene institucije u Mostaru (kao i u BiH) posljedica ili uzrok postojanja zida? Treba li nam taj zid? Ili bi bez njega nestao naš način života?
Je li taj zid stvar izbora? Kako to da za neke ljude ne postoji, za druge je neprelazan? Šta s onima koji su zid upoznali onakvim konačnim i neprelaznim, kao generacije rođene poslije rata? Imaju li pravo ljudi insistirati na njemu ili ne?
Ni za ni protiv nisam. Ja imam svoj izbor.
Ali, šta vi mislite o tome. Ili ne, recite mi zašto se o tome ne govori?
Jel se ne smije?
Je li neko zabranio, a?



Netko je ispod ovog teksta ,inače preuzetog s e-magazina Buka, ostavio citat:


Da imam kuću, digao bih zid od 5 metara oko nje. I tek tada bih se osjetio slobodnim. Toliko o nama. Nas treba štititi jedne od drugih, ne nas utjerivati jedne u druge. Serem se na Bosnu i suživot. - nepoznati netko potpisan s Moon
- 14:23 - Komentari (23) - Isprintaj - #
07.11.2006., utorak
Studenvila



Priča koju ću vam ispričati postala je svojevrsna tradicija moje obitelji. Ispričao mi ju je moj otac, njemu njegov, a pradjed Jakov je kao mladić bio svjedok ovog zaista neobičnog događaja. Sve što znam o tome probat ću vam prenijeti što vjernije mogu, bez pretpostavljanja i nagađanja.
Dakle, blizu naše stare kuće koja je i prije rata bila klimava a u ovom zadnjem srušena, raste velika šljiva trnina. Šljiva je preživjela i ovaj rat kao i prethodna dva, što je za jednu voćku iznimno puno. Raste tamo kraj kuće od kako znamo. Plodovi su joj sitni i kiselkasti, a ime je dobila zbog toga što kada pojedete nešto s njenog stabla prednji zubi vam lagano utrnu, kao od onih sitnih crnih bobica trnina koje se mogu pronaći po međama i šipražjima moga kraja. Oko ovog neobičnog drveta, s vremena na vrijeme, znaju se pojaviti neobični krugovi utabane trave, baš kao da je netko igrao kolo ili hodao po savršenoj liniji unaokolo. Krug utabane trave nastao bi preko noći i bio savršeno koncentričan.
Po pradjedovoj priči krugovi su se počeli pojavljivati nakon jedne zimske večeri prije mnogo godina, dok je i stara kuća još bila nova. Bila je to kuća seoskoga tipa, drvene konstrukcije ispunjene šibljem i blatom, koja je po ljeti bila ugodno hladna a zimi su njeni zidovi bili mirišljavi i topli. Na kući nije bilo dimnjaka pa je dim odmah po izlasku kroz roru na stropu ispunjavao cijeli krov, čađio crne grede i iznutra u crno farbao sitni crijep biber. Bilo je te godine velika studen, a i vrijeme je to dok je po šumama još bilo vukova koji su se po ovakvim jakim zimama znali spuštati do sela. Sava se od hladnoće zaledila pa se preko nje moglo prelaziti konjskim saonicama i igrati svatovska kola na sredini. Obitelj je tada još bila na okupu i svi su živjeli u dvije sobice te niske kuće sa zemljanim podom. Bilo je kasno i vrijeme prije počinka. Molila se krunica. Mjesec je obasjavao cijelo dvorište a kako je kuća na osami moglo se vidjeti svud uokolo i pratiti prtina kako se kao zmija u snijegu uvija prema cesti za selo. Sklopljenih ruku ukućani su sjedili oko grubo tesane stolice na kojoj je gorjela svijeća kraj raspela i ponavljali poznate riječi:

… očuvaj nas Bože od paklenoga ognja
i dovedi u raj sve duše osobito one kojima
je najpotrebnije tvoje milosrđe …


Baš kada su završili na riječi milosrđe, nešto ih je prekinulo. Bila su to druga vremena, znao bi pripomenuti otac. Čovjek je tada puno više ovisio o prirodi, o žetvi, o godini - kako bi se to reklo. Bila su to i vremena praznovjerja i primarnih strahova, u kojima su se prirodne pojave, recimo grmljavina, pripisivale nadnaravnom i Iliji Gromovniku. Marva se u staji iznenada pobunila te u nemiru stala otresati lance kojima je bila privezana za jasle i nervozno se glasati. Na dvorištu nije bilo nikoga, a iz upuhane štale od životinjskog daha se kroz procjep na vratima širila para. Konj je nervozno rzao a krava i dva vola kratko su i isprekidano mukala.
Nemir životinja je prestao iznenada baš kako je i počeo a svi su s iščekivanjem gledali kroz prozor prema vani, očekujući nenadanu posjetu. Dvorište je opet prekrila tišina. Na krivudavoj prtini pojavila se u crno zamotana prilika koja se polako približavala kući. Po hodu se dalo primijetiti da se radi o ženi, ali bilo je u tim koracima u isto vrijeme više nezemaljskog nego ženskog. Izgledalo je kao da klizi poviše tla i nije se mogla vidjeti njena sjenka na snijegu ispod. Unutra je plamen ručno motane svijeće po zidovima bacao varljive sjenke. Sigurno se nije radilo o nikome poznatom, najbliže kuće i ljudi su bili udaljeni par kilometra uostalom bilo je prekasno za nekoga iz sela. U glasovima se osjetila nervozna strepnja. Jedinu utjehu i sigurnost pružala je ta zemljana kuća, njena toplina i zabravljena vrata. Kao po dogovoru su iznova i iznova ponavljali onu istu rečenicu i gledali kroz prozor priliku koja se približavala prema kući. Nitko se nije micao

… očuvaj nas Bože od paklenog ognja
i dovedi u raj sve duše osobito one kojima
je najpotrebnije tvoje milosrđe …


Kada je prikaza došla blizu kuće, prišla je prozoru i kroz njega pogledala ukućane obasjane svjetlom svijeće. Nagnuvši se nad prozorom zamračila je mjesečinu koja je kroz njega upadala. Njeno lice je bilo u sjeni i nije se moglo razaznati nikakvih detalja. Sve je obuzela tiha jeza jer prozor je bio sigurno dva metra iznad zemlje, a crna prilika je gledala unutra kao da joj je prozor tek nešto iznad struka. I molitva je prestala, čulo se samo pucketanje vatre u peći. Mjesečina je srebrila po dvorištu a crnina te spodobe kao da je u sebe upijala hladnu svjetlost. No nečujno i glatko, baš kako je i prišla kući, prilika je zamakla prema stablu šljive. Dijete koje je bilo na podu kraj peći, pradjedova mlađa sestra, tiho je zaječalo a stara baka je sa stolice u ruku uzela grubo drveno raspleo. Izvana se začulo glasno njištanje konja, pradjedovog ljubimca, kojeg je prije manje od godinu dana mukotrpno zaradio i doveo kući. Konj je još bio mlad, sjajne dlake i pun snage a djed ga još nije bio dao u polje i nikada ga nitko nije bio jahao ili upregnuo u platon ili saone. Nakon dugog i prodornog njištanja koje je proparalo zrak, pradjed je ustao i prišao vratima. Uhvatio je drvenu ručku zabravljenih vrata, i zastao par trenutaka prije nego će izaći napolje. Stara baka je poluglasno zazvala njegovo ime ali on je hitro izašao u noć.
Našli su ga pola sata kasnije, kada su se dali u potragu s fenjerom i raspelom, kako leži iza šljive s busenom plave kose u ruci. U svježem snijegu ispod prozora nije bilo tragova. Zekan je bio pokraj njega i svojom ga toplom njuškom gurkao kao da ga želi probuditi. Nalazio se u nekom čudnom procijepu između sna i jave, a kada se napokon probudio nije se ničega sjećao. Unijeli su ga u kuću i ujutro pregledali sve oko kuće. Oko šljive je u snijegu nastao krug u kojem nije bilo snijega a trava je bila suha i ugažena. Crnu priliku nikad poslije nije nitko vidio. Krugovi su se nakon te večeri znali još par puta pojaviti, ali i dalje bez objašnjenja i vidljivoga uzroka.
Priča mi je već stotinu puta ispričana, i to je nažalost sve. Objašnjenja ću izostaviti jer nitko ne zna što se zapravo zbilo a pradjed se nije ničega mogao sjetiti. Od stare kuće ostalo je samo zemljano brdašce kroz koje proviruju nagorene grede. Dida Jakova već dugo nema na ovome svijetu, a izgubljeno je i mjesto na kojem je sahranjen. Sve što je ostalo iza njega je sjećanje na ovaj događa i priča koja je postala tradicija moje obitelji.

- 10:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #
25.10.2006., srijeda
Citat srijedom – Charles Bukowski

Gledao sam sinoć "Born into this", dokumentarni film o životu Charlsa Bukowskog. I vidio sam sinoć Bukowskog kako plače. Stara pijana pizda, plače. Uhvatio me je nespremnog, na prepad. Ne baš očaran Charlsom Bukowskim, ostadoh sinoć očaran njegovima suzama. Učinile su mi se iskrene. Nisu to bile suze samo-sažaljenja i tuge, bile su to suze iskrenog ganuća. Na kraju filma su pročitali jednu njegovu pjesmu, pjesmu o plavoj ptici. Staro đubre je znalo kako treba pisati poeziju. Kakav je to osjećaj koji se probudi unutra u tebi, koji ti nalaže da mu nešto sočno opsuješ ili da ga uvrijediš, i siguran si da se on ne bi ljutio? I sve to u samoći sobe i četiri zida. Inače nemam običaj starijim ljudima govoriti da su pizde, ali da je živ i da se upoznajemo po prvi puta, bio bi mi to prirodan početak razgovora. I kako ovo sve skupa izreći tako da se ne primijeti da si običan mali seronja? No, što je tu je prijatelji, citat srijedom - Charles Bukowski:




Bluebrid

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say, stay in there, I'm not going
to let anybody see
you.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he's
in there.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody's asleep.
I say, I know that you're there,
so don't be
sad.
then I put him back,
but he's singing a little
in there, I haven't quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it's nice enough to
make a man
weep, but I don't
weep, do
you?

