26.06.2010., subota
Ranjene ptice
|
Pragmatična strana Pika me u ruku. U rame. I stražnjicu. To zato što ne dam da me u venu. Smrznem se na pomisao vena-igla. Zato izdržim ruku, eventualno trbuh ili stražnjicu. Toga se uopće ne bojim i to me ne boli, odnosno boli ali to je konkretna bol na koju mogu stisnut zube i koja prođe. Pikanje u venu kod mene izaziva neke iracionalne strahove i to me "boli" na način da se sva ukočim, paraliziram, nema me, malo sam dijete, spremna pobjeć glavom bez obzira. Pak smo ipak, nakon već godine dana pikanja uspjeli doći do kompromisa. Sestre i ja. Sad se više ne koprcaju, slušaju me. Do sada su one pokušavale po svom, ja sam trubila svoje, no sam ipak jača (tijelo je moje motiv je jači) . One su htjele venu ja nisam dala. Svađalo se. Nnnda. I sad mi je i lijeva i desna ruka puna uboda. I imam problem jer je ljeto. Jedna sestra je rekla "Levant, mislit će da se drogirate". I stvarno. Tako i izgledam. Mislim ruke mi tako izgledaju. Pa moram nositi majce koje imaju kratke rukave. Nema majci da bi obukla majcu bez rukava.  A onda opet. Moram pazit i naprijed na izrez haljine ili majce. Majca mora biti gore uz vrat. Ne smije bit na v izrez ili veliki okrugli izrez jer sam označena. Nacrtana. Ljubičastim flomasterom. Pa ti reci da je meni lako.  Osim što sam gola i bosa sad još moram i to malo što imam ciljano nosit. |
19.06.2010., subota
Ranjene ptice
|
Eto me nakratko pustilo iz javne ustanove. Tamo sam ko osmoškolac, tak me paze i tak brinu o meni. Nema majci da izađem bez pratnje! I da se ne javim di sam i što sam. I danas mi reklo da mogu van na par sati. Bez pratnje!!! Bez pratnje!! Pak se eto mi osmoškolci javljamo da smo dobro i čitavo. Da nas lijepo tetoše. Da nam daju puno za jest. Da nam cimerica za sad dobra. Dok ju ne dotučem!. Da nam nije loše. Osim što se stalno moramo javljat. Mislim mi osmoškolci. Đaci prvaci. "Dobro di ste vi, tražili smo vas?" je najčešća rečenica koju čujem. I druga "Kud idete?".Pa ti reci.  Teško je to nama skitalicama podnosit. Mislim to da se moramo javljat i kimat glavom i bit dobri.Morat ću se počet šunjat. nemere to tako .I ondak sam danas eto ipak vani. Na slobodi. Dalo mi to napismeno da se ne bi predomislili. Oni mislim, ja nebi. I lijepo smo na terapiji. Do daljnjega. Vozaju nas kombijem, mislim nas osmoškolce sa ruksagom na leđima, i dođu po nas. Baš nas fino tretiraju. Eto tak. Nemam više ništa pametnoga za izjavit (cccc...kao da sam ikad imala  ) pak idem malkoc uživat u ovoj slobodi.Javit ću se sutra ako me i sutra puste. Pobrinut ću se da dobijem peticu iz vladanja pa možda onda se smiluju... |