- 13:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
31.08.2006., četvrtak
Lovac pred otkazom


Kada mi je davao otkaz, šef me priupitao prijateljskim glasom
Što ti zapravo, u životu želiš raditi?
Nisam mu moga odgovoriti – ništa
Bilo bi to zaista neumjesno, baš kao i šutjeti
Odgovorio sam mu da bih jako volio spašavati djecu sa splavova.
Kakvih splavova ? – pitao me je zainteresirano.
Objasnio sam, da se zna desiti da poslije brodoloma, neko dijete završi na splavi
sa svih strana okruženo morem, potpuno samo i bespomoćno.
Opisivao sam mu uzburkano more kako valja nesigurno drveno postolje, i
nesretno dijete koje se drži za rub
Prepričavao sam mu kako se uokolo ne vidi ništa osim crnine i bezdana, i koliko je uistinu
strašno – to dozivanje
Ozbiljno je uzdahnuo i rekao – pa da.
Neko smo vrijeme zajedno šutjeli, čulo se kako u aparatu za vodu gruda zraka leprša prema gore.
Poslije sam i ja uzdahnuo, osjećajući kako nas je povezalo zajedničko
sažaljenje.

- 22:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #
12.06.2006., ponedjeljak
Uzašašće sv. Alojzije Gonzage



Kada se sv. Alojzije Gonzaga oprostio sa zemaljskim svijetom. Bijaše uznesen pred rajske dveri. Sve oko njega bio je okupano mutnom bjelinom, i nije se vidjelo ništa doli dugačkih stepenica koje su se uspinjale pravo u raj. Stepenice su bile široke, a njihove niske stube bile su glatke kao bjelokost. Umjesto rukohvata, rubove stuba kao da su zaogrnuli oblaci koji su pazili da nitko ne skrene sa strane. U daljini na kraju tog bijelog stubišta, kao konac puta: zlatile su se Rajske dveri.
Ispred sv. Alojzija nije bio dalek put, činilo mu se svega par stotina stuba. Nakon njih, mislio je - naći će se u raju. Uspon je bio lagan i nije osjećao nikakvoga tereta koje bi ljudsko tijelo očekivalo penjući se u rajske visine. Više puta je ipak zastao tek toliko da vidi koliko je napredovao i koliko mu je još preostalo do gore. Pokušao je brojati jednu po jednu stepenicu ali čim bi mu se pogled digao malo iznad sredine - stube kao da bi se pomiješale i zgusnule, tako da bi izgubio broj i osjećaj koliko još ima do gore. Nakon tri bezuspješna pokušaja da ih izbroji odustao je i lagano, kao da je u šetnji ponovno počeo uspon prema raju. Osim sveprisutne bjeline koja je se rasprostirala svuda uokolo, nije gore bilo ničega drugog. Bio je okružen mirom i tišinom. Čuo se samo njegov habit kako šuška i leprša oko nogu.
Gruba redovnička skuta kao da se bila prozračila. Nije to bila ona halja u kojoj je umro, tamo dolje u ćeliji rimskoga samostana. Postala je ona sva lagana i lepršava, kao da je u njeno tkanje ušao zrak i mekoća. Pod rukom, kada bi je obuhvatio izmicala se kao svila.
Gonzaga se nikada za života nije osjećao bolje. Bolest bubrega koja ga je mučila od mladosti, a od koje je ćutio gotovo neprestano bolove, potpuno je bila nestala. U glavi mu je bilo čisto, a misli oštre i jasne. Taj neobičan osjećaj zdravlja i svježe krvi koja mu žubori kroz vene dosada još nikada nije osjetio. Oduvijek je bio bolestan, od početka sjećanja pa i prije. Njegovom ocu don Ferranteu rekli su kad se rodio da neće dugo, da mu je krv rijetka kao voda. Svaki novi dan njegovog života doživljavali su kao čudo i primjer izdržljivosti ljudskog tijela.
Od malena je Dona Marta oko boležljivog Alojizije okupljala redovnike i svete ljude. Pravila je zapise karizmatika, i odgajala ga u pobožnom duhu vlastitim primjerom. Navikavan je na čistoću duha i tijela, a pripreme za ulazak u raj počele su vrlo rano. Za njega se znalo da će umrijeti mlad. Sve ostalo je bilo samo pitanje vremena i ispravnog života. Majčinskom iskrenošću dona Marta je obećavala nagradu za njegove patnje na zemlji i razrješenje od svih bolesti, kada se jednoga dana nađe u raju. Rastao je u boli i molitvi stremeći prema svome cilju.
Dok su njegovoga mlađeg brata Rudolfa pripremali i podučavali da preuzme kneževsku titulu i naslijedi oca, maloga Alojziju pripremali su da nakon smrti živi vječni život. Pazio je i pamtio od malena ono što mu je usađivala dona Marta, trudio se i želio doći tamo gdje će nestati njegova bol. Dok su mlađem često progledavali kroz prste za njega nije bilo isprike, svaki njegov grijeh se morao okajati. On je prema sebi bio najstrožiji sudac. Dona Marta je večeri provodila u molitvi nad njegovom posteljom, a na najmanje znakove pogoršanja, pa makar i krvarenja nosa, zvani su ispovjednici da mu daju posljednje pomast i skupa mole oko njegove postelje. Kako je često krvario nebrojeno puta su mu spominjali smrtni čas i nagradu za čisti život.
Alojzija je smjerno i poslušno išao putem koji mu je bio pripremljen. Čim je odrastao u kržljava mladića odrekao se svega zemaljskoga, kneževske titule i statusnih simbola. Otišao u samostan, i nastavio život u čistoći na koju je navikao, ostavljajući putene ili bilo kakve druge užitke iza sebe. Proživljavajući dane asketski suzdržano, boreći se sa očevim ambicijama da ga gura uz ljestvice crkvene hijerarhije stremio je običnosti i jednostavnosti. U toj jednostavnosti na dvadeset treći rođendan pronašla ga je kolera koja je harala Rimom i prenijela tu pred vrata raja.
Sada kad je bio nadomak kraja svoga puta, zagledao se Alojzija u mislima prema nazad, prema svom životu, prema pravednosti koju je uspio uščuvati i ispravnosti koju je slijedio. Nalazio se pred nagradom i odmorom koji mu je bio obećan. Njegovo lice ozario je smiješak dok je radosno grabio prema naprijed. Korak po korak približavao se svome cilju. Sve je bilo baš onako kako je i trebalo biti samo su se stube u daljini nejasno zgušnjavale.

- 10:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #
11.04.2006., utorak
Citat utorkom - Vedrana Rudan

Moj mrtvi otac

Da ne copy-pastam cijeli tekst, poslužite se gornjim linkom. Upozoravam
da je tekst je težak kao crna zemlja. Ne u smislu da je hermetičan i kompliciran, naprotiv
jednostavan je i iskren. Takvi su najgori.

Paradoksalan mi je samo zbog jedne stvari.

Živio sam u uvjerenju da su vrtlari dobri ljudi ?




- 12:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #
18.03.2006., subota
Amateri

Čini se da je život Ilke Repića zapravo počeo onog trenutka kad su ga prijavili kao pjevača na večeri amatera u Domu kulture. Učinio je to Ilija njegov najbolji prijatelj tako da Ilko ne ispadne pred ostalim momcima papak željan slave i mikrofona. Bio je to dogovor između njih dvojice. Zaželio se promjene, tako je bar govorio, iako je vrijeme bilo takvo da su se promjene mogle namirisati u zraku.
Od svoje sedamnaeste godine Ilko je vozio kamion i za život zarađivao prodavajući drva sa Vučjaka kod nas u selu ili u Bosanskom Brodu na pijaci. U kamionu je već prešao toliko kilometra i preslušao toliko kazeta da im nije znao broja. On nije vozio bez upaljenoga radija i neke kazete u njemu. Oduvijek je volio pjesmu, i imao najveću zbirku kazeta u okolici. Ozvučenje u kamionu je masno platio nekom majstoru električaru koji se nije mogao čudom načuditi da neko ide ugraditi tolike zvučnike u petnaest godina staroga tamića. U njegovoj se zbirci albuma moglo naći svega. Najviše je bilo narodnjaka ali i rocka, countrya, klasike, uostalom, kupovao je sve što mu je dolazilo pod ruku. Govorio je kako samo jazz nikako ne voli i to samo zbog toga što tamo rijetko možeš čuti da netko pjeva.
Volio je pjevat, pogotovo dok vozi, a kako je tamić bio glasan mogao si je dati oduška i pjevati koliko ga je grlo nosilo. Vozeći drva i kirijajući sa kamionom vidio je svakakvih ljudi i bio u sto situacija. Sav onakav kao od brda odvaljen i snažnih ruku nije se nikoga bojao. Zato su ga i vodili sa sobom kad bi išli na kirvajske utakmice u susjedno selo, iako ga nogomet nije puno zanimao niti je za njega imao baš nekoga smisla. Loptu je znao napucati špicom kopačke i to neprecizno ali su se bez njega naši igrači obično kući vraćali kroz kukuruzište. Za njega se znalo da je srčan i da ne uzmiče ni pred kim, osim ponekad pred curama. U ostalim situacijama bi se pouzdavao u svoje mišiće ili rijetko kad bi previše zagustilo na sjekiricu ispod sjedala kamiona
Te večeri se u domu skupilo i mlado i staro, bar ono što je moglo hodati da dođe na prvu večer amatera koja će se održati u našem selu. Tamo u domu su se prije održavale sjednice narodnog vijeća, a poneke subote i kino predstave. Zadnjih nekoliko mjeseci kako je nova demokracija uzimala maha, održani su prvi predizborni skupovi i javne tribine. Euforija novootkrivenim slobodama bila je poljuljana nejasnim prijetnjama o nevoljama koje bi nas mogle zadesiti. Ta zloslutna upozorenja činila su se kao tamni oblak sa grmljavinom u daljini.
Atmosfera u dvorani nije bila ni u najmanju ruku prijateljska, svi oni zgubidani koji su se i inače skupljali ispred doma, prazneći flaše pive iz trgovine preko puta, bili su već dobrano pijani. Sjedili su u zadnjim redu, cerekali se i pričali. Svaki put kada bi se netko novi popeo na binu da počne s pjesmom, preduhitrio bi ga vrisak "Šišaj", jednog od njih. Ovo bi svaki put izazvalo pravu provalu smijeha koji bi trajao skoro do pola pjesme, pa je bilo dobro ako pjevač ne bi sišao s pozornice ispraćen smijehom. Slab pljesak je već bio uspjeh, a nesretnijima bi dovikivali i ponešto uvredljivoga, recimo: "Alaj ga aurličeš, baš iz petnih žila". Oni mekšeg srca bi i zaplakali od jada.
Ni Ilku nije bilo svejedno, malo je zastao prije nego će stupiti na pozornicu. Te večeri u domu od mišića nije bilo koristi, kao ni od sjekirice. Nije se tako prepao ni onda kada je gore u brdima na njega krenuo jedan sa vilama. Bio je to neki gazda poznat po tome da je škrtac i prznica. Sačekao je bio da mu pred kućom istovari drva i tek onda rekao kako neće platiti punu cijenu jer drva koja je dovezao nisu čista bukva. Kad ni Ilko nije htio popustit povela se prepirka tko bi sad trebao ponovo natovariti kamion. U jednom trenutku je gazda na njega nasrnuo s vilama. Dok je mu je mahao vilama pred očima, Ilko nije ni trepnuo, samo je gledao u njega i mirno stajao. Nije ga htio udarat jer se općenito nije volio tući a i rijetko je na taj način morao sređivati poslovne probleme. Na kraju je gazda pristao i platio punu cijenu.
Ali sad, kao da su mu se noge protiv ostatka tijela pobunile pa sve zapinju po podu. Nekako se ipak sabrao i izašao van pred publiku. I njega je na pozornicu dopratio nezaobilazni "Šišaj" iz zadnjih redova. No s prvim taktovima Fredijeve pjesme "We Are The Champions" dvorana je zamukla. Nikom nije bilo jasno što sad on sad tu izigrava pjevanjem strane pjesme na večeri amatera. Začudo, svi su šutjeli i slušali. Pjesmu je krenuo polako i potiho, da bi završio glasno u maniri najvećih talijanskih tenora. Čak je i ekipa iz zadnjih redova potvrdno klimala glavom, sve u smislu "Vidi ti ovog, što dobro pjeva". Nitko nije razumio tekst pjesme, uključujući ni Ilku Repića, ali pljesak nije izostao. Poslije je još otpjevao dvije narodne i onu sevdalinku "Snijeg pade na behar na voće". Kod sevdalinke je već i pokoja suza kanula. Sav se unio u pjesmu i dirnuo sve oko sebe. Premca mu te večeri nije bilo pa je odnio glavnu nagradu.
Ovo je bio samo početak, od te večeri počeo se redovito prijavljivati na natjecanja amatera, a i ta natjecanja su u to vrijeme bila popularna pa ih je bilo na svakom koraku.
Uskoro je Ilko postao pojam i odnosio glavnu nagradu gdje god bi se pojavio. Nije mu bilo teško potegnuti s biciklom skroz do Dervente ili Odžaka, iako je do tamo bilo sigurno dva sata vožnje. Na večeri amatera je obavezno išao biciklom, a da nikome nije znao objasnit zašto. On je nešto spominjao kako kamion i sako za nastupe ne idu zajedno. Valjda mu je bilo neugodno dolaziti s kamionom.
Jednom je tako došao s velikog finala noseći glavnu nagradu, najveću puru koju smo ikada vidjeli. Imala je sigurno preko dvadeset kila. Kazao nam je da ju je jedva dovukao na pak-tregeru od bicikla, a toliko je teška da je dvaput mislio stat i bacit je u jarak. Bilo mu je žao nas, da ne vidimo što je dobio za nagradu, eto samo zbog toga ju je dovezao kući i toliko se napatio.
Uskoro se priključio jednom svatovskom sastavu i po lokalnim svadbama prašio narodnjake, sada već za fine pare. Pričalo se da gdje oni dođu svirat do jutra ne ostane ni jedna čaša čitava. Nije im trebalo bolje reklame. Svi su ih zvali da sviraju, a čak i kada bi došao kao prijatelj ili rodbina, obavezno bi morao otpjevati nekoliko pjesama. Tek toliko da uveliča proslavu.
Pjesmu koja ga je proslavila, onu od Queena otpjevao bi bar jednom po večeri. Bila mu je nešto kao zaštitni znak iako je uglavnom pjevao narodnjake. Napravio je od toga događaj, a već se znalo kada će otpjevati svoju pjesmu, mahne rukom i zatraži da mu donesu stolicu. U šatoru se odvrne pokoja žarulja, da se malo svjetlo priguši i sve zamukne, a ljudi sjede i slušaju baš kao na koncertu. On bi se unosio i lomio ruke. Mislim da mu je jedna učiteljica bila prevela tekst pjesme pa je sada znao i o čemu pjeva. Još su najbolje svirali na kraju, dok konobari skupljaju stolnjake sa stolova kad bi ostalo svega par ljudi. Tada bi obično pjevao štogod od Tome Zdravkovića.
Nije da oni nisu znali odsvirati ponekad i kakvu stranu ili zabavnu pjesmu. Svirali su ih toliko dobro da se pjesme ne bi postidio ni kakav poznati pjevač, samo za te pjesme nije bilo interesa. A iskreno govoreći bolje su mu ležale ove naše domaće pjesme.
Sa slavom nekako idu i pare, a toliko mu je dobro išlo da si je kupio novu Ladu, zarađenu samo od svatovskih para i nastupa na amaterskim večerima. Već je tada on bio za nas pojam veličine. Gledali smo mi pjevače na televiziji ali su oni bili daleko, neke nestvarne osobe koje nitko od nas nije poznavao. Čak i kada bi imali nekakav koncert u Domu sportova Bosanski Brod, izgledali bi nekako daleko kao da se ne radi o ljudima nego o slikama sa televizora. Ilko je bio tu, među nama i za nas je bio prava veličina i pojam.
Obično je u društvu on častio a kada bi prolazio nama djeci bi svakom u ruku šušno ponešto. Nije se više ustajao prije podne. Stalno je bio pospan čak i kada bi spavao do tri. Uvijek s podočnjacima i uvijek u žurbi baš kako i priliči nekome s estrade. Samo bi pitao da li dovoljno miriši dok bi uskakao u auto. Iza njega bi ostajao miris ispušnih plinova i kolonjske vode.
Dovoljno je zarađivao pa više nije morao voziti kamion. Znao je napraviti s vremena na vrijeme par tura više iz usluge i užitka. Nije ga htio prodavat i znao je govorit kako nema muzike dok on u tamiću ne odvrne do kraja. Valjda mu je bilo žao skupog ozvučenja, pa ga je ostavio da leži u dvorištu prekrivenog ceradom. Za njega se sad već dobrano znalo okolo, a on je znao sve i svakoga, od propalice do direktora rafinerije. Po sat vremena bi znao izlaziti iz sela kad bi išao negdje na svirku. Dok sa svakim progovori po dvije riječi ili upita za zdravlje, proleti vrijeme. Nema šanse da bi prošao kraj nekoga a da ne bi stao i popričao.
Sa ženama je u početku bio stidljiv. Dovoljno je bilo da se samo priča o curama već bi pocrvenio i pokušao promijeniti temu. Za sve si se smio sa njim šaliti osim o ženama. Odmah bi se naljutio, pogotovo ako bi ga pitao kad će se ženiti. Sad kako je svirao po svatovima i zabavama nije mogao a da ne popriča s kojom od cura ili da primi kakav osmijeh. Malo pomalo se oslobodio pa se poslije pričalo da ašikuje i sa dvije tri u isto vrijeme. Kasnije kad ga gledaš samo sjedi, puši i smije se šeretski. Gleda okolo a da u nikoga ne gleda. A one sve jedna po jedna do njega: pa da ti otvorimo pivo, pa da ti donesemo stolicu, a da otpjevaš onu svoju i sve tako nešto okolo. Sa svakom bi lijepo porazgovarao onako bez žurbe i gledao u oči. A dok priča, sve prstom uvija onaj svoj dugi čuperak-repić na potiljku.
Vrhunac njegove karijere se nekako poklopio sa završnom večeri Derventskoga vašara kada je kao zvijezda večeri u najvećem šatoru baš on pjevao. Ljeto bilo suho pa se u Derventu slila cijela okolica, vratili se i radnici iz inostranstva, sve puno njemačkih registracija. Nisu mogli ispeći toliko janjetine koliko se pojelo taj dan. Naručuju se runde i okreću ture za cijeli šator. Gazda šatora se od dragosti rastopio pa se sve zalijeće prema njemu, grli ga kao rođenoga sina i pjeva s njim zajedno u mikrofon. Ilko je pričao da je te večeri u džepovima svog crvenog sakoa, kupljenog posebno za nastupe, pronašao maraka dovoljno da uzme novog Yuga. Malo se i on napio pa je do kraja večeri pola tog novog Yuga netragom nestalo, ali eto što bi rekli - kako došlo tako ošlo.
Tako je to nekako uskoro i završilo, skupa sa svatovima, amaterima, Derventskim vašarom i zelenim tamićem prekrivenim ceradom. Ona udaljena grmljavina sa nevoljama nadvila se nad čitav kraj. Vrijeme se pokvarilo, počela je padati kiša a ljudi su se razbježali na sve strane. Tamiću čak ni cerada nije pomogla.

- 21:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #
07.03.2006., utorak
Zašto je Boris Beck dobar pisac


"S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju"– Danilo Kiš

Pisana riječ ili književnost uopće kao grana umjetnosti pati od sindroma individualnog dojma. Za nekog je Thomas Mann, poznati i nesumnjivo veliki njemački pripovjedač i esejist, bez dvojbe divan i u njegovim riječima može pronaći utjehu i ljepotu. Na sva će usta hvaliti njegov stil i pisanje, zadivljen njegovim intelektom i dubinom spoznaje. Uostalom Thomas Mann je za svoje pisanje dobio 1929. Nobelevu nagradu za književnost, što dodatno potvrđuje da čovjek stvarno dobro piše. Ali zbog te individualnosti dojma nekome će taj isti Thomas Mann nakon što pročita njegova kapitalna djela "Čarobnu goru" ili "Smrti u Veneciji" biti jednostavno bez veze. Pitat će se kako to da je taj čovjek toliko popularan kad je njegov stil jednostavno mučaljivo naporan i čitateljski dosadan. Omalovažavanjem Mannove veličine pred nekim, omalovažavati će te sebe kao čitatelja, i ispast će da niste u stanju prepoznati veličinu. Ne postoji vaga na kojoj možete odrediti objektivnu težinu nekog djela, pa ponekad nažalost moraju proći godine da bi se nekog pisca uopće percipiralo i priznalo, da bi netko uopće primijetio da je živ i da postoji, te da je nešto dobro napisao. Ta borba i traženje dokaza da je neki pisac zaista dobar čini se kao sport, umjetnost sama za sebe, a pristup je sasvim individualan. Razlozi zbog kojih se može smatrati da je nekakav pisac dobar ne moraju biti isti, a ponekad mogu biti oprečno suprotni. I što je onda to što čini Becka dobrim piscem ?

Postoji razlika između velikog i dobrog pisca, a stvar je u tome da su dobri pisci na dobrom putu da postanu veliki. Boris Beck zasigurno nije još veliki pisac. I malo je pisaca za koje možemo reći da su veliki. Imao sam priliku slušati našeg Zorana Ferića kada je objašnjavao zašto misli da je Danilo Kiš veliki pisac. Ovo me i je ponukalo da napišem ovaj tekst. Inače, oko Danila Kiša se već neko vrijeme lome koplja o njegovoj veličini. Čak je nekakav Nebojša Vasović napisao knjigu "Lažni car Šćepan Kiš" u kojoj degradira Kiša kao pisca i čovjeka, te ga optužuje da je loš pisac. Možda s pravom ? A možda zbog subjektivnosti dojma možemo za svakog naći njegov antipod tj. nekog tko će reći da taj baš ništa ne valja i da sve što je napisao potpuno sranje. Izgleda da su ti demoni o Kišovoj veličini mučili i Zorana Ferića pa nam je objasnio koji je to za njega dokaz da je Kiš veliki pisac. Ferić je u tom predavanju u kojem se dotakao Kiša naglasio važnost detalja, upravo esencijalnost detalja, te sposobnost dobrog pisca u isticanju momenata koji su ključni da bi se objasnio nekakav događaj ili osoba. Upravo je na lišću divljeg kestena s početka ovog teksta pokazao Kiševu sposobnost da primijeti detalj i pokazao to kao primjer dobrog pisanja. Taj naizgled nevažni opis iz širokog Kiševa opusa, daje vjerodostojnost svemu što je napisao, jer kada se u zimu prošećete ispod krošnje divljeg kestena na plitkom snijegu se može primijetiti lišće kestena kako viri iz snijega sa zabodenom peteljkom prema dolje. Kiš je to dakle vjerno prenio čitatelju. Lišće divljeg kestena doista tako pada na zemlju sa nosom prema dolje, pa se gotovo može zamisliti Danila kako sjedi negdje u parku, zaogrnut kaputom da se zaštiti od hladnoće i vjetra, i gleda kako opada lišće kestena. Možda se onda na osnovi toga može zaključit da i o drugim stvari o kojima piše ne baljezga već da sve one imaju svoj smisao, da taj pisac vodi računa o detaljima.
Ali ne mora se to lišće uvijek nalaziti u stvarnosti, može se ono naći i u izmišljenom, u alegorijskom. Recimo Beckovo "lišće divljeg kestena" našao sam u opisu jednog imaginarnog pejzaža, zapravo u opisu nečeg što bi mogao biti raj. Evo citata iz priče "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo":
"Nad Jezerom samoubojica često se zadržavala magla. Nalazilo se u neprivlačnom pejzažu, šiljastom i hladnom poput mrtvoga ježa; ako je sunca i bilo, nije se vidjelo; nebo je bilo bijelo, ravnomjerno osvijetljeno, nemoguće je bilo odrediti doba dana ili godine. Jedino što je odskakalo od turobnog krajolika bili su lopočevi cvjetovi koji su se ljuljali na ledenoj vodi.
Onamo je katkad svraćao Sveti Augustin jer je oko Jezera samoubojica uvijek bilo pisaca na šetnji, a on je vrlo volio književnost i razgovore o njoj. Dok se moj mozak usijavao pod naponom od 220 volti, dok su mi se misli topile kao što se dotad oko mene topila istina, on je promatrao kako se magla nježno komeša, vrtloži, razilazi i nestaje, a onda se zagledao u kristalno bistru vodu, sve do Zemlje, duboko u muljevitu dnu. Na njoj je vidio moj duh kako se odvaja od tijela i uzdiže u zrak, no tada je žaba bućnula u jezero i pomutila vodu."
Metak u srcu Svetog Augustina - Boris Beck

Ova slika Svetog Augustina koji se šeta kraj jezera i sa njegovog ruba gleda zemlju lišće je divljeg kestena koje mi pokazuje da je Beck dobar pisac. Dokaz je to da on kao pisac vidi i primjećuje detalje koji su nervne točke književnosti, bar tamo gdje ih ja to vidim. Da bi vam bilo jasnije prilažem početak priče "Paučina" japanskog pripovjedača, esejista i kritičara Ryunosuke Akutagawe (1892,1927) koji je okončao svoj život samoubojstvom. Uostalom toplo preporučam da si nabavite njegovu zbirku kratkih priča i pročitate.

"Jednog je dana Buddha u raju šetao rubom Jezera lopoča. Lopoči u cvali bisernom bjelinom, a iz zlaćanih se pestića i prašnika u njihovu sredinu širio se izniman miris. U raju je bilo jutro.
Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor među lišćem što je prekrilo površinu vode spazi ovaj prizor: utonule duboko pod jezerom lopoča prostirale su se ponor-sjenke pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu Igala- kao da ih se motri iz nekog podvodnog staklenog čamca.
Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je čovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grešnicima previja u mukama. Taj je čovjek bio težak razbojnik: palio je kuće, ubijao i počinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog života učinio je i jedno dobro djelo. Jednom je, putujući nekom gustom šumom, opazio sitnog pauka kako puže duž ruba ceste. Poželio ga je zgazit. Ali kako je podignuo nogu, nadođe mu pomisao:"Iako je to beznačajno stvorenje, i ono ima dušu. Bila bi sramota da mu bez ikakvoga razloga i povoda oduzmem život." I poštedio ga je.
Gledajući tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pružit će mu mogućnost da se izbavi iz pakla. Srećom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mrežu na listovima lopoča boje žada. Meko je prihvatio nit paučine i kroz otvore među biserno bijelim cvjetovima lopoča spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla… "
Paučina- Runosuke Akutagawa


Taj japanski pisac ispisao je zaista predivna i stilski - najdorađenija djela koja sam imao priliku pročitati. Rečenice su mu filigranski čiste, a došle su do nas odličnim prijevodom Vladimira Devidea ( matematičar i haiku pjesnik). Akutagawa je postao poznat prvenstveno po Kurosavinoj ekranizaciji njegove priče "Rashomon", a počinio je samoubojstvo nakon što je prošao halucinantna stanja na rubu ludila i smrti. Navodno je o tome nešto i napisao ali nažalost nisam uspio naći ništa u našem prijevodu.
Sasvim je jasno da je Beck taj motiv preuzeo od Akutagawe, a da ga nije "ukrao" kako bi možda netko mogao pomisliti, razjasnit će se kasnije kada se u toj Beckovoj priči i sam Akutagawa prošeta kraj jezera. Akutagawinu priču "Paučina" sam prilično intenzivno doživio i apsolutno mi je jasno zašto je svoju scenu Beck smjestio upravo tamo. Raj nije nekakav park, po kojem se kao ispod krošanja kestenja može prošetati pa se poslije mogu zabilježiti dojmovi. Upravo ovdje leži snaga dobre književnosti koja može izmisliti vjerodostojan detalj koji nema sidro u stvarnosti. To je ono lišće koje je Beck vidio, i uspješno ga ugradio u svoje djelo.
Uostalom kada smo kod preuzimanja motiva, citirat ću jedan dijalog iz knjige "Braća Karamazovi" Fjodora Mihajelovića Dostojevskog, samo da vam pokažem kako taj motiv jezera nije počeo sa Akutagawom kao ni sa Beckom, i da je njegovo izvorište, barem koliko je to meni poznato, veliki ruski prozaik Dostojevski.

"Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila ni jedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: " kada bih se mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli , jednom u vrtu isčupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sada ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: 'Mene vuče a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!' Tek što je to ona izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode"
Braća Karamazovi" - Fjodor Mihajelović Dostojevski

Ovaj djelić iz Karamazovih očito nije promakao detaljnom i pažljivom Akutagawi koji je, zna se to, bio veliki obožavatelj Dostojevskog. Iz njegovog kapitalnog djela preuzeo je i razradio jedan komad, sad svjesno ili nesvjesno, koji će kasnije iskoristiti Beck. Motiv je preživio i provukao se kroz stilove, pisce i vremena, uz nužne modifikacije i izmjene. Sam Dostojevski je taj motiv možda preuzeo iz nekakve maloruske pastorale ili priče iz života nekog od svetaca? (stvarno bih to volio znati). Ta moć prepoznavanja i sposobnosti da gleda i primjećuje, piščeva je najveća snaga. Upravo zbog toga mi je i sam Beck drag kao pisac, i sa pravom od njega očekujem zanimljive stvari. O preuzimanju motiva ili utjecajima pisaca na druge pisce moglo bi se dosta toga napisati, ali to nije tema ovog teksta. Uostalom, svi mi manje-više krademo jedni od drugih, a od stvarnosti koja nas okružuje najviše.

Napomena :
Priču "Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo" možete promaći na adresi http://www.zarez.hr/109/ljetnacitanka3.htm, a za potpuno razumijevanje teksta bilo bi poželjno pročitati knjigu Rashomon i druge priče, Ryunosuke Akutagawa . Pročitati "Braću Karamazove" (ukoliko to niste već učinili) bi bilo dobro napraviti ne zbog razumijevanja ovog tekstića, već kao pomoć da shvatite mnoge druge stvari koje ovdje nisu ni načete.



Tekst je prvotno objavljen u Bestseleru
- 08:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #
14.02.2006., utorak
Liber Libera - večeras u Booksi



Dragi prijatelji, i svi vi koji znate zabluditi na blog levijatan.blog.hr


Ponosan sam što vas mogu pozvati na promociju časopisa Liber Libera večeras u Buuksi. U proznom odjeljku tog dragog mi časopisa našla je svoje mjesto i moja priča "Amateri", kao jedna od priča pristigla na natječaj - tema celebrity. Večeras će taj književni časopis dijeliti besplatno iako se u njemu nalazi moja priča. Zamislite ! Iskreno, ne znam što da kažem na to ha ha. Meni je ta priča "Amateri" posebice draga zbog jedne banalne činjenice da je to prvi put da jedan tiskani medij objavljuje moje djelo, i potvrđuje nešto što je mom egu od davnina poznato (iskorist ću rečenicu jednog mladog pisca i dragog mi prijatelja) – "Ja sam valjda, jebeno najbolji pisac na svijetu". Kolika je vrijednost ostalog teksta u tom časopisu teško mi je reći, možda ipak vrijedi malo više od 0 kuna + PDV koliko traže večeras za njega. Vidimo se

Budite mi pozdravljeni
Vaš Levi

- 09:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
06.02.2006., ponedjeljak
Dan kada je umro Rafo

Aleksandar Saša Zurovac Kao anonimnog siromaha, bez igdje ikog, sahranili su ga u zajedničku raku, pobijeljenu živim vapnom. Tamo među truplima kužne sirotinje našlo je svoje mjesto i tijelo velikog, najvećeg Amadeusa Mozarta. Danas mu se grob poznaje po krasnom spomeniku a nedavno su obilježili 250 godina od njegovog rođenja. Slavnog kompozitora je njegova umjetnost i duh izvadila iz rake i uskrisila u zvijezde, nakon smrti. Čak i zadnja baraba, koliko god se jako trudila, ne može a da ne zna za njega. Njegova djela su preživjela, a s njima i dio njegovog duha, dio koji je uspio utisnuti u note i papir. Taman da si pobjegao od sveg mogućeg obrazovanja i da te ništa na ovom svijetu ne zanima, negdje na Maestra moraš naletjeti, pa makar to bilo i u švercanom Passatu kad se u subotu poslijepodne vraćaš s pijace auta. Možda će to biti komad "Čarobne Frule" kao džingl na radiju. Možda će to biti pretužni Requiem, ako je ne daj Bože umro kakav velikan pa zbog državne žalosti na svim stanicama puštaju komorne žalopojke, dok potpuno nesvjestan prebacuješ po stanicama i tražiš njake pa bilo zabav-njake ili narod-njake samo da pobjegneš od tog komornog terora. Teško da se možeš lako izvući od njegovih melodija, uvrte se kao burgija u uho i tamo ostaju. Poslije ti i ne moraš znat da je to bio On, samo ćeš nekako znati da si to na radiju već negdje čuo. Prepoznatljiva i upečatljiva melodija pa makar svirala i iz ukradenog Kenwooda ( koji samo malo krči). Ili recimo u blagdanska jutra, kad na televiziji nema ništa dok bjesomučno prebacuješ po kanalima izbjegavajući reklame kao metke, opet naleti neka od njegovih stvari. Ni oni koji ne slušaju radio niti gledaju televiziju nisu sigurni. Ovo je era mobilnih uređaja, a oni vole svirati klasiku. Na najnovijoj Nokiji taman friško odšperovanoj svira On, bar dok ti rođo preko infrarota ne prebaci refren Mile Kitića i zamijeni "a la Turcu", sa isto tako orijentalno inspiriranim melosom, kojeg od Genijevog elegantnog takta dijeli Marijanska brazda godina i ukusa. I tako je smrtan čovjek postao besmrtan.
A onda se možemo prisjetiti svih onih koji su dali svoje živote u toj nepoštednoj borbi u kojoj samo najbolji opstaju. Dok ovi najbolji žive dalje, za njima ostaju živi leševi koji polako ali sigurno, kao u živo blato, tonu u anonimnost. Puni su ih grobovi, tih anonimaca. I nad nekima od njih se čovjek sažali kao da su ti rod rođeni. Tako je meni u tužnom sjećanju ostao jedan Saša, i svaki put me preplavi sjeta kad ga se sjetim. Radi se o čovjeku koji je imao tu sreću da je komšija, nažalost najvećeg bosanskohercegovačkog režisera Emira Kusturice. Kada je ovaj po Sidranovom scenariju snimao film "Sjećaš li se Dolly Bell" za sporednu ulogu hvalisavog, blago autističnog dječaka odabrali su lokalnog naturščika Aleksandra Sašu Zurovca (Vlado Kliker) koji je izgovorio, meni najdraži citat u kinematografije uopće:



(Saša u filmu kao Vlado Kliker se hvali djeci, a jedan od njih svira usnu harmoniku)
Saša: "E ljudi moji, kakva je ona Ljubica kurava, to vi to ne bi vjerovali. Taman ona kiša prestala, sklonimo se mi u mrak pod onu stre'u, a ja za gaće. Kad - Bog te mazo - nema gaća. Ufatim je ja odozada - gologuza. A tu smo - mislim se. Ma nemam ti ja puno šta više pričat. Staka ne prekidaj me kad pricam da ti ne bi sljagu opalio"
Drugi dječak: "Niko te ne prekida, vidiš da sviram"
Saša: "Ma sviraš ti kurcu, bolje bi ti bilo da slušaš"
Drugi dječak: "Slušo bi ja kad b' znao lagat ko' ti"
Saša: "Misliš kad bi mogo s nogu ko ja… Guslam ti ja guslam, noge mi se tresu. Kad odozgo s oluka jedna kaplja. Tu ! Pravo ovdje za vrat, konda me je neko kandžijom ošinuo. Spade čuna u sekundi. Ispuše se ko dušica. Pita rospija šta ti bi bolan?
Drugi dječak: " Šta joj reče matere ti ?"
Saša: "Na morskome plavom žalu, gdje ćarlija vjetrić mio, plavušu sam bajnu snio o kako sam sretan bio."



Saša u tom filmu nije morao puno glumiti, igro je - sebe. U sklopu uloge kao glavni vokal dječačkog banda otpjevao je pjesmu "Na morskome plavom žalu". Film je doživio veliki uspjeh i Kusturicu katapultirao kao velikog redatelja; Saša je poslije snimio singlicu s pjesmom koja je postala vrlo popularna. Naravno da znate o kojoj se pjesmi radi i siguran sam da ste je već negdje čuli, pa ako ne cijelu onda barem refren. Kao i veliki Amadeus, taj Saša je našao mjesto u našem uhu. Poslije sam ga vidio u još jednom filmu, glumio je sporednu ulogu vojnika na nekakvoj rampi, u filmu "Otac na službenom putu". I tako je taj sarajevski dječak, od rođenja predodređen za anonimnost, uzdignut u visine. Teško da je tko od komšija mogao predvidjeti da će štrkljavi Sale postat tako popularan i poznatiji od svih koji su ga poznavali. Saša je okusio slavu kao pjevač i kao glumac i tako ušao u povijest. Jest da nije tamo dugo ostao ali je barem jednom i nakratko dotaknuo zvijezde i izbliza vidio njihov sjaj. Čitao sam poslije kako je za vrijeme rata, dok je Bosna tonula u ludilo i on potonuo u ludilo, samo za razliku od Bosne ne u ovo nacionalističko već u vlastito ljudsko ludilo i bolest pomračenja uma. Trenutno se nalazi u nekakvoj mentalnoj instituciji koja je možemo to pretpostaviti u lošem stanju. Bojim se napisati da je bez igdje ikog jer ne znam u potpunosti njegovu životnu priču ali ne vjerujem da bi puno pogriješio da to i napravim. I opet se sjetimo velikog Wolfanga Amadeusa Mozarta sahranjenog u zajedničkoj raci i njegovog uzašašća, pa se pitam da li postoji nešto što bi još živog čovjeka moglo iz te jame iščupati.


- 10:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #
16.01.2006., ponedjeljak
Čistačica



< nestala >
- 18:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #
15.12.2005., četvrtak
Citat četvrtkom - Augusto Monterroso


Kad se brat Bartolomeo Arrazola osjetio izgubljeno, prihvatio je da ga više ništa ne bi moglo spasiti. Ulovila ga je moćna gvatemalska prašuma, neumoljivo i konačno. Sjedio je mirno ispred svoga topografskog neznanja očekujući smrt. Želio je umrijeti tamo, bespomoćno i sam, mislima usmjerenim na daleku Španjolsku, posebno na samostan Los Abrojos, gdje se jednom Karlo Peti udostojao poniziti svoju visost i reći mu da se uzda u vjerski žar njegova spasilačkog rada.
Probudivši se otkrio je da ga okružuje skupina ravnodušnih urođenika koji su se pripremali žrtvovati ga ispred nekog oltara, koji se Bartolomeu činio mjestom na kojem će napokon odmoriti od strahova, svoje sudbine, sebe sama. U tri godine provedene u zemlji prilično je upoznao urođeničke jezike. Pokušao je nešto. Izgovorio je nekoliko riječi koje su se razumjele. Onda mu je došla ideja koju je smatrao dostojnom svoga talenta, univerzalne kulture i velikog poznavanja Aristotela. Sjetio se da se toga dana očekuje potpuna pomrčina Sunca i u najdubljim je mislima odlučio uporabiti to znanje da bi prevario tlačitelje i spasio sebi život. »Ako me ubijete« — rekao im je — »ja mogu pomračiti Sunce u njegovim visinama.« Urođenici su ga netremice gledali i Bartolomeo je uhvatio nevjericu u njihovim očima. Vidio je da se sastao mali savjet i čekao samosvjesno, ne bez prezira. Dva sata potom srce brata Bartolomea Arrazole prolilo je vatrenu krv na žrtveni kamen (blistav pod tamnim svjetlom pomračena sunca), dok je jedan od urođenika recitirao ne podižući glasa, ne žureći, jedan za drugim, beskonačne datume u kojima će biti Sunčeva i Mjesečeva pomrčina, koje su astronomi majanske zajednice predvidjeli i zapisali u svojim kodeksima bez Aristotelove dragocjene pomoći.

Augusto Monterroso

preuzeto iz Vijenca
- 09:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #
06.12.2005., utorak
Leptirica



Pišem ovaj tekst u ime generacije. U ime svih nas iz sedamdeset i neke, da se tako prigodno izrazim. Jer sam i ja sa svojih desetak i nešto godina, prvi i zadnji put gledao domaći horor film "Leptirica". Kad bolje razmislim, danas kao odraslog čovjeka uopće me nije briga: tko je redatelj tog filma, ili tko su glumci, tko je napisao scenarij ili na temelju čije knjige je napisan. Ovo bi me inače zanimalo, ali ne kad je riječ o "Leptirici". Ovo pišem u ime svih nas koji smo bili djeca, kada je ta bitanga i baraba, koja je slagala programsku shemu televizijskog programa, odlučila kako je prikladno da u udarnom terminu, odmah poslije dnevnika pusti domaći horor film. Tko je taj ? Neću ga nazvati čovjekom ? Da li je svjestan činjenice da je te večeri ostavio biljeg ne samo na meni kao pojedincu, već na cijeloj generaciji djece. Odgovorno tvrdim da nema tog junaka koji je kao dijete gledao "Leptiricu" pa je poslije zaboravio. Nema.
Za one koji nisu gledali film, a koliko me moja dječja sjećanja služe. Radnja je o nekakvoj vještici-vampirici koja se može, umjesto u klišeiziranog šišmiša, pretvarati u leptira. Iskreno da vam velim ne mogu se sjetiti svih pojedinosti filma, ali s druge strane izvanredno detaljno su mi u sjećanju ostali pojedini prizori. Sjećam se recimo prizora iz nekakve vodenice u kojoj mladić u noći čuva stari mlin od nečeg mračnog i nepoznatog izvana. Ostala mi je u sjećanju vampirska ruka, koščati prsti sa kandžama umjesto noktiju, koja grabi svježe izmljeveno brašno. Ili prizor pijanih svatova poleglih po livadi, nakon vjenčanja mladića sa lijepom djevojkom, koja je zapravo vampirica - leptirica. Sjećam se seljaka koji u hipnotičkom snu leže na livadi ispred kuće dok mladić trči preko polja, s vampiricom na ramenima. Ili prekrasnoga bijelog konja uz čiju pomoć traže njen vampirski grob. Sjećam se otkopavanja i zabijana glogovog kolca u njen stomak. Sve su to nepovezani momenti zamotani u nekakvu maglu sjećanja a opet tako živi i opipljivi.
Svaku ovu scenu nosim u srcu. I dan danas doživljavam ovaj film kao nešto krajnje strašno, dovoljno je samo da pomislim na njega. Ne smatram sebe strašljivcem, i osobno volim pogledat dobar horor ( kojih je primjećujem sve manje). Horor filmovi su mi na nekakav morbidan način zapravo zabavni. Zanimljive su mi te horor priče, i zaista rijetko su mi strašne. Nikad se više ni jedan film ili knjiga koju sam pogledao ili pročitao, nije moglo približiti užasu "Leptirice". Ljudi koji su radili taj film napravili su dobar posao i nisu krivi za strahove u dječjim glavama. Gledao sam ja u to vrijeme i strane horor filmove. Priznajem da su mi bili strašni ali ovaj mi je sledio krv u žilama. Iskonski užas, konsternacija. Nije se tu radilo o nekakvim udaljenim selima iz rumunjske pripizdine. Ovo se igralo na domaćem terenu, među nama. Glumci su pričali našim jezikom a ja sam imao osjećaj da se to stvarno tu negdje dogodilo, možda čak u susjednom selu. Uzaludna su bila očeva i majčina uvjeravanja da se radi samo o filmu i da to nije stvarnost, da su ono samo glumici. Vraga ćeš ti to objasnit djetetu od deset godina. Čitao sam da su među djecom dinosaurusi toliko zanimljivi upravo zbog činjenice da su izumrli i nestali, a izgledaju tako čudovišno i strašno. Strašni ali izumrli. Tako je valjda i sa vampirima, strašni ali ne postoje. E pa, ne postoje do "Leptirice", poslije nje i nije baš bilo sve kao prije.
Osobno sam poduzeo malo istraživanje i pitao svoje poznanike rođene pod kraj sedamdesetih, da li se sjećaju filma "Leptirica". Rezultat istraživanja je da nisam još pronašao čovjeka koji je gledao film i rekao da se nije uplašio. Obično bi se svi sa smiješkom prisjećali da su se usrali od straha. Smiješak sjećanja na jedan zaboravljeni dječji strah. Jedan mi je prijatelj rekao da se upišao u krevet večer poslije filma, te spavao s upaljenim svjetlima idućih dva tjedna. Ovo nije bila nikakva šala ili dramski moment u tekstu, ovo je stvarnost. Zamislite samo koliko je noćnih mora ili zapišanih posteljina proizveo ovaj film. Ili koliko je djece oplakalo nakon filma.
U mom slučaju nije bilo toliko dramatično, ali više puta sam zaspao u suzama kad bi me mama spremala na spavanje u mrak spavaće sobe. Posebno su bile grozne ljetne večeri kada bi ostavila otvoren prozor. Umišljao sam si da bi leptirica mogla uletjeti i provući se kroz zavjesu.
Sjećam se da sam sa roditeljima u djetinjstvu borio bitku da ostanem koji sat duže budan i pogledam pokoji film koji i nije za djecu. Kad se radilo o domaćim filmovima, očito je da su ih puštali u udarnim terminima bez obzira na sadržaj i prizore u njima. Da ne bi ostalo sve na ružnom, priznat ću da se sjećam i filmova sa Mirom Furlan u glavnoj ulozi. Mira Furlan je valjda prva žena koju sam vidio golu. Prva saznanja o seksu i seksualnom životu sam saznao od Mire Furlan. Prije Mire sam mislio da djecu donose rode, poslije viš ne. Opet se radilo o filmu odmah nakon dnevnika. Eksplicitnost jugoslavenske kinematografije. I sad bih se mogao smijati očitoj nelagodi mojih roditelja koji nisu znali što da kažu ili gdje da gledaju kad bi krenule takve golišave scene. "Leptirica" je valjda kazna za sva ta navaljivanja i roditeljsku nelagodu.
Pomislio sam neki dan da potražim i nabavim film "Leptirica" pa da ga na miru opet pogledam. Živo me zanima koje bi osjećaje u meni pobudio. Da li bi to bili Proustovi kolačići koji bi vratili onaj djetinji, nerazumni i zasljepljujući strah. Možda bi mi film jednostavno bio glup i dosadan a radnja banalna i klišeizirana. Možda bi bio zapravo smiješan ? Stvarno nemam pojma, i živo me zanima. Na kraju sam odustao od ideje i odlučio da tu večer jeze, ostavim tamo gdje i pripada. U sjećanju, onakvu kakva je i ne kopam previše. Kopajući po takvim stvarima uvijek se nešto krivo iskopa. Zapravo se bojim pokvariti sjećanje novim slikama.
Još nešto ću vam priznati. I dan danas kad legnem navečer, provjerim ima li leptira po zidovima sobe, a ako mi u ljetnu noć kroz otvoren prozor uleti kakav veći sav se od straha smrznem, eto.

- 19:26 - Komentari (21) - Isprintaj - #
28.11.2005., ponedjeljak
Moderna vremena

Iako su mu oba oka zatvorena i upravo se prebacio na drugu stranu kreveta tražeći udoban položaj, skoro iz sveg glasa Ante dreknu.
- Ustaj Sofo, bogati. Nismo ni vodu pristavili, a ljudi samo što nisu došli, znaš da je zaladilo neće iljadu godina prokuvat.
Njegova žena u čudu pridigne glavu i pogleda oko sebe tražeći razloge toj nenadanoj panici.
- Misovo sveto, Anto, već na uranak si kreno. Nisi još ni očiju otvorio, već kuneš. Uvijek isto ajmo, ajmo ,ajmo. Jes mi dodijalo to prase, da je barem crklo ljetos. U ime Oca i Sina, sad sam i ja kraj tebe počela. U vražju jamu ćeš me odvući. – navlačila je debele čarape i govorila ljutitim glasnom. Izvana na kapiji se začuo udarac ograde i pisak baglame.
- De pristavi kavu i naredi krevet evo čujem vratašca, sigurno je kum Mijo, znaš da on uvijek urani.
- Ma ko bi drugi i bio, sa svim si se svijetom zavadio. Da sam znala da će mi biti gore ovdje nego tamo gdje su nam kuću zapalili.
Brzo se obukla i odletila u sobičak koji je služio kao kuhinja i dnevni boravak u jednom.
- Faljen Isus, kumo, kako je ? A jes zaladilo, eno Sava taman kod Ade zamrzla.
Čim je čuo kumov glas, Ante odmah skoči i navuče na sebe radno odijelo i produži do sobe sa ispružene obje ruke.
- O Antiša, đesi si, Antiša, vidi ga šta je brčine opustio, k'o sa Eva konzerve.
- O Mijo, poželio sam te se ko rođenoga brata. De sjedi. Kako je u Bosni ? – ganuto podviknu Ante.
Ozbiljnim glasom, odmahujući i rukama i glavama, nastavljaju razgovor uz miris rakije i svježe skuhane kave.
- Ma u Bosni, ko u Bosni… Sve nekako, nako. Marva je dobro a i Jelka je prestala šepat. Išli smo u šumu u drva pa joj cjepanica pala na nogu, gore, kad smo drva utvarali, sva sreća da su nam svu šumu u ratu isjekli pa nema krupni drva.. Da je bila kakva veća grančuga , ode moja Jelka.
- Reko sam ja svojoj Sofi, da živi ko kraljica, ali eto valja nama trpit obojici…
- Jel to ona tvoja šećeruša, jašta udara ko sveti Ilija - ožeže pa ko ostane čitav. Dobra je, sav cvjetam iznutra …
- Moj Mijo, da sam sretan - nisam. More me druge brige, znaš da ja volim živinu, a kako da ja ovdje držim živinu, kad samo smiješ imati mačke i ćukove. Šta će mi to, od toga nikakve vajde - samo jede i spava. Tako sam ti ja proljetos i nabavio prasence, ma malo ko kifla, napravio i odvod u šupi, čisto mu ko u apoteci, kod djece mi nije tako. Al ne, sav svijet protiv mene… Najgori je jedan ćelavi učo, napravio peticiju da mi ga otmu. Sa cijelim me komšilukom zavadio a ja u Tranjanima 100 maraka prase platio. Nisam im popustio. Sad prolaze kraj mene ko kraj Turskog groblja - nit ozdravljaju nit pozdravljaju
Pazi ti, molim te, oni smiju štakore držat, a ja ne smijem jedno jedino prase…
Idem ti ja s pijace neki dan, prije dva mjeseca, reko da uzmem stočno i starter. Kad eto ti gospoje, napudrana ko ministarka, vodi ćuku, nema goluždrav ko kozle. Znaš, ko kad mačka upadne u lavor s vodom, sve poskakuje i noge zabaciva, Ja prvo pomislio neka bolešćuga, uvatila pašče, pa se jadno tako rasfucalo, ninašta nalik - ne bi ga nogom udario.
- Pitam je jel dugo bolestan, rekla je da nije bolestan nego je to taki pas.. pazi pas…. Tek sam je sada prepozno - to ti je žene od onoga Šime Harmonikaša.
- Jeli jel to onaj što je kod tvoga rođe Markana u svatovima sviro.
- Ma ja, Šimo Dvošupak.. Jes bio dobar… znaš da nije ništa ni pit ni jest htio. Kad uhvati harmoniku , do zore ne silazi.
- Sad sam se sjetio , on je dolje kod Ferde pogino kad je izvlačio one ljude iz kola hitne pomoći. Jes bio jaaki, taj je od pet sati nadalje harmoniku samo na leđima sviro. Iznio trojicu pa pogino tražeći četvrtog u praznim kolima, taka sudbina
- E, to ti njegova žena, sad, vratila se iz Švedske, ima Mercedesa a tamo u kemijskoj čistioni radi..Gospoja šeta "psa" okolo. Drže ga, kaže, u stanu. Izvadili su mu i pasoš.
Iz plastične vrećice koja mu je kraj noge, Mijo nešto izvadi.
- A eto, nego, jesi'l vidio šta sam donio ? – poče Mijo pokazujući.
- Šta?
- Pa jel vidiš
- Sajla
- Ma sad kad si kreno o Švedskoj da ti ispričam. Imam ti ja rođu tamo koji radi u klaonici, oni ti prije nego što idu klat uzmu nekakvu željeznu paliju, prislone životinji na čelo i paf struja ga ošamuti pa moreš radit s njim šta oćeš, bez da ga boli… To ti je humano …
- Ovo je sajla za prasce. Priđeš svinjčetu polako, staviš mu na njušku i povučeš, ono povuče sebi a ti sebi, što više vuče više se zateže, lijepo ga izvučemo na dvorište, e onda mu ti fino prebaciš krpu preko glave i onako odostraga sa ušicom od sikere zvekneš međuoči.
- Ma ne znam, nekako mi grehota, mlatit svinče.
- Ma šta je griota, to ti je ko anestezija, ionako ga idemo klat.
- Ma ne znam ja, Mijo, ja bi da mi to napravimo po starinski, izvučemo za uši, oborimo i zakoljemo.
- Ma to ti je nehumano. Sad si u gradu - šta će ti komšiluk reći.
- Joj, nemoj mi njih spominjat svu su mi krv ispili… peticije potpisuju…
- Dobro onda, šta ćemo …
- Ma ajd sa sajlom, ali mi se ne sviđa. Znači izvučemo, na dvorište, sjekira, onda ja prikoljem .
- E, to, samo mu moramo prebaciti krpu preko glave
- Što ? ( - Zašto )
- Pa, ono, krpu preko glave da me ne gleda kad je udaraš.
- Pa u kog će gledat ako je vučeš s tom sajlom za njušku
- Ma mrsko mi je to nekako da gleda u mene, ti udaraš i kolješ a mene pamti
- Mijo, jesi'l izludio, pa šta onda ako te gleda …
- Ne znam, mrsko mi je.
- E a da mi to ipak zakoljemo onako kako Bog zapovijeda, klasično.
- Ma jok, ja ću udarat, ti drži, moramo se i mi jednom modernizirat - nećemo valjda vazda za uši natezat, kako ćeš tako u Evropu, samo nekako ne volim da me gleda.
- Mijo, oćeš moć? Znaš da ti jedno oko bježi a na drugo slabije vidiš, a i nekako si mi nejak u zadnje vrijeme, sav si se streso kad si rakiju popio…
Razgovor bi možda i dulje potrajao da se Sofa nenadano nije pojavila na vratima. Već neko vrijeme se ona motala po dvorištu, i pripremala sve što već treba biti pripremljeno. Ispod kazana sa vodom veselo je lizala vatra, a pruće unutra je gorilo i glasno pucketalo. Tako zabavljena poslom u nekom trenutku se ona nečega sjeti i požuri prema kući.
- Anto, vrije voda, oćete vi više zaklat to svinjče, Bože ti fala, dogovarate se kao da o tome mislite knjigu napisat.
- Dobro Sofo, dobro … Evo idemo.

Ozbiljnih lica i sa puno manje riječi kumovi su se počeli pripremati. Uguravali su nogavice od radnih kombinezona u čarape i sve to skupa u gumene čizme. Kum Mijo je skinuo sat i objesio ga na čavao. Neko vrijeme su pogledavali prema svinjcu i zasukavali rukave od debelih vesti u tišini. Kad su pripreme bile gotove došli su pred vratašca i ušli obojica unutra.
- E tako sad lijepo mu stavi sajlu pod nos, tako , tako , polako, oć oć, guda , oć oć
- Polako, polako, evogac, ohaj , alaj sam ga upeco ko šarana. Vidi al se trza sad će tebi kum Antiša presudit.
Čim mu je Ante namakao omču preko njuške svinjče povuče prema nazad i pružajući nenadani otpor počne skičati.
- Mijo, dolaz' ovamo! ukipilo se ko magare, ne mogu ga sam izvuć navani, vidiš da ne miče , šta si ti zino čim se malo počelo derati
- Alaj zavija ko zračna uzbuna, sav sam protrno… Ne bi ja ispred vuko, ja ću radije pogurati iza.
- Ajde ti Mijo tuci već jednom, ne mogu ja još dugo na ovoj sajli držat, otima se, kolera ga potrgala. Čekaj ! Stani … Gleda me, de čekaj, Sofoooo, Sofooo, alo Sofooo de donesi krpu i nemoj zaboraviti staviti soli u ranjiku za krv …
Čim je čula da je zovu Sofa uze krpu i potrča prema svinjcu, kad je stigla sklopivši ruke poviče.
- Anto, pa šta radite vi sa toga prasca, razapeli ste ga ko Isukrsta, šta će ti krpa
- Ma stavi… ajd daj više stavi mu tu krpo preko očiju, udaraj ti Mijo, bogati više, ruke će mi iščupat.
(Udarac sjekirom )
- Dobro, je kume, dobro je, evo leglo je na koljena, de još jednom udari, počelo se pridizati sa zemlje prednjim nogama, klekni mu na trbuh, samo da oslobodim ruke, drž' ga sada
- Al se otima, čekaj Anto sad ću prihvatiti prednje noge, aj sad kolji …
( Nož i Krv )
- Jel donjela, ranjiku za krv uhvatiti, znao sam da nije, sad mi je propalo cijelo klanje.

- 11:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
Nervozni poštar

Nervozni poštar







Nisam imo' pare, golfa da kupim, aaa ni polovnog stojadinaaa
Ali sam na kraju uspio da skupim, kupio sam Forda starog dvajest godina



U jedan je četvrtak prošlog mjeseca u zagrebačkom klubu KSET-u, održan dobar koncert. Ne stigoh do sada ništa napisati, ali eto, valjda nikad nije kasno. Radi se o „Nervoznom poštaru“, sarajevskoj grupi originalnoj u svakom smislu. Bilo je puno i nije se moglo, vala , ni disat kolika je gužvara bila. Iako možda nisam subjektivan po tom pitanju, probat ću napisati nešto, koliko god mogu objektivno. Pjevač Rule, pojavio se u sakou i lakiranim cipelama. Inače to vam je onako, jači čovjek zidarskih podlaktica i duge kose svezane u rep. Slika i prilika kafanskog pjevača koji je došao odraditi svoje: otpjevat, dići raju na noge i otići nakon dobro obavljena posla. Odmjerenim pocupkivanjem i laganim pokretima, tako karakterističnim za izvođače narodne muzike odmah je na početku dao do znanja da će to biti RokenRoll sa dušom narodnjaka.
Profesionalci ne mogu birati što će svirati, bar odakle ja dolazim. Uglavnom se svira prema prigodi, ili ono što je naručeno. Postojale su dvije glavne proslave u životu svakog muškarca, odlazak u armiju i ženidba. I za obje prigode "Nervozni poštar" je dao svoje evergrine. Ako ustreba oni sviraju klasični repertoar narodnjaka, Rock & Roll ili njihovu originalnu mješavinu Folkenroll - kako oni to vole nazvat.
I te večeri su u KSET-u probali podvalit par pravih narodnjaka a kako mi se čini, neki to nisu ni primijetili. Zbog toga je valjda Rule ( tako se zove glavni vokal) i obukao ispod sakoa crnu majicu sa amblenom AC/DC i nekakvim paklenim motivom. Pravi kameleoni. Nevjerojatno su me točno podsjetili na predratnu Bosnu. Bosnu u kojoj je jedna od važnijih preokupacija bila: da li na veliko traćit odlazak u armiju ili potiho, samo sa familijom i prijateljima.. U razgovoru sa jednim istinskim fanom, koji mi je priznao da ne propušta njihove koncerte, saznao sam zanimljivu činjenicu da su prije mjesec dana već nastupali u Zagrebu i to u ozloglašenom narodnjačkom disku „Pasha“. "Nervozni poštar" je valjda jedina stvar na ovom planetu koja može spojiti Pashu i KSET. Spojila su se dva magnetna ili bolje reći električna pola, upravo tamo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Iskre samo što nisu frcale.
Sve na njima je govorilo da nisu baš sto posto sigurni da su na pravom mjestu. Vidjelo se da pola pjesama iz repertoara nisu planirali odsvirati, uostalom svako malo su se pogledavali sve u smislu, da li da sviramo ili ne, pogotovo one pjesme o ispraćanju vojnika u JNA. Da se razumijemo, nema tu nikakve politizacije. Oni pjevaju o običnim ljudima koji pijani putuju vozom za Kikindu, Celje ili gdje se već onda išlo na odsluženje. Kad je publika sama počela pjevati, samo su se pridružili razdraganim obožavateljima. "Trista triest tri, sitno". Bio sam iznenađen koliko sam predstavnika kulturnoga života u Hrvata vidio tamo. I koliko je njih znalo tekstove pjesama. Mlade književne nade i poznati pjevači, dobro nepristojno mi je sad o tome pisati, još će ispasti da sam neka baba tračara.

Optužit će me još tkogod, da sam jugonostalgičar, a zapravo se radi o djetinstvonostalgiji i to u najčišćem obliku. Ono što je mene pogodilo i dirnulo, je upravo taj blast to the past. Teme njihovi pjesama obilaze sve nervne čvorove prijeratne Bosne. Ili bolje rečeno, nervne čvorove mojeg djetinjstva, upravo onog iz čega ću izrasti i posti to što već jesam. Ima tu svega: kamiondžija, starih golfova, karate filmova i nunčaka, stripova zlatne serije, pjesama posvećenih vestern filmovima, rakiji. Tko je taj čovjek koji je dobio ideju napraviti pjesmu o vestern filmovima? U njoj na glazbenu temu iz špageti-vestern filmova pjeva vokal apsolutno inegriran u narodnjake i da sve to skupa zvuči fantastično. Ima još bisera npr. u jednoj pjesmi na glazbenu pozadinu koja pripada žešćoj rock pjesmi sa naglašenim bubnjevima, folk vokal pjeva „Jooooooj što volim zi zi Top !“. Zaista genijalno, baš kao i ideja da se napravi spomenik Bruce Lee-ju u Mostaru.

Tko prati kolumne i tekstove Miljenka Jergovića, može naići i na jedan članak u kojem se osvrnuo na ovu grupu. Kako je on to zamijetio: "Nervozni poštar" je, iako se sprda s narodnjacima, integrirani dio narodnjačke glazbe, a slušateljstvo te grupe u glavnom i jesu oni što slušaju narodnjake; Možda i ima pravo, uostalom nije zapravo ni bitno. Možda me samo malo zasmetalo u tim njegovim tekstovima, a kako već rekoh da ga pratim već dulje vrijeme, to što glazbenoj tematici prilazi iz položaja vrhunskoga arbitra. Zapravo kamena međaša koji odvaja dobro od lošega, kvalitetu od sranja. Po njemu postoje narodnjaci koji su dobri. Ako mu se nešto sviđa iz te skupine koju bi mogli svesti pod taj narodnjački nazivnik, onda on to odmakne iz nje tako da to nazove kafanskim pjesmama. Dakle, kafanske pjesme su negdje u ponoru između narodnjaka i nečega za što nisam siguran da postoji naziv. Jedan vrstan kafanski pjevač ( po njemu) je Toma Zdravković. U tome se obojica slažemo. Ali ostavimo se predrasuda i osuda, cajki i loše muzike. Toga je vazda bilo i bit će. Uostalom o ukusima se ne raspravlja. Eto, htjedoh samo reći da je bio dobar koncert, i da je nekako sve u vezi njega prošlo manje-više nezapaženo. Nema veze, neki su prepoznali. Osobno sam se odlično zabavio i nasmijao, što je zapravo glavna nuspojava njihove pjesme. A bit je u zabavi, zar ne ?

- 17:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
Izdaja


Sjećam se jednom
Kad me je mater (umorna poslije noćne)
zbog dječjih nestašluka
dva tri puta, oplela
oguljenim vrbovim prutom.
Nisko i
po nogama.
Izmicao sam i pištao, u
bijesu i nemoći.
Kada je završila
čvrsto sam odlučio
da ću se ubiti.
Stisnuo sam usta i potpuno
prestao disat.
Pobjedonosno sam plavio u
Strasti i suzama
Svi ćete vi plakati, kad ja umrem!
Naći će se već netko, da je optuži
za čedomorstvo.
Sigurno će to biti baka
Stari će opet,
stati na njenu stranu
Izdajica
Usta se sama otvoriše
Brojao sam kratke udahe kao
srebrnike.
Svih trideset

Zagreb
17. studeni 2005.
- 08:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.11.2005., srijeda
Kako sam sam upao u mišolovku

Pročitao sam sinoć jednu odličnu kratku priču. Svidjela mi se toliko da sam čovjeku poželio napisati pismo ili stisnut ruku. Jednostavno, reći mu da je dobra !. Umjesto toga eto zabilježit ću ovdje svoje dojmove. Radi se o Ferićevoj knjizi "Mišolovka za Walta Disneya". Prva priča "Potrči doktora" zaista je toliko dojmljiva da mi se čini da nije ništa drugo napisao u toj zbirci, ostala bi to fascinantna knjižica. Pitam se kako je moguć da je nisam i ranije pročitao. Shrvan umorom posla i nekim neodređenim osjećajem poslije čitanja Simićeve zbirke "U što se zaljubljujemo" otvorio sam Ferićevu, na Interliberu friško kupljenu knjigu, s planom da pročitam samo jednu priču. Ponijelo me. Pročitao sam pola knjige jer objektivno nisam imao više mentalnog kapaciteta za razabiranje slova i boja, jučer sam stvarno bio umoran. Danas ću je pročitati do kraja, to je sigurno. Znao sam ja i od prije da je Zoran dobar, uostalom pročitao sam skoro sve što je napisao ali ono, paf. Nije ni čudo da se probio, u svijet književnosti, baš s njom. Mislim da moje pisanje nikad neće stilski doseći njegovo, moja pokora je to što izuzetno cijenim i volim stiliste, one jednostavnog i razumljivog stila, recimo Ivu Andrića. Iako sam ga davno čitao, u sjećanju su mi neizbrisivo ostali njegovi fascinantni opisi rijeke Drine ili pastoralnih stvari kao što su šljivici. Utisnula mi se i jedna epizoda sa seljakom koji je upravo sišao sa planine, da u Travniku kupi dobru kosu koja mu mora trajati bar više godina. Upravo te parabole, nedohvatljivost, višeznačnost. To je ljepota ! Kao netko, tko je osuđen na spoznaju genijalnosti a nema snage da to isto i sam reproducira. Podsjetim samoga sebe na lik Antonia Salieria iz Formanovog "Amadeusu". I taj je likus upravo saldostrano uživao u maestrovoj muzici dok ga iznutra izjedala strahovita zavist što i sam nije sposoban nešto slično komponirati. Kod mene je razlika ta , što ne uživam više u čitanju, a o tome ću nešto možda jednom nešto i napisati. Uostalom opsesija nije užitak !
U stanju sam, zaista pobožno čitati Andrićeve rečenice, čak mislim da se ljudi u molitvi prepuštaju sličnom iskustvu.. Znao sam čitati iznova i iznova neka poglavlja, dok same riječi ne bi izgubile smisao. Kao da prilazim visokom zidu kojeg izdaleka još i mogu sagledati, ali kada mu se dovoljno približim više se ništa , osim bjeline, ne može razabrati. Tematski gledano, priznajem da sam subjektivan. Uvijek sam volio Bosnu kao temu u književnosti, uostalom to mi je zavičaj i djetinjstvo, ja tu ne mogu napraviti ništa. Andrića mi je jednostavno lijepo čitati, pokušao bih ga kopirati kada bih mogao. Recimo, kako je to pokušao Miljenko Jergović. Od Andrićeva stila u njegovom rukopisu ostali su samo tragovi. Ali zato ima u izobilju onog prokletog "elem" svako malo. Doživim tu riječ u tekstu, svaki put, kao šaku u oko. Tko je odlučio da je elegantno, u novijoj hrvatskoj književnosti, preko svake mjere upotrebljavati taj jebeni "elem". Primijetio sam to i u kolumnama dnevnog tiska čak i na blogu. Što je vama ljudi? Ili riječ predmijenjavati. Ovaj glagol se može pronaći u skoro svakog wanabe pisca. Kao otkrio sam novu riječ pa sam ponosan da je upotrijebim! Eh, da je samo Krleža živ! No eto, svi se mi borimo sa vlastitim demonima. Kako samo dođoh sa Zorana Ferića na Ivu Andrića i Miljenka Jergovića? Htjedoh samo reći kako me oduševio stil i pisanje Zorana Ferića, i kako me posjeti na jednog vrhunskog stilistu i pisaca Andrića. Još sam htio popljuvati način pisanja Thomasa Manna, i onog Murakamija, ali mi se više ne da. Čemu ?

- 13:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.11.2005., petak
Kad ti je dosta ?



Pun mi je kurac i posla i blogova i čitanja postova i lirskih pjesama i poezije. I toga što
se ustajem ujutro i toga što sam navečer umoran i toga što ne stignem na
jebeni Velesajam, i toga što i da stignem na Velesajam najvjerojatnije bi se još više naživcirao.


Kakav prekokrasan dan ...
- 11:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.11.2005., srijeda
Citat srijedom


Ova pucnjava


Ova pucnjava u krv nam legla. Bez pucnjave se
(ko ni bez kafe izjutra) ne možeš rastrijezniti.
A sjećaš li se, s početka rata, kako bi iza treska
granate, nastao među nama muk sličan onoj
grobnoj tišini koja bi nastala kad neko,
u krčmi, nešto lane protiv Tita il Partije?
Sad nam granate u kost unišle. Kad je tišina,
napet si kao struna. Sve misliš: bože, šta li nam
sad spremaju? Tom tišinom nam dodatno
u kosti strah utjeruju. A čim se mitraljez glasne,
ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
djeca se po kući raskokodaču. Opet se puca, znači,
opet je sve u redu. Juče, ja se vratio s posla
i pitam: je li se pucalo, dok mene nije bilo?
najmlađa šćer mi kaže: ih, da znaš, tata
kako su dvije fino profijukale



Marko Vešović




I kad pomisliš da se o ratu nema više ništa napisat ... Ili da je
banalno skoro sve. Eto ... Riječi su višak !

- 08:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
08.11.2005., utorak
Citat utorkom - Marko Vešović


POTPIS


Trčim s kćercicom u ruci -
Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
I svaki put iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
Srdžvu s tobdžija srpskih
Prenosim na dijete čekano deset godina
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
Kraj plohe snijega, netakunutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
Dopustih - ko zna zašto - da njezin kažiprst
Tu nježnu bjelinu načne
A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
Moj kažiprst je kružnicu opisao
Neprobojnu


Kao u bajkama.




Sinoć je na Sibilinom festivalu književnosti gostovao jedan pjesnik.
"Bokčija pjesnička" - kako se jednom netko izrazio ovdje na blogu.
Rodom Crnogorac, valjda po vlastitom izboru Sarajlija, odličan pjesnik po meni.
A tko sam to ja, ha ha ?




- 12:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se